Nachtfresser

"Der blaue Vogel" ili plava ptica je kultna berlinska kavana koju su otvorili i u njoj se okupljali ruski emigranti dvadesetih godina prošlog stoljeća, a nastavili su je u DDR-u voditi njihovi nasljednici. Kavana s velikim izborom vodki je postala kultno mjesto berlinske kulturne scene, tu je do kasnih sati znao zalomiti Bertolt Brecht.
Blumi navodi da je Brecht primio Staljinovu svjetsku mirovnu nagradu, priznanje koje je Thomas Mann odbio, umjetna inteligencija pamti i vjerojatno zna i za njegove veće grijehe. Treba ipak znati da je Picassova "Golubica mira" od samog početka zaštiti znak Brechtovog kazališta "Berliner Ensemble". Poznato je Brechtovo često citiranje taoističke mudrosti:"Ne treba voditi bitke, koje si izgubio, kako god se završe".
Mnogo veći grijeh u Brechtovom životopisu od primanja jedne nagrade, koja je mnogo više značila njegovoj državi nego njemu, je "izdaja" masovnog raničkog ustanka, prvog takvog uperenog direktno protiv vlasti u jednoj socijalističkoj državi. Ističe se da su demonstranti klicali njegovo ime, a on je podržao tadašnju vlast, koja je u tom trenu smanjila neka radnička prava.
Naravno mnoge stvari saznajemo puno kasnije kad se otvore državni arhivi ili kao ja, od Brechtu bliskog suvremenika, kojem sam posvetio prethodni post.
Na zatvorenom sastanku s tadašnjim partijskim funkcionerima i istaknutim umjetnicima, Brecht je žestoko kritizirao opću kulturnu klimu u socijalističkim državama, umjetnici stvaraju da bi se svidjeli umjesto da potiču publiku na razmišljanje i da ih razumiju, uzalud veličanstven napredak u otvaranju univerziteta radnicima i siromašnijima, ukoliko im se ne objašnjava suština društvenih procesa, da vlasti po pravilu teže vucibatine i kriminalci i u tržišnom kapitalizmu, koji zaziva dio prosvjednika, u pravilu uspjevaju, (O tome je on pisao u upravo izvođenoj "Operi za tri groša".)
Brechtu je smisao života bilo kazalište, popularizacija njegovog koncepta epskog teatra, i u tome je uspio. Njegovo kazalište je izuzetno cijenjeno i rado, još onda, viđeno na gostovanjima po cijelom svijetu, Brecht je imao dopuštenje za ta putovanja.
Zavidim ljudima koji su imali neke svoje vizije i podredili sve ostvarenju. Moj dobar prijatelj iz studentskih dana se nakon rata vratio iz Švicarske u Bosnu, kupio šahovski klub, mnogo uložio u šahovsku školu za najmlađe, koja je de fakto jedina od takvih u BiH funkcionirala, gosti predavači su mu bili velemajstori i bivši svjetski prvak Anatolij Karpov, s kojim se družio. Nakon što je frend u vrijeme korone prerano preminuo, nemam pojma što se tamo događa, uglavnom BiH nema ni jednu predstavnicu ni predstavnika na prvenstvu Europe za mlade u Pragu, za života je on sam neovisno o savezu financirao odlaske svojih pulena na natjecanja, drugi moj prijatelj se čak i u partiju učlanio da bi funkcionirao turnir, čiji je direktor, a sad kao trener doživljava zlatne trenutke na već spomenutom natjecanju.
I da završim s Brechtom, prije nekog vremena je izašla iritantna knjiga jedne autorice u kojoj secira Brechtov odnos prema ženama, sve su nabrojane i imaju ravnopravna poglavlja, koja nose njihova imena, znalcima je pak jasno da je Brecht imao samo jednu ženu Helene Weigel i mnoštvo, što mladalačkih ljubavi, što prijateljica i ipak vjerojatno nešto manje ljubavnica...