Evo već se bliži kraj talijanskog tjedna u njemačkom trgovačkom lancu, kupili smo je valjda u utorak, jutros sam je ja načeo i trudim se polagano s guštom jesti, daleko je penzija, jučer smo se istrošili kupujući Radensku na akciji, a te akcije su tjedan za tjednom sve nepovoljnije. Kao nekad, kad sam nervozniji više pijem, ranije pivo, sad Radensku.
Mi smo u Trstu kupovali samo po popisu, naresci bi se samo izuzetno nalazili na njemu, od pića samo spumante i orančine, traperice Carrera, levisice su bile preskupe, a Rifle za sirotinju. U dućanima s hranom meni je samo mortadela mirisala, bio sam lud za njom, zalud što se u Gorskom kotaru kod nonića sušio najbolji pršut, kakav nove generacije neće moći nabaviti, nema tih para, meni razmaženom je samo mortadela mirisala i naravno nutella poslije. Dobro, volio sam ja i kruh i mast, ali to samo u pauzi ratovanje kauboja i indijanaca.
Onda je jedno vrijeme sve postalo pristupačno, naši su preuzeli zapadne tehnologije i počele sve proizvoditi, netko je jednom primijetio da samo parizer i tirolska imaju još kakve takve mirise, čak se i bifteke znalo kupiti u većim količinama, iako je rijetko tko znao rezati i peći kako treba, svega smo se zasitili.
Dolaze opet vremena da tko ne ugrabi dobar jogurt rano ujutro može ga zaboraviti, a talijansku mortadelu, francuske sireve i njemačke kobasice, sve sa okusom i nekakvim mirisom možemo nabaviti samo rijetko u prigodnim reklamnim tjednima matičnih
p.s.
Pravi prut je ponovo došao na cijenu tek uoči zadnjeg rata, nonića i njegovog pršuta odavno više nije bilo, ja sam s ekipom završio na fešti zlatne mladeži u stanu djeteta visokog dužnosnika, na stalku usred sobe se šepurio pršut s pravim oštrim nožem, uzalud sam upozoravao, pred zoru ga je gladna rulja počela kasapiti, dobro se netko zaklao nije, ja sam se zadovoljio nekom petparačkom kuhanom šunkom, koju sam našao u frižideru.
Post je objavljen 28.03.2025. u 10:26 sati.