Nachtfresser

Ovaj tragični zločin u kojem je žena ugušila svoju mamu skreće nam pozornost na više problema, mada mediji apostrofiraju samo dva, ubojica je učiteljica i aktivna članica jedne političke stranke. Lijepo je da javnost već o toj osobi baš sve zna, kažu novinari, ako postoji interes javnosti zašto ne, ma nemoj, no neću ovdje problematizirati "izgubljenu čast" jedne ubojice prije nego što išta znamo o motivu zločina osim evidentnog pomračenja uma.
Meni je druga činjenica vezana uz ovo dvoje što jedino kao javnost zanima, upala u oči. Dotična je ne samo učiteljica, već izuzetno aktivna učiteljica i u vannastavnim aktivnostima, a i u poznatoj nastavničkoj grupi, ne znamo je li unaprijeđena, no sudeći po načinu bodovanja ministarstva za napredovanje, svakako je mogla biti itekako unaprijeđena, ali to ovisi o pojedincu hoće li podnijeti zahtjev i ponekad političkoj nepodobnosti. Imali smo u obrazovanju i prije jedan izuzetno loš sustav bodovanja, koji je sastavio jedan goranski fanatik, po ministrici Divjak nije bio dovoljno razrađen i ona je svojim online testovima vrednovanje dovela do groteske, ali eto, kažu sve je bolje od nekadašnje navodne uravnilovke.
Slučajno znam i postupak primanja novih članova u stranku dotične, najprecizniji sustav bodovanja, od dežurstva na štandovima do mnogo kompliciranijih stvari, da ne bude zabune, drugarica i ja nismo članovi nijedne stranke mada nju čak iz dvije pokušavaju vrbovati, na listama smo nakon avanture s piratima samo kao vanstranačka moralna podrška. Dakle pogledajte samo koliko je dotična mogla skupiti bodova, od aktivnosti u mjesnom odboru do javnih polemika po medijima, čudno da bodovi nisu bili dostatni za više od šestog mjesta na listi za zadnje izbore. U veće stranke se jednostavnije učlaniti što vidimo po nekim blogeri(ca)ma.
Bod po bod dok ne prolupaš. Inače glede vrednovanja u obrazovanju Divjak je pokušala ukrasti i usavršiti neke ideje, u struci popularnog Jokića (i prema njemu sam bio kritičan, ali oni su kao nebo i zemlja), sadašnji ministar ionako ništa ne razumije niti je sposoban išta promijeniti i imamo ono što imamo.

Čim smo čuli da će premijer počastiti velikodušno nas penziće za Uskrs iskoristili smo subotu i unaprijed zahvalni potrošili prvu uskrsnicu od naše dvije, nije doduše trebalo previše truda. Povrh svega nisam obnovio svoju zalihu tamnih čokolada, jer natpis s cijenom ispod 1 eura istina još stoji, ali polica zjapi prazna. Zato je drugaricu zatekla prekrasna domaća teletina kod poznatog mesara, usudila se pitati, jel množe dvije što je moguće tanje šnicle, majstor se potrudio, dvije dosta dugačke 25 deka, prvi luksuz. Baš nas je obradovalo, meni jedini problem, što umjesto drijemanja i čekanja ručka, takve primjerke ja termički obrađujem. Opet je bilo negodovanja, svi misle da se pravim važan, jer ja svoje primjerke uopće ne začinim, a meni je grijeh kvariti takvo meso. Moj prijatelj jučer opet nije bio dobro, danas je dobio nakon opet ne baš pravog dijetnog obroka za desert par sitnih komadića telca od mene.
Vidio sam ja, osjetio, da je drugarica još neko iznenađenje iz dućana pripremila za nas dvojicu, uz zadnja dva pakiranja čokoladnog kornet sladoleda, opasno mešetare s tom robom, danas je ipak u trećem supermarketu u prolazu upecala pet-šest Dolina tekućih jogurta. Nisam se zamarao što još tu ima za nas, Jin je dobio dia slasticu,odmah sam shvatio da su i graham peciva bila na akciji, nije me ovo drugo zanimalo u iščekivanju rada na telećem odresku. Ipak dok sam pekao na laganoj vatri pazeći da ne iscuri dragocjenog soka primijetio sam provirivanje specijalnog sira iz torbe, aha, Gorgonzola, dobitnički sam izustio, šipak, drugarica se s guštom nasmijala, ma čini mi se čak da je Roquefort čak jeftiniji, jebote, imamo Roquefort original :D. Nije me iznenadilo da je i jeftiniji od drugih lošijih sireva, pa koliko je samo prosječna janjetina skuplja od domaće teletine, narod voli...

Evo već se bliži kraj talijanskog tjedna u njemačkom trgovačkom lancu, kupili smo je valjda u utorak, jutros sam je ja načeo i trudim se polagano s guštom jesti, daleko je penzija, jučer smo se istrošili kupujući Radensku na akciji, a te akcije su tjedan za tjednom sve nepovoljnije. Kao nekad, kad sam nervozniji više pijem, ranije pivo, sad Radensku.
Mi smo u Trstu kupovali samo po popisu, naresci bi se samo izuzetno nalazili na njemu, od pića samo spumante i orančine, traperice Carrera, levisice su bile preskupe, a Rifle za sirotinju. U dućanima s hranom meni je samo mortadela mirisala, bio sam lud za njom, zalud što se u Gorskom kotaru kod nonića sušio najbolji pršut, kakav nove generacije neće moći nabaviti, nema tih para, meni razmaženom je samo mortadela mirisala i naravno nutella poslije. Dobro, volio sam ja i kruh i mast, ali to samo u pauzi ratovanje kauboja i indijanaca.
Onda je jedno vrijeme sve postalo pristupačno, naši su preuzeli zapadne tehnologije i počele sve proizvoditi, netko je jednom primijetio da samo parizer i tirolska imaju još kakve takve mirise, čak se i bifteke znalo kupiti u većim količinama, iako je rijetko tko znao rezati i peći kako treba, svega smo se zasitili.
Dolaze opet vremena da tko ne ugrabi dobar jogurt rano ujutro može ga zaboraviti, a talijansku mortadelu, francuske sireve i njemačke kobasice, sve sa okusom i nekakvim mirisom možemo nabaviti samo rijetko u prigodnim reklamnim tjednima matičnih
p.s.
Pravi prut je ponovo došao na cijenu tek uoči zadnjeg rata, nonića i njegovog pršuta odavno više nije bilo, ja sam s ekipom završio na fešti zlatne mladeži u stanu djeteta visokog dužnosnika, na stalku usred sobe se šepurio pršut s pravim oštrim nožem, uzalud sam upozoravao, pred zoru ga je gladna rulja počela kasapiti, dobro se netko zaklao nije, ja sam se zadovoljio nekom petparačkom kuhanom šunkom, koju sam našao u frižideru.

Izbacim instinktivno skoro svaki put pjesmu zloslutnicu nakon znakovitih besanih noći. Sve što je moglo krenuti na loše, krenulo je, tako to uvijek biva. Pokušavao sam se opustiti koliko je u takvim situacijama moguće slijedeći staru istočnjačku mudrost, da kad posrćeš treba što opuštenije primati udarce, jer što si ukočeniji i više se opireš, bolniji će biti pad i teže ćeš eventualno ponovo ustati.
Specijalist odnosno ovaj put specijalizant, ali svakako onaj koji odlučuje o sljedećem koraku liječenja, je kasnio oko dva sata s pregledom, sestre su napravile nužna uvodna snimanja, održavajući kakav takav red u novonastaloj gužvi, samo kritizeri se pitaju gunđajući je li to njihov posao ili nije. Ostao bih ja potpuno miran, jer znam iz iskustva na svom poslu, da najbolji po pravilu kasne, da nisam shvatio da iako sam došao dva sata ranije neću stići na vrijeme za Jinovu injekciju. Pokušao sam i tu ekvilibrirati, poslati poruku drugarici na vrijeme, ni prerano je buditi, ni prekasno za pripremu, valjalo joj se za tu osjetljivu stvar neočekivano snalaziti samoj. Prisjetio sam se zadnje poruke što sam mu ostavio prije nego što sam otišao u nespokoj, što god se meni događalo, budi dobar, i, kasnije sam čuo, bio je.
Pisao sam već, KBC je pun mojih bivših učenika i njihovih mami, ali nikad namjerno nisam išao tražiti vezu. Saznavao bih stvari iz prve ruke u slučajnim susretima na bolničkim hodnicima. Tako i jučer, iskrsnuo je hitni zahvat na malom djetetu i dvoje koje smo mi čekali, angažirani su za pomoć pri anesteziji. Saznao sam i da ako "bude sreće" i budem nakon svega odmah upućen na injekciju, tamo me čeka jedini doktor za kojeg sam želio da ne bude tamo. Inače prvo što mi je palo na pamet, prekjučer sam prvi put jeo jagode, na akciji, ali su bile ukusne, prije sam praznovjerno, jer u tim stvarima sam praznovjeran, dugo razmišljao koju ću želju poželjeti, nisam se mogao sjetiti ničeg boljeg, od općenitog, neka ne bude najgore, sad sam se odmah sjetio da sam mogao zaželjeti da mi ovaj doktor nije na tom zahvatu.
Inače "moj izvor" je visoko pozicionirani političar i on zna da i ja to znam, balansiramo dijalog, pita jel se još čujem s drugim profesorom s kojim sam bio dobar "pjesnikom krstijanom", potvrdno klimam glavom, svaki put kad se vidimo srdačno popričamo, politika prešutno nikad ne dođe na red, posebno na bolničkim hodnicima shvatiš koliko je nebitna, ali i presudno bitna. Rasprava nikud ne bi vodila, ja bih rekao da je nespojivo da doktori rade i javno, a istovremeno i privatno, on bi rekao, pogledaj koliko je novca ulupano u tu opasnu olupinu od broda Galeb, njegov argument je uspješniji i jači kod glasača, jer bolje od mene zna što kod "naroda" pali, a živimo u demokraciji, zar ne?
Pregled je prošao ipak dobro, specijalizant je bacio pogled na snimku, ustvrdio da je mrvicu bolje od prošli put i zakazao novi pregled za mjesec dana. Taj eksperimentalan lijek je skup, neće ti ga produžiti, ako ne vide napretka, kao što je već kod mene slučaj s drugim okom, ako želiš svjetlost imaš toliko privatnih klinika. Zahvat je razliku od onog doktorice prošli put, prošao tako da sam ga osjetio i čitav dan proveo krećući se praćen krugovima i oblačićima ispred sebe, ipak noć je prošla mirnije od očekivanog i evo, opet pišem jutarnji post do sljedećeg pregleda...
Ipak je za Jina i mene vidljivo svanuo novi dan, drugarica još zasluženo spava.

Recimo da sam imao šansu
i da sam sam sebi kriv
da je trebalo umjerenije
tumačiti te kotrljajuće valove
sirove strepnje i tvoje šutnje
ne odmah suludo vrištati
na prve proljetne mušice
i smijati se delirijumskom ludilu.

Recimo da to nije bilo baš vedro nebo
iz kojeg su pljuštale zablude
bezosjećajnih tragova
naših zamućenih suludosti
recimo da nismo goli jedrili kroz noć
zaobilazeći zanijemele fregate
spavajućih moralnih pravednika
još ovaj mrak je pripadao nama.

Recimo da sam te opet prevario
i da ovo nema veze s poezijom
laštenje trenutka odluke.

limun je počeo mekaniti
valja ga iscijediti
odslužio je svoje
uživati u njemu
prije no što
nepovratno struli.

počeo si mekšati
odmahuješ rukom i veliš
moglo je i gore biti
nisi ti Hemingway
za pucat si u glavu
spašavajući sliku svoju.

radije ćeš
strunuti u nesanici
nekog pogrešnog vremena
odbauljati u magli
do željenog ambisa
koji te stameno čeka.

Odužio mi se dan jer sam ustao u četiri. U spavaćoj sobi su zatvorene škure, Jin je pio vodu, na ono malo svjetla što dopire od otvorenih vrata sam krivo procijenio vrijeme na satu i to je bilo to. A ništa, nakon limunade i tamne čokolade, pogled na uspavani grad, te sjedam na loptu, i nakon što sam Jina podigao na kauč, gdje je na mekanom nastavio spavati, čitam vijesti. Na stranici Novog lista čitam samo lokalne novosti, u gradskoj knjižnici se otvara knjižnica sjemenja, primam na znanje, ali vani sluti na kišu pa mi vijest nije napeta. Druga vezana vijest, povodom prvog dana proljeća gradska knjižnica daruje 50 posto popusta na učlanjenja taj dan, još u polusnu ništa ne povezujem, prije otvaranja najsuvremenije knjižnice počeli su mi problemi s očima te još nisam kročio u nju, koga briga, više ionako ne čitam, a i shvaćam zbunjen da je to vijest od jučer. Tek znatno kasnije mi proradi mozak, promaklo mi učlanjenje po popustu, koje bih mogao iskoristiti za iznajmiti sjemenje, jbga, tri i pol eura bi bio velik novac. Podsjetilo me, nakon mirovine išao sam kupiti remen za sat koji sam 2020. dobio od tadašnjih maturanata i sad eto opet nosim, jasan, pregledan, kaže net za firmu, najbolje kopije rolexa, od središnjice sindikata sam dobio za odlazak u mirovinu suvremeni, skuplji, multifunkcionalni sat, ali beskoristan, od ta tri kruga u sredini i svijetlih kazaljki na svijetloj podlozi ne vidim koliko je sati. Dakle rekao sam odmah uraru da mi je maksimalni budget za remen i bateriju, ako ikako ide, 20 eura, ako ne nastavit ću nositi ovaj beskoristan sat, koji hvale poznanici kad ih sretnem, svejedno mi je za kvalitetu remena, ovaj je bio kao najkvalitetniji pa puknuo. Urar je klimnuo glavom, vidio je da sam demoraliziran cijenama izloženog remenja, te izvadio ladicu s hrpom meni još ljepših u raznim bojama, kaže izaberite od ovih silikonskih, za minutu ću završiti s gospođom pa ćemo sve montirati. Vidio je da sam na čudu, problem je što ja sve tamne boje vidim kao crne, a tamnoplavu mog sata su baš hvalili estete iz društva. Predložio je, možda ovaj, zanimljivo da su boje identične i ja sam naravno pristao. Kad je završio rekao je, uklonio sam i jedan manji kvar, izvolite, 20 eura, ja ipak kroz osmijeh nisam odolio ne ciganiti, super sve, nema neke ekstra akcije za umirovljenike? On je rekao, pa to dvoje bi normalno došlo 15 plus sedam, dva eura je veliki novac, što sam odmah potvrdio i dodao, još se mogu hvaliti da nosim silikone, on je ozbiljno odgovorio, dobre su to narukvice, ali eto, koža i metal su u trendu.
U stvari mene deprimiraju novo iščekivanje odlaska u KBC idući tjedan, ciklus dosadnih kiša i vrijeme uopće, te osjetljivost i sitne peripetije u našem mikro svijetu, novac bi dobro došao za popravke na kući, ali ide dok ide. Jučer smo se malo zaigrali s potrošačima struje u stanu i ode osigurač. Imali smo barem izgovor za neplanirani izlazak u nabavu.
Jučer je bioi imendan i blogerice koje se većina ne sjeća, otišla je prije 15 godina, provjerio sam, blog još stoji, čitam u komentarima ispod zadnjeg posta, svake godine netko dodaje novi, par godina poslije otišao je i Muškarac, oboje znači dosta mladi, s njom sam se više puta nalazio u Zagrebu, jednom je imala i manji sudar jeepom, jer ne voli kašnjenja, otišli njih dvoje, a nitko ne spominje ipak najslađeg od njih, malog psa, mog prijatelja stvarnog imena Oblak...

Ima nade za svijet!

Bauk najmlađe kongresmenke u SAD poznate na društvenim mrežama kao AOC kruži Amerikom. Dok oporba i demokrati ne samo u SAD nego i u cijelom svijetu zbunjeno promatraju što novi vladari rade, njen mentor legendarni kongresmen Bernie Sanders i ona djeluju. Predvodila je fizičku blokadu pristupu Muskovih jurišnika, dok vrhovni sud nije potvrdio da nemaju pravo uvida i snimanja datoteka koje sadrže povjerljive podatke, od zdravstvenog stanja nadalje, američkih građana. I uoči proteklih predsjedničkih izbora bila je uz gđu Obama najpopularnija političarka, ali i da je htjela, nije se zbog mladosti mogla kandidirati za predsjednicu, ali budućnost joj svakako pripada. Blogerica Annabonni je već komentirala na FB gdje sam stavio isti link kao na početku ovog posta da sam u trendu, riječ trend baš ne volim jer se nakupila i negativnih konotacija, ali svakako podržavam djelovanja dvojca AOC kao predstavnice mladosti i Bernie Sandersa, kao simbola mudrosti u poznim godinama koji trenutno pune stadione snažeći pokret građanskog otpora po SAD, na opasnu nepredvidivu vlast reagiraju ne samo u kongresu nego i stalnom nekonvencionalnom kampanjom.
p.s.
AOC nema problema sa standardnim seksizmom republikanskih kolega, to je ta tradicija kojom se toliko ponose. Ovih dana je doživjela podmukao napad od jedne stare republikanke u kongresu. Naime AOC koja pobjeđuje u svom kvartu odrastanja nekoć ozloglašenom Bronxu, se za vrijeme studija uzdržavala radeći između ostalog kao konobarica. Ova joj je probala "spustiti": "Vi intelektualka? Pa sazrijevali ste po barovima." AOC je istog trena uzvratila:"Da, ali ja sam služila s one strane šanka." Taj odgovor je izazvao mnoštvo aluzija na prošlost republikanske kongresmenke "umornog" izgleda lica, koja se morala zapitati, što je meni sve to trebalo...

Narodu postane dosadno kad razotkrije tehnike manipulacije u takozvanim razvijenim demokracijama, one postanu prozirne i predvidive te dolazi shodno ljudskoj potrebi za igrom do želje za biranjem prividno nepredvidivih vođa. Pretpolitičke, uglavnom bivše socijalističke države, tek uče otkrivanju takozvanih sloboda i još su ranjive na primitivnu reklamnu propagandu koju je još davnih, davnih godina poetično razgolitila Ingeborg Bachmann, ali tko je još za nju čuo, kod nas se uče klasici poput (V)aralice) ili u susjedstvu Ćosića.
Sad se vodi izuzetno glupa borba oko broja jučerašnjih štrajkača, navest ću primjer velikog, nek bude fiktivan, srednjoškolskog centra, fiktivan, jer jučerašnje brojke ne znam. Sindikalist iznosi podatak o 80 štrajkača, ravnateljica 30 i zamislite, nitko ne laže ili oboje lažu, zavisi iz koje perspektivne gledate, jer su naši usavršili manipulaciju statistikom. U školu je došlo ujutro ujutro iskazati solidarnost i potpisati se na štrajkački listić, te družiti se s kolegama barem neko vrijeme 80 ljudi, taj dan je po rasporedu u razredu trebalo raditi 36 ljudi, 6 ljudi se potpisalo dan prije da želi raditi, jedna je zbilja radila jer su je se učenici bojali pa su samo zbog nje došli u školu, nikako zbog nekog poziva ministra i ravnateljica je došla do broja 30. nije lagala, jer ostalih pet nije bilo među štrajkašima. Za povraćati je ovo što se svi čude jučerašnjoj izjavi predsjednice udruge osnovnoškolskih ravnatelja da u njenoj školi nitko nije štrajkao, nije ni ona lagala, u njenoj školi djeluje samo većinski sindikat, manipulacija je što u tv emisiju nije pozvana predsjednica udruge srednjoškolskih ravnatelja koja je i inače kud i kamo i elokventnija i nije stopostotno politički dirigirana.
U Njemačkoj je nastavnicima sa statusom "Beamte" zbilja zabranjen štrajk, ali pitajte blogera Eura, jer meni nećete vjerovati, jednom je naveo u komentaru kod mene, kolike su njima prosječne plaće, štrajkaju samo oni nižeg statusa, znači ni to pobočnici ministra nisu lagali govoreći da je u nekim državama razvijene demokracije i zabranjen štrajk po školama.
Tamo je sad aktualan skandal oko manipulacije skupljim poljoprivrednim proizvodima s "eko" i "bio" etiketama, kod nas većina ionako ne razlikuje ta dva pojma, a i upitali bi se u čemu je uopće tu problem, pa radi se o manipulaciji sposobnih pojedinaca u tržišnom gospodarstvu. Zato na Zapadu neće nikad skužiti to što je kod nas uobičajeno, da se i u ministarstvima otkrije poneko s "travničkom diplomom", moja bivša kolegica je tri godine u Berlinu radila s plaćom ispod 2000 eura naravno neto, dok nisu završene provjere svih papira i dodatnih usavršavanja koje je priložila, sad eto ima dvostruku plaću od svoje hrvatske mentorice u najvišem zvanju izvrsne savjetnice, a nije još ni u sredini karijere.
Ovo je zadnji moj post na teme koje koje kao ni vi više ne volim ni pratiti. Da nije bilo evidentne korupcije oko nabave određenih cjepiva u izvanrednim vremenima i da se to nije zataškavalo, a bilo vidljivo i iz aviona, te dvostruko vidljivo u birtijama zapadnog svijeta, recimo to "korektno", krajnja desnica bi bila znatno slabija, ovako je to u kombinaciji s zločinima nekih migranata, postala eksplozivna kombinacija, tako da danas kad se Nijemac zaleti autom u masu, a Sirijac ga zaustavi to više nije vijest, ne uklapa se u željenu sliku prije masovne podrške uvođenju izvanrednog stanja..

Osnovna škola Vladimira Nazora Fericanci! Pale sam na svijetu!

Na FB stranici sindikata Preporod već od rano jutros se u komentarima jednog posta objavljuju fotke obrazov(a)nih štrajkaša, na kojima se vidi nešto ohrabrujuće, na osnovnim školama u kojima je manjinski sindikat najavio štrajk u zakonskom roku, njima se pridružilo i dosta kolega iz većinskog, koji nije u štrajku, znači ljudi su najprije ljudi kojima ne nedostaje manjka empatije i solidarnosti. To će pak izazvati kaos u evidenciji tko je "radio"(praktično nemoguće jer učenika nema ili je kao u mojoj obližnjoj školi došlo troje, jer ih jadni roditelji nisu imali gdje ostaviti), tko nije. Samo neinformirani blogeri i birokratski patuljci iz ministarstva misle da je na terenu lako popisati štrajkače kojima će uzeti tu famoznu dnevnicu, oni su dužni potpisat se samo voditeljima štrajka. Naravno ravnatelj će najčešće dan prije tražiti da mu se javi tko želi raditi, ali to ništa ne znači, raspored za njih par je ionako nemoguće napraviti. Ovaj put će za medije ipak biti dovoljno osnovnih škola za slikanje, onih s većinskim sindikatom, koje su cijele radile.
Nisam namjeravao pisati o štrajkbreherima i kukavicama. Za mene je ovaj štrajk otkrio ohrabrujuće junake našeg doba, što me posebno raduje mlade heroine. Dok sam pratio u četiri škole su štrajkale samo po dvije nastavnice, po zagrljaju na slici sudeći, već i prijateljice. Najviše lajkova, prije par sati je bilo nešto ispod 300 je skupila mlada heroina iz Fericanaca, predstavila se imenom i prezimenom, jedina štrajkačica na školi, kako je dodala "Pale sam na svijetu". Nemam pojma niti vjerojatno većina od tih lajkača, gdje se ta škola nalazi, nismo mi Kreše iz Potjere. Ja sam išao i na njen FB profil, na prvu mi je djelovala kao predstavnica jedne subkulture, imao sam što vidjeti, završila isti fakultet kao blogerica Marta Galaksija, jedino za razliku od Marte smjer pedagogija. Davno u počecima neovisne Hrvatske oni nisu smjeli niti biti u sindikatu niti štrajkati. Sad su eto neki od njih hrabra avangarda jadnog društva, nije jednostavno štrajkati u kolektivu preplašenih. Popodne se javila i jedna isto tako usamljena i mlada štrajkačica s Raba, ali sad već ljudima to nije više toliko zanimljivo...

Ne pišem jer sam odlučio sekirati se samo oko bitnih stvari, a mediji me bombardiraju, a i slušam od dojučerašnjih kolega, o donedavno nezamislivim glupostima. Ne pišem jer mi fali i korektiv u obliku blogera Blumija, te se etou njegovom duhu pokušavam sjetiti nečeg pozitivnog u ovih par dana otkako ne pišem, dobro, dvije tri privatne stvari sam našao. Ne, ne, ne, nije sve negativa, Rijeka je deklasirala Hajduk u nogometu, no to ionako nije bilo previše neočekivano, ali se dogodilo nešto drugo što nije samo mene oduševilo, osobno nisam čuo ni jednu petardu, sa strahom sam išao otvoriti portal Novog lista jer je utakmica morala biti pri kraju, i onda šok, rezultat 3-0 za Rijeku, ali utakmica u tom trenu još nije bila završena pa sam čekao s veseljem. U tom trenu, kao telepatski, drugarica pita, znaš li što, izgleda da je Hajduk pobijedio, nije ni završila, na obnovljenoj stranici piše KRAJ!!!, iz susjedne višekatnice se čuje malo sporadičnih usklika oduševljenja, bez topovskih udara, rafalne paljbe i standardnih petardi. Ne pamtim to još od vremena kad je klub isto bio moćan, a tad novoizabrano vodstvo Armade pozvalo na odricanje od eksploziva, dani ponosa- dani slave. Vjerojatno se opet radilo o nekom internom proglasu, ne pratim to više, ako se ispostavi da to nije bila čudna slučajnost, konačno ćemo svi opet bez zadrške moći navijati za svoj klub.
Ja sam pak u nedjelju odigrao standardnu jednu partiju šaha u sezoni za svoj klub, standardno sam u momčad uskočio kao iznenađenje protiv najjačeg protivnika, ekipe Vladimira Gortana iz Poreča, no čudo se ovaj put nije dogodilo, previdio sam takozvani kvalitet u izjednačenoj završnici s tipom koji ima preko 200 rejting veći od mene, a i ekipa je nakon dvije pobjede doživjela debakl 5,5: 0,5.
Inače do jučer sam mislio da ni u Hrvatskoj to nije moguće, vodstvo najvećeg obrazovnog sindikata ometa najavljeni štrajk ostalih obrazovnih sindikata, neočekivano, mada su nedavno od vlade dobili zbilja vrijedne nekretnine, učiteljski dom u Zagrebu i lijep sad već hotel, ne samo sindikalno odmaralište u Crikvenici, toliko o onom što je poznato i nedavno izglasano u saboru, to su naravno bila dobra dodijeljena nekad jedinstvenom obrazovnom sindikatu.
Lijepo, što se još događalo lijepo, pa eto, dvije blogerice su se interesirale zašto ne pišem ;). Da, možda ovo, dobro sam se nasmijao diskusiji na jednom njemačkom modnom portalu, o sve prisutnijem trendu kupovine prilično kvalitetne, ali fejk odjeće poznatih proizvođača, jedan argument kontra:" Kad tad dohvati karma onog koji takvu odjeću nosi.":D Kao što je poznato ja sam u garderobi pun berlinskog second handa (doduše originala), čemu li se ja sve ne izlažem, neću ni govoriti o ovoj najstarijoj kući u kvartu, u kojoj živim...

mrak je u gradu
bludi po krovovima
budnih sanjara

šetam ilicom
ne mogu više naći
baš onaj kolač

nije baš kurva
samo joj zafalilo
za nužan joint

noću se snovi
dijele nasumice
žednim strancima

rekla si ljubav
ponovio sam ljubav
bila je ljubav

droga ga zela
puka je ka prošlost
osta legenda

vraćam ti lutku
vrati mi mog klauna
sve kao novo

moglo je gore
ti otvaraš prozore
ja brijem glavu

Šefica

U mladim danima sam s vremenom skupio poveću zbirku majica s porukom, od 4 komada notornog Chea, sve različite, isto tako notorne Adihasch, pa klasične majice gradova, te majicu DDR sa srpom i čekićem koja je dobila na cijeni tek prestankom postojanja iste države.," A" u krugu i u raznim bojama je bio standard, s Lenjinom sa slušalicama na ušima sam skandalizirao fotkom svojevremeno i blogočistunce ovdje, koji naravno nemaju pojma da je to zaštitni znak jedne pivare, naravno imao sam i majice, uglavnom darove, s raznim pivima uključujući i žuju, te one s natpisima poput "Pivo je oblikovalo ovo prekrasno tijelo", mada su mi uvijek bile draže one tipa "Ne gazi travu, puši je." Naravno svi ti natpisi su bili na njemačkom ili engleskom pa nemaš problema u ovoj državi analfabeta, koji prepoznaju samo petokraku i to ako je crvena, koja ih pretvara u bikove. Naravno to za posao ni u tople dane nije bila opcija. Onu s gaženjem trave ko za vraga jednom nisam stigao presvući prije škole, baš na dan kad me u zbornici nenajavljeno čekao pedagog centralne senjske škole, ja sam radio u područnoj i živio u Jablancu. Išli smo zajedno na sat, ja se mlad i samouvjeren nisam dao impresionirati starijim kolegom i radio otkačeno po svome, uglavnom mi je iznenađujuće taj "matorac" pohvalio nekonvencionalnu komunikaciju s učenicima i atmosferu u učionici, te iznio ipak meni početniku dvije konstruktivne primjedbe, koje sam prihvatio u vrijeme kad nisam slušao nikoga. Jedna je bila za "plan ploče", ja sam to očito preskočio na satovima metodike, na ploči mi je zbilja bio kaos, predložio mi radi preglednosti da nove riječi (imenice) pišem jednu ispod druge s članovima, glagole i pridjeve radi preglednosti po istom principu, druga je bila da ne smijem nikad vidljivo gledati koliko je sati. Da, "vrijeme moraš osjećati", ali sam zbog neočekivanog posjetitelja nestrpljivo čekao zvono. Uz sve završne pohvale i stisak ruke nasmijao se i rekao, boje na majici ste odlično uskladili s bojom tenisica i traperica.
Danas sam namjeravao obrisati i ovaj novi FB profil, fejs stalno šteka i to ne mislim više previše tolerirati. Kad smo kod naslovne teme prepotentni Mark Zuckerberg je nedavno nosio majicu s igrom riječi proglasivši sebe na latinskom maltene digitalnim carom. Jučer mu je šefica bluesky alternativne demokratske mreže na kojoj provodim sve više vremena usputno odgovorila naslovnim natpisom na majici, iznoseći svoju viziju budućnosti društvenih mreža na uživo prenošenom predavanju, potpuno suprotnu onoj Muska i Zuckerberga, koji poput nekih blogera demokraciju definiraju tiranijom većine, koja oduševljeno gutadezinformacije , koje joj medijski magnati uspješno serviraju uz poneku usamljenu istinu.

Jagoda Marinić dobitnica Ernst Toller nagrade

Zanimljivo je da Hrvati vole, recimo na primjer u boksu, sve i svakoga i one kojima su preci iz tko zna kojeg korijena naroda od stoljeća sedmog, koji na hrvatskom ne znaju reći ni "a" ni "mu", a ispod radara im prolaze zbilja vrijedni uspjesi. Istina i Nijemci kao i ovaj bloger je trpaju u njemačko kulturno blago, ali zaboga, gledajmo hrvatskim očima, i mater i čača su joj Hrvati, jedina falinka joj je da je rođena i živi u Njemačkoj. Dobro, tamo je i meni jako draga Ivana Sajko, koja je čitana i nadobivala se prestižnih priznanja, ali nije bitna, kao ni moj Varešak Željko Ivanković, koji je dobio i važnu, možda najvažniju hrvatsku književnu nagradu prije par godina, ali eto nije rođen u Mostaru, tko bi istraživao koliko je on naš.
Za svoje zadnje djelo "Sanfte Radikalität" je ona osvojila, nakon niza značajnih sunarodnjaka, za Grassa su npr. čuli i mnogi polupismeni kulturnjaci iz naših krajeva, "Ernst Toller" nagradu i večeras nam odmah priopćila na bsky.app mreži, jednom od zadnjih bastiona neovisnog i demokratskog upravljanja, slično pokojnom Twitteru u njegovim počecima. Neka se eto zabilježi i moja čestitka na ovom marginalnom blogu...

Novi Caligula

Krajem prošlog ljeta je objavljena soft verzija legendarnog filma Tinta Brassa iz 1979. povijesno-erotskog spektakla "Caligula". Film je oko sebe i prije nego što se pojavio izazivao skandale, odustajanja od uloga i suradnje te druge kontroverze. Film je financirao i producirao Bob Guccione vlasnik "Penthous"-a, koji je ono vrijeme u "muškoj" štampi bio konkurencija do tad neprikosnovenom "Playboy"-u. U Hrvatskoj je u sklopu hotelskog naselja Haludovo Guccione otvorio klub u kojem su posluživale njegove čuvene polugole "zečice", jednu večer sam još maloljetan bio s obitelji za rezerviranim stolom tamo, upamtio sam iritantno upozorenje da ni u kom slučaju ne smijem ispiti čašu soka do kraja, jer bi zečice odmah bez pitanja donosile nova skupa pića. Od njihovih bliskih guza i škakljanja repom nije mi ostala trauma za cijeli život.
Uglavnom Brass je sudski tražio prekid prikazivanja filma te skidanje njegovog imena kao redatelja, tvrdeći da je Guccione pustio bez redateljevog pristanka završnu verziju u kojoj su bile i zečice u scenama lezbijskog orgijanja s eksplicitnim scenama, ali je na sudu izgubio, išla je u kinima necenzurirana verzija, u kojoj je bilo i iživljavanja na muškarcima, te je film u nekim državama zabranjivan, izazivao novi interes i opet puštan u dvorane. Najvjerojatnije je da je stvarno Brass naivno vjerovao da ta paralelna verzija ide samo u Guccionijevu privatnu kolekciju, mada ni on nije posve čist, nastavio je raditi erotske filmove ;).
U novoj "normaliziranoj" verziji koja je prošlu jesen punila kina, nisam je za razliku od prve gledao, je drastičnije prikazano nasilje te istaknuta i aktualizirana izvorna ideja filma (u svijetu su ponovo u prvom planu neki novi Caligule) i takav ponovo rezan film dobiva pozitivne kritike kao u linku na vrhu posta. Verzija iz 1979. se još može bez problema naći na netu na xxx stranicama, mada ni danas ja tu baš ne vidim neku pornografiju, osim uvjerljivo prikazane pornografije zla, meni se osobno kod zečica ne sviđa ono što mi se nije sviđalo ni u Parizu u "Moulin Rouge"-u, pomno birana tijela identičnih proporcija.

Mayra (TAZ)

Onima koji me neko vrijeme prate poznato je da sam alergičan na prigodne postove i javne postove (dva značenja riječi post, pa vi odgonetajte kako vam paše, ionako većina poput mene, ako im nešto nije zanimljivo, samo preleti ili zaobiđe post ili se uhvati za neku frazu iz njega pa komentira). Zato su na blogu na praznike, pogotovo na blagdane još dosadniji postovi nego obično.
U linkanom članku se radi o osamnaestogodišnjoj već dvostrukoj majci u, kako nas mediji bombardiraju krizom žestoko pogođenoj Njemačkoj. Tu se opisuje zanimljiv teško razumljiv fenomen, maloljetne djevojke sve češće postaju majke, naravno u većim gradovima trulog Zapada. Mayra ima već dvoje djece s dva različita oca, s drugim još živi, ne žali se previše na uvjete. Dvije trećine njenih vršnjačkih prijateljica su također već mame.
Naravno da bih, vidjevši o čemu se radi u članku radi, obično preskočio nešto ovako, nemam ja više vremena za čitati o glupostima i dječjoj neodgovornosti. Koristeći tehniku brzog čitanja upala mi je ipak u oči moja poznata crvena krpa, riječ AfD, spomenuta onako samo usput, te zaustavila. Nedavno sam sa zanimanjem pročitao studiju o profilu mladih glasača za neonaciste, spomenuta je i kategorija mladih samohranih majki, Mayra doduše još tu ne spada. Ona u toj jednoj rečenici zanimljivo zbori, sviđa joj se program od "die Linke" (Ljevica), posebno dio o održivom stanovanju, ali glasuje za AFD jer je to izbor njenog dečka, oca drugog djeteta (glavno da se međusobno plode mladi Arijevci- opaska moja).
Na prvoj fotografiji Mayra mi djeluje jako simpatično, tek na drugoj po nekim detaljima se vidi da je život nije baš ni mazio. Inače u kategoriji glasača do 24, znači onih što uglavnom prvi put glasuju, do jučer mrtva Ljevica potukla je tradicionalno najjače u tim godinama Zelene i AfD i to ne samo u bivšoj DDR kako mediji vole prenositi, u Berlinu su i općenito ovaj put "die Linke" postali najjača stranka, u zapadnonjemačkom kvartu u centru, njihov mladi kandidat porijeklom Kurd pomeo je konkurenciju, u stožeru su mu uglavnom čistokrvne Njemice.
Naravno završit ću prigodno, čitateljkama ovog bloga želim ostvarenje u punoj mjeri svih ljudskih i građanskih prava, uostalom one što mene čitaju i komentiraju uglavnom su se realizirale i izborile za sebe, za razliku od ovih "uspješno preodgojenih", koje samo misle da to jesu.

Počne to s klasičnim pitanjem, kako je u mirovini, skoro uvijek različito odgovorim ovisno o trenutnom raspoloženju, jedino ne mogu odoljeti ne dodati ono, u svakom slučaju neusporedivo bolje nego prije, onaj birokratizirani bezdušni školski sustav nije se dalo više podnositi. Nekad se moram i dodatno požaliti, samo sam odlaske u jednu ustanovu zamijenio odlascima u drugu, iz škole u KBC, koji me za radnog vijeka nije viđao. Uglavnom sugovornici iz pogrešnih razloga podrže moju kritiku školskog sustava.
Glavni junak današnje priče došao je za rata iz BiH kao učenik u školu u koju sam i ja kao mladi prof. na poziv tadašnjeg novog ravnatelja došao. Ljetopis škole svjedoči da smo i ravnatelj i nas dvojica profesora koji smo došli na njegov poziv nosili duge kose (:D), ja i bradu. Pola tog razreda, točnije grupe, jer ja na strukovnim školama nikad nisam imao cijele razrede, su bili djeca izbjeglice iz Bosne u kojoj je bjesnio rat, jedna pak bila prognanica iz Vukovara, druga iz Vinkovaca i par domaće djece.
F-a sam upamtio odmah na prvom sastavu koji su pisali, tad smo prije početka pisanja razgovarali, a i vrednovalo se uz obrazloženje mnogo ljudskije, nikakva bodovanja i izuzetno rijetko je netko imao primjedbu na ocjenu. F. je napisao, on kaže uz osmijeh danas da se ne sjeća, niti može vjerovati da je tako nešto napisao, mada u tome ima istine, tema je bila gradski kvart ili selo u kojem sam odrastao, naravno formulirano u dvije tri riječi naslova, kojeg se ne sjećamo. On je napisao da je rastao u predgrađu BL punom cigana (Zigeuner), da su se stalno tukli i ne pamti ništa lijepo niti zanimljivo, a onda je uslijedilo nešto još gore u obliku rata i da mu se ne sviđa tema jer će bez veze (pitao je kako se kaže bez veze, ja sam rekao ovisi o kontekstu, pogledaj u rječniku što ti paše), odmahnuo je rukom i nije potražio, napisao je dobro po smislu i dobio na kraju vrlo dobru mislim ocjenu, uz ono moje klasično što sam ponavljao generacijama, ne ide to tako, čuj, ti ćeš meni govoriti kad ćeš dobiti lošu ocjenu, po tih par fora sam bio poznat ne samo kod svojih učenika, ili kad netko na kraju sata zavapi "zvonilo je", a ja papagajski ponavljam ono već tada pokojnog Tome Bebića: "Nije gotovo kad je gotovo, već je gotovo kad ja kažem da je gotovo!" i onda obično završim s :"Gotovo!".
F. je završio informatiku iz koje je u mojoj školi imao ocjenu 3, danas ima svoju firmu i uspješan je kreativni poduzetnik, vrlo brzo je već pri kraju studija postigao veliki uspjeh, programirao je i predao kompjutorsku igricu na svjetsko tržište i probio se na tom tržištu, kad smo se predzadnji put sreli rekao je da se već onda financijski osigurao i osnovao obitelj, svejedno i onda i sad uglavnom pješači na posao mada sam ga jednom pred trgovačkim centrom vidio kako parkira sasvim pristojan auto i ima svoj čvrsto formiran pogled na svijet i posao.
Kaže da je već onda primijetio u školstvu što ga i danas smeta u njegovoj branši, svih zanima samo taj novac, opći manjak entuzijazma u onome što se radi, kažem da, ali ti se baviš kreativnim poslom i zadacima, uspješan si i svoj gospodar, u školstvu je još divjakica potpuno srušila sustav filozofirajući o nekoj meritokraciji, on veli da je i onda, ne zato što govori preda mnom, možda još dvoje troje imalo ljudski pristup, onako kako to treba, jebe se njega što nije baš naučio ni njemački ni buduću struku, naučio je druge stvari, npr. od mene što ljudi vole jesti, sad sam ja tražio pojašnjenje, aha, kad je rekao odakle dolazi ja sam rekao da sam u njegovom gradu u hotelu "Slavija" odlično jeo i da sam ispričao na satu anegdotu, tamo smo usput ekipno igrali šah, bio je veliki izbor jela, neki su naručivali pohani mozak, neki jetru na žaru, ja sam mišiće i kapetan ekipe je konstatirao da svako voli i naručuje jesti ono čega sam nema.
Nismo se složili oko štrajkova, uvijek sam osporavao da je glavni pokretač materijalna povišića, mnogo više je to želja za priznanjem i mjestom u društvu koje se zaslužuje, zato su u obrazovanju štrajkovi, za razliku od drugih profesija, masovni. Kaže da i kod njih, gdje hoćeš nećeš moraš kreativno razmišljati na poslu, sve više se zanemaruju uvjeti rada i zadovoljstvo radnim okruženjem, uglavnom se uspoređuju plaće, iako daleko natprosječne, s plaćama nekih tamo navodno liječnika i sudaca koji eto znatno više zarađuju ili državnih dužnosnika s kojim su otprilike na nivou. Eh njega je, kao i bivšu blogericu koju spominjem, a isto je među najboljima na području kojim se bavi, motiviralo stvaranje nečeg novog još nestvorenog, otkrivanje neistraženih područja. On još pamti vrijeme lojalnosti firmi i uživanja u zajedničkim projektima, mentalitet se nekako iskvario...

Bio je karneval i jutro nije slutilo ni na što dobro. Uobičajeno već godinama u isto vrijeme se spuštam u grad, pet do dvanaest pred polazak povorke zauzmem svoje standardno mjesto za fotografiranje kod gradske tržnice, snimam kraljicu karnevala, mažoretkinje, a onda kako povorka lagano kreće ja krećem u suprotnom pravcu, snimim što mi upadne u oči i lagano se isto pješice penjem doma. Jučer je zapelo prvo s Jinovim doručkom, trebalo je puno strpljenja i mita u obliku zabranjene hrane, te je i injekcija kasnila, izgledalo je da ću ipak knap na vrijeme stići u grad. Neočekivano on je nakon injekcije opet tražio da ga se vodi van i dugogodišnja uhodana koncepcija se raspala. Vodeći ga van u hodu sam trošio vrijeme planirano za štimanje starog nestašnog već napola otpisanog fotića, neće okinuti, pa neće, pa odjednom bljesne, prepadne mene, mog psića, a bogami i penzića koji je hitao pozdraviti Jina, moja spontana psovka je pak štrecnula prolaznicu. Nikad oštriji selfie, što mi više baš i ne odgovara. Nakon što je Jin riješio svoju potrebu, na povratku srećemo njegovu visoku frendicu Bellu, mladu i razigranu, koja ga na početku izluđuje brzinom i refleksima, kad se već stari drugar uspuhao i spremao odustati, liježe na njegovu visinu i njuškaju se, zatim mu kratko dopušta onjušiti je straga i vješto mu se izmiče, čistačica ispred obližnjeg nebodera glasno nedamski konstatira, premlada ti je ta g...ca prijatelju i smije se.
Znatno nakon početka karnevalske povorke ipak se spuštam u grad, dolje je je već velika gužva, a ni ne snalazim se kojom trasom se povorka kreće, centar grada je pun predizborno raskopanih i zatvorenih ulica. Idem ipak na sigurno pred gradsku vijećnicu, tamo su uvijek tribine za važne goste i one spremne dobro platiti. Baš su stigle mažoretkinje, one obično tu negdje završavaju, fotić je za promjenu poslušan i preko posjetitelja nabijenih jedni iza drugih i skela, jer i tamo se renovira uspijevam napraviti tri fotografije, tehnički kvalitetne ali bez veze. Gubim živce i praznim raskopanim ulicama, meditirajući o Harry Halleru i stepskom vuku, spuštam se do rive, od tamo odzvanjaju aktualni hitovi, a grupe koje kasnije kreću se zagrijavaju. Pritišćem ali fotić više ne reagira, ne mogu ga ni ugasiti dok se napokon bijesan ne sjetim kratko izvaditi i ponovo staviti baterije. Sve je puno razdragane mladeži koja se zalijeva pićem i pjesmom. Hitam pobjeći od nekad dragih dionizijskih bakanalija, posvećujem se ignorirajući sve, otvaranju Jinove vrećice za izmet, srećom samo jedno pakiranje sam kupio negdje na akciji i treba imati dobre živce za trljati ih da se otvore. U jednom momentu zastajem jer sam očito gledajući samo u ruke i vrećicu upao između dvije rasplesane grupe, jedni su pjesmom podučavali kako je bilo nama koji ne znamo što je bilo, kod drugih je odzvanjalo ajme meni nije mi dobro, pjesma koja me oduševila kad su moji Riječani deklasirali Dinamo i na centru stadiona pjevali, nisam vjerovao da sportaši mogu slaviti bez Thomsonovih uradaka,. poslije sam negdje pročitao da je to bila kontra BBB-ima koji su je prvi negdje pjevali. Instiktivno sam se zaputio uz te kojima nije dobro, kad sam čuo toliko poznato: "Dobar dan profesore!". Nasmijana rasplesana čudno našminkana cura, svejedno poznatih kontura lica oduševljeno me pita za zdravlje junačko, odgovaram izgubljeno, nemam pojma kako sam, Ti? Pitam iako nemam pojma o kojoj curi se radi niti me i previše zanima. Ona ne odustaje, vesela je na svom terenu, odmjerava me sa zanimanjem, imam na sebi berlinsku vojničku jaknu. Usput govori, dopustite mi, ja ću i dok sam se snašao uzima mi iz ruke vrećicu za izmet, spretno otvara, a onda gleda pored mene, a gdje je pas, je li on oke. Ne razumijem odmah o čemu priča, usporen sam, nekako se izvlačim uz osmijeh i uspijevam pobjeći od veselog društva mladih, kojima nije jasno što ja radim s vrećicom bez psa. Kad sam odmakao par koraka još jednom sam se okrenuo, cura mi ponovo veselo maše, a ja ubrzano bez rezultata pokušavam razmišljati, očito nije tako nebitna, tješim sebe da ju je i neobična šnimka maskirala do granica neprepoznatljivosti. Već na uzbrdici prema kući dešifrirao sam masku, gejša, one su gejše, a zatim sam po osmijehu i nosiću uspio dešifrirati curu.
Nije ni čudo da je nisam prepoznao, u školi je bila potpuno izgubljena poput mene jučer na karnevalu. "Otvarala se" samo na mom njemačkom, kad sam na jednoj sjednici rekao da kod mene jasno izražava svoje mišljenje, jedna kolegica je uz žamor podrške rekla da bi voljela jednom čuti njeno mišljenje o bilo čemu. Pala je razred, na opće iznenađenje izabrala je ponavljanje, obično se ispisuju i mijenjaju smjer, druge godine sam ja tek na sjednici shvatio da ima preko sto neopravdanih sati i prijeti joj isključenje iz škole, kod mene je začudo uglavnom redovito dolazila, neke dane bi se pojavila samo na mojim satima. Pobijedila je na školskom natjecanju iz njemačkog jezika kao ponavljačica, pozvana na županijsko, imala sreću te pred kraj godine dobila privremeno vrhunsku razrednicu, koje se kao i ostali učenici bojala, a koju su kolege poštovali, te je uspjela spasiti razred.
Kako je da je, dokrajčila me spoznaja da eto ni nju nisam prepoznao, u redu je što sam školski sustav uspio skroz izbaciti iz glave, te školu kao da nikad nisam u njoj ni radio, ali ovakve učenice...

Lako mi je na blogu smijati se i ignorirati gluposti i neshvaćanja onog što se trenutno događa, sve bližim paktom između Putina i Trumpa. " Taz" su ipak njemačke nezavisne ljevičarske novine koje se financiraju isključivo donacijama građana, odnosno besplatni su za nas koji povremeno nešto pročitamo na njihovom portalu. Evo mene ovdje na blogu malo ispuhati ljutnju, upravo su mi propustili komentar tamo na bsky.app mreži.
Veliki književnik poznat i većini blogera barem po Emilu i detektivima se našao na meti revnosnog kritičara, koji je inače napravio dobru paralelu o nesnalaženju demokratskih političara i intelektualaca tridesetih godina prošlog stoljeća i danas pred najezdom barbarske bande. Izbacila me iz ravnoteže konstatacija da je i Erich Kästner iskazivao "nevjerojatnu duhovnu hladnoću koja baca sjenu na njegovo cjelokupno djelo" za vrijeme nacionalsocijalizma te se nije javno usprotivio.
Od pisca koji je konstantno upozoravao na dolazeće ludilo i u proznom djelu te crtao u poeziji da ga se ne bi krivo shvatilo ("Znaš li zemlju u kojoj topovi cvjetaju/ ne znaš, upoznat ćeš je"). Mnoštvo primjera mi je palo na pamet, problem je što si u komentarima ograničen brojem riječi, pa sam uz konstataciju "Wer lesen kann, ist im Vorteil" (tko zna čitati je u prednosti) citirao ovo napisano još 1932.:
"Wie ihr's euch träumt, wird Deutschland nicht erwachen. Denn ihr seid dumm und seid nicht auserwählt. Die Zeit wird kommen, da man sich erzählt: Mit diesen Leuten war kein Staat zu machen!"(Onako kako si vi sanjate, neće se Njemačka probuditi. jer vi ste glupi i niste izabrani. Doći će vrijeme pa će se pričati: s ovim ljudima se nikakva država nije mogla stvoriti.)
Eventualno se može diskutirati o opravdanosti kritike iz inozemstva onih, što su "duhovno hladni i odjednom zamukli" ostali živjeti u nacističkoj Njemačkoj, braća Mann, Brecht i mnoštvo njih je pobjeglo u inozemstvo i izvana kritiziralo nacistički režim, ali nitko od njih nije tako precizno poput Kästnera, dok je grmjelo, upozoravao narod da je vrijeme na otpor, dok je još vrijeme, jasno da u doba kad su luđaci već imali sve poluge vlasti u svojim rukama, Kästner nije bio glup, slično Krleži u NDH, nastaviti besmisleno lajati kao neki, koje su odvodili na gubilišta. I za koga bi to radio, sulude lobotomizirane mase?