Bio je karneval i jutro nije slutilo ni na što dobro. Uobičajeno već godinama u isto vrijeme se spuštam u grad, pet do dvanaest pred polazak povorke zauzmem svoje standardno mjesto za fotografiranje kod gradske tržnice, snimam kraljicu karnevala, mažoretkinje, a onda kako povorka lagano kreće ja krećem u suprotnom pravcu, snimim što mi upadne u oči i lagano se isto pješice penjem doma. Jučer je zapelo prvo s Jinovim doručkom, trebalo je puno strpljenja i mita u obliku zabranjene hrane, te je i injekcija kasnila, izgledalo je da ću ipak knap na vrijeme stići u grad. Neočekivano on je nakon injekcije opet tražio da ga se vodi van i dugogodišnja uhodana koncepcija se raspala. Vodeći ga van u hodu sam trošio vrijeme planirano za štimanje starog nestašnog već napola otpisanog fotića, neće okinuti, pa neće, pa odjednom bljesne, prepadne mene, mog psića, a bogami i penzića koji je hitao pozdraviti Jina, moja spontana psovka je pak štrecnula prolaznicu. Nikad oštriji selfie, što mi više baš i ne odgovara. Nakon što je Jin riješio svoju potrebu, na povratku srećemo njegovu visoku frendicu Bellu, mladu i razigranu, koja ga na početku izluđuje brzinom i refleksima, kad se već stari drugar uspuhao i spremao odustati, liježe na njegovu visinu i njuškaju se, zatim mu kratko dopušta onjušiti je straga i vješto mu se izmiče, čistačica ispred obližnjeg nebodera glasno nedamski konstatira, premlada ti je ta g...ca prijatelju i smije se.
Znatno nakon početka karnevalske povorke ipak se spuštam u grad, dolje je je već velika gužva, a ni ne snalazim se kojom trasom se povorka kreće, centar grada je pun predizborno raskopanih i zatvorenih ulica. Idem ipak na sigurno pred gradsku vijećnicu, tamo su uvijek tribine za važne goste i one spremne dobro platiti. Baš su stigle mažoretkinje, one obično tu negdje završavaju, fotić je za promjenu poslušan i preko posjetitelja nabijenih jedni iza drugih i skela, jer i tamo se renovira uspijevam napraviti tri fotografije, tehnički kvalitetne ali bez veze. Gubim živce i praznim raskopanim ulicama, meditirajući o Harry Halleru i stepskom vuku, spuštam se do rive, od tamo odzvanjaju aktualni hitovi, a grupe koje kasnije kreću se zagrijavaju. Pritišćem ali fotić više ne reagira, ne mogu ga ni ugasiti dok se napokon bijesan ne sjetim kratko izvaditi i ponovo staviti baterije. Sve je puno razdragane mladeži koja se zalijeva pićem i pjesmom. Hitam pobjeći od nekad dragih dionizijskih bakanalija, posvećujem se ignorirajući sve, otvaranju Jinove vrećice za izmet, srećom samo jedno pakiranje sam kupio negdje na akciji i treba imati dobre živce za trljati ih da se otvore. U jednom momentu zastajem jer sam očito gledajući samo u ruke i vrećicu upao između dvije rasplesane grupe, jedni su pjesmom podučavali kako je bilo nama koji ne znamo što je bilo, kod drugih je odzvanjalo ajme meni nije mi dobro, pjesma koja me oduševila kad su moji Riječani deklasirali Dinamo i na centru stadiona pjevali, nisam vjerovao da sportaši mogu slaviti bez Thomsonovih uradaka,. poslije sam negdje pročitao da je to bila kontra BBB-ima koji su je prvi negdje pjevali. Instiktivno sam se zaputio uz te kojima nije dobro, kad sam čuo toliko poznato: "Dobar dan profesore!". Nasmijana rasplesana čudno našminkana cura, svejedno poznatih kontura lica oduševljeno me pita za zdravlje junačko, odgovaram izgubljeno, nemam pojma kako sam, Ti? Pitam iako nemam pojma o kojoj curi se radi niti me i previše zanima. Ona ne odustaje, vesela je na svom terenu, odmjerava me sa zanimanjem, imam na sebi berlinsku vojničku jaknu. Usput govori, dopustite mi, ja ću i dok sam se snašao uzima mi iz ruke vrećicu za izmet, spretno otvara, a onda gleda pored mene, a gdje je pas, je li on oke. Ne razumijem odmah o čemu priča, usporen sam, nekako se izvlačim uz osmijeh i uspijevam pobjeći od veselog društva mladih, kojima nije jasno što ja radim s vrećicom bez psa. Kad sam odmakao par koraka još jednom sam se okrenuo, cura mi ponovo veselo maše, a ja ubrzano bez rezultata pokušavam razmišljati, očito nije tako nebitna, tješim sebe da ju je i neobična šnimka maskirala do granica neprepoznatljivosti. Već na uzbrdici prema kući dešifrirao sam masku, gejša, one su gejše, a zatim sam po osmijehu i nosiću uspio dešifrirati curu.
Nije ni čudo da je nisam prepoznao, u školi je bila potpuno izgubljena poput mene jučer na karnevalu. "Otvarala se" samo na mom njemačkom, kad sam na jednoj sjednici rekao da kod mene jasno izražava svoje mišljenje, jedna kolegica je uz žamor podrške rekla da bi voljela jednom čuti njeno mišljenje o bilo čemu. Pala je razred, na opće iznenađenje izabrala je ponavljanje, obično se ispisuju i mijenjaju smjer, druge godine sam ja tek na sjednici shvatio da ima preko sto neopravdanih sati i prijeti joj isključenje iz škole, kod mene je začudo uglavnom redovito dolazila, neke dane bi se pojavila samo na mojim satima. Pobijedila je na školskom natjecanju iz njemačkog jezika kao ponavljačica, pozvana na županijsko, imala sreću te pred kraj godine dobila privremeno vrhunsku razrednicu, koje se kao i ostali učenici bojala, a koju su kolege poštovali, te je uspjela spasiti razred.
Kako je da je, dokrajčila me spoznaja da eto ni nju nisam prepoznao, u redu je što sam školski sustav uspio skroz izbaciti iz glave, te školu kao da nikad nisam u njoj ni radio, ali ovakve učenice...
Post je objavljen 03.03.2025. u 14:39 sati.