"Kako zdravlje?" "Pa, ne vidim stvari više baš najjasnije, ali još nisam potpuno propao.", spremno u stilu Dostojevskog odgovaram,"Ti? Kako je u "Minkenu"?" "Ma kod mene kao što vidite, sve pet, lijepo sam se posložila", smije se. "Ma ne mogu reći, nije meni loše bilo ni onih par godina u KBC-u, posebno ekipa. Al s lovom je potpuno drugačije, pogotovo sad, položen B2, položena specijalizacija, starcima kupujem stan ovdje u centru, krpice ste mi već komentirali, znam da nije kurtoazija, hvala." "Da mi se žurilo udavati ostala bih tamo, tamo to prirodno ide, kao što ovdje prirodno cijene ono što radiš." "AfD? Svi pomalo strepimo, ipak jedva čekam državljanstvo, ne bi oni mogli bez nas. I Y i Z rade ovdje, ne družimo se, ogromna je ovo bolnica, jednom smo Vas samo na kavi ogovarali, sve pozitiva. Nema u politici dobrih, znam da Vas ljuti, ali ne glasam, Hrvatska i Slovenija još imaju jeftinije koncerte, ponekad skoknem, usput provod s rajom.""Idem tu kupiti sad na brzinu par nužnih stvari za vikend, i Lidl je puno skuplji u kako je prof. X deklamirao "Ostajte ovdje". Ne plaćam više crkveni porez, al se ni svojima nisam pohvalila s tim, čak idem na neke istočnjačke vježbe i tretmane, pomažu za kičmu. Ciao, pusa, vidimo se." "Ako.", odgovaram, znam da ne čuje niti treba čuti...
Inače kod nas je ponavljala razred, jedna od onih besmislenih godina, koje treba psihički izdržati, nešto kao ona moja izgubljena godina u JNA, al eto, koga tad ne ubije, ojača ga.

Uz već tradicionalni masovni praznik trčanja "Homo si teć", gdje bi uz maratonce trčale i cijele obitelji, ljudi s posebnim potrebama i sve poznate i nepoznate kategorije, išla je dugo i hvale vrijedna manifestacija "Foto si teć", s natječajem za fotografe, nagrade su bile par plaketa i izložba fotografija, koje je selektirao stručni žiri, izložba je trajala tjedan ili dva u lijepoj galeriji živopisnog starog grada. Meni je taština zadovoljena, tri puta sam sudjelovao, dva put su se moje ime i prezime pojavile na plakatima, koji su najavljivali autore na predstojećim izložbama i prestao sam se interesirati za natječaj, fotkao bih i dalje, objavljivao na blogu, dok su se moralne blog vertikale zgražale, jer nisam svakog pojedinačno snimljenog pitao za dopuštenje. Nećete vjerovati, tek danas sam saznao da tog natječaja više nema, navodno je neki lik saznao da je na jednoj od nagrađenih jako uspjelih fotografija, te tražio od organizatora, ne primjerak vrijedne fotografije, nego novčanu naknadu, ljudi su shvatili da je svijet poludio i da im ne treba ta zajebancija, na kojoj volonterski troše slobodne vrijeme i svi sretni i zadovoljni. Neću posebno linkati današnji post, nalazi se na foto blogu

Novi foto post: Ruže u prvom planu

Neboder bdije
dok oluja luduje
čuva nam ruže.

Fenomenalno (link za one koji znaju šah)
Kad je počelo europsko prvenstvo u šahu, žena je imala rejting, koji sam ja imao kad sam prestao s natjecateljskim šahom. Kad završi europsko prvenstvo imat će rejting, kakav sam ja imao u davnim uspješnim godinama na vrhuncu šahovske karijere, i tu svaka sličnost prestaje. U šahu pristupom imamo dosta sličnosti, u životu smo u svemu različiti.
Iako je po početnom rejtingu bila valjda oko stotog mjesta, možda i gore, na tablici je trenutno, nakon briljantne pobjede protiv na papiru znatno jače od sebe, dosta visoko. Izabrala je taktiku, kojom sam ja kao dječak pobijedio velemajstora Kurajicu, igrati striktno na remi, te je u nešto boljim pozicijama za sebe, isti nudila, i logično, prihvaćan je, nitko nije lud u nešto slabijoj poziciji ne prihvatiti, osim ako je zbilja nevjerojatna razlika u kvalitetu, kao između tada velikog velemajstora i malog mene, no i najveći donose pogrešne odluke, ako se situacije dovoljno zakompliciraju.
Igrom slučaja pratio sam ovu partiju od kritične pozicije, kad je Grkinja već bila s dva pješaka manje, i logično krenula u ludi napad žrtvama, takvi se napadi, ako nisi stroj, nikad ne mogu precizno izračunati do kraja. Na početku sam mislio da će hrabro izgubiti, što se meni često događalo, no favorizirana majstorica se bezobrazno hladnokrvno branila, uzimajući i ono, što se očito ne smije, tad sam znao da se ovo može i dobiti, ali priznajem, nisam vidio efektan završni udarac, žrtva uz sve i topa, za pločom bih vjerojatno ponesen igrom vidio.
Grkinju sam predstavio na foto blogu , na kojem dodajem u postu nove fotografije.
Postoje te žene jakih osobnosti, koje mi nisu na prvu simpatične, čak pomalo odbojne, nešto poput Nine Hagen, ali su izuzetno efikasne u detekciji pristojnih luđaka (nije u prenesenom značenju), kojima smo okruženi. Mene svaki put u komentarima iznova iznenadi ta erupcija primitivnog seksizma muškaraca sasvim pristojnih profilnih fotografija, na koju ona ležerno odgovara. To je ona greška, koju su stari ratnici poput blogera Morskog ovdje činili pokušavajući komunicirati s Mirkom, te žene koje su nastavljale s pokušajima preodgoja latentnih nasilnika. I Grkinju je uspjela isprovocirati naravno žena, koja je aludirala na silikone u njenom tijelu, na što je ova odgovorila, da nije sretna, ali da se različitim ženama masno tkivo gomila na različitim mjestima, na što je provokatorica nastavila s nabrajanjem fizičkih manjkavosti i tek tu se šahistica odrekla daljeg dijaloga.
Meni je inače skrenula pozornost na sebe raznim frizurama i dendijevskim odijevanjem, uvijek na rubu dopuštenog, kao i nastupima za muški provincijski šahovski klub, igrajući protiv muškaraca.
Fotkala se često s poslušnim papagajem na ramenu i ja bih se uvijek sjetio nekih papagaja iz moje okolice, koji su nekad iskoristili nemarnost vlasnika i odletjeli u slobodu, točnije rečeno, gotovo sigurnu smrt.

Anketa jutros na twitteru, već par dana kruži društvenim mrežama, mislim da je u originalu pitanje, boji li se žena u šumi više susreta s medvjedom ili s nepoznatim muškarcem? Zgodno se nadovezuje na post @Galaksija reklamiran na naslovnici o ovoj nezgodnoj temi. I u mojoj generaciji je bilo inteligentnih djevojaka, koje su se zaljubljivale u nasilne muškarce, koje su vjerovale u misiju promjene nasilnika, neke bi i rodile dijete, koje sad redom, nakon rastanka, samohrano odgajaju. Tu je ipak sitna, ali bitna razlika, u onom mnogo seksualiziranijem društvu (za razliku od današnjeg ne baš čedni Playboy, Start, Erotika, Cosmopolitan...na dohvat ruke), je to ipak bio čudan, ali ipak izbor nekih žena, danas se žene boje svih nepoznatih muškaraca ili?
Iris
@Thaumantis (argumenti zašto je bolje sresti medvjeda)
·
1. Napadi medvjeda su puno rjeđi od napada muškaraca.
2. Ako te medvjed napadne svi će ti vjerovati da te stvarno napao.
3. Nitko te neće pitati što si nosila na sebi kad te medvjed napao.
4. Nitko neće komentirati da nisi dovoljno jasno iskomunicirala medvjedu da ne želiš biti napadnuta.
5. Medvjed sigurno nije hrvatski branitelj pa da mu to bude olakotna okolnost.
6. Nećeš morat provest desetljeće s medvjedom na sudu.
7. Ako se praviš mrtva medvjed te vjerojatno neće dirnuti, ali u slučaju muškarca to im je praktički pristanak.
8. Medvjed ni u kojem slučaju neće pronaći tvoju obitelj i prijatelje i zaprijetiti im.
9. Medvjed sigurno nema vezu na policiji ili na sudu. Tata mu nije visokopozicionirani član HDZ-a.
10. Medvjed će te napasti jer ne zna bolje, a muškarac će te napasti iako zna za bolje.

Evo, uspješno po kiši obavili popodnevnu šetnju, izuzetno sam zadovoljan kako je sve ovo prošlo. A sad onaj planirani post za danas, neću čekati još godinu dana, planirao sam svoj izbor i obrazložiti, previše sam ipak energije potrošio danas, slijedi samo nabrajanje:
Pet knjiga koje su jako utjecale na mene, a nisu beletristika:

1. Sloterdijk: Kritika ciničkog uma
2. Feyerabend: Protiv metode (ja prevodim "Protiv metodske prisile", ali kod nas je ovako prevedeno)
3. Nietzsche: Tako je govorio Zaratustra
4. Camus: Pobunjeni čovjek
5. Proll: Hans und Grete/ Dnevnici Thomasa Manna/Maxa Frischa (tri ravnopravna naslova, sve jako različito)

Beletristrika:

1, Böll: Biljar u pola deset
2. Hesse: Stepski vuk
3. Bukowski: Zabilješke starog pokvarenjaka
4. M.Walser: Odbjegli konj
5. Böll: Gledišta jednog klauna/ Sallinger:Lovac u žitu/ Christiane F.: Mi djeca s kolodvora Zoo

Hladno jutro, kiša napokon stala, Jin i ja u uobičajenoj šetnji. Razmišljam o glupostima, kako je Katarina u Rijeci ipak dobro prošla, jedina je bila bez organizacije iza leđa, lokalni RF se samoraspustio nakon sukoba koncepcija s njom, za štandom osim nas nečlanova svježi član, mladi intelektualac iz Kastva te žena iz Münchena, u Puli gdje ima jaku organizaciju, isto manje od 4%, ljude ne zanimaju programi, ne zanimaju organizacije, samo pojedinci, osvojila je znatno više preferencijalnih u Rijeci i od čelnice Možemo i Peđe, a opet smo svi nezadovoljni, političari su ponavljali po medijima mantru o bacanju glasova, uspjeli u tome, i ooop. Šok u trenu!
Ne znam koliko mi je skratilo život, ali to je najmanje bitno. Jin se cijeli život uporno voli kretati po rubovima. Ispočetka smo ga nasilno micali, vremenom se navikli na to, kao da je to nešto najnormalnije i tako svih ovih skoro 12 godina. Danas je trava bila mokra i klizava, jednom se jutros oskliznuo blizu kuće kod prve male nužde, to me nije nimalo upozorilo. Nastavio je kao mladić juriti niz stube, cilj mu je bila jedna od mlađih cura, koja se tjerala, no on je odlučio malo pronjuškati i kod kuće svoje stare Lili. Njuškao, krenuo se spuštati tamo gdje i ona obično ide i proklizao.
U sekundi sam ga vidio kako pada i dobiva ubrzanje prema betonu dolje, s distance shvaćam da je možda i sreća da je bila tolika visina, u trenu sam donosio odluku, zaustavit ga s mogućnošću gušenja ili pustiti da se polomi. Odabrao sam prvo, da bih odmah u trenu i pustio, doskočio je i ostao zbunjen stajati, dok sam ja zaobilazno jurio do njega, te ga smetenog uzeo u naručje, ponavljajući, jesil dobro..., te ga spustio, on je i dalje stajao na mjestu, očito i on strašno iznenađen. Stajali smo tako, on je otresao glavom, okrenuo se i odlučno uzbrdo pojurio prema ipak ne tako blizu kući, stao je samo čekajući da ja uspuhan otvorim kapiju.
Družio se malo samnom u dnevnom boravku, sad je otišao u svoj krevetić u zamračenoj spavaćoj sobi, gdje drugarica još spava.
Pokušavam se prisjetiti, od onog jablanačkog refula, o kojem sam više puta i ovdje pisao, ne pamtim sličan šok. A zamaramo se totalnim bedastoćama i mislima, jesmo li dali sve od sebe, za koga molim lijepo, možda neke imaginarne ljude?!

Stavio sam jutros na fejs status "Dobro je, nema manjeg zla", vrlo brzo sam ga povukao, jer su ljudi živčani i nemaju volje za zezanjem, pogotovo spontanim igrama riječi. Uglavnom, tko god pobijedi, a možda je i pobijedio, jutros sam preskočio domaće portale, a na fejsu su na mojoj lajni bili uglavnom jučerašnji, te tek tri nova slabija noćašnja potresa, koje smo Jin i ja prespavali, te kod mojih šahistica, ili europsko prvenstvo na kojem, više ili manje uspješno sudjeluju, ili simpatije prema nevjerojatnom uspjehu mladog Indijca Gukesha, koji je pobijedio na izuzetno jakom turniru kandidata i sa 17 godina postao najmlađi izazivač svjetskog prvaka u povijesti, a eto, po prognozama će i pobijediti u tom meču. Meni se osobno ne sviđa, ozbiljan je, izuzetno dobre koncentracije, izvrsne pripreme, uvijek racionalan i staložen, ali ja srećom nisam mjerilo, meni je antipatičan bio i onaj proračunati dječak, koji vas je sve oduševio u subotnjem terminu, kad su Gobac, Urban i još dvoje selektirali, do završne veličanstvene pobjede glasovima publike.
Uglavnom još sinoć mi je palo na pamet, zato i ovaj rezignirani status nakon ustajanja, tko god "pobijedi", nevažni resori poput kulture i obrazovanja pripast će vjerojatno DP-u, i ne samo oni.
Inače najbolji američki šahisti Nakamura i Caruana ostali su pola boda iza mladog Indijca, nisu zemljački kalkulirali, kako to Hrvati po natjecanjima obično rade :D

Što se promijenilo zadnjih dvadesetak godina od objave ovog posta. Vidljivo je da sam se popravio u pravopisu, onda nisam mario za ije/je, a tek prije par godina sam počeo trpati zareze u rečenice. U tom pogledu znači ništa korisno nisam naučio, za razliku od napredne mladeži u okruženju, služim se Wordom, koji automatski korigira pravopisne greške.
Čiča, tako smo zvali onog, kojem sam posvetio svoj davni post, sad je definitivno mrtav, jer sam nedavno čitao, koliko godina imaju najstariji muškarci na svijetu. Možda se stekao nakon posta pogrešan dojam, jedina stvar u nastavi, koju sam preuzeo od Čiče, je bila ta, nakon što završimo s obveznim dijelom sata, ne ponavljamo, nego neobavezno ćaskamo, ne nužno o temi, koja se obrađivala.
Prije 20 godina sam u Berlinu bio u maloj "lijevoj" knjižari, na susretu s jednom od rijetkih preživjelih "teroristica" RAF-a prve generacije, koja je pak, nakon odslužene kazne zatvora od 20 godina, završila na slobodi. Pamtim, ništa se ne kaje, nije bilo greške u strateškim razmišljanjima, bilo je u izvedbi, priznaje, propaganda djelima nije bila dovoljna za širu mobilizaciju. kritizirala je Baumanna, koji se meni sviđao, i anarhističku ekipu, zbog neozbiljne malograđanske antikapitalističke analize i načina života, revolucionarna promjena svijeta nije dječja igra, a anarhisti su se raskalašno igrali.
Iako cijenim dosljedne osobe, taj susret je utjecao na mene i osvijestio me u suprotnom smjeru, ovi su poput pravih kršćana utjehu tražili u nekoj dalekoj budućnosti.
Te godine sam u jednoj legaliziranoj isto berlinskoj"zaposjednutoj kući" pio izvrsnu ravnogorsku rakiju, bio sam gost dvije nekadašnje Šuvarove studentice, koje su izuzetno cijenile svog profesora, a 2004. radile na jednom berlinskom institutu. Zatekla ih je vijest o profesorovoj smrti, odmah je tamo krenula glasina o mogućem trovanju, ja sam konstatirao da ne vjerujem, znam da ga je neki ustaša svojevremeno nokautirao u centru grada, ali ovo ne.
Urezao mi se u sjećanje kod njih i WC s tušem i kadom u međukatu, bez vrata, unutra je bila i telefonska govornica u funkciji :D

Nakon odbijanja igre ukrajinske dvostruke svjetske prvakinje i gubitka titula, te solidariziranja američke prvakinje i još nekih igračica, zaoštrilo se pitanje dress coda u ženskom šahu. Naime natjecanje se odvijalo u Saudijskoj Arabiji i natjecateljke su u turnirskoj dvorani morale nositi pokrivala za glavu, većina je to ležerno prihvatila, kao što i inače većine u životu sva ograničenja manje ili više ležerno prihvaćaju, ali eto, nikad sve/svi.
Jučer je počelo žensko europsko prvenstvo u šahu u Grčkoj, moja grčka favoritkinja u svakom pogledu Zetta Grapsa, nema realnih šansi za biti među prvih deset, ali se već, kao i dosta puta do sada, istakla svojom osobnošću. Ona uglavnom nastupa u natjecanjima za mušku ekipu svog kluba i igra protiv muškaraca, što je dopušteno, ali se ne prakticira prečesto. Sad je jednom fotografijom na društvenim mrežama, vidi na mom foto blogu svečano obećala da će se ovaj put pridržavati dress coda. Linkovi na dress code i najbolju partiju prvog kola su u rečenicama na foto blogu, u toj partiji moja frendica Maria Manakova, s kojom sam se prošle godine družio na osmomartovskom turniru u Rijeci, bilo na blogu, efektno pobijedila jednu od favoritkinja, igračicu s titulom muškog velemajstora. Na moju poruku s čestitkom brzo mi je uzvraćeno virtualnim srcem :P

Marco Polo se naziva novi sporazum o gospodarskoj suradnji, kojeg su potpisala talijanska ultradesna premijerka i komunistički kineski leader, Kina tako poslije Njemačke ponovo postaje najveći talijanski gospodarski partner. Sve se to odvija u godini u kojoj se u Italiji obilježava 700 godina od smrti poznatog trgovca i putopisca.

Guglao sam, još uvijek postoji hotel Marko Polo u Korčuli, u kojem sam jedne ratne godine proveo maturalac s učenicima, uz eksplozije u daljini. Hotel sad ima četiri zvjezdice, zove se Marko Polo by Aminess, vidim po slovu "k" da je još u hrvatskom vlasništvu. Inače apsolutni hit tog maturalca je bila “Šumica” Ivane Banfić, mene su nekoliko puta legitimirali zbog brade, žalio sam se šefu policije, ispričao mi se, nisu to domaći ljudi, iz Zagreba mu svakakve likove šalju, al neće se, i nije se više ponavljalo.

Šumica

Šetnja poslije

...a imao je kažu tako dobar pršut. Apsolutni heroj ovih izbora, prvog dana kad je došao u DIP predati potpise i bio je u svim medijima, neki mudriji su zaključili da to i nije baš tako pametno i zaboravilo se na njega, koji je obilazio izbornu jedinicu i častio se s mještanima, epilog, između 4-5 posto, bliže ulasku u parlament od svih drugih stranaka, koje su ostale vani. On bi se znao pogađati za dobrobit svojih sumještana.
Drugarica i ja kao nestranački kandidati smo nažalost u najtežim izbornim jedinicama dobili veći postotak glasova od stranke, vidim sad na fejsu da je ona sinoć imala status s pozitivnom geografijom, dok sam ja odavno spavao : "Zahvaljujem svojim biračima u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Novoj Gradišci, Andrijaševcima, Garčinu, Jakšiću i Jarmini na ukazanom povjerenju!", ona je uspjela upornošću probiti nenormalnu blokadu i predstaviti se na tamošnjem najvećem, inače potpuno apolitičnom fejs portalu.
Eto, desnica je očekivano pobijedila, prekjučer sam mailao svom prijatelju iz Virovitice, inače simpatizeru DP, analizu članova DP od jednog blogera, koju zanimljivo više ne mogu naći, netragom nestala :D, s kojom se ovaj složio, osim u opisu Penave, kojeg cijeni, njemu je stvar jednostavna, oni su skromni, HDZ će se odreći rodne ideologije i Srba i to je to, imamo vladu, pokušao sam kontrirati s međunarodnom zajednicom i Vujnovcem, on je odgovorio, on je ekonomski, nije etnički biznismen, deja vu, al to će biti to, moj Ričarde, para vrti...
Vratio sam se svakodnevici, nažalost pamtit ću ove izbore po tragičnom događaju kćerke nekadašnje drage školske kolegice, nakon što ju je zdravoseljački samljela horda histeričnih fanatika, nisam je spominjao, ali sam iskoristio princip uz temu za sat razrednika, svi ćete nekad pogriješiti ili samo pogrešno odabrati trenutak neke objave na društvenim mrežama, te će hrpa ograničenih primitivaca navaliti s namjerom da vas uništi, gomile su uvijek željne krvi, najgore što vam se može dogoditi, da se izloženi takvoj histeriji počnete preispitivati, nitko nije vrijedan vašeg života, ponajmanje "hipnotisana gomila".
Dopuna nakon trećeg komentara:
Promijenio sam kategoriju posta. Inače da mu Pernar nije uzeo birača koliko mu je uzeo, Ričard bi uvjerljivo ušetao u sabor, toliko za ozbiljne analitičare...

Vani je hladno
Mijenja se vrijeme
Ja nespokojan.

Sprema se nevrijeme
zapara guši
čudno je to proljeće.

Ajmo Rijeka

Postoje dva velika čovjeka za koje baš nitko ne dvoji da su se ispravno postavili u drugom svjetskom ratu, Albert Einstein i Thomas Mann. Albert Einstein, skoro da o tome postoji konsenzus, jedan od najvećih umova u povijesti, je praktično morao biti na pravoj strani, jer je porijeklom i rođenjem pripadao Židovima. Thomas Mann, veliki, po cijelom svijetu priznati pisac, u zrelim godinama, odmah je otklonio sve mogućnosti bilo kakve suradnje s novom vlašću, za to nije bilo prepreka, zaboga nije bio Židov, odbio je suradnju s ionako slabim pokretom otpora, odbio je tkz. “unutrašnju emigraciju” i kao dobro situirani građanin, već tada priznat, doduše u manjim krugovima, kao reprezentant neke druge građanske Njemačke, usput, za razliku od Brechta, i uvjereni antikomunist, ostavio je svu nepokretnu imovinu i preselio, najprije u Švicarsku, da bi ga vjetrovi razbuktalog rata otpuhali na koncu u SAD, gdje je već bio Einstein i gdje je Th. Mann dočekan kao heroj njemačke nepokorene misli.

Tih godina je napisao jedan naizgled logičan i zdravorazumski esej, čija mi značenja, ono što je pisac želio reći, već desetljećima ne daju mira. Ni naslov, “Nietzscheova filozofija u svjetlu našeg iskustva”, kako vele samorazumljiv, meni baš i nije. Taj esej sam izbacio i iz literature za svoj diplomski rad o tragu Nietzscheovih utjecaja na dnevnike Thomasa Manna, ne želeći si svojim promišljanjima zagorčavati život i dalje si komplicirati obranu diplomskog rada, još je bilo vrijeme socijalizma i Nietzsche svakako nije spadao u junake tog doba, Mann je već kao antifašist bio prihvatljiv. Pokazalo se to ispravnom odlukom, jer je najteži dio obrane bio, kad se jedan diplomirani teolog i apsolvent germanistike obrušio na tezu koju sam branio o Nietzscheu kao “pozitivnom nihilistu”, za razliku od Selimovića kao pravog nihilista “Smrt je besmisao kao i život.” Dobio sam odličnu ocjenu za obranu kod zahtjevne mentorice, kolegica se zezala da mi je taj kolega teolog u stvari pomogao, jer poslije nije više bilo vremena za komunističke napade, ali to meni i nije bilo previše zabavno.

Što mi je sporno kod Mannovog eseja, kojeg su u ono vrijeme književni krugovi dočekali velikom podrškom? Nietzscheovu filozofiju, kao i njegovog svevremenog i vanvremenog Zarathustru, smatram kamenima temeljašima novije zapadne filozofije, civilizacijskom krugu, kojem uglavnom pripadamo, kakav je, takav je. Nietzschea su svojim tumačenjima i nerazumijevanjem izopačili oni koje je najviše prezirao, daleko najviše nacisti, a i socijalisti oko Georga Lukazsa. Thomass Mann je svakako te interpretacije najprije imao na umu, pišući kritiku o djelu svog duhovnog učitelja. Postavlja se pitanje s kojim pravom i može li biti ispravno postavljati kao meritum stvari to naše famozno iskustvo, odnosno mogu li se uopće uzeti kao relevantna za osudu nečije životne filozofije mišljenja ljudi, koji joj očito nisu bili dorasli, no igrom povijesnih okolnosti su izbili u prvi plan, uostalom još i Nietzsche je uočio taj problem, pišući o koristi i šteti historije za život.

Jutros se konačno u Njemačkoj netko prestao pravio ludim i uočio problem, koji je prije par godina definirala Ana Tomičić na svoj način, u alternativnim lijevim krugovima ovdje, naravno na sasvim drukčiji način od ovog u članku dolje, ali barem je javnosti skrenuta pozornost na nešto što se događa van idile ugodnog potrošačkog društva. Naime AfD, stranka koja u sebi ima i neonacističko krilo, koje se uglavnom veže uz utjecajnog Höckea, je već dugo druga po snazi stranka u Njemačkoj, i već je postala floskula za inozemnu uporabu, bez brige, nitko pristojan neće s njima koalirati. Nikoga nije čudio njihov nagli uspon, kao što nikog nije zanimao detalj iz biografije njihove najuspješnije “umivene” političarke Alice Weidel o njenom dugom boravku u Kini, te njene pohvale načinu vođenja te velike, nominalno socijalističke države. Sada nezadrživi uspon doživljava novoosnovani savez, do nedavno istaknute ljevičarke Sahre Wagenknecht, isto je izvan radara prošlo da je njena najbliža suradnica dugo vremena provela u Kini. Obje se u javnosti inače percipiraju, Alice i Sahra, kao proruske političarke, mada nijedna nije nikad javno pozdravila rusku invaziju na Ukrajinu. Živi bili, pa vi koji tad još budete živi, ćete možda i shvatiti...

Kinine korisne budale

p.s.
Nove sunčane cvike...

Moj prijatelj Branko pomalo gubi živce

Kaže trebalo je to bolje organizirati

Netko je trebao pripremiti štand

Prije nego što mi dođemo

Moja je on generacija, a vjeruje da Netko postoji

Odmahuje glavom,

Dok mi stari i oni mladi

Filozofski sklapamo pokušajima i greškama plastiku

Mi rođeni znatno prije, oni poslije Ikea svijeta

Nazivamo onog koji je već bio na putu za Pulu

Kaže dolazeći upravljat će državom, a problem im sklopiti štand

Konstatiram da smo različiti, mi smo majstori demontaže

A to se sad najprije traži

Moj prijatelj Branko promatra stvari s distance

Nije siguran da biramo najbolji način pristupa ljudima

On je inače živa enciklopedija

Od njega sam naučio sve o ludovanjima

U slobodnoj državi Rijeka

A jednom mi je i potvrdio da se rat u Španjolskoj

Počeo gubiti kad su ga komunisti počeli organizirati

Al eto, trebalo je nekoliko ljudi s vrha

Bolje osmisliti ovaj rad na terenu

Kaže moj prijatelj Branko i načas zbog obveza napušta štand

Načas i nije se vratio

Zadnje što je rekao, postaje zbilja prevruće

Moj pas je potvrdio i zalajao

I odmah je dobio vodu

I dojurila je jedna prolaznica

I pitala me može li mu dati keks

Kimnuo sam joj glavom, a ona je rekla

Ne morate ponavljati, broj 11,

Ja svejedno vjerujem samo gluhonijemom prolazniku

Pet minuta nisam mogao shvatiti

Što on još želi, nije odlazio

Na kraju sam shvatio da bi još jednu kemijsku

Za prijateljicu ili prijatelja nisam siguran

Rekao sam mu da kemijska radi samo ako zaokruži 11

Fora koju sam ukrao od drugarice

Nasmijao se odlazeći i pokazao 11 na letku

Pred rastavljanje i odnošenje štanda

Napravio sam uz štand selfie s novim sunčanim naočalama

Znam da se to mom drugu Branku ne bi svidjelo

Ne krije se pogled od potencijalnih birača

Inače on je uz sve i umjetnik

Čujem da se najskuplje prodala

Slika koju nitko nije razumio

Eto svijet i meni postaje sve jasniji...

Na današnji dan rođen je Boris Maruna, pa nek bude i u ovoj internetskoj vukojebini pribilježeno. Za života su ga svakako krstili, ovdje u blog kloaki bi dočekao da ga desničarski šovinisti još nazovu komunjarom i mrziteljem svega hrvatskog, ne znajući za njegov životopis, dok bi slatkogreška lijeva intelektualka, čekajući prijem u stranku u koju se navodno gura, iskopala odnekud. da ga je svojevremeno osvjedočeni klerofašist optužio, da u radno vrijeme na službenom kompu gleda porniće, kao što već desetljeće i pol goebbelsovski kopipejsta utuživu bljuvotinu jednog bivšeg blogogovnara kontra mene.

Hrvati mi idu na jetra

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina
Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:
U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.
Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.
I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-
Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.
Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.
U mom slučaju to su Hrvati.
Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Ljetni dani, prvi kruzeri već startali, fotkam velike brodove iz vrta, ne stanu ni u kadar. Nitko ne zove za družiti se na štandu, nama se ne da po vrućini do grada. Na fejsu se pojavila uspomena iz 2013., jedan prijatelj, inače u društvu omiljen, poziva ljude da zaokruže mene, stavlja link na program i post "Naivac u politici", naivno, ali me nasmijalo. Te godine se blog još cijenio kao platforma za širenje političkih ideja, poznati političari su otvarali blogove prije i gasili poslije izbora. I ja sam tad vodio blogokampanju i skupio mnogo više preferencijalnih glasova, nego iduće godine, kad sam šutio, čini mi se da je u Zagrebu bilo 78 preferencijalnih za mene, u Rijeci 27 što me tad jako razočaralo, a iz ostalih mjesta su bili uglavnom blogerski glasovi, ja sam objavio na blogu u kojim mjestima i zaseocima su ljudi glasovali za mene, i blogeri su se javljali, to su bili EU izbori i cijela Hrvatska je bila jedna izborna jedinica. Samo desetak glasova je ostalo najasno, tko mi ih je udijelio, druge godine je bilo samo 70 ukupno, bez kampanje, i bio sam najlošiji, iako visoko pozicioniran na listi.
Druga slučajnost mi se nametnula pri razmišljanju. Naime tad mi u prvom planu kod predavanja nisu bili komp i zidne projekcije, omiljen mi je moto bio da je nastavni plan kao žvakaća guma, može se rastezati i skupljati poput žvakaće gume, uglavnom nastava se koliko toliko smisleno odvijala i postojala je još neka šansa za obrazovni sustav. Kako sam toliko siguran? Pa jučer sam došao ranije, morao sam, zbog potpisivanja besmislenih novih ugovora usljed preimenovanja radnih mjesta, te sam nastavio prazniti svoj radni ormarić, da bude čist do kraja nastavne godine. Spakirao sam vrijednu povijest filozofije u stripu na njemačkom jeziku, koju sam baš prije desetak godina zadnji put i koristio u nastavi, te krenuo odraditi svoje. Iznenadilo me je da je sve iskopčano iz kompjutora i iz struje, al NNNI, veći dio nas seli iz učionice i učionicu i svašta se događa. Pokopčao sam sve i upalio, dugo se palio, al to je uobičajeno, jedino nisam mogao dobiti sliku preko cijelog ekrana, učenicama sam rekao da pripreme knjige, ja ću samo upisati sat u e dnevnik i ugasiti, pa ćemo raditi kao u stara dobra vremena. Tako sam i napravio, ugasio komp, no osjetilo se negodovanje. Sjetio sam se tijeka jednog super sata prije valjda 11 godina, izvadio već spremljenu filozofsku knjigu, Nietzsche je kao Superman na naslovnici, pokušao i zažalio. Za najpoznatije izričaje poput "Mislim, dakle jesam" nitko nije čuo, atmosfera onda i sad neusporediva, a sjetio sam se i tadašnje briljantne maturantice, kojoj je sve to bilo i prelako, iz njenog mjesta pokraj Rijeke sam dobio jedan preferencijalni glas, ali to nikad nismo spominjali. Nije išlo s nastavom, al počeo se širiti smrad goruće plastike, svi smo pomislili da netko nešto pali u wc-u u blizini, poslao sam dvije cure van da izvide, vratile se, vele da izvan učionice ne smrdi. Počeo sam pipati spojeve, iako sam isključio komp sve vrelo, hitro isključivanje iz struje, te svega iz kompa i otvaranje vrata, učionica nema prozora.
Shvatio sam da ionako ništa od stoika, koji su izuzetno duhovito opisani u stripu, što će to njima, neće biti na maturi, a nismo uostalom u dvadesetom stoljeću, pa da radimo bez tehnike.
Ima novosti na foto blogu, moram linkati jer na prvi ovogodišnji brod nitko nije kliknuo, ostali postovi su i bez reklame s dovoljno posjetitelja...

Ima jedna divna žena koju sam danas u šetnji s Jinom konačno i zvanično upoznao. Radi se o starijoj dami, kojoj Jin nepogrešivo juri, kad je vidi, on ima nepogrešivo čulo za prilaženje dobrim ljudima. Ja sam u jutarnjim šetnjama zapazio da hrani mačke lutalice, one joj u određeno vrijeme s raznih strana dojure u susret, par puta sam na početku morao sprečavati Jina, da ih ometa u gozbi. Uskoro se počela zaustavljati pred Jinom, na početku se nismo ni pozdravljali, vadila bi iz džepa slasticu, on bi me kratko prije nestrpljivog skoka pogledao, ja kratko kimnuo glavom i taj ritual se počeo ponavljati, svaki put kad bih ja kimnuo glavom da je dosta, ona bi istog trena prekinula, ja bih se zahvalio, on bi mašući repom produžio dalje.
Jina smo razmazili. Danas je opet jurnuo u smjeru gospođe, koju ja nisam ni primjetio jer je izlazila iz za mene mračnog prolaza, nije tako uvijek izgledao. Pozdravili smo se, ona je ovaj put istresla neke sjemenke iz vrećice, on je ponjušio i želio hitro nastaviti dalje, vidio sam razočarenje u njenim očima, ja mu uostalom nisam dopustio dalje. Pogledao me upitno, ja sam mu odmahnuo glavom i pogledao u pravcu hrane, počeo je polako, očito mudro mozgajući, na kraju je sve istreseno pojeo, a mi smo započeli razgovor, izuzetno zanimljiv, da se Jinu nije žurilo za curama, sigurno bi još potrajao.
Najprije mi se pohvalila da joj kći ima najuspješniju uzgajivačnicu cocker spaniela u ovom dijelu Europe s brojnim titulama, u prvom momentu mi je kroz glavu proletjelo, zašto držim određenu distancu prema toj pasmini, onda sam se sjetio iskompleksirane blogerice, koju 15 godina uspješno ignoriram, a ona sve to vrijeme, tamo gdje me nema, kopipejsta infatilnu, goebellsovsku, lako dokazivo i utuživu laž, koju je preuzela od naciblogera s kojim je očito bila intelektualno bliska vedrana mudana.
Uglavnom vretimo se pozitivi, otvorila je torbicu koju stalno nosi sa sobom, pokazala mi fotke s dodjela europskih medalja i ozarenu kći koja ih prima, ja sam unutra primjetio jednu stvarnu medalju i indiskretno pitao, jel to to.
Ne, rekla je, to je moja zlatna medalja s prvenstva Jugoslavije u skoku u vis, znate, ja sam dugo bila najuspješnija u tom sportu na ovim prostorima. Ja sam se napravio važan i pitao za prezime, od sportova sam u mladosti pratio atletiku, čak sam u Rijeci davnih godina, kad sam tek počinjao raditi, odveo učenike na Kantridu, na upoznavanje sa svjetskom rekorderkom u bacanju koplja Petrom Felke iz tadašnje DDR, koja je tad gostovala na atletskom mitingu. Kimnula je glavom da zna o čemu govorim, te mi rekla svoje ime i prezime, koje mi nisu ništa značili, ispostavilo se da je mnogo starija nego što izgleda, a da je najuspješnija bila oko godine mog rođenja. Pričala mi je i kako je Ćiro Blažević svojevremeno bio zaljubljen u nju i na koje joj se sve domišljate načine pokušao približiti, ali jednostavno nije bilo kemije na prvu, bio je dosta niži od nje.
Kad sam došao doma, išao sam odmah guglati, ništa, razočaran kako se vrhunski sportaši iz bivšeg doba zaboravljaju upisao vrstu pasa i njeno prezime, vidio da sam imao jedno slovo h manjka, pa ponovo uguglao i evo, vidim da se i Ćiro spominje, ne stignem sad preko translatora čitati, ali morao sam ovo podijeliti s mojim malim krugom blog pozitivaca: Dame i gospodo, drugarice i drugovi: Prvakinja Jugoslavije u skoku u vis

Danas uglavnom odmaram, bježim od kontaminiranog bloga, koliko je to moguće, još sam napet, jer znam čije je dijete žrtva kolektivne histerije, koju spominju imenom i prvim slovom prezimena. Ni najmanje se ne zamajavamo kampanjom za iduću srijedu, danas neće biti štandovanja iz jednog prozaičnog razloga, nebitnog za javnost, znam iz prve ruke, jer kod nas su na čuvanju ključevi prostorija stranke, kojoj formalno, kao niti bilo kojoj drugoj, ne pripadamo.
Lijepo sam se s Jinom išetao, tražim lakše sadržaje čekajući teže pozive, Blumi je ponovo stavio fejs ikonu ili mi je promakla na minus 40 blogu, kliknuo sam, otvorila se moja tiha patnja, jakobove kapice, par godina ih nisam kušao, u stvari nije mi se dalo zbog cijene po restoranima naručivati više od dvije i uvijek sam glumio, da mi je to sasvim dovoljno. Neusporedive su mi usporedbe po portalima s dagnjama, nekima je to kao i mnoge stvari u životu sve isto, njihov problem.
Na mail mi je jučer stigla statistika wordpress.bloga za prošli mjesec, netko ga posjećuje uporno, iako tamo ne objavljujem, jednog uljeza sam jučer otkrio, bivši učenik je posjetio školu, izvadio mobitel i ponosno pokazao link među favoritima, ispravili smo. Na blogspot neću više ekstra stavljati linkove ovdje, i ovih pet posjeta dnevno raznih osoba kad nešto objavim me zadovoljava, moji se ne broje, link tko želi ima na ovom blogu, ako blog.hr platforma padne, tamo ću i nastaviti pisati, blogger je ipak blogger, iako se wordpress hvali da objavljuje 47 posto svjetskih blogova.

Jedna meni poznata mlada osoba je pokušala samoubojstvo, još pokušavamo iščitati na srpskim i bosanskim portalima u kakvom je stanju, kod nas su sve stranice o tom slučaju pobrisane, djevojka je na fejsu objavila iskren status o Mataniću, iako ga je brzo obrisala, izložena je bila očito nevjerojatnim pritiscima, jer je naivno i iskreno opisala u detalje što se između njih događalo, uglavnom sa zaključkom u stilu, na tragu onog što sam ja pisao u komentarima, i za nešto inteligentnije u dva posta "između redova". "Ne može on biti predator, samo je ljigav". To je već po bosanskom mediju druga žrtva ove neviđenje hajke, naime vidjeli su mu navodno osmogodišnju kći, kako se uplakana vraća iz škole.
Više nas ima taj fejs status, a vi samo nastavljajte hajku na čovjeka, koji sigurno nije uzoran građanin, vjerojatno jest ljigav, al to nije zločin, koliko vas takvih samo među predvoditeljima blog hajke ima...

""Ma ajde svi sve znali a šutjeli jer su isti ko i on za slavu sve koji je to sljam od ljudi ništa ja njima ne vjerujemo oni svi sa svakim kako im se svidi gluma je k smatraju se skidaju dođe do kemije zato se i rastavu toliko a svemu se čude ovisi kad im odgovara šute kad prođe pregovore ili da nekog upropaste ili nešto drugo ima tu svega"

Ja ću započeti svoj post kojim je MA završio diskusiju [sic!], jer neprejebivo zrcali palanački duh blog perjanica tkz. desne provincijencije, čuvara morala, kojima svako vrijeme obiluje i koji bi svoje purističke nakaradnosti i sliku svijeta nametnuli i onima sa zrncem soli u glavi. Nema s njima diskusije, jer njima je diskusija ponavljanje parola "zdravorazumskog diskursa"[sic!], nositelja općepoznate istine.
Preporučio sam nedavno mladoj kolegici davni film "Konje ubijaju, zar ne" kao odgovor na zanimljivo pitanje, koje mi je postavila, jedan od dijaloga ide otprilike ovako (u policijskoj stanici):
"Zašto ste je ubili?"
"Zamolila me."
"Kako uslužan kurvin sin"
"Konje ubijaju, zar ne?"
Kolegica je film pogledala i slijedi dijalog (kao i ovaj gore, sve citirano po sjećanju)
"Ne želiš valjda reći da je i kod nas u državi baš tako loše?"
"Pa ne."

Oguglali smo na to da su najutjecajniji mediji u Hrvatskoj u privatnom vlasništvu i da formiraju javno mijenje, ovisno o bliskosti vlasnika s političkim strankama, tako da unaprijed pogađamo trenutna glasovanja čitatelja, znamo, neovisno kako mi glasovali, tko će uvjerljivo voditi na Dnevniku i Novom listu, a tko na Indexu, to više nije problem, onima koji slijepo vjeruju svojim portalima se ionako ne može pomoći.
Problem je neprobojnost lokalnih portala, koji bi trebali biti javni servis građana i seljana, no neprobojniji su od već poznatih moćnih portala, recimo u Indexu ti i može proći nažalost doslovce kakav god komentar, u lokalnim javnim glasilima, ako nije po volji trenutno vladajuće vrhuške ni to, ili ti mjesni urednici ljubazno pošalju papreni cijenik. Pojam javni interes više ne postoji, da ne spominjem barem formalnu ravnopravnost sudionika u izbornoj utrci. Da se razumijemo, ne odnosi se to na mene, ja odavno nemam nikakvih iluzija o jednakosti šansi u kapitalizmu i o narodnim mudrostima tipa "Svatko je kovač svoje sreće", znam da tamo gdje je nastala, još donekle i vrijedi.
Sve o čemu pišem testirala je moja drugarica, koja se samo željela predstaviti s dvije rečenice, kad je već na jednoj listi ,kao neovisna kandidatkinja...

Spomenuo sam u jednom postu Grace Slick, njena autobiografija je bila jedna od dvije teme kojima sam se zanimao preko uskrsnih praznika, druga je bila psihopatologija nezavisnih medija, o tome sam isto radio bilješke, uz svakodnevne probleme u državi, koja je u svom procvatu i funkcionira nikad bolje, blago opisano u mojim virovitičkim postovima. Po broju posjeta i natuknicama, koje sam tamo nabacio, zaključio sam da tema nije zanimljiva širom krugu blog raje. Ispostavilo se, nakon najnovijeg kulturnog skandala, da bih ipak mogao objaviti planirani post, naravno uz velika pojednostavljivanja, da se ne bi potpuno fulalo, što je bloger želio reći.
Grace Slick je dakle izuzetna pjevačica i ikona jednog vremena, prijateljica Janis Joplin, a i jedna od ljubavnica Jima Morrisona, za njih dvoje su čuli valjda i najpoznatiji blog guslari i tamburaši. Kao i skoro svi s te rock scene eksperimentirala je s drogama i alkoholom, ovo dvoje je postalo poznato širokom krugu znatiželjnika van scene, činjenicom da su od posljedica uživanja narkotika i alkohola preminuli u 27. godini života, Grace je eto još živa i što napisa Blumi, dobrodošla, ako poželi, ući u klub blog umirovljenika, što skorih, što aktualnih.
Proslavila se s dva najveća hita benda "Jefferson Airplane""White Rabbit", himnička pjesma, čiji je ona kompletan autor i drugim, po kojem je i nazvala svoju autobiografsku knjigu, čijim se nekim aspektima sad bavimo. Svakodnevno bi na papir, kasnije na komp bilježila natuknicu, dvije, koje joj poslije nije bio problem dešifrirati, kao ni meni blog zapise nekih kriznih godina, pa štivo, naravno, ako umiješ razumjeti, uz činjenice prolazećeg vremena, smatram vjerodostojnim.
Udala se prilično rano za glazbenika jednog manje poznatog benda, kasnije producenta, Jerryja Slicka, čije prezime i danas nosi, iako je ljubav trajala dosta kraće od braka. "Jefferson Airplane" je za razliku od npr. samozatajnog, isto tako odličnog benda Janis Joplin, bio grupa izrazito jakih individua, i Grace, iako najuspješnija autorica, morala je igrati i pomiriteljsku ulogu, uz, na dugim turnejama, valjda onda neizbježne afere s članovima benda, ti odnosi i ego tripovi su je jako opterećivali, pila je i eksperimenirala s LSD-om uz čuvenog bitnika Timothy Leary-a, vrijeme prepuno urbanih legendi.
Bend se raspao, dio kreativaca je otišao, ostatak oformio Jefferson Starship, uskoro im je pristupila i Grace, koja se s razlogom nećkala. S ljubavnikom Paul Kantnerom, ritam gitaristom, uvijek u drugom planu u bivšem bendu, je zatrudnila i rodila kći Chinu, Paul se od početka pokušavao nametnuti kao vođa novog benda, ona se i nakon rođenja djeteta nije čvršće vezala uz njega. Postao je jako posesivan, rijetkima je dopuštao prilaz njoj, jednog je potcijenio, jer je mislio da je gay i taj majstor svjetlosnih efekata je postao njen drugi muž.
Sve je više pila i na njemačkoj turneji je došlo do prvog incidenta. U hotelu su joj odbili, za razliku od posluge drugih članova benda, donositi piće u sobu, ona je piće svejedno nabavila. Njen muž je javio Paulu, da će morati otkazati koncert, jer ona nije u stanju nastupati, ovaj poludio, došao i pokušao ući u sobu, kao nije joj prvi put, ne može se tek tako otkazati rasprodan koncert, muž ga nije pustio u sobu, pohrvali su se i pali na pod, ona je izjurila i zagalamila na Paula, makni se od mene i mog muža. Ja ,kao pažljiv čitatelj, smatram to ključnim momentom, koji je omogućio njeno ozdravljenje.
Paul je inzistirao na još jednom dogovorenom njemačkom koncertu, svi kroničari se slažu da bolje da tog koncerta nije bilo, ja baš nisam siguran.
Ponovo su joj odbili nositi piće u sobu, ponovo je bila akoholizirana, ali nastupila, publika ju je ohrabrena novinskim napisima uoči koncerta počela provocirati, ona je uzvratila konstatacijom, nacisti, tko je ono dobio drugi svjetski rat...Nakon koncerta bend je donio odluku o njenom izbacivanju, nastupat će dalje bez nje, nakon konzultacija s odvjetnikom i mužem, prijavila se, najviše radi djeteta, žurno na liječenje.
Mada vrijeme na liječenju smatra uglavnom izgubljenim, oduševio ju je odmah prvi nastup glavnog doktora psihoterapeuta: "Zajedničko svima vama je što svatko smatra da je netko i nešto, a u stvari svi ste gomila jadnih beznačajnih "assholes", koji se samo s jednom činjenicom odvajaju od one hrpe jadnika, koji tumaraju svijetom, imate dovoljno novca za platiti mene, najskupljeg od svih, i ovaj centar. I upamtite, što god vam ovdje radili, radi se u dogovoru samnom, sva kuknjava je uzaludna."
Kao što se u obuci u JNA moglo naći nešto ne potpuno beskorisno, tako je i ona na tretmanu usavršila tehnike slikanja, kojim se i danas bavi, nakon što je shvatila da je nakon pedesete definitivno prestara za rock and roll. Tarik često konstatira u Milijunašu, moglo je i bez jokera, s tim, da, iako si siguran u riješenje, joker može biti racionalan izbor...

Par slova prije otkačivanja homeboxa, ručka i zadnjih priprema za put. Zadovoljan sam jutarnjom šetnjom s Jinom, obišli još jednom centar, on riješio svoje temeljne potrebe, jedna briga manje za put. Nevjerojatna je razlika, koliko sam prije uživao u putovanjima, sad mi je to zbilja samo suvišna tlaka.
Mi smo dugo imali "svog" mesara tamo, Kalinića, poslovnog suradnika drugaričine pokojne sestre. On je otišao u mirovinu, posao je preuzela kći s mužem, svaki put sve siromašnija ponuda, ovaj put nas je dočekao ključ u bravi. Prošli put je drugarica dala šansu novoj mesarskoj zvijezdi Šuvaku, ništa posebno, samo je ubola dobre kobasice. Kao ljubitelj istih, išao sam ovaj put ja u nabavu, nismo bili sigurni koja vrsta su kobasice bile, odabrao sam kilu onih, koje su mi solidno izgledale, debrecinke, pitao za neke meni nepoznate, kaže vinogradske, isto prvi put čujem, kupio dva para, testirat će se, preskočio kranjske i pečenice.
Tradicija kupovanja hrane još i ovaj put...

Težak dugačak dan, nismo se spakirali, a sutra bismo trebali putovati nazad. Ustao oko pet, tamna čokolada i cedevita, uz nemir i nervozu. Palim komp, na fejsu me čeka jedna od zadnjih pjesama Bukovskog, predviđa da bi, taj dan kad piše, mogao umrijeti, već je jednom posrnuo, nisam više siguran, čitao sam unazad, možda je pao u nekoj drugoj pjesmi. Idem na stranicu s psihodelijom , Jin još spava, tamo fotka, dokument jednog vremena, spremam u post na bloggeru, nije moj komp pa mi nešto ne štima, slika se smanjila, može se uvećati klikom, a dobro, na fejsu normalno, pa ću je sejvati u Rijeci. Prvi post danas, nigdje najavljen, dvoje posjetitelja s blog.hr, dvoje došlo preko tražilice, morao sam to napisati, radi onih koje živciraju ta prebrojavanja, duga meditacija, kako ni Grace nije bilo lako, u ona sretnija vremena, generacije prije moje, u bendu muških kulera.
Slijedi sulud dan, repriza onih prvih, iz uprave plina javljaju da nikad nisu dobili od dimnjačara potvrdu da smiju uključiti plin, a oni to napravili, prijeti ponovo isključenje, srećom rade do tri, onda je bilo do podne, potraga za dimnjačarem, super, javlja se na mobitel, doć će danas, sutra, ne može sutra, mi moramo putovati, dobro, za uru, uru i pol. Prolaze dva sata, zovemo ga s drugog mobitela pa se javlja, nove peripetije, ipak se kasnije javlja, prolazi kraj nas s papirom, al je zaboravio potpisati, pa će skrenuti, ako imamo kemijsku. Naravno da imamo, ali naravno i da je nije bilo lako naći. Srdačno kod šefa uprave s potpisanim papirom, izašao je čak vani dočekati nas.
Izgubili par dragocjenih sati, drugarica završila poslove započete jučer, Jin i ja obavili šetnju u nekom međuvremenu, otišli do Plodina već gladni po pola pileta, a onda na dogovorenu kavu u gradu, ja isto u nekom drugom međuvremenu objavio drugi foto post jučerašnje šetnje , zasad, iako je prošlo par sati, nula posjetitelja, konačno na jednom mjestu imam vjerodostojnu statistiku :D

O politici sam odlučio što manje pisati na blogu, jer je sadašnja blogerska ekipa čvrsto definirana svojim "jasnim" stavovima, "desni" su vjerojatno oduševljeni ovim, stvoren je novi heroj mudraca i madraca, tako popularnog prezimena. Kad bih išao raščlaniti sve nebuloze ove kratke izjave i psihopatologiju iste, dobio bih odgovor, da oni drugi idu u afrike kupovati i švercati djecu pa unaprijed odustajem.
Link je samo kao informacija, a rado bih čuo argumente žena koje imaju petero ili više djece, koje podržavaju ovakve stavove.
p.s.
Ako tehnika nastavi štekati, progutalo mi je i jedan duži komentar ,i platforma padne, moje rezervno blog mjesto sam stavio na link sa strane, mada ni to neće pomoći, ako dođe do konačnog blog kolapsa.

Evo vidim da se Blumi vratio pa ću samo jedan brzinski post, izgovor da obiđem blogove prije spavanja. Kako su Blumi i Euro bili odsutni, Annabonni zaključana, preorijentirao sam se na fejs i jednu chat kampanju ;), usput su me rasturali jugo i neka alergija, ne bih ulazio jel saharska prašina ili što. Često smo u posjetima, danas smo bili u okolici Virovitice, najprije pizza lijepog izgleda, ali i slanosti vani u restoranu, zatim kolači u gostima, primjetio sam da ljudi koju naginju alternativi znaju raditi dobre kolače, barem se meni to događa. Neki čudan zvuk nas je stalno pratio uz razgovore o dugoročnim posljedicama korone, ja sam razmišljao, postoji li vjetroelektrana u blizini, kad ono, kaže domaćica, jel čujete naše klepetane, dvije rode su doselile na kuću.
Meni su u stvari zanimljive sve te granične teme, mada i ja imam svoj stav o svemu i svačemu, volim saslušati
argumente drugih, najgori su mi oni koji imaju definirano mišljenje o svemu i nepokolebljivi su u tome, istina toga više ima na blogu, nego u normalnom svijetu.
Fotografija imam puno, nikako uloviti vremena za foto post...