Nachtfresser

Odjavilo me sa zdravstvenog. Sad ponovo malo birokratskog cirkusa, čujem da lumeni iz mirovinskog preporučenom poštom šalju rješenja o mirovinskom statusu. Mislim da sam zadnju preporučenu pošiljku dobio u pristojnom roku od desetak dana za socijalizma, iz Njemačke jedno pismo vraćeno prije dvije godine pošiljateljki, a Lastinu knjigu sam pukom srećom dobio, samo da blogobudaletinama bude jasno, nisam ja ni onu državu volio, čak su me privodili, ovi samo kratko pokušavali ucjenjivati poslom.
Prošao je svečani oproštaj s kolektivom, za razliku od drugih umirovljenika nisam prisustvovao zakusci. Buket je bio zbilja lijep, a i dar u vidu zlatne pločice s certifikatom je dostojanstven, doduše kao seljak ne znam što s tim, neka je. Sve je objavljeno na fejs profilu, stotinjak lajkova i desetak chat poziva i razgovora. te dosta komentara uglavnom bivših učenika.
Jedan, inače sad pukovnik američke vojske, isto blizu umirovljenja, falio mu je jedan rat za praktični dio, a korona mu prekinula generalsku školu, je zabilježio negdje 1993. ili 94.da sam navodno rekao:"Koliko će sve trajati? Ne znam, s jazzerima se nikad ne zna."Usput ni ovoliko nije bilo planirano... Tu je bila i ravnateljica hrvatske međunarodne privatne škole i mnoštvo drugih, svi među uspješnijim u svojim područjima, jedan sad već i vatrogasna legenda.
Jedna pak sada mama se na chatu požalila kako su danas izleti višestruko skuplji i po domovini od onog mog dvodnevnog Beča, nasmijao sam se, naravno, sad su spriječili sve moguće zloupotrebe, pa se agencije međusobno dogovaraju, onda smo mi organizirali dvodnevne, veli ona, nama je sigurno bilo bolje, hotel skroman, ali seksić keksić, odlično ste odabrali, ja naravno nisam imao pojma što biram, birao sam najjeftinije blizu centra i Pratera, ni ja nigdje nisam vidio takve tuševe, providni usred sobe, tad najjeftiniji hotelski lanac "Etap", drugi su ga poslije preuzeli i nije više bilo tako povoljno, nije ni ona kaže, a prošla sve Hiltone i Sheratone, jedino joj u Berlinu nisu osigurali taj "Adlon", slušam je, što sam još onda i o njemu pričao :D?

Tipično hrvatske tragedija, zbog neplanirane upale izgubio sam dugo očekivane termine i pitanje je hoće li biti nove šanse. Naravno u kapitalizmu uvijek postoji iluzija slobode, prodati sve i uputiti se u neizvjesnost Svjetlosti, kažu da je u Beogradu još bolja ekipa ili uz sav novac staviti se tek na listu čekanja kod po struci najbolje svjetske očne liječnice, koja je, vidi vraga, odškolovana u jadnom sustavu bivše DDR. To je ono kao analiza egzistencijalističke definicije slobode kao mogućnosti pravljenja izbora, te čuveni slučaj iz romana, kad je jasno da opkoljene borce i ako se predaju čeka izvjesna smrt, te neki izabiru slobodu, kreću u junački juriš i pogibaju kao heroji.
Sve je dosadno i predvidivo kao ekstremna desnica, jedino hrvatskoj nije još dojavljeno da ako Trump pobijedi, a to je s obzirom na profil birača u Americi lako moguće, bez obzira što ugledne novine pisale, da je on njihov, da treba mudro promijeniti retoriku u svaki rat završava kompromisom, da je Putin u stvari njihov vjerni saveznik u borbi protiv tranvestije i pederizma, te da financira sve njihove po Europi uključujući i njih, samo što oni domoljubni idealisti to ne znaju.
U srijedu sam napisao zanimljiv post usporedbe Dublina i Berlina, na temelju najnovijih istraživanja, no shvatio sam da bi bio kontraproduktivan, jer kad su stvari ogoljene i postoji izbor, većina ipak instiktivno u svojoj intimi uzima u zaštitu slabije i preuzima njihove vrijednosti, a to mi nije cilj.

Pristojnost i lijepi maniri su potrebni za suživot. Čak i Ameri, što misliti o onima kojima je jedan Trump opet ozbiljan kandidat za predsjednika, su se prije dvoboja, u kojima će jedni likvidirati druge, pozdravljali na šetalištima.
Potukli se pripadnici Armade i Torcide na autoputnom stajalištu blizu Rijeke, samo jedan završio u bolnici, još da su nekako upozorili slučajne prolaznike, kao što su međusobno dogovorili tuču i divljanje bilo bi savršeno, obrazac za buduće postupanje. Izdivljali se i mi u Rijeci smo bili mirni od ikakvog "veličanstvenog slavlja" divljaka i prolupanih budala nakon nove pobjede svog kluba. Kad pobjeđuju u gostima, nadamo se tome u četvrtak u Ljubljani, ipak se manje puca, ne žele se odati pikice koje nisu otputovali na sudbonosno gostovanje svog kluba.
Idemo na temu, već par dana sam izbačen iz traženja unutrašnje ravnoteže nadolazećim sutrašnjim događanjem, svečanim oproštajem kolektiva i nas nekoliko umirovljenika. Pada baš u tjedan kad sam u četvrtak i petak u KBC i najmanje mi trebaju takva druženja, kojima se istina neki i raduju. To tješenje tipa, barem će ti odvratiti misli, kod mene ne drži vodu, nisam navikao bježati od neugodnih suočavanja tog tipa, kakva se ne mogu izbjeći. Recimo danas se radujem posjetu prijatelja iz Praga, koji provode godišnje odmore, prvo kod svojih, onda ako nađu par sati za prijatelje u domovini.
Ne mogu reći ništa kontra kolektiva, s dobrim dijelom uključujući i vodstvo, po prvi u karijeri ,koja broji mnogo radnih mjesta, sam u dobrim odnosima. Smetaju me ta dogovorena konvencionalna druženja, asociraju me na balkanske svadbe i srpske sprovode kakav je jedan npr. sebi odabrao veliki Danilo Kiš, ja sam ipak za "planinu mrku" kakvu je izabrao pjesnik po kojem sam dobio ime, barem nešto oko mene se posrećilo roditeljima.
Sve takvog tipa što mogu izbjeći izbjegnem, ne idem na obljetnice mature, svoje ni svojih razreda, groblja posjećujem jednom godišnje i na sahrane odlazim, samo one koje nikako ne mogu izbjeći, od svojih sindikalaca koje predvodim 22 godine neću se opraštati. Možda bi mada ne vjerujem bilo ipak drukčije da živim u zemlji u kojoj je većini odlazak u mirovinu neki vid slavlja, Japanci i još uvijek barem polovica Nijemaca, Švicarce i Austrijance neću spominjati, planiraju svoje putove oko svijeta i nadoknadu onog što su suludim kultom rada kroz život propustili, kod nas se ionako previsoka dobna granica tog odlaska u socijalne slučajeve po primanjima, u odnosu na EU, namjerava povisiti i tupim pušačima zvaničnih istina prodaju priče kako i te države o tome diskutiraju, da, ali s koliko godina oni sad odlaze?!
Ja sam na fejsu imao najuspješniji oproštajni post s radnim vijekom uz "Ja se opraštam cigani sa vama" Zvonka Bogdana, znatno preko 100 lajkova, a još stižu, par komentara davnih učenika su me zbilja ganula i to bi bilo to. Zamjena mi je nađena, mlada kolegica koja se kalila na privatnoj srednjoj školi, da smo u Francuskoj to bi se dogodilo znatno, a u Njemačkoj dvije godine ranije na zadovoljstvo svih...

Link

Što je je, moram priznati, blogoznalci i hrvatski novinari su zbilja u pravu, Njemačka preživljava neviđenu krizu, pogledajte samo u kakvom autu čuvaju
bivšu kancelarku, nekad najmoćniju ženu na svijetu. Utjeha za nas koji smo od prvog u hrvatskoj mirovini, za koju kažu da ćemo ipak za par mjeseci, kolika je, tolicna je, dobiti, evo za tako poznatu sugrađanku nisu Nijemci mogli osigurati barem Opel Astru za stražu, ono turista i ugleda radi, a i mi, nismo mogli prijateljima donirati jedan audić ili što je već sad u điru...

"Der blaue Vogel" ili plava ptica je kultna berlinska kavana koju su otvorili i u njoj se okupljali ruski emigranti dvadesetih godina prošlog stoljeća, a nastavili su je u DDR-u voditi njihovi nasljednici. Kavana s velikim izborom vodki je postala kultno mjesto berlinske kulturne scene, tu je do kasnih sati znao zalomiti Bertolt Brecht.
Blumi navodi da je Brecht primio Staljinovu svjetsku mirovnu nagradu, priznanje koje je Thomas Mann odbio, umjetna inteligencija pamti i vjerojatno zna i za njegove veće grijehe. Treba ipak znati da je Picassova "Golubica mira" od samog početka zaštiti znak Brechtovog kazališta "Berliner Ensemble". Poznato je Brechtovo često citiranje taoističke mudrosti:"Ne treba voditi bitke, koje si izgubio, kako god se završe".
Mnogo veći grijeh u Brechtovom životopisu od primanja jedne nagrade, koja je mnogo više značila njegovoj državi nego njemu, je "izdaja" masovnog raničkog ustanka, prvog takvog uperenog direktno protiv vlasti u jednoj socijalističkoj državi. Ističe se da su demonstranti klicali njegovo ime, a on je podržao tadašnju vlast, koja je u tom trenu smanjila neka radnička prava.
Naravno mnoge stvari saznajemo puno kasnije kad se otvore državni arhivi ili kao ja, od Brechtu bliskog suvremenika, kojem sam posvetio prethodni post.
Na zatvorenom sastanku s tadašnjim partijskim funkcionerima i istaknutim umjetnicima, Brecht je žestoko kritizirao opću kulturnu klimu u socijalističkim državama, umjetnici stvaraju da bi se svidjeli umjesto da potiču publiku na razmišljanje i da ih razumiju, uzalud veličanstven napredak u otvaranju univerziteta radnicima i siromašnijima, ukoliko im se ne objašnjava suština društvenih procesa, da vlasti po pravilu teže vucibatine i kriminalci i u tržišnom kapitalizmu, koji zaziva dio prosvjednika, u pravilu uspjevaju, (O tome je on pisao u upravo izvođenoj "Operi za tri groša".)
Brechtu je smisao života bilo kazalište, popularizacija njegovog koncepta epskog teatra, i u tome je uspio. Njegovo kazalište je izuzetno cijenjeno i rado, još onda, viđeno na gostovanjima po cijelom svijetu, Brecht je imao dopuštenje za ta putovanja.
Zavidim ljudima koji su imali neke svoje vizije i podredili sve ostvarenju. Moj dobar prijatelj iz studentskih dana se nakon rata vratio iz Švicarske u Bosnu, kupio šahovski klub, mnogo uložio u šahovsku školu za najmlađe, koja je de fakto jedina od takvih u BiH funkcionirala, gosti predavači su mu bili velemajstori i bivši svjetski prvak Anatolij Karpov, s kojim se družio. Nakon što je frend u vrijeme korone prerano preminuo, nemam pojma što se tamo događa, uglavnom BiH nema ni jednu predstavnicu ni predstavnika na prvenstvu Europe za mlade u Pragu, za života je on sam neovisno o savezu financirao odlaske svojih pulena na natjecanja, drugi moj prijatelj se čak i u partiju učlanio da bi funkcionirao turnir, čiji je direktor, a sad kao trener doživljava zlatne trenutke na već spomenutom natjecanju.
I da završim s Brechtom, prije nekog vremena je izašla iritantna knjiga jedne autorice u kojoj secira Brechtov odnos prema ženama, sve su nabrojane i imaju ravnopravna poglavlja, koja nose njihova imena, znalcima je pak jasno da je Brecht imao samo jednu ženu Helene Weigel i mnoštvo, što mladalačkih ljubavi, što prijateljica i ipak vjerojatno nešto manje ljubavnica...

Zadnji brechtijanac je mrtav

Kao i svako ljeto tako smo i prošlo posjetili trg ispred Brechtovog kazališta Berliner Ensemble, te se Jin i Ja već tradicionalno fotografirali uz Brechta, središnji spomenik. Ja sam išao pogledati kad su Riemannova povijesna vođenja kroz teatar, ali nikakvih obavijesti začudo nije bilo. Malo me iznenadila ta neprofesionalnost, ali eto nažalost, tek danas sam saznao, neprofesionalnosti nije bilo. Riemann je u siječnju preminuo u 89. godini. Praktično cijeli radni i životni vijek je proveo u renomiranom kazalištu Berliner Ensemble.
Bertolt Brecht, jedan od najpoznatijih njemačkih dramatičara i pjesnika, je drugi svjetski rat proveo u SAD-u, inače nikad nije bio niti u jednoj političkoj stranci. Nakon rata u SAD-u je počela antiljevičarska histerija, bolje rečeno antiintelektualna, svi koji su došli za vrijeme 2.svjetskog rata su bili pod istragom i izloženi šikaniranjima, čak i oni poput Thomasa Manna, koji su već dobili američko državljanstvo, te je i on poput Bertolta Brechta napustio SAD. Zanimljivo da je Brecht imao najveću mogućnost biranja državljanstva (Švicarska, S.R.Njemačka, DDR), najprije ga je pozvala još jedna socijalistička država, ali nije bila njemačkog govornog područja. Financijski najizdašnija ponuda je bila švicarska, ali je DDR ispunio najvažniji Brechtov uvjet, vlastito kazalište za njega i životnu partnericu, te neulaženje u partiju i nedopuštanje da se ona miješa u njegovo vođenje kazališta Berliner Ensemble.
Uz Brechta i njegovu dragu od početka je tu bio Werner Riemann kao glumac i asistent režija, te kad se umirovio uveo je kao živa enciklopedija vođenja iza kulisa Ensemblea. Nas troje je oduševio već pri prvom susretu, vitalan i oštrouman. Iz džepa je izvadio, gle čuda, pseće keksiće i pružio mi u ruke da sam dam Jinu ako želim, ja sam rekao da može i on, odmah su se skompali i Riemann bi se osvrtao pri penjanju uz strme stepenice, gledao je jesu li problem Jinu. Već tada smo saznali puno nepoznatog iz prve ruke, gdje je sjedio Brecht, gdje Weigelica, gdje je držao piće, gdje cigarete, za njegovog direktovanja je u nekim dijelovima kazališta sve bilo dopušteno. Drugi put nakon dosta godina odmah nas je prepoznao, došli smo neposredno pred početak vođenja. Ispričao se, rekao da će odmah doći, nije imao kod sebe kekse za prijatelja Jina. Vođenje je kasnilo, Jin je bio zadovoljan i vidjelo se da se osjeća dobro u kazalištu. U jednom momentu je Jin povukao na jednu stranu, Riemann na drugu pa se masmijao i rekao, prijatelju, ovaj put ćemo na ovu stranu.
Moglo se Riemanna sve pitati i on je to poticao, rekao je da nije imao ni dva približno ista vođenja. Jedan od posjetitelja je pitao, može li se Brechta u nekom smislu smatrati papučarom, budući da su Weigel smatrali "jakom" ženom, ja sam pak reagirao da mi je Brecht pojam pravog muškarca, na to nam je Riemann izveo virtouzni mini šou, kako Brecht i Weigel daju upute glumcima prije predstave, zbilja je Weigel imala "muškiji"glas od Brechtovog zapjenjenog piskutavog. Ipak Riemann je dodao da je u svakom slučaju Brecht živio onako kako je željeo, zato je možda to i trajalo tako kratko. Nakon tog vođenja drugarica , Jin i ja smo se zadržali razmjenjujući dojmove šetajući oko kazališta, sreli smo Riemanna koji se zaputio kući, drugarica mu je skrenula pozornost da je ostalo gorjeti par svjetala, ah, rekao je on, događa se sve češće, ugasit će već netko.
p.s.
Post je trebao biti o Brechtu drukčiji, potaknut Blumijevim komentarom, onda sam išao guglati, jel još uvijek Riemann ima vođenja, i eto...

Već sam napisao da su ovo ljeto druge Riječanke i Riječani u Berlinu. Pomalo pratim njihovo kretanje po društvenim mrežama. Matija je zadnji post na fejsu posvetio muzici i odveo nas fotkama na meni jakp poznati trg u centru grada, gdje se u sklopu ljetnih večeri održavaju izuzetno dobro posjećeni rock, jazz, ethno... koncerti. Tu večer su nastupali Protomartyr, Lord Zeppelin, Pulsar Collective, i DJ Aamiroo. Naravno da sam na prvu krivo pročitao i zbunio se, znam da bend mojih ludih dana odavno ne nastupa, a da pjevač Robert Plant, koji se fizički još dobro drži, snima trećerazredne jako popularne i pjevljive duete s mladim pjevaljkama. Tek onda sam primijetio da je prva riječ Lord, a ne Led, išao guglati, jako dobro ocijenjen cover bend. predstavljen i na Visit Berlin, zvaničnoj stranici turističke zajednice grada Berlina. Poslušao sam jednu stvar, zvuče moćno, a mogu misliti tek na trgu. Prošle ili pretprošle godine smo Jin i ja otišli s koncerta pristojno glasne afričke ethno glazbe, jer se njemu nije baš svidjelo. Inače Jin od malena s nama ide po klubovima tamo, sjećam se kad smo pitali jel smije ući s nama u jedan jazz klub, rečeno je, ako njemu neće smetati dobrodošao je, i nije mu smetalo. Inače Led Zeppelin, odavno ne slušam, bio mi je jedan od dražih bendova u najžešćem razdoblju mog života, gledao sam popis pjesama koje su Lordovi izvodili na koncertu u tvrđavi Citadel, jedna mi nije po naslovu bila poznata, nije ni čudo s obzirom na godinu proizvodnje.
Zanimljiv bi bio taj neočekivani sudar s vlastitom mladošću na berlinskim ulicama, a možda i ne, izdržao bih maksimum pet minuta, neovisno o Jinu.

Pišem brišem postove, sve mi nešto neprikladno za širu publiku. Uglavnom Lara Zagorac je osvojila pored već spomenutog zlata i srebrnu medalju u brzopoteznom šahu, link na podjelu medalja i pehara s fotografijama nećete dobiti, jer za razliku od nekih drugih natjecateljki nije bila umotana u državnu zastavu, nije bila ni pristojno zakopčana poput predstavnice Armenije, da ne nastavljam s grijesima mlade šampionke...
Kandidaturu Kamale Harris je podržalai Michelle Obama s porukom da opet postoji nada za Ameriku i bolji svijet, živi bili pa vidjeli. Tko još nije prozreo Trumpa, Muska i Putina kao dio globalnog neoliberano-križarskog primitivizma, ne može mu se pomoći.
U Njemačkoj početkom rujna u tri pokrajine u kojima prijeti pobjeda AfD-a, krajnje desnice, do sad su sve stranke kategorički odbijale suradnju s njima, sad Sahra Wagenknecht koja uspješno vodi najnoviju stranku njenog imena BSW, hladno veli: "Ako AfD predloži zaključak da je nebo plavo, mi nećemo ustrajavati da je ono zeleno." Duhovito, mada vremena baš i nisu prikladna za nadmudrivanje dosjetkama, opće zatupljivanje zadnjih desetljeća žanje plodove, a čeka se i da Times i formalno proglasi Muska najmoćnijim čovjekom na svijetu.

Djevojčica žrtvuje damu

Nakon dva progutana opširna posta samo kratko:

Lara Zagorec je prvakinja Europe u ubrzanom šahu (15 minuta za partiju) za djevojčice do 14 godina u disciplini u kojoj je bila autsajderica. Članica je šahovskog kluba "Rječina" iz Rijeke.
Lara Zagorac kao crna igra zmajevu varijantu sicilijanske obrane, koja daje najneizvjesniju i najoštriju igru i često izuzetno lijepe partije. Filozofija zmajevke je sadržana u staroj kineskoj poslovici: "Ako već jašeš zmaja najopasnije je zaustaviti se ili pokušati sići s njega". U sedmom kolu u lošijoj poziciji, partija se može naći na linku gore, Lara žrtvuje damu u izgubljenoj poziciji za nastavlak napada i još malo neizvjesnosti, u situaciji u kojoj protivnica i nema puno vremena za razmišljanje i ipak mora biti oprezna, jer nije baš sve gotovo. Hrabre prati sreća, Lara je šampionka, a tamo se očito odvijala drama jer protivnica je u potpuno izgubljenoj poziciji nesportski igrala do samog kraja.
Danas se igra prvenstvo u Larinoj disciplini, brzopotezni šah (pet minuta po partiji), tu je već druga po rejtingu i možemo se nadati novoj medalji. Današnje partije se od 9.00 mogu na donjem linku pratiti uživo u realnom vremenu.

Brzopotezno uživo Odabrati gore kategoriju G-14!

Prije dosta godina sam imao post s ilustracijom o problemu igranja šaha s golubom, on će te za vrijeme igre posrati i zadovoljno odletjeti uvjeren da te je pobijedio. Znači besmisleno kao blog ili književne polemike. Svi su svojevremeni osjećali koliko su Kiš i njegovi podržavatelji u Hrvatskoj bili intelektualno nadmoćni izvjesnom Jeremiću, kojeg se valjda više malo tko sjeća i u Srbiji, i njegovim konzervativnim mentorima iz pozadine, koji su papagajski ponavljali nejakim sljedbenicima mantru o propasti dekadentne zapadne civilizacije i renesansi kršćanstva. Sve se na istu matricu ponavljalo u diskusiji o otvaranju OI u Parizu i oskrnavljenju najvećeg umjetničkog djela kršćanske povijesti (koje je usput rečeno naslikao modernim rječnikom LGBT umjetnik). Sve se ponavljam jer sam naveo na blogu MA kojeg više nema.
Znači oko otvorenja OI i europskoj dekadenciji imaju potpuno isti stav navodno suprotstavljeni "Rusi" i "domoljubi" na blogu, a imali bi ga i "iranci" da se usude javno deklarirati kao takvi. Slažu se i u mnogo široj paleti pitanja, od (ne)prava žene na odlučivanje o svom tijelu, rodnoj ideologiji, obaveznom vojnom drilu mladih muškaraca...
Konobarica je na blogu postavila pitanje što mislimo o HAZU povodom brisanja Julijane Matanović iz članstva, navodno se kao razlog osim neaktivnosti navodi i nepotizam, nisam uspio odgovoriti jer ujutro nisam više našao njen blog na naslovnici, a nemam ga sejvanog. Obrazovaniji od mene su davno napisali da je ta institucija odavno irelevantna, još od vremena kad su joj se počeli sviđati pogrešni Novaci, a i u ovom slučaju je očito u članstvu pogrešan član bračnog para, ako se baš ne želimo lagati ;)

Pišući o rusko ukrajinskom ratu jedan njemački analitičar kaže da je pješaštvo pogrešno zvati više topovskim mesom, pravilnije je dronovskim mesom. Na oduševljenje dijela blogera i njihovih obožavateljki to će se početi i kod nas uzgajati od nove godine, srećom za porezne obveznike soft i razumnija verzija od dva mjeseca. Nakon toga će se mladići po selima moći oženiti i jamačno će naučiti slagati krevete. No što je optilike pjevao pokojni Izet Sarajlić "Tamo se kolju Irak i Iran, mene nije briga, ja sam miran.", a i ja sam odlučio u mirovini se više baviti sobom i umirovljeničkom egzistencijalnom borbom za opstanak.
Ne javlja se ekipa koja je trenutno u Berlinu na društvenim mrežama, baš su sebični. Znam da su početkom osmog mjeseca svjetski dani piva, cirkusa, kolegica možda negdje vježba ples na svili, mnoštvo je popratnih radionica,istovremeno je u gradu največi skup partijanera i tatoo majstora, eto ni ovi nešto mlađi ne stignu lijepiti fotke za nas, koji bismo se tako rado odlijepili od domaćih vijesti.
Drugarica je u startu spriječila sodom bikarbonom najezdu mravlje vojske, otkrila im prolaz. One koji su se u prvom naletu probili mehanički smo tamanili, izgleda da je upalila i taktika ostavljanje neko vrijeme njihovih mrtvaca na bojišnici. U vrtu kao da pali i strategija borbe korama korištenih limuna, kucam od drvo, odbijeni su od izuzetno ukusnih rajčica, koje eto, suprotno upozorenjima znalaca, uspijevaju na istom mjestu gdje i njihovi prethodnici druge vrste prošle godine.
Klima radi i preko noći, nikad mi nije kod nas bilo jasno kad se najave promjene za vikend, spada li petak u te dane...

Darja Varfolomeev (17), njemačka gimnastičarka je na neobičan način nagrađena za povijesno prvu njemačku zlatnu olimpijsku medalju na olimpijskim igrama u ritmičkoj gimnastici, ponavljat će deseti razred u školi. Kad bi živjela u Srbiji vlada bi joj isplatila za to dostignuće svotu koja bi nju i njenu obitelj učinila financijski neovisnom, neovisno o premiji svjetske gimnastičke federacije, do kraja života, u Hrvatskoj bi ipak manje godina mogla plandovati, u Sloveniji je to navodno sustavno statusno riješeno, kao i u većini drugih država gdje se unaprijed stimulira školovanje za rad s budućim sportašima i propaganda sporta, kojim se sportaš bavi. Godinu dana mlađa španjolska sportašica, isto nositeljica medalja je za vrijeme natjecanja učila i slala zadaće svojim nastavnicima, čitajući o tome nisam znao za Darjin slučaj, mislio sam napisati post na tu temu, ali uvijek izbjegavam docirati iz svoje struke- Španjolka je za vrijeme OI dobila obavijest o uspješnom završetku školske godine.
Znam da se prosječnom pratitelju bloga nameće primjedba, čistokrvna Njemica, kao kad sam pisao post o nastupu srpske šahistice Marije Manakove u Rijeci, družio se i fotkao s njom. Raduje me primjetiti kako bi se barem samouvjereni nacionalisti na neki način prevarili, naime Darjin djed je čistokrvni arijevac i cijeli život živi u Njemačkoj. Mama joj je nekoliko godina živjela u Njemačkoj i stekla državljanstvo, da bi se svojevoljno vratila i živi u Rusiji. Sadašnja šampionka je navodno svojom željom nakon jednog natjecanja s 12 godina ostala s trenericom Bjeloruskinjom živjeti u Njemačkoj, buduća ponavljačica je smještena u internat, tad još nije ni znala jezik. U intervjuu zlatna olimpijka tvrdi da joj je sport oduvijek davao smisao životu i da je mogući gubitak školske godine bio ukalkuliran u cijenu moguće zlatne medalje.
Nijemci slave svoje povijesno zlato, nitko međutim ne problematizira gubitak školske godine kao nešto što se moglo barem pokušati spriječiti.
Lijepo je što se kod nas popularno kaže, ne spuštati ljestvicu, u ovim krajevima doduše to ipak zvuči malo ironično, ali nakon čuvemog svjetskog korona iskustva, stvari su svugdje malo drukčije posložene, koliko god nam se to sviđalo, zar ne?!

Na kraju ću predvečer opet morati zalijevati vrt...
Jina u pola pet probudilo sijevanje, zadnjih par dana spava na balkonu, posljedično i ja ranije ustao, brzo prestalo pa smo obavili dugu ranoranilačku šetnju. Zatim je slijedilo zalijevanje vrta u dubokoj sjeni ,promatrajući usput centar grada i lukobran, koje je već oko sedam obasjalo sunce. No ubrzo se smračilo, sparina ponovo zavladala, mi se zamračili, uključili klimu i nedugo zatim čuli grmljavinu koja je potrajala do malo prije.
Zatim sam se pod klimom bistar, odlučio posvetiti blogu drage mi sad wordpress blogerice, koja je trenutno u Rumunjskoj.podno Karpata. Noćili su i u Somboru u Vojvodini Zvonka Bogdana i piratice, isto mi drage Jelene Jovanović, eto to meni prve asocijacije. Sad sam saznao da je Sombor i rodni grad Nikole Jokića, jednog od najboljih svjetskih košarkaša, koji je na ponos zemljaka pijan slaveći olimpijsku broncu pjevao pjesmu kontra Amerike, zahvaljujući kojoj je postao ono što jest u životu. Uglavnom na blogu su prikazani zbilja vrhunski grafiti tom Jokiću u čast, naročito blizu osnovne škole u koju je išao. Puno je i turista koji sve to fotografiraju i slušaju priče o novom heroju simpatičnog vojvođanskog mjesta. To mi je zanimljivo, navijači i inače imaju vrsne grafitere među sobom, i riječka Armada ima jako lijepe grafite, jedan mural je preko puta mog vrta, kad je Marija Manakova, igračica riječkog šahovskog turnira, svojevremeno to fotkala i objavila na svom profilu, dobila je nekoliko stotina lajkova iz cijelog svijeta.
A Rumunjska, blogerica promatra i fotka zemlju na svoj meni izuzetno drag način, na prvu me od fotki, kao nekad pankeri u Tokiju, oduševila mlada zgodna djevojka koja bezbrižno spava na klupi u Temišvaru i nitko ne vrti glavom niti se križa. Simpa mi je i stančić, prvo noćenje u Eumunjskoj, tamo su prije šetnje uključili veš mašinu, njih troje trideset eura pristojno noćenje, nestvarno ali eto, nađe se.
A sad nema mi druge, cijeli dan nije pala ni kap kiše iz pretećeg neba, moram ići zaliti vrt.

Kao najbolja ikad...

Sezona godišnjih je izgleda u punom zamahu, na Zapadu se uveliko kisele krastavci u iščekivanju iranskog udara na Izrael, Ukrajina nikad nije bila najzanimljivija, počele su za nas koji ne bacamo novac uz najljepše more na svijetu "naj ankete", posebno tko ili što je u nečemu najbolji ikad. Inzistira se na skali vrijednosti, ne na onome gdje se mogu ustvrditi egzaktni podaci, pa uglavnom rezultate preskačem. Link gore ima bombastičan naslov "100 najboljih pjesama ikad", odnosi se uglavnom na rock glazbu i barem prema meni ima iznenađujućeg pobjednika predstavljenog na linku gore. Ovu anketu nisam ignorirao iz tri razloga, redoslijed je odabrao stručni žiri, od desetak ljudi, pola su glazbenici za koje sam sve osim jednog čuo, pola glazbeni kritičari za koje isto osim jednog nisam čuo, znači žiri na neki način ipak vjerodostojan i za svih 100 odabranih pjesama su napisali zašto. Drugo me zanimalo koliko će od mojih pet koje sam odredio biti među sto, jesu čak četiri, nema moje pobjednice Grace Slick, ali začudo nema ni njene prijateljice iz mladih dana i zajedničkih ludovanja mnogo poznatije Janis Joplin. Ima tu meni još neshvatljivih stvari, znači od dua Simon&Garfunkel je mnogo bolje rangirana "America", koja menib ne spada u njihovih top 5, nego mnogo draži "Zvuk tišine". Treće, zanimalo me iz osobnih razloga obrazloženje zašto su baš ova pjesma i ovaj bend pobijedili.
Naime već sam na blogu pisao o događaju, odnosno baš anketi, na počecima moje profesionalne karijere, koja me potakla na preispitivanja samog sebe, kao rijetko što drugo, s današnje distance i osvrta na protekli život nisam baš siguran da sam izvukao baš najkorisnije zaključke.
Podsjetit ću novije pratitelje ovog bloga, profesorica iz tadašnjeg TIPSS-a, jednog čudnog predmeta na kojem na satovima mogao puno improvizirati, je provela anketu na bazi 200 učenika o životnim stilovima učenika i pokušala ih povezati s omiljenim predmetima i indirektno profesorima. Uglavnom mene su preferirale sve tkz. darkerice, što i nije bila najtočnija odrednica za taj pravac, koji je kod nas dospio u prvi plan zbog senzacionalističkih netočnih priča o puno samoubojstava mladih, ja eto o toj subkulturi, kod koje sam bio kao popularan, tad nisam imao pojma. Tad sam prvi put čuo i o grupuiJoy Division i njihovom karizmatičnom pjevaču.
Najprije sam poslušao pjesmu, koju sam prije možda par puta čuo na radiju, snažna je, mora se priznati, ostavlja dojam, možda i namjerno ipak malo preduga. U obrazloženju koje je u detaljima jako zanimljivo , smeta me jedna stvar, koja se ne može previdjeti, žiri je dodatno vrednovao odličnu pjesmu, vezujući je uz privatnu tragičnu sudbinu pjevača, bolovao je od depresije praćene povremenim epileptičnim napadima i završio život samoubojstvom. Inače Joy Division sam upamtio i kao omiljen bend jedne od naših izvrsnih bivših blogerica, koja mi je prije par godina na fejs chatu napisala, da ponekad, kad joj je jako dosadno, otvori moj blog da se kvalitetnije dosađuje, ako ovo pročita pozdravljam je, imala je jedan, po meni najpost ikad, to mišljenje još nisam promijenio ;).

Nakon kao i uvijek uspješne šetnje oko ovaj put zatvorenog Lidla, Jin se ispružio u hladovini pred dućanom, dok smo čekali da drugarica plati račune i obavi nedjeljni shopping u jednom od K supermarketa, oba u ljetnim mjesecima kod nas rade. Predzadnja plaća uopće je sjela, a nabavka pala kako je pala.
Htio sam se drugarici pohvaliti rezultatima šetnje nas dva drugara, ali je iskrsnuo problem, kojeg prije nije bilo. Naime dok sam čistio iza Jina ,sunce je zasjalo punom snagom i zabljesnulo me u trenu podizanja sunčanih naočala. Nakon takvih trenutaka sad već slijedi poduži oporavak i stabilizacija vida. Mislio sam da nije problem, napamet znam doći do biranih poziva, a koliko mi je bilo u svijesti, samo drugaricu i nazivam pa mora biti prva na toj listi. Zovem, odzvonilo do kraja, nitko se ne javlja. Čudno, biram drugi broj, mada više nisam siguran, zvao me jedan kolega zbog sindikalnih problema, prekinulo nas i nisam siguran jel on prije mene ponovo dobio ili ja njega, ništa, ako se on javi ispričat ću mu se i brzo prekinuti. I zbilja, javlja se muški glas, ja se ispričavam, želim brzo prekinuti, pa čujem iznenađeno, pozdrav iz Berlina, s Rosa Luxemburg Platza. Prijatelj M. je već tradicionalno u ovo vrijeme u Berlinu, na razgovor s njim oko moje mirovine i zdravlja sam zaboravio, ali mobitel pamti. Baš me obradovalo, drugaricin bivši učenik, pitam gdje su fotke na fejsu, kaže još nije našao vremena, razumijem, saznajem da je u Berlinu i psihologica s još ovaj mjesec zvanično moje škole, i to mi je razvuklo lice u osmijeh, ipak se i ona odvažila, razgovarali smo prije, sve je bilo neizvjesno, u Berlinu sad već dugo živi i moja bivša učenica, završila kod nas za medicinske sestre, sad uvažena filmska kritičarka, stalno na putu, spominjao sam na blogu svojevremeno njeno javljanje iz Cannesa, neki su se uspjeli othrvati čeličnom zagrljaju provincije. Razmišljam dalje nakon razgovora, trg Rose Luxemburg, središnji trg na Prenzlaer Bergu, nekad alternativnom sjedištu grada, R.L. je za hrvatsko poimanje zbilje bila radikalna ljevičarka, a eto trg joj nesmetano stoji usred slobodne Europe, u svakom slučaju joj intelektualno mogao parirati Ivo Lola Ribar, a znamo što su seljačine radili s tih par preostalih spomenika njemu, ili još bolje, bal pijane rulje u Imotskom i iživljavanje na spomeniku najvećeg hrvatskog pjesnika, nemilog ijednom režimu, sve naravno relativiziraju u medijima i posljedično ovdje na blogu navodno umjereno desni intelektukci. Ostaje nam utjeha da se Europa podsmjehuje srpskom predsjedniku, koji eto za medalje svoje sportaše, znane odnedavno i kao pijane milijardere od milja, plaća više nego itko u EU.

Nauru trkač

Već sam pisao da su Nijemci poslali na OI najbolje novinarke i novinare i da ja, kojem sport nikad nije spadao u nešto bitno u životu, često čitam s guštom reportaže s OI. Nemojte reći da mi nemamo vrsnih sportskih novinara, evo meni je pala na pamet Romina Eibl, što je zbilja s njom, nije bilo takve po Europama i šire, mlađa od mene, valjda ju je sveprisutna mafija jednostavno makla iz posla, koji zbilja zna raditi.
Danas sam naučio da je Nauru mala otočna država sjeverno od Australije, postoji par manjih država na svijetu, ali kako sam iz članka saznao, država s vjerojatno najmanjim brojem turista u svijetu, iako imaju čak dva hotela i jednu veliku prekrasnu plažu. Na OI u Parizu imaju jednog natjecatelja u trčanju na 100 metara, čiji je osobni rekord čak ispod 11 sekundi. Cijelu godinu je živio za tih par sekundi u Parizu i prije trke nije želio komunicirati s novinarima. Država ima i svoj jezik, svi imaju televizore i pratili su svog zemljaka na teveu u kvalifikacijama.
To mu je bilo veliko razočaranje. Pomno se koncentrirao na trku i onda je sutkinja baš zbog njega, položaja njegovih prstiju, poništila prvi start. Mislio je da nije pogriješio, potpuno ga je to dekoncentriralo, nije bio zadnji, ali je trčao preko 11 sekundi, dosta slabije od onog što misli da može.
Izvukli su iz njega što će najviše pričati sunarodnjacima kad ga dočekaju u domovini. Išao je jesti u olimpijskom selu, odjednom se ispred njega zaustavila visoka žena, za koju se nije mogao sjetiti odakle je poznaje i pitala želi li razmijeniti pinove. To su sportaši nosili uglavnom oko vrata, kao znakove prepoznavanja i s obilježjima svojih država, te su ih međusobno razmijenjivali, svatko bi ih više dobio. Njegov je tu ispao svakako kao jedan od kolekcionarski najvrednijih jer je jedini zastupao svoju državu, no ni ovaj koji je odmah spremio kao najveću dragocjenost, nije bio za baciti, pripadao je Sereni Williams.

Swifties u Beču

Priznajem ne znam ni jednu pjesmu od Taylor Swift, čak sam što inače ne radim, preskakao twittove svoje berlinske frendice, inače sociologinje po struci, koja je skoro mjesec dana pisala o fenomenu te pjevačice. Jedino što sam slušao i vidio od nje je ono što je prije nekog vremena objavio naš svestrani bloger Blumi, i priznajem, glazba, a ni njen glas me nisu baš fascinirale.
U međuvremenu se ime Taylor Swift sve više spominjalo u vanglazbenom kontekstu. Odmah je podržala nominaciju Kamale Harris za američku predsjednicu. Novi britanski premijer u jednom od prvih intervjua se izjašnjava da jako voli glazbu Taylor Swift. Tri ubijene djevojčice u suludom napadu, kao i mnoštvo ranjenih je napadnuto vježbajući uz pjesme Taylor Swift. Otkazana su tri bečka koncerta T.S. rasprodana godinu unaprijed zbog opasnosti od terorističkog napada. Čitajući sve to sreo sam pojam Swifties, o bliskoj do sad neviđenoj vezi i međuodnosu pjevačice i njenih obožavatelja, ponekad se za razliku od sličnih obožavanja i sa strašću svađaju na društvenim mrežama.
Jučer su me Swifties oduševile spontanom i u datoj situaciji, jako hrabrom "okupacijom" Beča, nasumice sam odabrao ovaj link gore, u moru drugih, za dočarati tu fantastičnu atmosferu. Dok Trumpov podupiratelj Musk preko svoje mreže, šireći laži, podupire demonstracije krajnjih desničara protiv britanske vlade, Swifties demonstriraju mogućnost jednog boljeg humanijeg svijeta.Ja znam čiji mi se marketing više sviđa.

Isto kao što smo mi s jeftinom mjesečnom željezničkom interrail kartom obilazili Europu, tako inteligentniji dio mlađe generacije putem pametnih internetskih rezervacija obilazi svijet, naravno ne samo oni, o putešestvijama jedne izvrsne blogerice u najboljim godinama sam više puta pisao.
Mi ostali pratimo ih preko velikodušnih društvenih mreža. Tako je sin naše prijateljice s izabranicom srca svog već par mjeseci po Aziji, naravno sugestije starijih se, u većini slučaja s pravom, ne slušaju, jer promašenije, nesretnije i većinski zatucane generacije, poput ove iza mene, teško je naći.
Tako im je na Baliju bilo prekrasno, sve jako povoljno unaprijed rezervirano, na Filipinima su očekivano uletjeli u nevremena i sezonu monsuna, ali i to je doživljaj. Kad se spomenuo Vijetnam, nama starijima su prve asocijacijae korupcija i pokušaj što više izvući od stranih turista, ali na tome su mlade generacije očvrsle i stekle dragocjena iskustva u vlastitoj slobodnoj državi. Nažalost dogodilo se nešto slično onom što se mojoj učenici dogodilo mojoj učenici jedne godine na maturalcu u Bratislavi. Potpuno trijezna se saplela od jedan suncobran, pala i udarila glavom o beton. Završili smo na hitnoj, no to je Europa, brzo se oporavila i drugi dan smo svi nastavili dalje, pratiteljica iz agencije je brzo riješila sve formalnosti oko bolničkog troška.
Djevojci iz naše priče jednostavno je ujutro bilo loše, zavrtilo joj se i srušila se u glavnom gradu Vijetnama. Brzo su dozvali hitnu, svi su tamo izuzetno susretljivi, završila je u svojoj sobi u međunarodnoj bolnici, obavljeni svi potrebni pregledi, tri menija na raspolaganju, ponavljam okružena izuzetnom pažnjom. prenoćila je tamo i drugi dan nakon pregleda otpuštena. Osigurani jesu bili, ali je valjalo uplatiti 1600 eura, pa ti onda naknadno pokušaj refundirati od osiguranja nakon valjda rekonstrukcije događaja i provjere.
Nepredvidivost onog sutra dokazuje se iz dana u dan, ne samo nama starijima...

Znali smo što nas čeka u osmom mjesecu ovdje, sve smo osim jednog,ne nevažnog detalja, predvidjeli i u sebi obećali ni zbog čega se ne živcirati osim nužno zdravlja nas troje. Nismo zbilja mogli predvidjeti da taj toplinski val neće ni na par dana stati, štoviše kažu u nedjelju novi vrhunci.
Ove godine je ispalo da je Dolores izabrala pravi dan za proslavu svog rođemdana, prvi put i s nama, koji smo stjecajem moranja ostali ovdje.
Na početku je izgledalo da će i to ići nizbrdo, naime planirali smo ručak u omiljenom Belvedereu ili narodski kod Šajbića, po bivšem vlasniku, pa zatim u Gorski kotar, mi dopuniti rezerve nedostajuće izvorne šumske vode i baterije na očekivanom zraku, te ponajbolja jaja u kraju od slobodnošetajućih kokoši, koje samo Jin može iz ljubavi uznemiriti, pa mora biti pod pojačanim nadzorom gore, Dolores na omiljeni izlet i kavu u šumi kod izvora.
Dok je drugarica tražila gdje parkirati, Dolores, Jin i ja smo poljubili vrata restorana. Otvorio je vrata obližnje kuće uzbuđeni susjed i ispričao nam, noćas su provalili i opljačkali restoran, gazda je rekao da će otvoriti u tri popodne. Kad sam ja konstatirao, a jbga, užas, on je nastavio, ne želim vas zadržavati niti znam što gledate i pratite, al ja sam noćas gledao kako to francuska policija bez milosti rješava, ja sam klimnuo glavom, i Britanci će biti nemilosrdni, još su malo zbunjeni, prema plaćenicima koji rasplamsavaju nerede tamo.
Nakon kratkog vijećanja s drugaricom odvezli smo se u nekad ugledni Paris, oni su opet valjda promijenili vlasnika i Jin ne može unutra, neka, neka, doće maca na vratanca, mislio sam da smo u gradu Rijeci to apsolvirali.
Dolores se sjetila da sam ja prije već dosta godina imao nevjerojatnu posjećenost koja se brojala u tisućama na google recenziji za restoran "Na piketu" u Hreljinu i da se recenzija i njoj jako svidjela. Drugarici se nije toliko svidjelo iz naizgled čudnog razloga, porcije su prevelike, a i puno smo čekali, ja sam se pak upitao jel to još opstalo, Dolores je našla na mobu da jest i da je otvoreno, pa smo bez boljeg izbora, već gladni krenuli, a i usput nam je.
Bilo je sve izvrsno, počev od ambijenta, veliki vrt u hladovini, do jela koje je ovaj put brzo došlo, Jin je dobio vodu, mene je uz ražnjiće fascinirala količina i okus pravog gorskotarskog krumpira ispod peke, drugarica je pola odlične pizze spakirala za navečer, a i Dolores je bila zadovoljna, najveći problem joj je bilo izabrati pivo, za jedno ni ja nisam čuo, pa je pitala, driveničko, svejedno se na kraju konzervativno odlučila za budweiser.
Ugodno popodne kod izvora na svježem zraku, čak malo prohladno, meni prsluk, koji uvijek nosim zbog različitih naočala, a prije i zbog fotića, nije nipošto bio viška. Na povratku smo kao i uvijek uz kupljena jaja dobili i popudbinu, jako veliku rajčicu i dosta svježe ubrane rige, koju smo podijelili s Dolores, idealne za na salatu s kuhanim jajima i krumpirom. Lijep bijeg iz suludog okruženja, koje vrućine očito stimuliraju.

Svjetska rekorderka u skoku u vis

Ha,ha, ja se raspisao o sportu kao da me ikad zanimao. To je valjda posljedica toga što su ponajbolji europski novinari u Parizu i znaju napraviti priče zanimljive i onima koji sport ne prate.
Danas je najzanimljivija priča o mladoj Ukrajinki, koja je prije nekoliko tjedana srušila jedan od najstarijih atletskih rekorda, još iz 1987., u ženskom skoku u vis, preskočila je 2,10 m.
2022. uoči ruske agresije su se utrpali u auto njih četvero, ona 20 godina mlada, njen dečko, te trenerica i njen muž, nisu se vraćali u razorenu zemlju. S autom su neformalnim putem stigli u Beograd na svjetsko dvoransko prvenstvo, gdje je pobjedila i postala sportska veleposlanica svoje zemlje, na društvenim mrežama prenosi fotografije razorenih dvorana u kojima je trenirala i slično.
Danas nastupa ili je već nastupala u finalu OI, s lakoćom je prošla kvalifikacije. Primjećeno je da i nokte boji u boji ukrajinske zastave. Želim joj sreću, dok pobjeđuje i njoj drage osobe u pratnji su sigurne, ona inače od nedavno živi u Belgiji.
p.s.
Talijanka se ispričala interseksualnoj boksačici koja ju je pobijedila zbog svog ponašanja. Ova je favoritkinja i u polu finalu, ali za finale nidu sigurni novinari da je cis žena neće istući.

Ljeto je i mi smo sticajem okolnosti u Rijeci. More je čisto, plaže uređene barem kao na otocima, s još više popratnih sadržaja, no to nas odavno previše ne zanima. Puno bismo radije bili uobičajeno u Berlinu, ali eto, svašta se poklopilo, protiv svakog od nas troje i tu smo gdje smo, nije loše ni u kući s vrtom i pod klimom, nije to više pakleno potkrovlje u zgradi tankih zidova i živaca stanara.
Više vremena provodim na društvenim mrežama, što napisah kod Blumija, pratim uživo požar oko Tučepa na instagramu i opširnije na fejsu, gdje su i zanimljiviji statusi i stavovi. Prije par tjedana veća grupa mojih fejs prijatelja i realnih poznanika je bila na koncertu Rammsteina u Italiji, prije toga i moja nekadašnja prijateljica s obitelji na njihovom koncertu u Beogradu, gdje se provela i izvrištala kao rijetko kad.
Inače autor tekstova i vođa grupe je osuđivani i sad ponovno suđeni nasilnik, Tko sluša i o čemu se u pjesmama radi, zna da je za njega Bora Čorba na vrhuncu bio mala beba, a tip je godina otprilike kao gospodin otac Matić poznat iz Pariza.
Spočitnuo sam frendici, zna li ona uopće sadržaj njihovihe ljubavne poezije, rekla je da neke pjesme zna napamet, da ih s guštom pjeva, iako je i ona bila u mladosti žrtva seksualiziranog nasilja, za što ga optužuju mlade obožavateljke na najnovijim suđenjima, te da se ona vrišteći, kako reći, snagom grubog izričaja, oslobađa demona.
Što je meni zanimljivo, veći dio ovih koji je bio na koncertima grupe osvjedočenog nasilnika, prati OI i zgražava se nasiljem nad talijanskom boksačicom, od strane one koja ima xy nečeg, pa su neki stručnjaci utvrdili da se u stvari radi o muškarcima. Nisam pratio ta događanja, ali je o tome pisala moja Berlinka Julia pa ću prepričati, interseksualna boksačica je dva puta udarila Talijanku , koja je unaprijed pripremila predstavu i sad uživa simpatije cijelog normalnog svijeta. Ta ista interseksualka je na prošlim olimpijskim igrama dobila batine već u četvrt finalu. Interseksualci se rađaju s karakteristikama oba spola i kratko, za njih postoje dva rješenja, ili ih kao sve nakaze i invalide likvidirati poput nacista ili poštovati njihov izbor spola. E tu se javlja problem kod nekih sportova, ako kod žena prevladava to nešto u mišićnoj masi ili sličnom, dopustiti ili ne natjecanje u odabranoj kategoriji, na svjetskim prvenstvima ne dopuštaju, na OI dopuštaju. Autor ovog posta za razliku od Julie nije siguran koji je pristup ispravniji, ona za razliku od indexovih komentatora i vjerojatno većine blogera zastupa uvijek pravo izbora pojedinca, mene mnogo više zanima, zašto se ovi koji obožavaju lik i djelo muškarčina iz Rammsteina, posebno obožavateljke čiji je broj opet naglo porastao nakon novoprijavljenih slučajeva nasilja, zašto se tako samouvjereno postavljaju kao moralne veličine u slučaju ženskog boksa, neki su požurili i osuditi i gospodina Matića, u zvjezdanim trenucima našeg sporta i njegove kćerke, moja prijateljica je barem tu bila oprezna ili možda na kupanju "dok je grmilo".j

Trener psuje igračicu koja ne sluša

"Anne, začepi i vrati se!" Na mimiku da nije ništa rekla trener:"Ja razumijem govor tijela!"Anne se vraća u krug.
Evo da se i ja uz doručak bavim aktualnošću s olimpijskih igara, kad sam već propustio posljednju večeru. Najprije ću iznijeti mišljenje da je off topic što se slučsj komentira na navodnom ozbiljnom njemačkom antisemitskom računu. Nesporno je nekoliko manje više relevantnih činjenica, radi se o njemačkoj ženskoj hokejaškoj momčadi u olimpijskom ekipnom sportu, radi se o trenutku izdvojenom iz prenosa uživo, trener je muškarac, igračica djevojka, adrenalin je na visini, igračica krši pravilo i nedisciplinirano napušta obavezni krug u kojem trener izlaže daljnji plan igre vjerojatno nečim nezadovoljna, on ponovo uspostavlja disciplinu koristeći u njemačkom jeziku izraz koji se tumači kao pogrdno obraćanje ili psovka, ona se vraća u krug, cilj je postignut.
Dakle čak i da je Anne židovka, što je jako dvojbeno, spornije su druge stvari od navodnog antižidovstva. Možemo postaviti pitanje kad bi trenerica bila u pitanju, bi li se javnost uznemirila, vjerojatno ne, većina bi se nasmijala catfightu, kao što je i ogromnoj većini muških komentatora obraćanje trenera normalno i samorazumljivo, dobrom broju čak i simpatično. Radi se o ekipnom profesionalnom sportu u kojem se u teškim uvjetima mora održati disciplina i ekipni duh.. što je treneru ovdje ipak brzom reakcijom barem na površini uspjelo. Jasno da će procjena situacije i eventualne mjere nakon utakmice dobrim dijelom ovisiti o tome je li Njemačka dobila utakmicu ili nije, što je isto tako sporno.
Meni je ovdje pomalo žalosno, što su baš svi komentatori bezrezervno i potpuno na strani trenera, dok komentatorice šute ili nejasno iznose svoj stav. Isti video prikazan je i na jednom feminističkom računu, gdje pak nema muških komentara, a osude muške šovinističke svinje su unisone, uz doslovno par komentatorica koje potpiruju bijes većine spominjući Sodomu i Gomoru u smislu nedopustivog kršenja svih normi i na strani su trenera.
Osobno mislim da se uvijek može reagirati verbalno grubo i svrsishodno i bez otvorenog vrijeđanja nedopustivog postupka, ali tko sam ja da sudim, mene sportski rezultati ionako ni najmanje ne zanimaju, što se uostalom vidi i iz priloženog posta, čestitam usprkos tome našoj sportašici na osvojenoj zlatnoj medalji, ali čitam da je između ostalog bila i dvostruka svjetska prvakinja i svejedno šira javnost za nju nije znala, eto i ja idem malo "off topic"za kraj, ali to čini moj blog prepoznatljivim:D