Postoji tema o kojoj se šuti i o kojoj u društvima poput našeg nije poželjno grepsti ispod površine, pa niti ja to više ne radim. Zato ću ovdje kratko predstaviti jedan roman, u naslovu posta s podnaslovom.
U godini kad je haralo kravlje ludilo prijavio sam se za ljetni tečaj usavršavanja iz njemačke književnosti u Hamburgu. Taj seminar pamtim po više stvari, jeftinom tatarskom bifteku, kući Jil Sander, čuvenoj ulici s legalnim prostitutkama u izlozima, te jeftinim nasrtljivim “nelegalnim”, ako malo odlutaš, nešto dalje, te vjerovali ili ne, možda ponajviše, susretu s književnikom Haraldom Tondernom. Mogli smo taj dan birati između više predavanja gostiju, ja sam izabrao njegovo, najviše zbog teme “Djevojačke bande” i ponuđenog didaktičkog materijala za nastavu u srednjoj školi njegovih suradnica. Kako to biva, nakon potpisivanja nazočnosti predavanju, za koju su dobili potvrdu, većina sudionika se raspršila, kud koji mili moji, uz napomenu koja me u ono vrijeme čudila, da im ne pada na pamet tu temu raditi na nastavi. Doslovno par nas je ostalo na piću s Tondernom i neformalnom druženju, tad sam i užicao besplatni primjerak te njegove knjige “Wehe, du sagst was”(jao tebi, ako nešto kažeš) uz autorovu posvetu, kasnije sam kupio druge dvije njegove, koje mi nisu ni približno toliko zanimljivije, jedna je bila mislim o pošasti kasnije aktualnog ekstazija među mladima. Uglavnom budući da se predstavio kao profesionalni književnik, mene je zanimalo kako to financijski izgleda. Osim ugovora kao ovog o suradnji s Goethe institutom, čiju stipendiju sam i ja tad koristio, zanimljivi su mi bili ugovori s izdavačem. On je praktično godinu dana imao plaćeni istraživački rad na knjizi, za koju se obvezao završiti u tom roku, na dogovorenu temu. On se uspio i ubaciti u milje “junakinja” svog romana.
Rekao sam mu bacivši pogled na didaktičke materijale, koje smo dobili, da sumnjam da su pogodni za nastavu, onakvu na koju su moji učenici navikli. Zanimao se kako obično radim slične teme i predložio mi, da ni ja najprije ne pročitam knjigu do kraja, da didaktički obradim odlomak koji površno opisuje članice bande i ispričam sadržaj knjige do odlomka, kad je već šefinja bande odlučila se obračunati s članicom, te da moje učenice svakako same predlože rasplet radnje i da mu prijedloge pošaljem na mail, baš ga zanimaju, prije nego pošaljem mail, sam pročitam knjigu do kraja i da mu napišem, one što su pogodile kraj, spadaju li u bolje ili problematičnije učenice.
Raspleti su bili najrazličitiji, svi mogući, uključujući i moj, nitko ipak nije pogodio, kako će roman završiti. Tondern mi je odgovorio, da su se i njemu nametala neka druga slična rješenja, ali se odlučio za po njemu najrealističniji, udubljujući se u psihu i način razmišljanja delikventica.
Dva dodatka:
Neki njemački mediji su danas objavili vijest o godišnjici smrti dvanaestogodišnjakinje, koju su okrutno ubile dvije prijateljice, o tome što je s “prijateljicama” se ništa ne zna jer spadaju u onih do 14 godina, koje zakon štiti, poput Koste u Srbiji, palo mi je na pamet da bi nam bulevarski “Bild”mogao nešto otkriti, oni su na grobu otkrili oca jedne od ubojica, kojem je isto život promijenjen i spreman je suočiti se s roditeljima ubijene, često donosi utučen cvijeće na groblje. Inače zaštićene kategorije su do 14 godina, u Češkoj i kod nas 15, na Zapadu su bande sve češće i mlađe, muške i mnogo češće i okrutnije, ali tu već ulazimo u preosjetljivo područje za uobičajene oblike “diskusije” na ovom portalu.
Post je objavljen 13.03.2024. u 07:58 sati.