Kratko smo razgovarali stalno prekidani onima sa svakodnevnim “trivijalnim” problemima, ja sam između ostalog žurio na ručak. Nikad više mladih s prilagodbama i u psihološkim tretmanima, dobro je, konstatiramo, ako uspiju zatražiti pomoć.
S druge strane u svim dominantno patrijahalnim društvima, javno je izražena nevjerojatna empatija prema mladima i nemoćnima, prirodno u tome su uvijek u prvom planu roditelji, ma koliko inače zauzeti svakodnevnim poslovima bili. Nameće se pitanje radi li se o iskrenoj zaštiti ili prilagođavanju djece promašenom sebi i društvu takvom kakvo jest, moraju se uklopiti, da bi bila sretna. Radi li se tu često o psihičkom nasilju skrivenom pod okriljem brige za najbliže? Zašto mlade toliko smeta i trpe u sebi kad stariji rigorozno traže slabosti u njima i njihovim izborima, od odjeće nadalje i zašto se tome bez otpora pokoravaju i razbolijevaju? Ionako će ih se iz želje za boljom budućnošću, uz sve ustupke na koje pristaju, gnjaviti dok nemaju maksimalan mogući uspjeh u školi.
Bitno je upamtiti, siguran/sigurna si ako neupadljivo izgledaš i uklapaš se u sivilo, koje su ti izborili oni prije tebe i na kojem trebaš biti zahvalan.
Post je objavljen 06.03.2024. u 07:43 sati.