Nachtfresser

Ne pišem ništa, ponovo guštam u nekim svojim davnim pričama, koje nisu izdržale ispit vremena i dobro da je tako i dobro je da su meni napete kao u vrijeme nastajanja, znači duh vremena mene nije asimilirao, moju okolicu prirodno jest. Tko bi danas još čitao o seksualnim dramama i izazovima, eksperimentima sa širenjem svijesti i naslijeđu jedne propale civilizacijske struje. Jedna priča me podsjetila na istinit događaj, ma volim svoje priče jer su uglavnom istinite, osim nekih čudnih ludih obrata. Dakle radilo se o drami izvođenoj u sarajevskom pozorištu mladih, prijatelj i ja smo uspjeli doći do karti u prvom redu, tik uz pozornicu, na njoj se do balčaka skinula Jasna Beri. Išao sam istraživati, googlati, no sve te wikipedije uključujući i središnju navode samo jednu njenu dramu, koju još uvijek igra, a to nije ta. Tko zna, možda sam i to svlačenje ja ipak izmislio, nije meni nikad bilo previše za vjerovati, jedan moj već pokojni frend je znao dvosmisleno govoriti da nikad nisam bio posve čist. Ipak to googlanje me obradovalo neočekivanim rezultatom, davno zaboravljenom „Lepotom poroka“ u kojem se do kraja nije skinula samo Jasna Beri, nego i Mira Furlan i još neke meni već zaboravljene glumice. Asocijacije su me odvele na daljnje kultne filmove, koji su i u ona vremena ne toliko zatucana, često privremeno završavali „u bunkeru“. Većina pak mojih vrijednih priča koje bi bilo lako rekonstruirati su završile s jednim debelim kompom na smetlištu glomaznog otpada, tamo im je i mjesto, nisu brisane, ha, možda i uskrsnu kao Sevkin film, vrijeme je bajki. Mi inače selektiramo ogromnu videoteku ovdje, većinu kaseta otpisujemo i ja ih u vrećici odnosim između dva kontejnera sa smećem, zanimljivo, vrećice nestaju znatno brže nego što se smeće prazni. Inače rano liježem i rano ustajem, da bi se Jin i ja stigli na miru prošetati, dok još balavurdija i prolupale seljačine spavaju i grad je miran od suvremene kulture, ovaj prvi njemački neonacistički gradonačelnik je rekao da eksplozivna sredstva spadaju u njemačko kulturno dobro, viđeniji portali nisu to objavili, sram ih je te izjave, a njih čitaju i u inozemstvu, ja slučajno otkrio tu izjavu, kao vrhunac gluposti je prenijela moja berlinska prijateljica na bivšem twitteru, sad valjda x mreži. Prekidam post, vrijeme je za druženje s psom prije spavanja i kontrolu opojnog mirisa janjećeg gulaša.

Božić je i neobično je. Mi najstariji prezimena svog smo začeli neobičnu tradiciju koja je eto zaživjela godinama, Božić kod Dolores. Nije samo to, imamo mi i uskrsni doručak kod nje, svašta nešto, raznim povodima se družimo na drugim mjestima, ali to je to. E ove godine nema Dolores, odletjela je. Kod sina je u Rotterdamu. Odavno je otišao poput sve čestite mladeži, najprije je izgledalo kao da će se skrasiti u Berlinu, zatim je meni vonjalo na amsterdamsku travu, ali eto, izbor je bio drukčiji. Bez Dolores smo u ovo vrijeme obezglavljeni, nitko nije u Rijeci, Zagreb i Slavonija su intelektualno osnažili. Čestitali smo Dolores porukom, odgovora nema. Razmijenjene su još neke uobičajene poruke sa zapadnim prijateljima, saznajem da Turci masovno bombardiraju područje Kurdistana, gine se neki dan i više nego na medijski popularnim ratištima, al eto, ni slova ni u slobodnim medijima uzoritog Zapada. Čudno, Guardijan je spomenuo nasilje u Srbiji, ali o ovom ništa, neću ni spominjati da su ratni zločini nevjerojatno bolesno maštoviti. Zato mir svima, pa i njima. Čujem u Rijeci u propovijedi Uzinić dika naša, obrađuje istu pjesmu kao ja na nastavi, spomenuta i na blogu. Podatak za koji nisam znao, da je navodno u prvom svjetskom ratu zavladalo kratko zatišje na svim bojišnicama za trajanja pjesme „Stille Nacht“, nema viteštva više. A da, skoro zaboravih, išao sam googlati varešku gibanicu, znam da je po nečemu posebna ta gibanica koju radi Dolores po staroj tradiciji, našao samo svoj post u kojem je spominjem. Mir svima, sretno blogerima!

Nije zaslužila puno riječi. Dočekano nepovratno slabljenje vida naizgled preko noći, stalno mi se u glavi vrzma ona slika Eichovih termita koji kuću nagrizaju iznutra dok ne ostane samo vanjski kostur, koji se onda sam od sebe uruši. Znaš da je to proces i samo prividno može biti bolje. Nema veze, tko opušteno pada pad mu je lakši, barem toliko se naučilo u ovom životnom serijalu. Valja se samo nadati da će moj pas izdržati ovaj maraton petardiranja u državi u kojoj zakoni vrijede samo za napadnute prosvjetare. Onom vlasniku psa koji je nevezan rastrgao drugog u naručju gazdarice, vraćen je pas i ipak je kažnjen, jer mu pas nije bio cijepljen. Ako sljedeća godina može biti lošija neka samo izvoli, navikli smo, valja se sad samo nadati, izdržati period do nakon bratskih, u blaženom pucanju, praznika. Stille Nacht svima, heilige Nacht vjernicima!

Poznati američki umjetnik japanskog porijekla provodi eksperiment na društvenim mrežama, koji će vjerojatno prekinuti, jer je iznenađen i nervozan zbog rezultata, za koje bih ja npr. bio začuđen da su imalo drukčiji. On svaki dan ponavlja svoje objave “na današnji dan”, postove s fotografijama od početka 21. stoljeća do danas. Ima tu izuzetno vrijednih postova, ima fotografija koje sad već krase zidove poznatih svjetskih muzeja, ima golotinje koja svugdje u svijetu pali, ali rezultat je uvijek isti, par lajkova ili uopće bez lajka, i mi vjerni lajkaći poput blogera Alexxla i mene ga ignoriramo. Jasno je svima nama ovdje da na društvenim mrežama ne igraju prave vrijednosti nego aktualnosti, drskost i što jednostavnije servirane najnovije spoznaje, kao i skandali od danas. Zašto njemu vrhunskom intelektualcu nije jasno da lanjski snijeg ne može imati prođu?

Iako već više desetljeća živi u New Yorku, japanski mentalni sklop mu je teško izbiti iz glave. Ja sam više naučio o Japanu prateći blog Ani ram zadnjih mjesec dana, u zadnjem nastavku je odletjela za Bangkok, nego čitajući o Istoku svih ovih godina. Da se čitatelji ne dosađuju navest ću objavljeni podatak kod nje, naravno ne baš vjerodostojan i proturječi Kinseyevim istraživanjima o životu azijata u SAD-u, “zanimljiv podatak da 44% Japanaca od 18-35 godine nikada nisu imali spolne odnose.”

Mene eto za razliku od nekih drugih stvari taj podatak nije iznenadio. Zna se da su po sličnim istraživanjima Srbi prvi u Europi, a Hrvati među deset, jasno je tko eskivira istinu na koju stranu. Ipak vezano s tim je zanimljivo da u metrou za špice imaju rezervirana sjedala za žene, to ja valjda da u najvećim gužvama manje budu izložene pipkanjima, mada se Japanci za razliku od nas uvijek trude držati distancu kad je to moguće. Neću više spominjati njen blog, ako se vrati i odluči ovdje nešto pisati ne bih joj kvario ekskluzivu. Slike kod nje zbilja vrijede tisuću riječi, vrhunske ulične fotografije koje sigurno neće utapati u naš svijet, nije ni do sad. Meni je sad po mentalitetu najjači onaj najdraži pas iz legendi, čiji je spomenik također posjetila.

Vratimo se našem umjetniku koji je na početku eksperimenta imao viziju da je i na društvenim mrežama vrhunska umjetnost bezvremena i da kao većina objavljenog ne traje samo jedan dan, pa vidite samo kako i u životu novi rat brzo zasjeni stari i neke nove žrtve postaju bitnije. Više puta sam napisao, konzumerističko društvo ima jednu dobru stranu, pojavu vrlo kvalitetnih secound hand dućana, tako sam ja jeftino kupio levis 501 u momentu kad se nisu više proizvodile, da ne govorim o vojničkim jaknama za 1-5 eura koje su mi jedan od zaštitnih znakova, secound hand vrijednosti na mreži gube na snazi, dok god su dostupne bez dodatnih troškova. Mene raduje da postoje idealisti poput našeg umjetnika, nije mi drago što postaju tanki na živcima, naime ranije bi uvijek odreagirao na sve što mu se chatom preusmjeri, par izuzetnih fotki A.R. s ulica Tokija je prešutio, ljubomora možda.

“Učenik će imati pravo prelaza u viši razred tek kad položi ispite, dolazi li on iz razorene kuće ili mora živjeti u kriminalnom okruženju, se pritom ne broji.”

Postoje mediji za koje se s pravom smatra da su “nezavisni” i vjerodostojni i oni drugi za koje se sigurno zna da nisu ni jedno ni drugo. To što takvih u Hrvatskoj nema ili se mogu nabrojati na par prstiju jedne ruke ne dovodi u pitanje to pravilo. Ugled se stječe godinama, a vrlo brzo može izgubiti kao što je bio slučaj s poslijeratnim “Novim listom”. Isto tako je normalno u pristojnom svijetu da su i ti “nezavisni” mediji profilirani, tako se uvjetno rečeno u Njemačkoj “Sueddeutsche” i “Zeit” bez obzira na sve vidljivije razlike među njihovim vodećim kolumnistima stavljaju u lijevo-liberalnu ladicu, a “Frankfurter allgemeine” pristojno konzervativnu, s tim da kod pisanja o kulturi te razlike postaju manje bitne. Popularni “Bild” su kao i ogromna većina naših medija populističko žutilo.

Prije par mjeseci je jedan stariji cijenjeni kolumnist “Zeita” opisao svoj novinarski put, od studentskog ekstremno lijevog pobunjenika, do simpatizera Zelenih te objasnio zašto se člankom oprašta od novinarstva i prelazi na posao medijskog savjetnika privatne firme, još uvijek razmišlja ali postaje sve izvjesnije da će on koji živi u Bavarskoj na izborima glasovati za kršćansko socijalnu uniju (CSU) i time postaje besmislen nastavak njegove novinarske karijere. Apelira na ljevicu, za koju ne isključuje mogućnost ponovnog glasovanja u nekoj budućnosti, da se konačno ozbiljno uhvati u koštac s migrantskim pitanjem, odnosno pitanjem njihovog integriranja u društvo ili toleriranja paralelnog življenja tih doseljenika i čak pokušaja nametanja svog svjetonazora masovnim izlascima na ulice. Među Zelenima ima još uvijek dosta prijatelja kojima će uvijek, ako bude u mogućnosti, dati preferencijalni glas.

Sad dolazimo do onog zbog čega sam počeo pisati, često krivo odabranih metafora iz obrazovnog područja, ovaj put slučajno upotrebljeno u području politike, još češće se to događa s pojmovima iz područja medicine, posebno psihijatrije i kirurgije. Razumijem da si svi utvaraju da se razumiju u nogomet ili glazbu, ali ovo smatram i od vrhunskih novinarskih pera pomalo drskim, a u danom slučaju, koji ovdje nije ni toliko bitan, pogrešnim. Uvijek je itekako bitno iz kakve kuće netko dolazi. Tako su Nijemci već napravili detaljnu analizu posrnuća na "pisa" testovima. Jedna od pretpostavki je bila teza da se znatno povećao broj djece migrantskog porijekla što je bilo točno i da je to glavni uzrok, što je ispalo potpuno pogrešno. Nemjerljivo veća razlika je kod rezultata između djece iz bogatih i djece iz siromašnih obitelji, nego relativno neznatna između djece iz "čistih" njemačkih obitelji i djece iz obitelji Nijemaca s migrantskim porijeklom. Koliko je "kriminalno okruženje" bitno pokazuju razlike u rezultatima škola iz raznih berlinskih kvartova.
Moram se ograditi i od idealiziranja tih testova, kao i ispita uopće, koliko će vas npr. točno odgovoriti na zadatak tipa, "u autobusu si, ispred tebe na ravnom pultu stoji plastična čaša s vodom, vozač naglo zakoči, čaša će se prekrenuti naprijed, nazad, u stranu ili neće" :D, osobno sam uvijek davao onoliko testova koliko je minimalno dopušteno, ali eto, zasad nemamo boljih mjerila za ovako velike uzorke.

Najprije hvala svima koji su pohvalili priču. Sad je zbilja s distance gledano nakon par sitnih preinaka dobila i nova značenja. Ostala je sitna “greška” u indirektnom govoru kad ostaje “moj profesor”, to sam još relativno mlađahan ja opazio, ali i inzistirao na tome, a tko sam ja sad znatno stariji da idem korigirati mlađeg sebe. Isto vrijedi i za drugu gramatičku grešku, ako ju je netko vidio, neka ju pozdravi. Inače priču sam napisao nakon završetka čitanja jako dugog romana Heinricha Manna “Professor Unrat”, ideja je došla sama od sebe, neki su dobro zapazili, moj “junak” je poprimio neke osobine meni strane, a bliže Mannovom junaku i to je sve što je zajedničko s izvornom inspiracijom, kao i prijetnja profesoru da ne “zglajza”.

Danas ću nakon dugog vremena možda opet biti na hrvatskoj ili lokalnim televizijama, ali ovaj put zbilja samo eventualno kao statist u publici. Naime imamo županijski sindikalni sastanak i javljeno nam je da budemo točni jer će prije biti press konferencija vodstva, lokalnog i državnog. Na te sastanke se više ni ne pripremam, jer bitne informacije imaju ionako samo oni koji ih nama ostalima filtriraju i serviraju, serviranom vjeruješ ili ponekad ono ne baš, ja sam pred mirovinom i sve rjeđe tražim objašnjenja.

Kad sam već kod manipulacija nevjerojatno je koliko se twitterom manipulira otkako je Elon Musk njegov vlasnik. Istina i prije su se filtrirali sadržaji, npr. ja pratim “Berliner Zeitung”, oni objave pet vijesti za redom, na twitteru izađe najčitanija i to je bilo u redu, jer ja npr. uvijek pazim da mi broj onih koje pratim ne prođe sto, od toga 20-ak novinskih portala. Sad imaš dvije opcije, prikazuju li ti ili samo izvore koje ti pratiš, ali nefiltrirano, tako da ti može doći i do desetak članaka iste novinske kuće zaredom ili “za Vas”, e tu je znatno preglednije ali ti osim onih koje pratiš, za novine po starom samo odabrano, serviraju i ono “što bi te moglo zanimati”. Događa se tako da ako ja s portala “Zeit” odaberem nešto o aktualnim ratovima, dobijem i neželjene izvore s oznakama da bi te sadržaj videa mogao uznemiriti ili još gore, da je sadržaj twitta maknut zbog zabranjenog sadržaja koji se protivi uređivačkoj politici, naravno da ti radoznalom ipak pada na pamet da klikneš, i vidi vraga, sadržaj često nije uklonjen. Nemaš kome prijaviti, jer sadržaj je kao što piše “uklonjen”. Nekad je očito čija je tajna služba servirala video kao u najnovijem bliskoistočnom ratu, a nekad baš i nije, kao kod maltretiranja zarobljene kurdske vojnikinje. Uglavnom ipak mi se sve konačno zgadilo i biram duži dosadan put samo izvora koje pratim i sve sam rjeđe na twitteru koji se sad zvanično zove x, a pravilnije bi bilo po oznaci za porniće xxx, to je mnogo poštenije.

Kad smo kod poštenja nevjerojatan se slučaj dogodio mom znatno kolegi s kojim sam surađivao oko Janka Raščupanka, slovenskom umjetniku Janku Jezovšeku koji sad živi uglavnom u Njemačkoj. Umjesto da ga pod stare dane razveseli vijest na slovenskoj državnoj televiziji o 50 godina od praizvedbe njegovog popularnog djela, navedena je druga autorica, sad Janko pokušava otvorenim pismima istjerati pravdu, al šteta je učinjena. Inače on mi je prvi skrenuo pozornost da u frankfurtskom muzeju stoji kao autorica prijevoda "Janka Raščupanka" kći izdavača, promijenjeno je tek mojom intervencijom na licu mjesta.

To je bilo jedne godine kad sam još pušio, pio i svijet je izgledao normalno mjesto za življenje. Preko tjedna sam radio u jednoj školi, nedovoljno za punu normu, petkom to dopunjavao s dva sata na fakultetu. Četvrtkom bih na “Y” portalu objavljivao izuzetno čitane pripovjetke s motivima teorija zavjere. Svi su se pitali tko se krije iza mog pseudonima Xović, al sam jako pazio da se ne otkrije, kad bih ipak napisao detalj iz stvarnog života nezadovoljan bih mijenjao cijelu priču. Naravno kao ni sve ni to nije moglo vječno trajati.

Na fakultetu sam imao problem s dolascima studenata. Moj predmet im kako su procijenjivali nije uopće bitan za buduće zanimanje te su sve rjeđe dolazili na predavanja. Ja sam naravno nalazio krivicu u sebi, bio sam si ,dosadan kao uostalom i cijeli moj život, koji se raspadao na komadiće, osjećao sam to, sam od sebe.

S vremenom je na moja predavanja počela dolaziti samo jedna studentica, požalio sam se dekanu, približavali su se izbori i on je zauzeo studentsku stranu, predložio mi džentlmenski dogovor, svima pozitivna ocjena, tko želi pak veću, neka odgovara, mogu ga tad i rušiti ako ne zna, mada mi on to ne bi preporučio. Rekao mi je čak da pišem sate, što se njega tiče zbog jedne studentice ne moram ni držati predavanja. Međutim ja sam želio zaraditi svoj novac.

Moje priče su postajale što strašnije to popularnije, slijedio sam sve više svoje noćne more. Jedan petak sam nakon predavanja pitao čak pomalo razdraženo studenticu zašto dolazi kad će ionako imati pozitivnu ocjenu kao i ostali. Odgovorila je da ona želi odličnu ocjenu, tad sam je valjda po prvi put pogledao, bila je zgodna i izgledala mi jako poznata, kao netko iz prošlog života, ali sam odmah otklonio te misli.

Petak kasnije mi je rekla na kraju sata, da se sve češće gubi, jako je uznemirena i vrti joj se u glavi, da će morati na pretrage, ali ne zna kad, može se desiti baš petak, jer tad ima najmanje predavanja. Ostavio sam joj svoj broj mobitela, nek mi pošalje poruku, ako neće doći, ne bih želio dolaziti na predavanje uzalud. Tad mi je onako usput dodala da obožava priče četvrtkom na “Y” portalu, a da joj je mama rekla da sluti da to piše moj profesor. Uspostavilo se da sam itekako dobro poznavao njezinu mamu, odgovorio sam neodređeno, tko u životu slijedi intuiciju pojest će ga realnost.

Idući tjedan se i kod mene situacija znatno pogoršala, nisam se ni usuđivao spavati, bdio sam noću, u polusnu odrađivao dan, u četvrtak po prvi put nisam objavio priču, u petak sam otkazao predavanje i zaspao po danu. Iz sna me trgla zvonjava mobitela, melodija za nepoznati broj, nisam se javio. Predvečer kad sam se probudio, vidio sam dvije poruke, nepoznati brojevi, pročitao sam, umio se i odjurio u bolnicu.

Pustili su me i žurno sam ušao u sobu. Bila je sama, primjetio sam par masnica po licu, ali dobro je, sjedila je na krevetu i bila budna i svjesna. Mora samnom pričati, mama je bila, ali je ne razumije, samo joj je donijela pidžamu i brzo morala dalje. Imala je prometnu bez izgleda težih posljedica, auto je slupan, nisu je obavijestili da je predavanje otkazano, jurila je doma sama, u momentu izgubila svijest i eto. Moram razgovarati s doktorom, nema smisla, potpuno su je razgolitili pred studentima zbog masnica po nogama, to je ludo, trebali ste vidjeti te poglede, nakon svega i to. Obećao sam da ću vidjeti što se događa, mada sam znao da sam nikakav autoritet i neću. Na odlasku sam je poljubio u obraz i napomenuo da ima lijepu pidžamu, ona je odgovorila uz osmijeh nešto u stilu, volim Vašu drskost, izlazeći iz sobe sam izvadio mobitel ne bih li konačno pročitao i poruku s jednog drugog nepoznatog broja.

“Oni se moraju bojati.”

Odgovorio mi je izdavač kad sam izrazio nedoumicu kako će sadržaj slikovnice I eksplicitne scene u slikovnici djelovati na djecu. Ako se igraš šibicama gorjet ćeš, ako grizeš nokte možeš ostati bez prstiju. Uostalom o čemu pričamo, ja sam profesionalac i samo prevodim, i bi tako.

“Oni se moraju nas bojati.”

Rekla je predsjednica vlade jedne države koja se razvijala u neprijateljskom okruženju, njoj se vjerovalo I to se urezalo u kolektivnu svijest. Drugi koji su palili šibice morali su računati s požarom neizmjernih razmjera. Tko čini zlo gorjet će u paklu. Profesionalci će se za to pobrinuti. I bi tako.

Potaknut postovima umirovljenog blogera koji donosi samo dobre vijesti, moj prilog kopiran s jednog portala, još ima vremena za Split i neke manje koji nose oznaku takvih naseljenih mjesta:

Popis gradova koji su službeno objavili da nema vatrometa:
Grad Labin
Grad Rovinj
Grad Čazma
Grad Opatija
Grad Samobor
Grad Rijeka
Grad Pula
Grad Cres
Grad Zabok
Grad Novigrad
Grad Duga Resa
Grad Oroslavje
Grad Varaždin
Grad Osijek
Grad Poreč
Grad Zadar
Grad Požega
Grad Đurđevac
Grad Zagreb
Grad Vrbovec
Grad Pregrada
Grad Vinkovci
Grad Virovitica
Grad Mali Lošinj
Grad Crikvenica
Grad Kaštela
Grad Ivanec
Grad Dubrovnik
Grad Otok
Grad Korčula
Općina Sukošan
Općina Lovran
Općina Gornja Stubica
Općina Belica
Općina Donji Vidovec
Općina Voćin
Općina Bol
Općina Majur
Općina Pitomača
Općina Klana
Općina Klenovnik
Općina Bogdanovci
Općina Bošnjaci
Općina Tompojevci
Općina Viljevo
Općina Erdut
Popis trgovina koje iz obzira prema ljudima, životinjama i okolišu ne prodaju nikakvu pirotehniku:
Lidl
Tommy

Ne smeta mene prosinački šušur. Štoviše Jin i ja nemamo ništa protiv sjedenja na klupicama u trgovačkim centrima i promatranjima što užurbanih, što već uspaničenih prolaznica koje eto ne “stižu”. Još u studentskim danima sam se besplatno grijao u tadašnjim robnim kućama, tada bih izlazio povremeno zapaliti , sad eventualno s Jinom na piš pauzu. U komentaru na postu slične tematike prije dosta godina Pametni zub je napisao otprilike da ima više takvih likova nego što se misli, te da su ti centri dobra mjesta za meditaciju.

Izuzetno me iritira drugo prosinačko lice ovih prostora, koje sad već ponosno besramno izvozimo po Europi, zajedno s arapskim i afričkim maherima. To je čuveno pucanje i petarderenje bez kojih se ti vedrani mudani ne znaju veseliti. U Berlinu je policija pod novom vlašću, stara je pala zbog divljanja silvesterskih primitivaca, napravila već akcijski plan postupanja u kritične dane na kritičkim teritorijima uoči ovogodišnjeg dočeka eksplozivne nove. Od naše blogerice sam prije par godina saznao da se pucalo i u Bangkoku, naravno “naši” turisti, nije precizno identificirala Srbi ili Hrvati.

Ove godine pomalo ohrabruje što se u Rijeci Armada uglavnom uz česte uspjehe u usporedbi s drugim navijačkim skupinama pomalo kultivirala. Tako smo kad je Hrvatska igrala protiv Latvije mislili da su dali samo dva gola, samo dva put je puklo uz malo galame tu i tamo, kad ono bila “petarda”. Svejedno ćemo praznike dočekati u ipak nijansu manje bučnoj Slavoniji, istina na silvestrovo se u stanu moramo dobro zabarikadirati, u Rijeku u to vrijeme ipak dolaze hrpe Gastarbeitera.

Između dvije najučenice u prvom srednje smo imali izuzetno zanimljivu polemiku na tu temu, iritirala me je jedna kad je govoreći o petardama zastupala tezu da zabrane nikad nisu ništa dobrog donijele, kao da sam slušao mlađahnog sebe, ipak učenice su postigle međusobni konsenzus, eksplozivne naprave ne, vatromet da, tek onda sam ja se i ja umiješao i dao i neke argumente protiv vatrometa, ali nije bilo više volje za daljom raspravom. Inače sve je počelo naivno pjesmom “Stille Nacht”, koju je jedna cura znala na tri jezika, ali su prvi put prevodile s njemačkog, naučile su da treba sumnjati i u najbolje prepjeve uključujući i onaj svog profesora.

Čudni nesporazumi oko mene. Učenica mi kaže da joj imponira kako sam posložen, mladi kolega, ujedno jedan od kandidata za mog sindikalnog nasljednika kad se umirovim, da sam evaluirao u ovih par godina kako me zna i da bi me smjestio u neki centar, pitao sam jel cilja na psihijatriju, on je rekao odmah uz smijeh, ne, onako politički. Ništa dalje od istine to o mojoj posloženosti, to je nešto kao ona kuća iz Eichove drame o termitima, u kojoj svi lude od nekih šumova kojima ne znaju uzrok, iz daljine se čuje grmljavina. svi ljudi i zgrade su iznutra izjedeni od termita i kad nevrijeme stigne sve se raspada. U politici sam uvijek ismijavao takozvani centar, pokušaj uravnoteženosti u neuravnoteženom sustavu, i eto ti ga sad, možda samo zato što sam kritizirao dio sadržaja peticije svog sindikata.

Zadnjih dana pratim opet uglavnom njemačke portale, serijal o greškama koje ljudi rade pripremajući se za mirovinu. Paralelno pratimo cijene stanova u Berlinu i članke o filozofiji građevinske mafije, cijene su u nebesima u ne samo u turistički atraktivnim kvartovima nego i u onima gdje je velik udio turskog i inače stanovništva nenjemačkog porijekla, baš mi nije jasno tko bi normalan kupio nešto u Neuköllnu, to je tamo gdje se prošle godine za silvestrovo policija nije usudila intervenirati, od silnih detonacija, pa ti shvati. S druge strane u pristojnom, nekad elitnom dijelu grada, cijene padaju i već su dosta niže nego kod nas, primjećujemo samo da u tim stanovima, u kojima je navodno useljenje moguće po dogovoru, žive dugogodišnji podstanari po zbilja povoljnim najamninama, ja se uvijek sjetim jednog dućana meni dragog, doduše na Kreuzbergu, gdje se vlasnik uoči deložacije objesio. To o tim cijenama ćemo svakako još istražiti, odakle lova, uvijek se može sve prodati, zadnji potez davljenika u tkz. slobodnom svijetu. Dio drugarica i drugara je izabrao Nizozemsku i eto ga sad, za razliku od građevinskih tamo narkomafija vlada državom.

A kod nas, netko će upitati, pa tko se živ usudi o tome pisati...

Danas je adventska nedjelja pa smo izašli autom van, jer supermarketi naravno kršćanski rade, nismo ni provjeravali na netu. Da bi se došlo do auta moramo se popeti na kat i proći kroz vrt. Ponukan Mecinim postom namjeravao sam pogledati ima li ruža za fotkati, međutim dočekalo nas je drugo veliko iznenađenje, izrasle su nove ljute papričice, ne velike kao obično, no dovoljno velike da izazovu oduševljenje i prirede mi razmišljanje o sutrašnjem doručku. Izlazak je bio uspješan, Jinu je kupljeno sve potrebno, a on voli šetnje iza Lidla i promatrati siromahe koji su pohrlili u dućane ovih prazničnih dana.

Simone de Beauvoir je bila francuska spisateljica i filozofkinja čiji bi život u slobodnoj Hrvatskoj bio nezamisliv. Iako ikona europskog feminističkog pokreta kod nas je uglavnom poznata kao dugogodišnja družica francuskog filozofa Jean Paula Sartrea, kako se veli, u vezi su bili 51.godinu, vezi često fizički prekidanoj zbog uglavnom njenih drugih partnera, zajedništvo u društvenom angažmanu nikad nije dovođeno u pitanje. Budući da namjeravam nešto pisati kao svojevrsnu kritiku njenih knjiga “Starost” i “Ceremonija oproštaja- razgovori sa Sartreom”, a ostali dio opusa i života mi je bio intelektualno poticajan u diskusijama s njenim berlinskim nasljednicama, ovdje ću napisati par crtica o ovom drugom. U drugom svjetskom ratu su naravno ona i Sartre pisanjem podržavali pokret otpora, možda bi otišli i u ilegalu da francuski komunisti nisu bili izuzetno nepovjerljivi prema njima, kao uostalom i Albertu Camusu, koji se jako rano s pravom distancirao od istih. Simone je tad napisala izuzetno zanimljivu, nažalost manje poznatu knjigu “Krv drugih”. Tu se pokazala njena beskompromisnost i netaktičnost po kojoj je i kasnije bila poznata i tu u detaljima neke razlike u promišljanju svijeta i slobode između nje i Sartrea, koje su ipak mogle samo obogaćivati njihov odnos. Jedna od glavnih teza njene junakinje, što je onda sablaznilo javnost, je da su i žrtve na strani pokreta otpora bile besmislene. Iako ljevičari i ona i Sartre su pozdravili osnivanje države Izrael 1948. godine, te osudili kasniju agresiju Varšavskog pakta na Mađarsku. U međuvremenu je Simone preko prijatelja dobila američku vizu, tamo je osim držanja predavanja bila u četverogodišnjoj vezi s jednim intelektualcem tamo, no nije mijenjala stav o braku i djeci, oboje je odbijala. Sa Sartreom je gostovala i na Kubi, njega je financirao časopis koji je naručio reportažu o toj socijalističkoj zemlji, postoje fotografije njihovog druženja s Cheom, a Castro ih je vodio po otoku. U međuvremenu je živjela i u šestogodišnjoj vezi s jednim beznačajnim filmskim redateljem, on se u jednom intervjuu pohvalio da je ona jedino s njim dijelila stan u pravom smislu riječi, inače o njegovom značaju najbolje govori da se u nekim biografijama ni ne spominje. Imala je koliko je poznato i nekoliko istospolnih veza. Zadnje tri godine njegovog života je njegovala teško bolesnog Sartrea, o tim zadnjim razgovorima s njim je objavila i knjigu, nakon njegove smrti je adoptirala jednu profesoricu filozofije ne bi li bila sigurna da će se netko odgovoran nastaviti brinuti o ostavštini njih dvoje. Nisam spomenuo “Drugi spol” njeno najpoznatije djelo, kao ni peticiju od koje se distancirala baš sva institucionalna ljevica, koja ima dvije predpriče, jednu antinacističku i jednu iz privatnog života no to bi već bila tema za poseban post.