Nachtfresser

"Nikamo ne odlazi sa strancima",
Kazala je majka Patti Smith
Kada je napuštala roditeljski dom.
Ni Borsalino šeširi,
Ni za Uskrs kupljena bijela haljina,
Nisu je posve izuli
Iz njenih bitničkih cipela.
Cijeli je svijet natopljen
Iznenadnom tugom
Za djetetom jednog djeteta.
Premda je lako zaokupiti misli
U gradu koji nikad ne spava,
Jednom kad skineš odjeću,
Ožiljci na trbuhu
Crveni su podsjetnik
Da stranca danomice odijevaš
bijelim lanom koji brzo upija."
IVANA LULIĆ
*pjesnikinja i glazbena novinarka iz Zagreba, rođena u Virovitici
izvor : https://www.facebook.com/ppnvj
https://radio.hrt.hr/slusaonica/moj-izbor... - "Moj izbor", urednika Ivice Prtenjače, Hrvatski radio; Treći program, repriza na Uskrs, u 11h, 31.3.2024. Gošća Ivana Lulić!

Blumi je za blagdane još jučer zatvorio blog, najrazumnije, ja eto šetam s Jinom Viroviticom, crkva se puni, ništa prigodnije nego umjesto sumornog posta, koji čeka u ladici, objaviti pjesmu jedne Virovitičanke rođenjem, stignete je po želji i poslušati na radiju, ako jučer niste.
Zanimljivo događanje opet jutros zahvaljujući Jinu, igrao se s Nerom, potpuno bijelom westicom. Konstatiram da nije baš "nera", žena veli, kći dala ime, kao da se ispričava. Velim ženi, imao sam, sad nažalost već pokojnu prijateljicu, mislim na blogericu Levant, to ne govorim, imala je psa Oblaka, koji je bio crn. Ispričam anegdotu kojoj se uvijek smijem, Levant je s mužem na farmi odlučila ofarbati ogradu jako dugačku, sve skinuli, osim ulazne kapije, tako dočekalo jutro, Oblak čeka pred zatvorenom kapijom da mu se otvori, iako mu je put slobodan i sa svih strana može odjuriti...

U srijedu smo odmah nakon posla otišli na put. Srećom ovaj put nismo daleko odmakli za prvo vraćanje, vrlo brzo sam primjetio da sam zaboravio ključeve, od tamo kamo putujemo.
Tek kod Zagreba smo upali u kolonu i to kad sam ja otpio dobar gutljaj radenske i najavio pauzu. Stala je kolona, ubrzo se pojavila hitna svako malo zastajkujući zbog seljačina, koji se ukoče i ne znaju pomaknuti u stranu. Gadan okoliš autoceste, nisko rastinje, nigdje drveta ni za psa. Na radiju najavljuju kolonu na našoj cesti zbog prometne nesreće.
Kad smo se napokon pomakli kod motela prvo slikam wc, ide sve disciplinirano kao na traci.
Dolazimo u hladni stan, isključili nam plin, centaliziralo se sve, redovito plaćali, ali centar u Os nije dojavio centru u Vt. Dva dana riješavamo nevjerojatne novonastale probleme, ali i one zaostale, lova se topi, imamo nevjerojatnu sreću da smo našli dimnjačara, jer bez njegove potvrde ništa ne ide. Internet funkcionira super, otkako nosimo homebox, al imamo jedan komp za nas dvoje, a treba na netu naći mnoštvo uglavnom pogrešnih brojeva telefona raznih firmi, te održavati uobičajene, sad ubrzane kontakte, oko onog što je danas završilo...

Jutrost me nasmijala žestina napada jedne znanstvenice, kojoj ta žestina s obzirom na suhoparni znanstveni jezik koji upotrebljava, očito ne stoji, naime osim primijećivanja žuči autorice, ja sam razumio jedino citirane stavove, na koje autorica svoju žuč izlijeva.
Napadnuta je Mariana Mazzucato, o kojoj sam do danas imao tri podatka, da je svjetski poznata ekonomistica, da je kao uzor navode dvoje meni jako zanimljivih njemačkih političara, bivša ideologica njemačke Ljevice i sad nedavno osnivačica stranke, koja nosi njeno ime i prezime "Savez Sahra Wagenknecht" i napreduje kao nitko prije, već je dvostruko jača po anketama od stranke Ljevice, te Robert Habeck aktualni ministar gospodarstva i šef Zelenih, treće, voditeljica projekta "Zdravlje za sve" svjetske zdravstvene organizacija i savjetnica nekoliko svjetskih vlada.
Što me u srazu između dvije ugledne svjetske ekonomistice toliko nasmijalo? Mazzucato je, govori ugledna kritičarka iz struke, ekonomska šarlatanka, jer se u ozbiljnom znanstvenom diskursu koristi dosjetkama.
Davno je prošlo vrijeme kad je homo universalis hodao zemljinom površinom, dobro, još i danas se nađe poneki zaostali primjerak s falinkama poput Deana Kotige, svi smo uglavnom fachidioti s viškom znanja o nogometu, glazbi i herojskoj povijesti svog zavičaja.
Zato meni ,koji nemam pojma o ekonomiji, dobro dođe, kad mi Sahra kao doktorica znanosti na dva tri anegdotalna primjera, objasni osnove aktualnih i naizgled paradoksalnih ekonomskih zbivanja, poput razjašnjenja, zašto je zrakoplovna karta Berlin-Frankfurt često, ne uvijek, toliko o ozbiljnoj znanosti, skuplja od karte Berlin-New York. Ja bih uvijek na ozbiljno pitanje koje postavljam, rado čuo anegdotalni stručni odgovor, jer istina nikad nije, toliko me iskustvo naučilo, potpuno jednoznačna.
S druge strane pomalo ipak iritiraju zadravorazumska ili zdravoseljačka tumačenja zbilje, česta kod nas od vremena Mike Špiljaka do današnjih dana, u realnoj zajednici i na blogu, to mi već djeluje pomalo scary, ono trumpistički...

Novo na foto blogu u nekadašnjem stilu, šetnja je trajala 30 minuta pauze, ručak poslije još jednog odrađenog sata, meni se ipak najviše svidjela gothic kombinacija, slab sam na darkerice(klikni na link, ako ne moraliziraš previše):
"Dark is not dead"

Za one koji vole moždane egzibicije novi članak jednog od sudionika subotnjeg druženja kod nas, drugi je na fotografijama prošlog posta s foto bloga, o njegovom liku i djelu drugi put, obojica su nekad bili na listi jedne od rijetkih stranaka u Hrvatskoj brisanih iz registra, piratske stranke (klikni na link, ako si pametan, ja ne bih na ovo upozorenje ;):
Tako je govorio Cerovac
O damama koje su još mnogo zanimljivije ću drugi put, možda bude i prigoda.
Sutra imam samo dva radna sata, a onda su isplanirani sljedeći, kao slobodni dani. Možda bude post, a možda i ne, možda auto bude u redu, a možda i ne, uglavnom ako se pakiramo, pakiramo i internet kutiju. Jin se još nije posve oporavio od veterinara, danas ga je njegov susjed stalni suparnik uspio griznuti u ranjenu nogu, liječili smo ga i to je nepoznanica.
Zbog naslova koji mi je na prvu tako efektno zazvučao, a i fotki od danas pao je jedan neplanirani post.

Nevjerojatno koje meni asocijacije jutrom pune glavu. U Njemačkoj se svaki dan nove javne osobe i poslovni ljudi distanciraju od krajnje desnog AfD-a, nitko ne priznaje da za njih glasa, a svejedno su druga stranka po snazi u državi. Zato me jutros iznenadila ova vijest, za one koji ne znaju njemački, poslije ću objasniti o čemu se radi.
Kao što je poznato mi već dugo barem jedan ljetni mjesec, kad su svi, pa i Nijemci, na našem moru, provodimo u Berlinu, zadnjih godina uvijek u istoj zgradi u centru, gdje smo već stekli i prijatelje, s kojima se pozdravljamo kao stari znanci. U blizini pješice je jedan park u kojem Jin ujutro uživa, tu je i više supermarketa, Rewe na par koraka, Edeka, Aldi, Lidl i Netto malo dalje, tramvajska stanica par koraka, i do S-Bahna (Schnellbahn-brza željeznica) isto idemo pješice. Ujutro nakon vitaminskog napitka i tamne čokolade, te šetnje s Jinom, idem do dućana, po topla peciva, narezak, obično neku inačicu pršuta sebi i kuhanu šunku drugarici, te sireve po ukusima, te sebi uzimam jeftinu mineralnu gaziranu, drugarici Tonic, sebi sladoled u kornetima, drugarici, ako drukčije ne napiše, Buttermilch. ubitačna rutina :D.
Sad dolazimo do poante koja možda ovaj put nikome baš neće biti naročito zanimljiva. Drugarici je kod Buttermilcha bitno samo da je punomasan, inače Buttermich, baš nikad nisam ni razmišljao o prijevodu, složenica kao mnoge njemačke od riječi Butter-maslac i Milch-mlijeko, ženskog je roda, jer se član određuje po drugoj imenici sastojnici, a mlijeko je die Milch, danas prvi put išao pogledati što Google kaže, kaže mlaćenica, hrvatska riječ za koju prvi put čujem i ne znam što bih s njom. Tako ja u marketu samo gledam, što masnije i jeftinije, često pak taj masni Buttermilch stoji samo od skupljeg Müllera, al ipak kupim. Drugarica svaki put primjeti, a jesi našao firmu, konstatiram, samo to imaju, ona onda, a dobro. Nikad joj se ti proizvodi nisu sviđali, sad će imati razlog više. Naime u linku kažu, da je ugledni član uprave dao ostavku, jer je gazda intimus sušefice AfD-a Weidel i ne krije veze s tom strankom, što toj firmi šteti.
Inače nije to jedina od bogatih njemačkih obitelji što je surađivala s nacistima, sad su se samo prebacili na ovu desnu stranku, samo većina njih ili se distancira ili to, zbog poslovne politike, krije.
Završavam, žurim na delo...

Kao mladom stipendistu socijalističkog dijela bivše Njemačke, lišenom i najmanjih materijalnih problema, sve mi je bilo taman i iritirale su me, iz današnjeg kuta gledano, zbilja nebitne sitnice, što se tiče krupnih stvari, poput sveprisutnih sigurnosnih službi i militarističkog društva, mi stranci smo bili svjesni da, kao gosti, ne trebamo previše talasati.

Svi njihovi mediji su imali rubrike “Iz jednog drukčijeg svijeta”, to me mnogo žešće iritiralo, nego coca cola propaganda kod nas. Objavljivali su fotografije beskućnika koji eto, u drugom svijetu, spavaju po ulicama, narkomana koji leže pored javnih zahoda, birane vijesti iz zapadnih medija o svakodnevnim tragedijama, dok oni eto osiguravaju stambeni prostor, kakav takav, uz cjelodnevne vrtiće, svim registriranim parovima iznad 18, uz punu zaposlenost. Nitko nije razumio primjedbe dijela nas, da bi opreznije trebalo forsirati retoriku drugog i drukčijeg.

Mi smo u subotu imali bučno druženje kod nas u stanu, točnije kuća je u pitanju i kako čujem, nitko od stanara u blizini u stvari ništa nije primijetio. Ja sam pak opazio koliko sam se udaljio od svakodnevnog živog komuniciranja, pješačenje do posla i nazad, šetnje s Jinom i razgovori sa samo par vlasnica Jinovih prijateljica, i on poput mene, na nepoznate muške uglavnom reži, a prema curama je galantan, vozimo se do Lidla, Konzuma, Kauflanda, DM-a, ovisno što trebamo nabaviti, Jin i ja opet šetamo okolo čekajući kraj kupovine naše drugarice i to je to, uz polugodišnje odlaske na ultrazvuk i markere, i čekanja na sljedeći termin i terapiju očiju, ako socijalnog pregleda više ikad i bude.

Svi u mom društvu su zbilja, svaki na svoj način, posebni, u svojim područjima dominantni, nešto pak poput slušanja sugovornika do kraja, im je strano. Ja sam ubrzo odustao od borbe za riječ i samo neverbalno, što se ipak pratilo, sudjelovao. Potpuno sam zakržljao, već barem desetljeće, nakon gore navedenih radnji, ostatak vremena provodim u virtualnom svijetu, za svojim “radnim stolom”. No, eto, kad sam se kratko povukao iz bučnog prostora i nešto komentirao kod Blumija, nitko nije izgleda ni primijetio.

“Kako to da vi, koji ste ti, meni, koji sam vi, kažete ti, kad ja, koji sam vi, vama, koji ste ti - kažem vi!”
Abdulah Sidran

Otišao je u bolja prisjećanja veliki književnik i bosanski akademik Abdulah Sidran. Zadnji put smo se pozdravili na sajmu knjiga u Puli, sjetio me se. Rekao je da će sjećanja biti sve bolja, jer nam je stvarnost sve gora. Ja sam kao ondašnji student manje više sudjelovao na njegovim ritualnim opijanjima ponedjeljkom i ljudovanjima, podsjetio sam ga, rekao je, e da je ostao uvijek samo ponedjeljak. Zadnje što sam čuo je prije par godina, da je jedva preživjeo koronu. Bio je poznat i po filmskim scenarijima, jedan od najpoznatijih je bio za film "Otac na službenom putu", o vremenu kad su ljudi u masovnoj paranoji zbog moguće agresije SSSR-a i njegovih saveznika lako završavali u zatvorima, a majke su djeci govorile da su otišli na duže službene puteve.
Mi više nikog ne pokušavamo zavaravati.

p.s.

Dodatak- foto blog

Danas objavljeno o uvredi jednog profesora

Moj cijeli život prolazi u opoziciji prema tradicionalnim vrijednostima, više mi je teško debatirati kontra njih, jer su mi jednostavno dosadne i ne da mi se nikog ništa uvjeravati. Čak i ako učenic(e)i ispale neku notornu glupost, uglavnom to dolazi iz doma svog, niti ne trepnem, uopće ne doživim, što bi se reklo, ponekad samo eventualno ispravim veću gramatičku grešku, izrečenu na stranom jeziku.

Nena Brockhaus piše za bezvezni desni portal focus.de subotom svoju kolumnu, naglašavam i prezime, da je ne bi dovodili ni u kakvu vezu s poznatom istoimenom pjevačicom. Kupili su je, jer se i sama izjašnjava kao konzervativka, i to popularna i zgodna, što je u tom miljeu tamo rijetkost. Objavila je četiri knjige, od kojih je zadnja “Stari mudri muškarci” apsolutni hit među konzervativcima.

Više razloga je zašto ja eto redovno čitam svaku subotu Nenu, koja mi je svjetonazorom jako udaljena. Pismena je, britkog jezika, neuvijeno brani često neobranjivo, tek čitajući nju sam shvatio, neka blago rečeno, izuzetno nespretno formulirana mišljenja Zelenih, njih i dogmatsku ljevicu posebno ima na zubu. Uvijek veliča svoje profesore s fakulteta, koji su u svakoj situaciji branili temeljno pravo na drugo mišljenje.

Dok sam još bio mlad i strpljiv, pokušao sam kreirati psihološki profil tradicionalista, mudrih starih ili bijelih, u njemačkom je razlika samo u jednom slovu između mudrih i bijelih, a oni ionako često pišu pogrešno, čitati najpopularnije od njih, nije mi išlo, čeznuo sam ćuti drugo mišljenje, koje neće biti primitivno ili samo dosadno. Recimo preko pitanja Sahre Wagenknecht “Zašto je avionska karta Berlin-Frankfurt uglavnom jeftinija od karte “Berlin-New York?” sam naučio više o gospodarstvu, nego od svih njih zajedno i famoznih stabilizacijskih politika, koje su bile uzor i našim ljevičarima, a nikad ništa dobrog nisu donijele.

Nena i kad brani idejne gluposti njemačkih desničara, brani ih na čitljiv i duhovit način, izbjegavajući poantu osnovne teze, koja se sama po sebi nameće. Treba npr. propisati broj azilanata, koje Njemačka može podnijeti, super, odredimo broj i stop, nema više problema. Izuzetno je spretna i u toj “Gender debati” o univerzalnom jeziku, pojednostavljeno rečeno, kad, kao samo po sebi razumljivo, govorimo “učenici”, zašto to ne bi bile “učenice”...Tu, njenu tezu, koju drugi baš nisu isticali, “država je puna polupismenih, to je najjednostavniji način umnogostručiti ih”, to, posebno kod nas, ne mogu ni ja osporiti. Ili univerzalni klozeti, za koje smo se mi Pirati borili i u zgradi berlinskog parlamenta izborili, do čega su doveli, neću navesti kako poentira, ali razumijem kao kontraargument. O obrani starih muškaraca poput Trumpa i Bidena i veličanja njihovog životnog iskustva, neću trošiti riječi.

Ja imam dojam da se Nena u stvari samo igra, suptilno zeza, ponekad iznese i opasnu tezu :”Važnije je pravo na različito mišljenje od AfD-a”, baca udicu, na koju se nažalost neki lijevi profesori love, pa je proglašavaju islamofobom, homofobom, antisemitom u jednoj osobi, što Neni naravno jako godi i, umjesto da prihvate njen poziv, da joj dođu u goste i suoče mišljenja s inteligentnom plavušom, te hladno razgolite bijedu njene argumentacije, ignoriraju pozive, koje ona redovno šalje.

Mislim da je njoj u suštini to svejedno, mlada je, uspješna, bogata i intelektualno superiorna, ne samo svojoj redakciji...

Jedan od zanimljivih članaka, koje sam jutros pročitao, dva zanimljivija su slične tematike, ali neću ih uzeti kao predložak za diskusiju, jer je velika vjerojatnost, da bi namjerno bili krivo shvaćeni, što je ovdje redovita pojava.
Ukratko za one koji ne čitaju njemački, osim, ako znaju namjestiti, čitaju preko google prevoditelja, radi se o regulaciji ljubavnih odnosa u ženskom nogometu. Naime u EU i ovdje navedenoj Velikoj Britaniji, ženski nogomet doživljava procvat i neizbježno se profesionalizira, to naravno donosi sa sobom i neželjenu stranu, koja se kod amaterskog nogometa i nije baš problematizirala.
Prvi slučaj koji je senzibilirao širu javnost za temu je elegantno riješen. Trener i sedamnaestogodišnja igračica su priznali svoju ljubav, on je odmah dao otkaz na mjesto trenera, nakon što je problematizirano produženje ugovora s njegovom dragom, iako njene igračke kvalitete nisu sporne. Stvoren je konsensus u takozvanoj javnosti da su neprihvatljive veze tog tipa, kad je jedan dionik nadređen drugom. Njih dvoje su i dalje u sretnoj vezi, forma zadovoljena i svi sretni i zadovoljni, prave se Englezi :D
Buru je izazvala trenerica jednog od najtrofejnijih britanskih klubova, problematizirajući lezbijske ljubavne veze među igračicama, naravno ne radi se o osudi istospolne ljubavi, to bi bilo moguće samo u krajnje zaostalim europskim državama, nego su navedeni konkretni primjeri za razmišljanje. Za dvije igračice se zna da su u vezi, jedna je može biti najbolja ili samo najutjecajnija među ostalima, drugoj je upitan produžetak profesionalnog ugovora, izuzetno problematična i nezahvalna situacija za trenericu, kakvih, ispostavilo se u diskusiji, itekako ima.
Ipak suluda ideja, da se to nekako konkretnije propiše, ne nailazi baš na podršku svemoćne javnosti. Možebitni mobbing će se dokazivati na svakom slučaju posebno.

Erich Fried: Samo ne

Život bi bio
možda jednostavniji
da te uopće nisam sreo.
Manje tuge
svaki put
kad se moramo razdvojiti
manje straha
od sljedećeg i
onog rastanka nakon sljedećeg..
I također ne previše
od te bespomoćne čežnje
kad ti nisi tu
koja samo nemoguće želi
i to odmah
u sljedećem trenutku
i koja je onda skrhana
jer to ne može biti
i teško diše.
Život bi bio možda
jednostavniji
da te nisam sreo
Samo to ne bi bio
moj život.

Što znači "izaći iz zone komfora"? Izlazak iz tog stanja, koje može biti samo prividno, za racionaliste, koji uvijek polaze od već zloglasne teze, neka struka kaže svoje, može biti pitanje samo za psihologe ili čak psihijatre. Oni će pak često reći, često sam komunicirao s jednom iz struke, da je izuzetno važno naći pravi način izaći iz te famozne zone. To jako zbunjuje nas koji osjećamo, da nam nije dano ikad vjerovati, da se u toj zoni nalazimo, čak smo često čeznuli za njom, nama toliko nedostižnom. U stvari, svojim postupcima, smo se udaljavali iz tog privida, kako smo rano spoznali, lažne sigurnosti.

Izuzetno dobro razumijem junakinje i junake iz književnog opusa Heinricha Bölla, svog omiljenog pisca, po svim objektivnim mjerilima današnjice, redom autsajdere, a veliko je pitanje, je li točna teza većine kritičara, da oni sami, porodičnim ili drugim usudom, snose veliki dio krivice, za ono što im se događa.

Koja noć, koji dan. Jutros nakon košmara ustao oko pet, Jin s kojim sam se dio noći družio, ovaj put je nastavio spavati. Pokušao sam sve i poetski složiti, prilično uspješno, ali nisam uspio dovršiti do sedam, uoči odlaska na posao. Nadao sam se, da će se šef ipak predomisliti, pa da ćemo barem kratko prošetati, ništa od toga. Ponedjeljkom imam najviše sati, ne baš najbolje grupe, danas su mi se dogodile i cjeline, koje baš i ne volim previše, odmah prvi sat je počelo, predavao sam, učinilo mi se da je nešto skliznulo s katedre, ali se nisam zaustavljao. Nakon drugog sata ne mogu naći ključ učionice, netragom nestao, nije pronađen do kraja radnog dana. Išao ipak do zbornice vidjeti da tamo automatski nisam ostavio ključ, ništa od toga, dočekuju me sa sindikalnim pitanjima. Vraćam se na nastavu, neočekivani problemi učenika s brojevima, miješa se 14 i 40, kad sam fit tako nešto se nikad ne događa, ipak,, barem savršeno rutinski kontroliram živce i strpljivo apeliram da se malo razmisli, prije nego što se nešto kaže...

Stižem doma, Jin strpljivo čeka na balkonu i iako bubane noge, zalijeće se niz strme stepenice pred mene, nema predaha. Nakon šetnje koja me dodatno iscrpila, ručak,, i bez odmora žurba na sud, trebaju nam potvrde, prije isteka radnog vremena. Drugarica ulazi prva, Jin i ja čekamo. Iz zgrade izlazi žena u lijepo kombiniranom, ipak za sud malo nekonvencionalnom kompletiću, ide s osmijehom srdačno prema meni, nekad draga učenica, sad sutkinja. Ipak ne govori istinu, da izgledam dobro kao nekad, i netko tko je, kako sam priznao, pred umirovljenjem. Jednom, kad mi je bilo najgore, ponudila mi je pomoć, žalio sam se na blogu, oko onog što mi se dešava, njena sestra, tad poznata blogerica, s kojom se nisam komentirao, ju je upoznala s mojim postom, moja sindikalna odvjetnica je u međuvremenu već riješila situaciju. I sad je očito zanimalo što radim tamo, međutim shvatila je da ovaj put ne želim pričati i da nije ništa ozbiljno, drugarica je pak izašla, rekla da moram požuriti i kamo trebam ići, u sekundi sve izdala. Kad smo se vratili na parkiralište i već platili parkirnu kartu na automatu, sjetili smo se da nismo kupili drugarici cigarete ni Jinu štapiće za zube, kojih mu je nestalo, joggirao sam preko mosta i prometne ceste do Korza i nazad. Bilo je uspješno, drugarica je rekla da još imamo itekakve fore u vremenu, međutim rampa se nije željela podići. Odmah se stvorila gužva iza nas, srećom, tu je bila i osoba, koja iz iskustva zna, kako zazvoniti za pomoć i javio se odgovorni čovjek s klasičnim budalastim pitanjem, jesmo li platili kartu, nakon potvrdnog odgovora nam je daljinski podignuo rampu. Čim smo stigli doma, požurio sam vidjeti, što se događa na školskim teamsima, još uvijek nam je to glavna oglasna ploča, neumrlo naslijeđe one nesretne nastave iz vremena korone i zamislite, to mi se zbilja neuobičajeno dugo nije dogodilo, krv je izbila na nos. Imali smo mi još itekako događanja, drugarici su iz nepoznatog razloga oni iz bombona uskratili slanje poruka i pozive, njihovu službu je već legendarno teško dobiti, nešto u rangu činovnika iz našeg ministarstva, kad je nakon izvjesnog vremena uspjelo, stigla je samo poruka, resetirali smo, probajte i sve je funkcioniralo...

Nevjerojatno je ovo masovno zatupljivanje stanovništva, koje Musk sprovodi preko u svijetu jako popularne x mreže, bivši twitter, kod nas twitteraši nikad nisu izašli iz povoja, mnogo više ih pratim iz Srbije, gdje je, kao i u Njemačkoj, popularniji i od fejsa, nego ovdje. Problem je što da bih došao do novih iskaza osoba koje pratim, moram proći gustu mrežu twittova, koje Muskovi suradnici biraju i koji se ne mogu izbjeći. Tako je kod Muska jutros najpopularnija tema, tuširati se ujutro ili navečer, razvila se žestoka diskusija, sad već i koliko je uopće potrebno osigurati vremena za tu higijensku naviku, malo sam preletio diskusiju, nevjerojatno mi je, koliko twitterašica i redovno pere kosu uz tuširanje,te si naravno moraju osigurati i vrijeme za sušenje i feniranje. U jednom starom udžbeniku od prije možda dva desetljeća, bila je i lekcija o higijenskim navikama, anketirano je šest vršnjak(inj)a naših učenika, jedan dečkić je izjavio da svako jutro pere kosu, jer je jako tašt, svi su bili vidno iznenađeni, jedna cura je pak rekla da se ovaj samo pravi važan, kao i mnogi, kad ih se anketira. Inače Musk povremeno redovito upozorava američke republikance, da bi se, ako bi Trump uvjerljivo vodio u anketama, Biden mogao naglo razboliti i u trku ući Michelle Obama, koja bi u tom srazu pobijedila, valjda taj kontrolor mozgova zna :D
Već prije sam pisao da je Musk jako opasan tip, prijatelj moguće budućeg predsjednika SAD De Santisa, naravno ako se stvari uopće budu odvijale normalnim tokom, Trump naime u najnovijem govoru prijeti mogućim krvoprolićem ako izgubi izbore. Danas i Novi list iznosi o njemu u svijetu davno poznatu činjenicu , taj portal navodim kao izvor samo zato što se vjerodostojniji portali s preciznim ilustracijama ne mogu više čitati bez pretplate.

Bloger Vjetar u kosi je objavio jedan za dobar dio blogopučanstva dosadan i arhaičan post, ispod posta sam ostavio komentar i neću se ponavljati, koga zanima pročitat će, uostalom nebitno, svi si pridajemo ionako previše važnosti.

Mene zanima ovdje psihologija ograničenosti i nedostatak imaginacije prosječnog čitatelja, te sudovi iz perspektive današnjeg vremena. Zaboravljamo da govorimo o vremenu kad su pismenost i obrazovanost bile privilegij manjine, te da je pjesma gore nastala u doba ranog romantizma.
Kako bilo da bilo u svim povijestima književnosti je ljubav između romantičara Novalisa i Sophie von Kühn ostala kao primjer tragične besmrtne ljubavi.
Bilježim zadnje očuvano pismo Sophie svom zaručniku, par mjeseci prije smrti, sačuvano inače u rukopisu.

Dobri Hardenbergu,
vidite da se držim svog obećanja i pišem Vam uvijek kad mi je to moguće. Kako sam, vjerojatno Vam je Langermann već pisao. Prema nama kao djeci su svi pažljivi i trude se da nam bude dobro, doduše meni je sve jasno. Ipak obradovalo me, da Vaša draga mama želi imati moj portret, to mi jako laska. Iako je portretist bio jako dobar, nije još završio obje slike.
Ipak obećao je poslati ih što je moguće brže. Je li još aktualno, da Vi dolazite nakon Silvestrova? Da, da, morate doći! Ljubite i pozdravite sve od mene, a Vama svako dobro želi

Vaša Sophie

(Dopisano od Danscoura)

Ovi redovi Vam najbolji Hardenbergu moraju biti nešto najvrednije i najskupocjenije, naročito kad bi vidjeli, koliko truda je to jadnicu koštalo, pisati sa svojom drhtavom rukom- ah, prekrasno je to stvorenje, dođite nam što je moguće prije.

p.s.
Kad se guglaju slike Sophie von Kühn dominira taj portret, koji je Novalisa pratio do kraja i njegovog kratkog, ali ispunjenog života.
p.p.s.
Novi jutros objavljeni foto post



˙

Pratim na sebi znakove zasad puzajućeg tjelesnog slabljenja, ne hrabrim se poput prijatelja, koji su otišli prije mene, neki se čak i aktivno borili, odlascima u teretanu pod stare dane, znam da sve ide neumitnim tokom, a da ja ni ovo nisam zaslužio, koliko sam ružio u mladosti. Dobro je dok oči još koliko toliko služe i bliske osobe razaznajem u poznatoj oštrini. Mnogo teže mi je isti proces pratiti kod Jina, on evo već drugi dan zaredom odgađa jutarnju šetnju i nakon uobičajenog ranog ustajanja uz mene, vraća se u mrak spavaće sobe i svog krevetića.

Iako je to tužno uvijek se nasmijem sjetivši se svoje ljutnje, kad mi jedan od boljih prijatelja iz mladosti nije na fejsu odgovorio na brižljivo smišljenu čestitku povodom rođendana ljeta gospodnjeg 2022.. Tumačio sam to našom zadnjom polemikom o koroni, koju je eto čak i on negirao, nedostojno njegove inteligencije, mislio sam da je možda u pitanju staračka uobraženost, ostvario je sve što je želio vrativši se iz inozemstva, kupio si je šahovski klub u BIH, doveo bivšeg svjetskog prvaka Karpova u goste, pisao mi oduševljeno kako je samo ovaj drag i pristupačan, ja sam se čudio, kao da su veliki ljudi nešto bitno različiti od nas malih, ali dobro, ostvario je svoje ambicije, kći mu je isto bila financijski zbrinuta i uspješna i to je to. Ja nikad nisam imao velike ambicije, kojima bih podredio svoj mali život i to bi bilo to. Sljedeći rođendan sam odlučio ne čestitati, na fejsu je bilo puno onih koji su mu poželjeli najviše zdravlja, jer je sve ostalo imao, kao i onih, što poput mene uglavnom rutinski pišu “Sretan rođendan!”. Ipak vrag mi nije dao mira i išao sam guglati, on je za razliku od mene ipak bio cijenjena javna osoba, možda nađem nešto novo. I jesam, iznenada je preminuo na katolički Božić 2021..
p.s.
Nešto vedrije, najavljeni jutros objavljeni foto post NF u Viškovu

Kao što su neki primjetili aktivirao sam povremene foto blogove NF2 i NF3. Naime ja cijelo vrijeme povremeno fotografiram, danas je bilo dvadesetak snimaka, a poznato je da rijetko koju brišem i selektiram, pa neka negdje idu, ja i sad ponekad svratim na wordpress blog pokojnog bergaza, koji prkosi neizbježnosti. Ovdje se zbilja ne usuđujem ništa staviti, paranoičan ili ne, jedino meni su se učestalo doživljavale preobrazbe fotki hrane u gadarije, samo ovdje, na twitteru i fejsu se istima to nije događalo. Tako ću na NF2 blogspot blogu objavljivati fotke s pričama, npr. danas sam putovao busom u Viškovo na županijski sastanak, malo sam umoran pa ću pauzirati, sutra objavljujem vjerojatno post s puta. Na NF3 wordpress blogu sam planirao objavljivati za ovdašnji prosjek kontroverzne fotografije, to je Blumi već primjetio, ja vidim njegov komentar, ostali ne. Ne znam zašto, defender ne dopušta otvoriti komentare, a s fotografijama nema problema. Kad objavim tamo post, stavit ću link ovdje, za NF2 valjda uvijek, za ovaj drugi po procjeni, materijala danas ima za oba. Ovdje nastavljam meditirati o svakodnevnim temama.

Postoji tema o kojoj se šuti i o kojoj u društvima poput našeg nije poželjno grepsti ispod površine, pa niti ja to više ne radim. Zato ću ovdje kratko predstaviti jedan roman, u naslovu posta s podnaslovom.

U godini kad je haralo kravlje ludilo prijavio sam se za ljetni tečaj usavršavanja iz njemačke književnosti u Hamburgu. Taj seminar pamtim po više stvari, jeftinom tatarskom bifteku, kući Jil Sander, čuvenoj ulici s legalnim prostitutkama u izlozima, te jeftinim nasrtljivim “nelegalnim”, ako malo odlutaš, nešto dalje, te vjerovali ili ne, možda ponajviše, susretu s književnikom Haraldom Tondernom. Mogli smo taj dan birati između više predavanja gostiju, ja sam izabrao njegovo, najviše zbog teme “Djevojačke bande” i ponuđenog didaktičkog materijala za nastavu u srednjoj školi njegovih suradnica. Kako to biva, nakon potpisivanja nazočnosti predavanju, za koju su dobili potvrdu, većina sudionika se raspršila, kud koji mili moji, uz napomenu koja me u ono vrijeme čudila, da im ne pada na pamet tu temu raditi na nastavi. Doslovno par nas je ostalo na piću s Tondernom i neformalnom druženju, tad sam i užicao besplatni primjerak te njegove knjige “Wehe, du sagst was”(jao tebi, ako nešto kažeš) uz autorovu posvetu, kasnije sam kupio druge dvije njegove, koje mi nisu ni približno toliko zanimljivije, jedna je bila mislim o pošasti kasnije aktualnog ekstazija među mladima. Uglavnom budući da se predstavio kao profesionalni književnik, mene je zanimalo kako to financijski izgleda. Osim ugovora kao ovog o suradnji s Goethe institutom, čiju stipendiju sam i ja tad koristio, zanimljivi su mi bili ugovori s izdavačem. On je praktično godinu dana imao plaćeni istraživački rad na knjizi, za koju se obvezao završiti u tom roku, na dogovorenu temu. On se uspio i ubaciti u milje “junakinja” svog romana.

Rekao sam mu bacivši pogled na didaktičke materijale, koje smo dobili, da sumnjam da su pogodni za nastavu, onakvu na koju su moji učenici navikli. Zanimao se kako obično radim slične teme i predložio mi, da ni ja najprije ne pročitam knjigu do kraja, da didaktički obradim odlomak koji površno opisuje članice bande i ispričam sadržaj knjige do odlomka, kad je već šefinja bande odlučila se obračunati s članicom, te da moje učenice svakako same predlože rasplet radnje i da mu prijedloge pošaljem na mail, baš ga zanimaju, prije nego pošaljem mail, sam pročitam knjigu do kraja i da mu napišem, one što su pogodile kraj, spadaju li u bolje ili problematičnije učenice.

Raspleti su bili najrazličitiji, svi mogući, uključujući i moj, nitko ipak nije pogodio, kako će roman završiti. Tondern mi je odgovorio, da su se i njemu nametala neka druga slična rješenja, ali se odlučio za po njemu najrealističniji, udubljujući se u psihu i način razmišljanja delikventica.

Dva dodatka:

Neki njemački mediji su danas objavili vijest o godišnjici smrti dvanaestogodišnjakinje, koju su okrutno ubile dvije prijateljice, o tome što je s “prijateljicama” se ništa ne zna jer spadaju u onih do 14 godina, koje zakon štiti, poput Koste u Srbiji, palo mi je na pamet da bi nam bulevarski “Bild”mogao nešto otkriti, oni su na grobu otkrili oca jedne od ubojica, kojem je isto život promijenjen i spreman je suočiti se s roditeljima ubijene, često donosi utučen cvijeće na groblje. Inače zaštićene kategorije su do 14 godina, u Češkoj i kod nas 15, na Zapadu su bande sve češće i mlađe, muške i mnogo češće i okrutnije, ali tu već ulazimo u preosjetljivo područje za uobičajene oblike “diskusije” na ovom portalu.

Pakleno krenulo, nakon šetnje s Jinom idem za relaksaciju ostaviti par komentara po blogovima i pogledati statistiku na blog spotu, najduži pišem kod Galaksije i umjesto slanja nešto krivo stisnem i komentar nestaje u bespućima interneta, bijesan pišem novi kraći, siguran da sam svladao slanje linkova, međutim javlja grešku, koju uzalud tražim, kad sam već odustao vidim da dva puta stoji https :D Jurim u školu, provjeravaju laptope zadužene prije 4 godine, tamo velika nervoza, tajnica objašnjava ljudima da im koeficijent ide gore, ali se ukida inflacioni dodatak, još jedna velika uobičajena prevara u zraku, autoritativno smirujem situaciju, provjerit ću u četvrtak s pravnicom i predsjednikom sindikata, pa će biti jasno tko tu krivo što tumači, ja osobno ne vjerujem u toliku glupost kod vladajućih, pogotovo kad ispod radara u nebesa dižu drugoj službi. Opet žurim doma na sinoć skuhani ručak, popodne radim punu smjenu. Vidim da Jin poslije ručka dobiva zadnji štapić za zube u vrećici. Danas imam relativno loše grupe, rutinski rad po udžbeniku, nešto najgore i umara. U zbornici čujem da su se dvije cure raspravljale pred razrednicom oko mog stila predavanja, jedna rekla, nemaš pojma, nema boljeg, neće reći o kojim učenicama se radi, pravim se da ionako sve znam, mada za razliku od drugih nikad ništa sigurno ne znam. Sa svojim razredom imam sat razrednika prije velikog odmora, puštam ih ranije na marendu i trčim u DM po štapiće za Jina za sutra, te stižem na novi nesporazum oko učionica, staloženo i to rješavamo. Poslije već po mraku stižem doma, Jin čeka na balkonu, al me na prvu ne prepoznaje, kad ulazim, nakon kratkog maženja, trčimo kratko van, konačno sjedam, uključujem pregledani laptop u struju i primjećujem, nema novčanika, gledam na sat 19.20, drugarica na netu pronalazi telefon DM-a i zove, vidi čuda, rade i netko se javlja, ne znam kad mi je zadnji put uspjelo nekog telefonski dobiti, kolega već skoro mjesec dana zove donkihotski ministarstvo na javno objavljene brojeve. Ne zna se tko se više raduje, drugarica ili ova s druge strane žice, ponovo jurim u grad prije zatvaranja. Izuzetno ljubazna žena, u novčaniku je uz sve dokumenta bilo 55 eura, jedva joj nekako uspijevam ostaviti 5 eura kao zahvalu, žena sretna za mene, ta firma je uvijek bila primjer za ono, dobro nekog plati i ponašaj se ljudski i dobit ćeš pravog djelatnika. Već iscrpljen, stižem doma, ovaj put me Jin s balkona osjetio i pojurio niz stepenice prema meni., čista sreća. Jedem dva sladoleda za oporavak i startam post, u suštini lijep dan...

Na blogu ima i sretnih dana. Zahvaljujući postu preporuci blogera MA požurili smo kao rijetko kad prije nabaviti najnoviji film omiljenog nam Wima Wendersa "Perfect days" i danas popodne smo organizirali kućnu projekciju, na foto blogu-klik se primjećuje, da se od početka do kraja projekcije dan pretvarao u večer, a i da sam ja mijenjao udaljenost od ekrana. Ostao sam bez riječi, pun dojmova, dugo tako nešto dobro nisam gledao, ako nekad i jesam. Japanski film velikog redatelja, glavni glumac neprejebiv kao i kamera, nijedna suvišna sporedna uloga. Sad meditirati i opustiti se uz "Perfect day" Lou Reeda...

Mi koji smo bili i višekratno organizatori nečega, poštujemo i nikad nećemo minirati rad nekoga, koji pokušava organizirati nešto drugo. Prošao je dan žena i danas završava međunarodni ženski šahovski turnir Cvijet Mediterana u Rijeci, sutra pak završava ove godine po rejtingu dosta jači međunarodni ženski šahovski turnir u Beogradu. Preko fejsa sam povezan i s čovjekom koji vuče konce oko realizacije najvažnijih šahovskih događanja u Srbiji, a osobno poznajem direktora riječkog turnira s kojim sam u istom klubu, a i nekad davno sam i skromno pomagao, kao tad poznati bloger (sic), još uvijek se u arhivi na stranici može pronaći arhiva slika, jedina potpisana nečijim prezimenom je moja, koju naravno neću linkati, jer sam tad bio poznat kao mutni blog fotograf .

Da biste razumjeli nerazumljive stvari i podmetanja, o kojima ću, umjesto o uspjesima dviju djevojčica, pisati, potrebno je znati da je u šahovskom savezu Hrvatske situacija još gora nego u hrvatskom društvu uključujući i ovu blog platformu (može stvarno i u reali biti gore, vjerujte na riječ), da su nedavno jedna fizički blizu druge održane dvije skupštine, jedna s 22, druga s 24 delegata, da su obje izabrale vodstva saveza, obje skoro ili potpuno jednoglasno, nisam naravno gubio vrijeme čitajući izvještaje, prva je naravno odabrala staro vodstvo, drugi na nju ili nisu primljeni iz proceduralnih razloga (nisu održali predskupštine svojih saveza u statutom određenom roku), ili nisu ušli jer su se solidarizirali s ovima “nepravedno nepripuštenim”.

Ta grupa ima na fejsu grupu (Šah u Hrvatskoj), administratori sebe nazivaju domoljubnom strujom i njima je npr. potpuno jasna pozadina ne puštanja na skupštinu delegata iz vukovarsko srijemske županije (svi znamo simboliku Vukovara, hajd ti sad odgovori, primjedba autora), sve postove i komentare na grupi i odgovore moderiraju administratori i ja spadam u rijetke, koji nije “ni na jednoj mail listi”, kojem nakon kratke analize puštaju odgovore. Ipak mnogo više objavljujem i bolje se osjećam u fejs grupi “Šah na Balkanu”, gdje mi samo jednom, s razlogom, nisu objavili prilog, a u komentare se ne diraju nego idu u redovnom vremenu, naknadno se zbilja samo nešto uvredljivo i osobno obriše.

Zašto je ove godine beogradski turnir- link ipak znatno jači. Dva su razloga, nikako oni zbog kojih domoljubi pljuju po riječkom turniru. Kod oba je najvažnije promišljanje smisla natjecanja od onih koji vuku konce oko turnira. Mudar beogradski organizator je prije par godina na turniru ugostio mladu neafirmiranu djevojku, kći poznate kineske velemajstorice, koja je priliku uspješno iskoristila. Sad je i ona velemajstorica i sudjeluje na turniru, kao i njena mama, obje jako visokih rejtinga, jedna se bori i za ukupnu pobjedu. U Beograd je lakše dovesti i indijske igračice visokog rejtinga, kojih kao Kineskinja ima kao u priči, uz to Ukrajinka i Ruskinja, ako ide, i turnir je nevjerojatne snage. Ipak sad dolazimo do dvosjeklog mača, u turnir je uvršteno i srpsko čudo od djeteta, 12-godišnja Vera Vujović, to sam baš na grupi “Šah u Hrvatskoj”, u kojoj su domoljubi hvalili mudrost beogradskog i isticali nesposobnost riječkog direktora, baš to sam problematizirao.

Komunicirao sam o usporedbi dva turnira i s dugogodišnjim direktorom riječkog, naravno, smještaj u hotelu je znatno skuplji nego u Beogradu, košta 4 puta više od fonda za nagrade, za igračice iz najmnogoljudnijih država bi bile potrebne i vize, al to nipošto nisu glavni razlozi. On je ove godine i selektor hrvatske ženske šahovske reprezentacije, polako uvodi u reprezentaciju 13. godišnju Laru Zagorac iz kluba “Rječina”, na ovaj turnir je pozvao sve reprezentativke i nije ni težio prejakom sastavu inozemnih gošći, samo su dvije velemajstorice ukupno i obje trenutno pri začelju tabele.

Epilog:

Djevojčica iz Beograda je uvjerljivo zadnja na ljestvici, iako je prije ovih turnira imala znatno viši rejting od naše curice, što naglašava u polemici sa mnom glavni administrator hrvatske fejs stranice, “istina sad dobiva lekciju, ali tako je to i u šahu i životu, treba očvrsnuti”, s druge strane Lara Zagorac proživljava zvjezdane trenutke pobjeđujući mnogo iskusnije, te rejtingom i iskustvom jače šahistkinje, naravno neće biti pobjednica turnira, no to vjerojatno neće biti ovaj put ni Kineskinja u Beogradu, iako su Kineskinje zadnjih godina neprikosnovene u svijetu ženskog šaha, gdje god nastupale.

Kratko smo razgovarali stalno prekidani onima sa svakodnevnim “trivijalnim” problemima, ja sam između ostalog žurio na ručak. Nikad više mladih s prilagodbama i u psihološkim tretmanima, dobro je, konstatiramo, ako uspiju zatražiti pomoć.
S druge strane u svim dominantno patrijahalnim društvima, javno je izražena nevjerojatna empatija prema mladima i nemoćnima, prirodno u tome su uvijek u prvom planu roditelji, ma koliko inače zauzeti svakodnevnim poslovima bili. Nameće se pitanje radi li se o iskrenoj zaštiti ili prilagođavanju djece promašenom sebi i društvu takvom kakvo jest, moraju se uklopiti, da bi bila sretna. Radi li se tu često o psihičkom nasilju skrivenom pod okriljem brige za najbliže? Zašto mlade toliko smeta i trpe u sebi kad stariji rigorozno traže slabosti u njima i njihovim izborima, od odjeće nadalje i zašto se tome bez otpora pokoravaju i razbolijevaju? Ionako će ih se iz želje za boljom budućnošću, uz sve ustupke na koje pristaju, gnjaviti dok nemaju maksimalan mogući uspjeh u školi.
Bitno je upamtiti, siguran/sigurna si ako neupadljivo izgledaš i uklapaš se u sivilo, koje su ti izborili oni prije tebe i na kojem trebaš biti zahvalan.

Imao sam prenaporan dan i nisam stigao zaokružiti već osmišljen novi post, koji će valjda ipak uslijediti, kod mene blizanca se nikad ništa ne zna. Kao uvod može uslijediti Intervju Vim Cole
Radi se o pjevačici kultnog riječkog benda "Paraf", koja je pristupila grupi s 19 godina, a još od ranije bila aktivna na alternativnoj sceni...

Evo padoh s lopte od smijeha :D Kako jadno, bijedno, a najgore što čitatelji sve nesvjesno gutaju kao istinu, evo i ja sam kliknuo na link kod Blumija, ono da su Severini pukle hlače na koncertu, znajući da neću ništa vidjeti :D.
Dakle ovako, nisam bio lijen pa sam ručno prepisao, jer ovdje nikakve karte ne objavljujem, mjesta iz kojih su došli autobusi na prosvjed u Zagreb, s tim da pouzdano znam da su iz Rijeke otišla dva puna autobusa, iz Splita, kako su se oni žalili, samo četiri, dakle gradovi: Čakovac, Varaždin, Krapina, Bjelovar, Daruvar, Osijek, Našice, Vukovar, Vinkovci, Županja, Kutina, Sisak, Karlovac, Rijeka, Pula, Zadar, Split, Dubrovnik (točno u ponoć krenuli, bilo na fejsu uživo) i Lipovljani (priznajem, loš sam iz geografije i opće kulture), za taj grad ni ne znam. Možemo pretpostaviti da iz Zagreba nitko nije došao :D, a možemo i povjerovati tvorničarima laži :)))) : Bok te budala, nadmašiše sebe

Iako sam bio prijavljen nisam otputovao na prosvjed, previše je nemirna bila prethodna noć uz tutnjavu kiše, zamijenila me je drugarica, ona je s činelama pomogla majstorskom stvaranju buke, ono valjda, kakvu su na svom prosvjedu priželjkivali oporbeni političari, ali nisu znali, kako je stvoriti, pa su galamili na mikrofon. Gledao sam i slušao prosvjed paralelno na fejs stranicama sindikata Preporod i Indexa. Iako se učim biti sebičan, znajući da je nekim drugima sad borba u interesu, nije mi bilo baš lako gledati taj idealizam i prkos u stavu mlađih prosvjednika. Nedavno mi se u uspomenama na fejsu pojavila fotka iz jedne davne godine, kad ja, sa sindikalnom kapom na glavi, pištaljkom u ustima, transparentom u jednoj, megafonom u drugoj ruci predvodim kolonu mesničkom ulicom, snimio ju je bloger Alexxl, tad smo se i upoznali, njegove fotke su bile znatno kvalitetnije od fotografija zvaničnog fotografa, ali ih nisu htjeli objaviti, jer je zvanični očito znao koga samo treba snimati.
Na najmasovnijem prosvjedu 2019. sam bio, bili su i Jin i drugarica, taj je polučio i rezultate, tad su sindikati bili zajedno, ja sam i onda bio ljut, jer drugi sindikati nisu imali kriterija pri izboru govornika, Miletiću koji je tad bio povjerenik samo mjesec dana, poslužio je prosvjed kao odskočna daska za ulazak u politiku i učinjena je nepopravljiva šteta budućim prosvjednicima. Žalosno je kako su se i u današnjim govorima neki govornici ograđivali od mogućeg ulaska u politiku, kao da je to najgore što čestitog čovjeka može zadesiti.
Jin je bio zadovoljan ručkom, koji sam mu ja pripremio, iako je drugarica rekla da neće jesti, ako mu ne dodam u kuhano barem malo soli, obojica smo jeli potpuno neslano, jer je drugarica prekinula komunikaciju porukama, kad sam napisao da ne mogu naći sol :D

Svakodnevno otkrivamo zablude prošlosti. Mi pirati smo se očito uzalud bojali zadiranja države, odnosno policije u privatnost. Za sve zloupotrebe potrebna je inteligencija. Toga baš ni u najelitnijim njemačkim policijskim jedinicama, kao ovoj, koja je preko 30 godina seriozno tragala za nedavno uhićenom RAF komunisticom, nema previše. Tako je nagradu od 50000 s potjernice za troje na 150000 eura odnio jedan običan, doduše istraživački novinar, iz potpuno drugog kraja države, daleko od mjesta gdje je živjela ona, koju je prijavio, najtraženija zločinka u državi. Otkrio bi on i ovu dvojicu, no oni očito nemaju fejs, instagram, twitter, blogove, te profile na raznim platformama, kao ova opaka umirovljenica, koja se malo previše zaigrala.

Skenirano :D


p.s. Samo je fotografija u linku bitna i besplatna...
p.p.s. Novo na foto blogu