Ima jedna divna žena koju sam danas u šetnji s Jinom konačno i zvanično upoznao. Radi se o starijoj dami, kojoj Jin nepogrešivo juri, kad je vidi, on ima nepogrešivo čulo za prilaženje dobrim ljudima. Ja sam u jutarnjim šetnjama zapazio da hrani mačke lutalice, one joj u određeno vrijeme s raznih strana dojure u susret, par puta sam na početku morao sprečavati Jina, da ih ometa u gozbi. Uskoro se počela zaustavljati pred Jinom, na početku se nismo ni pozdravljali, vadila bi iz džepa slasticu, on bi me kratko prije nestrpljivog skoka pogledao, ja kratko kimnuo glavom i taj ritual se počeo ponavljati, svaki put kad bih ja kimnuo glavom da je dosta, ona bi istog trena prekinula, ja bih se zahvalio, on bi mašući repom produžio dalje.
Jina smo razmazili. Danas je opet jurnuo u smjeru gospođe, koju ja nisam ni primjetio jer je izlazila iz za mene mračnog prolaza, nije tako uvijek izgledao. Pozdravili smo se, ona je ovaj put istresla neke sjemenke iz vrećice, on je ponjušio i želio hitro nastaviti dalje, vidio sam razočarenje u njenim očima, ja mu uostalom nisam dopustio dalje. Pogledao me upitno, ja sam mu odmahnuo glavom i pogledao u pravcu hrane, počeo je polako, očito mudro mozgajući, na kraju je sve istreseno pojeo, a mi smo započeli razgovor, izuzetno zanimljiv, da se Jinu nije žurilo za curama, sigurno bi još potrajao.
Najprije mi se pohvalila da joj kći ima najuspješniju uzgajivačnicu cocker spaniela u ovom dijelu Europe s brojnim titulama, u prvom momentu mi je kroz glavu proletjelo, zašto držim određenu distancu prema toj pasmini, onda sam se sjetio iskompleksirane blogerice, koju 15 godina uspješno ignoriram, a ona sve to vrijeme, tamo gdje me nema, kopipejsta infatilnu, goebellsovsku, lako dokazivo i utuživu laž, koju je preuzela od naciblogera s kojim je očito bila intelektualno bliska vedrana mudana.
Uglavnom vretimo se pozitivi, otvorila je torbicu koju stalno nosi sa sobom, pokazala mi fotke s dodjela europskih medalja i ozarenu kći koja ih prima, ja sam unutra primjetio jednu stvarnu medalju i indiskretno pitao, jel to to.
Ne, rekla je, to je moja zlatna medalja s prvenstva Jugoslavije u skoku u vis, znate, ja sam dugo bila najuspješnija u tom sportu na ovim prostorima. Ja sam se napravio važan i pitao za prezime, od sportova sam u mladosti pratio atletiku, čak sam u Rijeci davnih godina, kad sam tek počinjao raditi, odveo učenike na Kantridu, na upoznavanje sa svjetskom rekorderkom u bacanju koplja Petrom Felke iz tadašnje DDR, koja je tad gostovala na atletskom mitingu. Kimnula je glavom da zna o čemu govorim, te mi rekla svoje ime i prezime, koje mi nisu ništa značili, ispostavilo se da je mnogo starija nego što izgleda, a da je najuspješnija bila oko godine mog rođenja. Pričala mi je i kako je Ćiro Blažević svojevremeno bio zaljubljen u nju i na koje joj se sve domišljate načine pokušao približiti, ali jednostavno nije bilo kemije na prvu, bio je dosta niži od nje.
Kad sam došao doma, išao sam odmah guglati, ništa, razočaran kako se vrhunski sportaši iz bivšeg doba zaboravljaju upisao vrstu pasa i njeno prezime, vidio da sam imao jedno slovo h manjka, pa ponovo uguglao i evo, vidim da se i Ćiro spominje, ne stignem sad preko translatora čitati, ali morao sam ovo podijeliti s mojim malim krugom blog pozitivaca: Dame i gospodo, drugarice i drugovi: Prvakinja Jugoslavije u skoku u vis