Nachtfresser

Danas smo bili na antifašističkom maršu i prvih put zadnjih godina je iskrsnuo problem, ekipa se u gužvi nije mogla sva pronaći, tako da za neka znamo da su bili, ali se nismo vidjeli. Napad grupe maskiranih crnokošuljaša se dogodio upravo kad smo mi dolazili na trg, vidio sam metež, vidio sam naše redare i grupu koja je pohrlila prema crnima, nisam se mogao probiti do mjesta događanja, neki su se nasmijali kad sam drugaricu pitao koji su naši, zaboravio na Duccea, jbga crvenocrne su bile i boje anarhista, ovi bi trebali kao u Germaniji biti smeđi, poput zdravih govana. Pojavila se policija i brzo je stvar bila riješena i prvo zagrijavanje parolama, vodile su preko megafona tri cure ili mlade žene, jedna ima klinku od tri godine, sreća da ju nije vodila, ovo i nije više baš sigurna zemlja. Ipak više od tisuću ljudi u svakom slučaju, nisam ni pola kolone mogao snimiti, nije lako zaplašiti, drugi put su napali u kafiću kad smo se velika većina razišli. Inače maskirana banda je napadala petardama, očito se najviše boje žena i pasa. Nas nekolicina smo primijetili pobočnika najpoznatijeg desničara ovih krajeva kako je sve filmovao, on je iskreni antifašist kao naši desni blogeri, kad bi netko želio ne bi bilo teško otkriti tko šalje maskirane batinaše. Glavni junaci marša su naravno drugarica i Jin, morao sam naravno i sebe ugurati u post, uniformirani redari su sve poznati likovi alternativne riječke scene, zajedničko im je da ne podnose uniforme, ali danas su se s razlogom očito tražili muški za čuvanje kolone...

... Ali sam bio viđen i od onim koji me nisu vidjeli. Sanja Tumara je dolje u prizemlju gradske knjižnice Rijeka u prepunom prostoru predstavila knjigu dražesnog naslova "Iz Hrvatske s ljubavlju".



Ulazilo se kroz ona ogromna teška vrata, to je druga stvar koju ne volim u navodno prekrasnoj zgradi, o prvoj je Sanja Tumara pričala na promociji i na tome joj hvala. Mi smo, gospodin Jin i ja bili ispred tih vrata, što svjedoče standardno mutne fotke. Inače Sanja Tumara je vodila kampanju naše nove gradonačelnice Ive Rinčić, a prije toga je od najbezličnije stvorila po objektivnim mjerilima, najuspješniju riječku i hrvatsku političarku. Po objektivnim mjerilima, kažu uvijek "objektivni" novinari novog "Novog lista", najviše je profitirala njena agencija od poslovanja s gradom nakon pobjede Ive Rinčić i to višestruko više od jadnih zelenih vladajućih Zagrebčana, po podacima koje otkrivaju najpametnije blogerice i blogeri. Ali da se ne udaljimo od vrata, pogledajte ih kolika su, da se to zaglavi...:



Najzanimljiviji mi je bio razgovor s najboljim riječkim kvizašem i đokerom u Potjeri koji ne griješi, ekipa mu je dijelila treće mjesto na nedavnom državnom prvenstvu, ali su naravno proglašeni četvrtima. Dok mi je pričao pojedinosti natjecanja, dame u pratnji su izgubile strpljenje i krenule unutra, primijetio je i naprasno smo se pozdravili. Nisam uspio saznati je li Dejana još uvijek smatra boljim ne samo od njega nego kopljem udaljenim od svih. Iva Rinčić je kasnila na predstavljanje knjige, a Philips baterije kupljene na akciji izgleda ne podnose hladnoću pa su glumile da su prazne, te eto šeficu ne snimih.



Zanimalo me kakva je bila ta Sanja Tumara. Kažu da je par puta nakon obraćanja voditelju s ako smijem reći naravno i dobila riječ i da je odmah izrazila žaljenje što je zbog politike vodstva ustanove, koja ju je ugostila, njena kujica morala ostati doma, a onda je nadahnuto ispričala priču o toj kujici. Prisjetio sam se oveće skupine ljudi, koja je zastala dolazeći i promatrajući mene i Jina na travi, ne negodujući, pretpostavljam ...da je i ona bila među njima jer sam primijetio ženu s lošim odabirom okvira naočala. Jin se svejedno prebacio na zemljanu podlogu, koliko se sjećam makete i to je trebala biti trava, ali eto, nema trave dok traje obnova...

Kolega profesor Čonta mi se prestao sviđati kao osoba kad je uoči rata počeo nešto petljati s ipak nacionalističkom, mada opozicijskom i nešešeljevskom strankom, ali je kao pravi domoljub kad je zagrmjelo otišao u Kanadu. Ipak njegov bend je na koncertima imao nevjerojatnu energiju, poput Parafa, Pankrta i Kud Idijota kod nas, a tamo mi je Koja s "Disciplinom kičme" ipak bio bliži, ali se na koncertima ipak nije toliko treslo.Ta vriska i buka su meni kao vječnom buntovniku pasali, mada se danas isto tako živčan kao jučer mogu glazbeno odmoriti i kod naših blogerica.

Ilustracije su mi moje stare fotografije, uglavnom s trulog Zapada, puno mi ih je nestalo pa ovih dana istražujem što se još na netu može naći...
p.s.
Sad moram u ledeni grad na vađenje krvi, počinju u 6.30, a već sad će biti red pred laboratorijem, uglavnom kolege penzići :(

Nadovezujem se temom na svoj post Iza zavjesa anonimnosti,a i na jedan dio posta blogerice Ani ram Manipuliranje simulacije., koji isto dijelom dodiruje naslovnu temu. Jedna od prednosti života u velegradu je mogućnost, odnosno kako kolumnistica Taz-a u tekstu povodu mog prvog posta navodi, privilegija anonimnosti.
Ani ram poantira otprilike tko bi se se u provinciji gdje svatko svakog zna sramotio klečanjem u središtu mjesta, ja bih bio oprezniji i čekam autohtone provincijske hrvatske Tik tok izazove na tu temu.
Ja ću ovaj put nastojati kratko Brechtovski poantirati V-efektom, naime navest ću dva mom promatranju svijeta primjerenija primjera zloupotrebe velegradske slobode anonimnosti, koje su moje dvije prijateljice, obje osvjedočene feministice, na paradoksalan način branile, jedan sarajevski, jedan berlinski.
Sarajevska prijateljica koja je cijeli rat provela pod opsadom i neimaštinom u gradu veli da je bila sigurna da je "izbio mir", ne kad je on zvanično proglašen, nego kad je jedno jutro žureći na posao u podhodniku projurila pored dečka, koji je pak žurno stojeći na mjestu i prateći je pogledom masturbirao, kaže ona, kao što je visibaba vjesnik proljeća, ovog je shvatila kao mirnodopskog vjesnika.
Bivša berlinska piratica A.H. kaže da se osjeća nesigurno otkako država i grad itekako brinu za njenu sigurnost. Nakon što je prvi put nakon uobičajenih vikend demonstracija legitimirana učestalo joj u poštanski sandučić stižu leci i poruke neželjenog sadržaja, a odlazeći na posao u gradskoj željeznici primjećuje u svakom vagonu kamere video nadzora. Sad kaže ima utjehu da su napadi noževima, kojih prije nije nešto baš ni bilo, snimani, a iskorijenjena iritantna mladalačka muška masturbacija u polupraznim vagonima u noćnim satima, skupo ali eto svrhovito. Njena je izreka koju sam davno naveo, svima smeta da im Somalijac čisti cestu, nikome da mu Amerikanac nadzire e-mail komunikaciju...
Ilustracije prva moja, druga Alice Springs, i o njoj sam već pisao...

Uloga osobnog sjećanja u očuvanju tradicije







Prije dvije godine jednog sličnog neobećavajućeg jutra današnjem me zatekla vijest pri dnu jednog ne baš čitanog portala o smrti Wernera Riemanna, Brechtovog suvremenika i prijatelja te imitatora naročito njegove supruge Helene Weigel. Ove godine se ostvarila i njegova zamisao da se dvorište unutar kazališta Berliner Ensemble nazove njenim imenom, pronađe u podrumima klupica bačena pod bivšim intendantom, renovira i postavi uz njenu bistu također u dvorištu.
Nakon umirovljenja se posvetio vođenjima kroz unutrašnjost Brechtovog kazališta, bio je živa enciklopedija i njemu su dolazili i ljudi iz cijelog svijeta po informacije o životima Weigel i Brechta, koje bi onda dodavali svojim doktorskim dizertacijama, kao ravnopravan dokument onim pisanim, kako je to lijepo opisano u blog postu gore linkanom. O ulozi osobnog sjećanja u očuvanju i oblikovanju tradicije mogla bi se također napisati zanimljiva dizertacija.
Ja ovaj post posjećujem ipak prijateljstvu mog psa gospodina Jina i Wernera Riemanna, koje je započelo na prvom vođenju kroz kazalište kojem smo prisustvovali, a stigli smo zadihani tik prije zaključavanja velikih kazališnih vrata. Riemann je već grupi držao uvodni govor, koji je, improvizirajući kao i uvijek, poslije smo to naučili, prekinuo, ispričao se grupi, te se progurao kroz nju ne bi li osobno upoznao gospodina Jina i uručio mu poklon dobrodošlice, koji je izvadio iz unutarnjeg džepa. Jin je najprije upitno pogledao mene, kad sam klimnuo glavom, s guštom ga pojeo.
Kad smo zadnji put ušli u Berliner Ensemble, godinu prije covida, bili smo već stari poznanici, opet smo stigli u zadnji moment, vođenje je već trebalo početi. Riemann nam je klimnuo glavom u znak prepoznavanja, okrenuo se i nestao ovaj put bez isprike. Nije ga bilo neko vrijeme, vratio se nezadovoljan , Jin se zajurio prema njemu, nasmijao se i ovaj put rekao grupi, oprostite još malo ćete pričekati, a nama dodao, nabavio sam nešto posebno za njega, nije vas dugo bilo, bio sam siguran da mi je u kancelariji, ali eto, ne mogu naći, ali bez brige, znam gdje mogu nabaviti nešto drugo. Vratio se sad on zadihan, zamolio sam da sačeka sekundu, da drugarica za moj blog fotografira povijesnu primopredaju između starih prijatelja.
Ovaj kratki filmić sam stavio samo da se tko želi uvjeri u praktičnu genijalnost vječne intendantice Helene Weigel, zamolila vlasti DDR-a i dobila kotače uništenih ruskih tenkova pri oslobađanju Berlina i upotrijebila ih za stvaranje velike pokretne pozornice svog kazališta, isto smo saznali iz svjedočenja Wernera Riemanna...
Nakon spomenutog zadnjeg vođenja, jedno vrijeme smo šetali kvartom i razmjenjivali dojmove, naletio je Riemann odlazeći doma pa smo još malo popričali. Rastali smo se i drugarica je predložila da još jednom prođemo pokraj kazališta, kao što je sumnjala ipak je nekoliko svjetala zaboravio ugasiti pa su nastavila gorjeti dalje u noć, čovjek je imao 83 godine i moralo se to negdje primjetiti.

Susjed, imamo problem!

Jedno jutro kad je bacala smeće našoj novinarki (28- nije nebitno) je osmjehujući se i prijateljski mašući prišao kako piše "Mittelschichtsdaddy", u slobodnom prijevodu "uspješni tatica srednjeg sloja" po muškarcima opisanim u jednom novijem bestselleru, tatice koji imaju savjete i rješenja za sve situacije. Veli da ga je prvi put vidjela i iz početka uopće nije znala o čemu on govori. Predstavio se da stanuje točno prozori nasuprot njenih, da logično ponekad gleda kroz prozore, primjećuje da ona zatvara zavjese, i da ne bi želio da je u stresu kad njega nema, a on često putuje i pala mu je na pamet ideja da kad nije doma da stavi zastavicu na prozor da ona zna i usput se ljubazno predstavio da se zove Michael i da mu je drago da su se konačno upoznali. Rekao je i da će uskoro otputovati na nekoliko tjedana.
Tek vozeći se biciklom na posao shvatila je o čemu se najvjerojatnije radi! Najprije ju je bilo sram, jer ona često gola juri kroz stan, a prilično je nemarna pri navlačenju zavjesa. Ima tri prozora, od toga jedan veliki krovni, koji uopće nema zavjesa da može gledati u nebo.
Zatim je uhvatio bijes, odlučila ga je kanalizirati pišući otvoreno pismo u "Taz"-u, novinama u kojima je suradnik, a koji sve više "bijelih" Mittelschiftdaddys" čita, pa možda i on, ne bi li imala što više svjedoka. Rekao joj je naime na lijep zaobilazan način da ju vidi, ali nije rekao nešto što ne vidi: jedan problem!
Navečer kad se vratila, na njegovom prozoru je visila zastavica. Polazeći od pretpostavka da se iza njegovog postupka krije dobra namjera, da njegova mlada susjeda može bezbrižno i bez nužnog navlačenja zavjesa uživati dok njega nema, ipak je stvari racionalizirala kako slijedi, jer njen prethodnik u stanu uopće nije imao zavjesa:
1. Michael vjeruje da ona navlači zavjese samo da je on ne vidi.
2. Michael vjeruje, da ona ne navlači zavjese, samo da je on vidi.
3. Michael vjeruje, da ona ne zna, da je on može vidjeti.
4. Michael vjeruje da se ona od njegovog pogleda želi/treba/mora sakriti
5. Michael vjeruje, da je bolje da joj ne kaže otvoreno, da ju može vidjeti i da je bolje da objesi zastavicu na svoj prozor.
Ili pak jedna sasvim drukčija mogućnost:
on vjeruje da mu ona vjeruje, kad objesi zastavicu, iako je tu, da je na putu. Nada se da će ona ostaviti svoje zavjese otvorenim, tako da je može bolje vidjeti.
Mindfuck (njena riječ)
Vjeruje li on da bi bilo važnije da ju se ne vidi, nego da ona gleda u nebo? Zašto on jednostavno ne navuče svoje zavjese, ako je ne želi vidjeti?
Ona ne želi niti će išta poduzimati samo zato što joj se on obratio u smislu promjene u stanu (navlačiti zavjese kad njegova zastavica visi, nabaviti deblje zavjese,ili, ili...). Samo će navečer, prilikom luftanja stana, uvijek pokazivati srednji prst, dok mu zastavica visi, možda je to već i primijetio.

Na kraju pisma/članka autorica je konačno jasno definirala problem, Michael je narušio ono što velegrad obećava: anonimnost. Anonimnost je postala privilegija bijelih muškaraca s dosta novca. Većina od njih može bauljati ulicama i promatrati, a da se ne bulji u njih. Anonimnost je privilegija, isto kao što je privilegija gledati, a ne biti promatran, Michael, mi te gledamo, završava efektno autorica!
Navodi i da je o ovome razgovarala i s nekoliko prijateljica i prijatelja, prijateljice žale zbog toga što joj se događa, a prijatelji baš i ne razumiju u čemu je problem. To ju je učvrstilo u namjeri pisanja članka.

Što ja pak kao autor posta mislim o ovome, ništa tako jednoznačno. Doživio sam slične situacije, zanimljivo, samo nekoliko puta ljeti u Berlinu i jednom na susjednoj krčkoj terasi s turisticom, nije mi palo na pamet osloviti je, samo sam klimnuo glavom i nemarno pozdravio. Jedno ljeto smo pak bili u berlinskom stanu bez zavjesa čak i u WC-u, s dvoznačnim natpisom iznad klozetske školjke "Hier pinkelt man(n) im Sitzen", ovdje se znači mala nužda obavlja, ili muškarac obavlja, sjedeći. Zgrada preko nije bila blizu, golim okom se uopće nisu mogli razaznati stanari, svejedno mi prvih nekoliko dana bilo neugodno, ne zato što me netko promatra dalekozorom ili fokusira kroz mobitel ili fotoaparat, nego zato što kršim pravila stana u kojem sam samo prolazni podstanar i postoji teoretska mogućnost da netko to dojavi gazdarici, poslije sam zaboravio na to. Inače ako sjediš na dasci imaš potpunu diskreciju, ne vide ti se ni glava niti išta drugo pri obavljanju radnji, kao da su namjerno prozori tako postavljeni ;).
Sva ova desetljeća boravka u Berlinu sam nekoliko puta viđao gole ljude oba spola u zgradama en face, doduše nikad u istoj ravnini kao ovdje, naravno nikad mi nije smetalo niti padalo na pamet nekog osloviti.
p.s.
Pljusnulo je, Jin je po običaju noć uoči nove promjene vremena prošetao uzduž i poprijeko po stanu, ja sam u 4 ustao i nažalost nisam iskoristio priliku odmah prošetati s njim dok je bilo suho, nismo još bili vani, sad spava i izdržava.
p.p.s.
Ilustracija je moja nekadašnja berlinska fotografija iz vremena kad su i novine imale vrlo gledane rubrike " s naših ulica" i nije bila trendy priča o zaštiti privatnosti svugdje i svigdje i već se kao mnoge slične može naći u svima dostupnim internetskim arhivima, nažalost ne može se unovčiti kao Hirakawin ciklus fotografija iz tokijskih metro i autobusnih stajališta...

studen nas brije
studen nas tišti
studen nas bije
studen nas ništi

studen nas guši
studen nam hrli
studen nas ruši
studen nas grli

studen nas goli
studen nas svlači
studen nas voli
studen nas tlači

studen i lutke
studen i trebe
studen nam šutke
studen nas hebe

studen nas muti
studen nema sjaj
studen sad šuti
studen naš je kraj.

Ako sam ja s nekim i upotrebljavam taj njegov aparat, čije su onda fotke, njegove ili moje?
Jedno balkansko pitanje: ti fotkaš tortu ja je pojedem, čija je torta? (Sjedokosi)

Meni je uvijek bilo važnije napraviti nešto dobro, od priznanja da sam napravio nešto dobro. Istovremeno važnije mi je zabilježiti nego konzumirati ljepotu. Problem je što većina ljudi smatra u praksi ta dva moja iskaza problematičnim, duh vremena, a već sam x puta pisao tko kroji duh vremena, razne "x", ja bih rekao "xxx" mreže.



Moje predstavljanje odnosno "knjiga gostiju" kad sam se malo izguštirao svakodnevnog života i otišao otkriti internetski, tamo sam bio Gogi, noću sam, jer "Nacht hat Macht" (noć ima moć) u tom paralelnom svijetu tamo na chatu nalazio jednu "Traumfresserin" i prilagodio svoj bezlični prvi nick, koji me previše vezivao s realom, u Nachtfresser.



Još davno prije meni izuzetno drage, odnosno slike o njoj, Isadore, jedan filozof je konstatirao da to što mi smatramo realnošću nismo mi stvarni, nego naše slike u zrcalu, jednom sam to u DDR-u s 25 rekao jednoj Litvanki, nekoliko godina mlađoj, ona je bez razmišljanja odgovorila, jer mi rijetko u stvarnosti ozbiljno promišljamo odgovore, da u Litvi postoji poslovica, kad piješ trebao bi imati uvijek zrcalo ispred sebe i da želi biti moje zrcalo, i danas smo FB prijatelji.



Vraćamo se na mudra pitanja pokojnog kolege blogera, koji je u jednom trenutku suludih davnih blog napada na mene, a to je normalno, ništa se tijekom svih ovih godina suštinski nije promijenilo i isti ljudi uvijek kod mene vide "zadnje namjere", stao na moju stranu, istim ljudima će zadnja fotka današnjeg posta isto kao multimilijarderu Zuckerbergu smetati, zašto, zato što su sve ono što sam davne 2001. napisao da ne podnosim "Heuchler, Spiesser, Ziniker"..., s tim što on naravno zna što čini.

Maslacomanija (kliknuti, modna ilustracija nije na portugalskom jeziku, iako je portal brazilski)

Bauk maslaca se širi svijetom. Odjeća u boji maslaca, kozmetički preparati na bazi maslaca, već otpisani maslac doživljava procvat. Zalud smo mi još sedamdesetih godina prošlog stoljeća galamili, margarin ne može biti novi maslac, za potpuni užitak moraš nešto uložiti, ne samo gledati kako jeftinije proći. Istinu možeš više slojno skrivati od javnosti, što je više skrivaš glasnije će se oglasiti, zalud se tajna gušta toliko krila od nezrelog puka, masno je lijepo, s maslacom do potpunog predavanja sreći.
Kod nas kao i sve kasni, maslac sam našao samo u jednom dućanu, ionako ga raja od sivila prepoznati neće:

Ustalio se sajam srijedom u našem kvartu i svakim putem sve je veći. Cvjeta preko puta groblja. I to je organizirala i osmislila jedna od prijateljica.
I ovi mnogo mlađi od mene imaju se čime hvaliti, neki su snimili dva, tri glazbena albuma doduše van glavnih top lista, drugi su objavili više knjiga i pomogli nam u izborima osobnih darova za rođendane, posjete prijateljima i blagdane, nisu naročito prodavane pa su protokom vremena na sve povoljnijim akcijskim prodajama, po ideji jednog je realiziran u Rijeci govornički kutak poput onog u Hyde parku u Londonu, svake godine barem jedna učiteljica iz naše ekipe dovedu djecu i oni mitinguju s njega, jednoj je uskraćena obećana glavna uloga u hit predstavi, jer je nakon božićnog domjenka odbila uspješnog redatelja, jedan se vratio iz Švicarske, kupio i uredio šahovski klub u susjednoj državi, doveo bivšeg svjetskog prvaka u goste za privlačenje djece i umro, imamo i puno prerano neprirodno preminulih prijatelja, koji su tema zajedničkih razgovora, mnogo češće od prerano prirodno preminulih, i njih ubrajam kao uspjele u životu, samoubojice, poginule na motorima, ratne žrtve, žrtve droge, svake godine u razgovorima kad ih se sjetimo imaju sve više talenata i dobrih osobina, mi koji venemo polako nikad ih ne možemo dostignuti. S druge strane četrdesetogodišnja berlinska prijateljica je trudna, sad kad je izvjesno da ne samo nikad neće biti predsjednica države, nego ni predsjednica svoje političke stranke imala je živce i za potpomognuti postupak za starije.
Primijetila je organizatorica, odnosno jedna od njih, kako se predstavlja, da nas nekoliko srijeda nije bilo, pusti mene, slikaj sajam, nikad od tebe foto blogera, ovi se ljute, njih si preskočio, nije to Novi list da se selektira, mislim jest vam termin, u 16 sati je već mrak, kako mislite da ovaj bloger sa svojom opremom to snimi, kako mislite...
Svijet bi bio dosadno mjesto da nema nas promašenih, grintavaca i luzera!

Vrt je dovoljno velik, da te uvijek, nakon što je sve kao probrano, nešto razveseli. Što se to tamo crveni, a nije berlinska komuna?



Šetnja kroz mrak prošlih vremena.

Ja, ja ću biti kralj
A ti, ti ćeš biti kraljica
Iako ih ništa potjerati neće
Možemo ih poraziti samo na jedan dan
Možemo biti heroji samo na jedan dan

Ivana Sajko je suvremena hrvatska književnica, koja živi i radi već dugo u Berlinu. Poznata je po dramama i romanima, koji su zahvaljujući izvrsnim prijevodima ponajbolje hrvatske prevoditeljice na njemački jezik, rodom Splićanke, Alide Bremer, postigli veliki uspjeh i u Njemačkoj, a drame joj se već tamo izvode češće nego u domovini. Sajko ipak i dalje piše isključivo na hrvatskom jeziku, njen roman "Ljubavni roman" je vjerojatno najznačajniji roman o tranziciji, pretvorbi i privatizaciji, te posljedicama rata na sudbine malih ljudi kod nas. Na društvenim mrežama je oglas o prodaji jako lijepog dvosobnog pulskog stana, jer se u Hrvatsku ne misli vratiti, nego eventualno jednog dana doseliti. Berlin je odabrala kao najbolje mjesto za odrastanje još uvijek malog sina. Doživljavljala je situacije kad je sinu, dok on još nije znao čitati, a ona nije znala baš dobro njemački, čitala na njemačkom, on je sve razumio i komentirao, ona baš i ne. U svom berlinskom domu živi sa sinom, partnerom Nizozemcem i psom. Sa sinom razgovara na hrvatskom jeziku, s partnerom na engleskom, s psom univerzalnom, sin je prošao jaslice i vrtić i tečno govori njemački, a nema problema ni s hrvatskim i engleskim.

Likovi romana "šetaju" između nade i beznađa. Zanimljiv je karakter kojeg ste uveli, lik ratnog branitelja s kojim se On suprostavlja, dostojanstven lik koji čuva stražu nekog tamo ulaza u garažu protiv koje se bori cijela "urbana" grupa izvjesnog grada. Scena podsjeća na borbu Prava na grad. On pak, kao takav, uvijek je na krivoj strani. Imam osjećaj da nas je previše takvih, neovisno o ideologiji koju "kao" zastupamo...

Pozicije branitelja ipak su specifične pozicije i u psihološkom, i u političkom smislu, mada i lijeva intelektualna i desna konzervativna struja imaju tendenciju da ih pojednostave, no branitelji utjelovljuju tešku misao o ratu kojoj treba prilaziti iz drugačijih perspektiva, jer niti jedna od onih u opticaju nije konstruktivna budući da ih tretira simbolički, umjesto kao ljude.

Likovi branitelja javljaju se u svim mojim romanima. "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" završava poglavljem u kojemu se osakaćeni otac vraća kući iz rata te pripovjeda kako je, bacajući granatu na kuću prepunu ljudi, izgubio ruku. Ili ju je zapravo bacio sam?, pita se. Pitanje vezano uz taj događaj zapravo upozorava na monstruoznost naredbe koja kadkad traži da čovjek zaniječe čovječnost u sebi, da čini ono što mu ruka radije ne bi. Branitelji, ili sudionici rata uopće, bili su dovedeni pred čin ubojstva, vlastitog ili tuđeg, a to je neizbrisiva trauma začeta u vjeri prema jednoj državi i prema cilju kojeg su ta država i njezina vlada uzdigli ponad pojedinca, uzimajući si za pravo da raspolažu sa životima i smrtima, da bi se nakon što su uzeli svoj krvavi danak povukli u puko politikanstvo, a zatim i mitologiziranje tog bespotrebnog rata, koji zapravo, jedino kao mit i može opravdati razaranje koje je uzrokovao, kao i njihov politički neuspjeh da civiliziranim načinima arbitraže postignu dogovor.

No lik bivšeg branitelja u ovom romanu, koji u poznim godinama radi kao zaštitar jednog gradilišta, i nije toliko vezan uz rat, koliko za kratak povijesni presjek jednog sistema. Na njegovom sam primjeru htjela sažeti sudbinu jedne generacije koja se bezuspješno pokušala izboriti za bolji život; s dvadeset odlazeći na privremeni rad u Njemačku, s trideset se vraćajući da uloži krvavo zarađenu ušteđevinu, s četrdeset gubeći sve što je privredila u već spomenutom ratu, s pedesetak shvaćajući da je za sobom ostavila tek grobove i dugove, te sa šezdeset radeći potplaćene poslove kako bi se dovukla do prava za kakvu takvu penziju.

p.s.
Moj bivši stan se nalazi u kvartu supermarketa, jedno od potkrovlja u sjeni dolje desno (moja jučerašnja snimka):

U mraku me nokautirala vješalica
sam sam kriv jer nisam palio svjetlo,
a vješalica je tek odnedavno tu.

Opet smo pretjerali s hranom
o slatkom neću ni govoriti
sad me i glava i trbuh bole.

Pas mi je opet vjerovao
i opet se prevario
nisam više onaj od jučer.

Nikad nisam ni bio
jer jučer nije ni bilo
samo uništenje bez pokrića.

Moglo je i gore
mogao sam u poginuti kao heroj
nikad ne bih naletio na vješalicu.

p.s.
Jedan od bezbrojnih besplatnih koncerata jednog od bezbrojnih bendova po berlinskim parkovima nekog beznačajnog vikenda:

Nastradale su moje pratiteljice i pratitelji, vratio sam svoj Google račun, sad imam lozinku koju ni sam nikad više neću zapamtiti, otvoren je put mojim videima snimanih prije deset i više godina, poslije sam trajno prestao i snimati, jer što će mi snimke, ako ih nemam gdje predstaviti. Sjećam se da sam ovaj video negdje objavio, najvjerovatnije na isti način izgubljenom FB računu. Nek se i ovdje nađe, lakše mi je kad znam da mi je blog na stranici web arhiva gdje srećem i brisane pjesme s blogera hr.
Na videu se osim dokumentiranog snimka prvog susreta glavnog junaka još mlađahnog Jina s kravom i drugarice pojavljuje i profesor s praške filmske akademije naš prijatelj te mi se ukazuje povod za iznošenje par impresija o toj metropoli koju smo relativno često posjećivali birajući obično taj smjer na povratku iz Berlina, kad bi njegova drugarica i on bili tamo. Prvi put su stanovali na par koraka od glavnog kolodvora, ja bih ujutro nakon šetnje s Jinom odšetao do istog u kupovinu u Billu, nemam pojma jel još tamo, i fotkao, to sam već siguran da je bilo i postova, nemam pojma koje godine, uglavnom preko ljeta. Bit će i da je to isto bilo prije desetak godina, jer je aktualna bila Piratska stranka, a ja sam se "službeno" našao s tadašnjeom šeficom piratske internacionale Ruskinjom Lolom Voroninom, koja živi tamo i od prije nekoliko godina ima češko državljanstvo. Susret je isto tako ovjekovječen na blogu.
Inače manje je poznato da je tamo još jaka po Europi uglavnom propala Piratska stranka, da je gradonačenik od 2018-2023 bio pirat, po našoj Wikipediji još jest, pouzdana je poput portala, kojima naši "desni" blogeri toliko vjeruju. Danas sam provjerio, točan je njegov datum rođenja i da sad ima 44 godine. Inače susjed je mog prijatelja filmaša u njegovom sadašnjem stanu i kako mi je ovaj pričao, znao bi gradonačelnik popiti pivo i razgovarati s građanima ispred kvartovskog dućana na povratku kući. Zadnje dvije godine to nije bilo više tako, bio je pod stalnom policijskom zaštitom jer su otkriveni dokumenti da je na meti ruske tajne službe.
Inače moj "Genosse L." predaje Montažu na međunarodnoj akademiji i jedan dan me vodio na vježbe iz svog predmeta. Samo ću napisati kako sam ostao impresioniran smislenošću tog poziva, ide od jednog do drugog studentice i studenta, koji su potpuno ufurani u svoju zadaću, mladi različite boje kože i fizičkog izgleda, on pozorno sluša što su zamislili napraviti, gleda do sad urađeno i po potrebi nešto korigiraju, te savjetuje moguća buduća praktična rješenja, nema vremena za dosadu kao u uobičajenoj nastavi. Očito je omiljen profesor, barem onda bio, svi starimo i postajemo grintavi te nestaje nekadašnjeg bezgraničnog strpljenja.

Jučerašnje fotke dizalica, snimano ispred Zapadnog trgovačkog centra, dok smo Jin i ja čekali drugaricu koja je u Fini plaćala račune:



I omiljeni dućan blogerice Modrine neba, psi su u ZTC-u dobrodošli, kad je tek otvoreno, s bivšom upravom, nije bilo tako:

Mada je po svojevremenom odgovoru na izazov blogerice Galaksije ispalo da velika većina blogera daje prednost prihvatljivoj glazbi, t.j. da nema kao u prosječnoj populaciji toliko seljačije, čini mi se da to baš i nije slučaj, uostalom i mi najokorjeliji rock puritanci smo imali svoje slabosti.
Kad sam se nakon izgubljene godine u Mostaru u JNA i pomirenja s ocem negdje 1985. definitivno s drugaricom dogovorio naći u Splitu i preseliti u riječki stan prepisan na mene, shvatio sam da jednostavno previše toga posjedujem i da neće stati ni u moj ogromni ruksak, kakve više uopće ne viđam. Prva odluka je bila darovati moju kolekciju od nešto manje od tisuću singl ploča (ploče na 45 obrtaja). Skupio sam ekipu prije iseljenja i sve je nestalo, uključujući Tom Jonesa i Kiću Slabinca, oni koji su mislili da me dobro poznaju ostali su iznenađeni, kakve ja muzike sve imam. To je skupljano od petog osnovne, na to sam mlađahan uglavnom trošio sav džeparac, imao sam većinu stvari s Bravo i Pop, te naravno Džuboksovih top listi, a ono što nisam mogao naći kod nas dopunjavao bih u Trstu. Nije bila neimaština kao danas, imalo se i kupovalo, a tek u trećem gimnazije sam upao u cool društvo freakova i pazio što ću raji priznati što posjedujem.
U to doba bih nekako, kad bih sa svojima išao u Trst, sam tumarao gradom i kupovao. E taj dan kad sam, sad tako izgleda, počeo formirati radikalni životni gard, pratio sam iz dućana, gdje sam obično kupovao Suzi Quatro, Sweet i sličan komercijalni rock, grupu metalaca jer sam čuo da idu u dućan, za koji sam znao da postoji, ali nisam ga nikad našao, nešto u underground stilu. Kad smo stigli zastao sam zbunjen ne snalazeći se u polumraku, nisam znao gdje je što, pisalo je na početku redova, ali tu su bili i štandovi sa slušalicama na kojima se preslušavala glazba, uglavnom su stajali barem po dvoje, koji bi jedno drugom dodavalo slušalicu i pričali su, zaklanjajući tijelima oznake, koja se tu vrsta glazbe prodaje.
Mislio sam odustati, ali onda me oslovila cura, ispostavilo se trgovkinja, s outfitom poput moje dugogodišnje ljubavi divljakuše Suzi Quatro. Pitala me s osmijehom na mješavini hrvatsko-slovenskog, može li pomoći i što slušam. Smotao sam se, pravio važan pitajući za psihodeliju, par dana prije sam čuo za taj pojam, u svakom slučaju volio bih ako bi mi u tom stilu mogla preporučiti nešto što možda i ,ona sluša. Stavila mi je nakon pitanja smije li, Vannila Fudge na uši, i pazario sam, za Hawkwind sam lagao da imam, ali sam kupio prišivak, ili kako se to zove, s njihovim "svemirskim" znakom, do pasa golom ženom, koji još uvijek postoji, premještao sam ga po jaknama, koje sam donedavno i nosio, imao sam post o tom "patchu."
Kad sad gledam, kao da je taj dan označio kraj mog djetinstva i bezbrižnosti, kraj glazbe iz uvoda u post i raspjevanosti, kraj Shocking Blue i "Venus", kraj života vrata do vrata s Alice i umjesto toga ulaz u podzemni svijet bijelog zeca ("White Rabbit")

Zadnje ovogodišnje sinoć ubrano u vrtu:



Jutros je čak malo zaudaralo na kišu, sad samo izmaglica u daljini, inače s prozora jasno vidimo more:



I prolazi dan, od početak porozan, non stop nervozan, napeti smo Jin i ja, ja zbog njega,on zbog mene. Napisao sam jutros pjesmu kako je komotno biti huligan, izbaci se u gomili sav taj unutarnji bijes koji razdire. I jako lijepo bi bilo kad bi i u reali ljudi gledali svoja posla, za blog očito u tom smjeru nade nema, ali barem možemo ne čitati suvišne gluparije, u reali ne biraš s kim ćeš se mimoići. Idemo tako jutros Jin i ja polako tempom penzionerskim, nailazi neka žena iz ulice, ono pozdravimo se uvijek, gleda ona njega još nikakvog probuđenog i zavapi:"Oj, živote moj", pogledam je upitno, a ona dodaje:"Joj kako su lijepi ti psi kao štenci." Ne zna čovjek što bi, a Jin ko za vraga zaleže na asfalt:"Jeste gospođo, umoran sam, a ovaj me šetnjom muči." Huligani nemaju tih problema, bum, tras i zaboravi. I opet Hrvatska kasno igra nogomet, i opet će osvojiti bod ili dva i opet će se pucati, ovaj ratnik bivši ispucati i ono kak se veli topovsko govno, baš kad Jin treba dobiti injekciju prije spavanja, pucat će jer može, ovi će mlatiti obojane jer mogu, ako ih se malo i privede, zna se čiji su to sinovi, "Oj, živote moj", što jutros mudrica veli...
p.s.
Pjesmu naravno neću objaviti, sarkazam nitko više ne razumije, stilske figure ne zvuče dovoljno domoljubno, a meni ni Marlene ne pomaže, nije ni u njeno vrijeme bilo bolje
p.p.s:
Nadam se da se na mom blogu neće dogoditi preobrazba i ovog videa

"Na plotu luknja in napis: "Poglej skozi!"
Na drugi strani Franz je stal
S krvavo žico v roki"

Zoran Predin

"Vi imate
Zelena lica
Bolesne ideje manjak noktiju i kose
Zato što pušite, zato što pušite, zato što pušite, zato što pušite
Ma zašto pušite, ma zašto pušite, ma zašto pušite, ma zašto pušite"

Valter Kocijančić ("Paraf")

Na jednom od najboljih, a svakako najdužem koncertu jednog benda ikad, kojem sam prisustvovao, u sarajevskom Domu mladih jedne davne godine, između ostalog nam je Zoran Predin ispričao kako je "stvarno" nastalo ime benda "Lačni Franz", u nedavno izdanoj autobiografiji je čujem priča nešto drukčija, ali poruka je uvijek ista.
Priča je to o mjesnom pijancu ridikulu kojeg su svi zvali lačni Franc i predmet je bio okrutnih šala, te se i on s vremenom razvio u sadistu. Prvi citat gore je s kraja naslovne pjesme, navodno je u centru Maribora bilo veliko gradilište, s više strana ograđeno, na jednom mjestu je bila rupa, samo oko stane i Predin grozno poantira.
Nakon koncerta koji je završio u kasne sate, navodno je jedan od članova benda benda služio u Sarajevu vojsku i dobio dopuštenje za izlaz iz kasarne sve dok koncert traje, svejedno ga je organizator "nasilno, isključenjem struje" uz glasno protivljenje nas iz publike, prekinuo. Godinama kasnije sam shvatio da je sve bilo uglavnom vješto režirano...
Baš nešto pričam jučer, baš me zanima psihološki profil onih koji će na blogu otvoriti youtube s glazbom koju preziru, link s temom koja ih uopće ne zanima, kliknuti na ionako već veliku sliku koja im se uopće ne sviđa, samo zato što mu je to servirano na dohvat klika, ili se u reali naprćiti prema već spomenutoj rupi na ogradi.
Počeo sam post s citatima dvaju pjesama, kako ono ide tekst treče "Klikni me, ravno u..."

Jutros u šetnji s Jinom:


Najviše sam jučer sa zavojem preko oka meditirao o sadržaju jednog deprimirajućeg razgovora u čekaonici i panici koja je nastala za vrijeme zahvata, te prije toga kod pregledu na aparatu ponovljeno pitanje kako ja subjektivno osjećam svoj vid. Mnogo toga je trulo, još najmanje trenutno pogrešno reagiranje za vrijeme tog istog zahvata, događa se, kao i kod mene ta pucanja kapilara, ali o tome me nitko nije pitao. Uglavnom skinuo sam jutros povez, vidim dobro, mada estetski dojam nije za pet.
Na FB sam išao uglavnom vidjeti koliko je lajkova skupio ošišani Jin, te škicnuti Katarinin new look koji uglavnom kritiziraju, a ja ga opet nisam vidio, jer mi algoritam sskrenuo pozornost s videom mladih hrvatskih i srpskih karataša, kako zajedno navijaju na tribinama pod svojim zastavama, koje eto, meni alergičnom na sve stijegove, ovaj put nisu smetale. Inače pročitao sam ispod posta kod AnnaBonni1 neke komentare, da bi se karataši i sami obranili od maskiranih klinaca, ne, dečki pod kapuljačama su bili opremljeni standardno huliganski s palicama i bokserima, a takve goloruki istrenirani sportaši mlate uglavnom samo u akcijskim filmovima.

Jučer je bio dan uljepšavanja blogerica i mog Jina, što kod frizerke, što u kućnoj verziji, što saznajemo preko društvenih mreža i vidimo da je dobro prošao, Jinova frizerka mu je na naše iznenađenje ostavila brkove, ne miješamo se, ona zna što je "in", a gospodin Jin je ili hipik ili šminker i sad u stare dane, nema trećeg. Bloger Euro je jučer, srećom s dobrih početnih pozicija započeo s remontom, a ja danas u dogledno vrijeme koračak u novu neizvjesnost. Jutro sam prije svog remonta započeo remontom svog računala, odnosno drugaričinog starog rezervnog, jer sve moje virusi bez pardona ruše, vidim da su sad i programi za prebacivanje slika na blog meni prvi put na hrvatskom, možda će i ovaj za promjenu domoljubno funkcionirati, ako ne, danas ćemo iščekivati rezultat mog nespokoja bez Jinove slike koja ionako ide i ne FB..

Sunčano nedjeljno popodne je namamilo šetače u grad, vesela društva na balkone i hedonistice tik uz more, vizura grada se mijenja, ljudi se brinu sami za sebe...









DODAK 12/11/2025 11:37
Fotografije uploadane na https://imgbox.com/ su kontaminirane i vode na porno site.
Admin

U arhivi bloga otkrivam nevjerojatne stvari. Veljača 2013. kad preseljenje ni mirovina nisu bile ni u primisli fotografiram i objavljujem na blogu nebodere i mural Armade, očito moram stajati ispred svoje sadašnje kuće, ni drugarica ne može vjerovati, nemam pojma što sam uopće radio u toj ulici kojom se inače nisam kretao, bila mi je izvan svih uobičajenih šetačkih relacija.
Inače jučer i danas razbijam vremensku tišinu šetajući tom arhivom i otkrivam zločestoću nekih komentara i komentatora, koju uopće nisam primjećivao, imam dobru osobinu da uglavnom razmišljam o komentarima onih koje u danom trenutku baš cijenim i do kojih mi je stalo. Lijepo je vidjeti da su me neke prononsirane desničarke i desničari nekad komentirali, to mi je jučer isto bilo iznenađenje vidjeti.
U stvari ne znam što bih sa sobom, čekam utorak. Do utorka su još dva strašno zahtjevna zahvata, kupanje i sušenje Jina danas, te odlazak na šišanje sutra. Jinova frizerka je svojevremeno napipala i posumnjala na tumor, moja veterinarka to potvrdila i ostalo je povijest herojstva o kojoj sam pisao. Zadnjih dana nismo dobro, stalno neki signali. Nisam siguran da sam ja prvi počeo širiti nemir oko sebe.
U utorak imam možebitni popravni. Najprije pregled kod retinologa, a onda, dobijem li zeleno svjetlo, odmah odlazak na pokušaj popravka onog što je prije dva mjeseca očito otišlo u krivo. Ha, te 2013. vidim na blogu, je maturirala učenica kojoj sam bio razrednik, a koja me dočekala na prvom kritičnom očnom pregledu, bilo je tako loše da sam je samo po glasu prepoznao, nećakinja naše u međuvremenu preminule blogerice.
Zašto sam tražio 2013. godinu? Pa te godine su bili izbori za europski parlament, ja sam bio četvrti na piratskoj listi, a moja riječka ekipa je bila potpuno vanserijska. Sjetio sam se fotografiranja kad su se u polumraku jedne od sporednih ulica cure i dečki razgolićavali pokazujući tetovaže, a nas dvoje bez smo bili zaduženi za fotkanje i divljenje.
Palo mi je na pamet da se fotografije koje sam onda objavio mračne i ne raspoznatljive mogu u jednom programu, koji sad koristim, posvijetliti. I zbilja, super fotka, ali je dotična prepoznatljiva svojom šminkom i onda i danas, a radi u uglednoj firmi, pa fotka svejedno nije više za javnost, od mračnih ulica gora su samo mračna vremena.
Ima tu iz moje današnje perspektive zbilja loših postova, Dražen je ipak ponegdje pretjerano zajedljiv. Postovi s curama i golotinjom su dobri, postigli su cilj, izvući najgore iz kritičara.



DODAK 12/11/2025 11:38
Fotografija je obrisana, bila je uploadana na https://imgbox.com/ i vodila je na porno site.
Admin

Na prvoj fotografiji u pozadini je gradska knjižnica Rijeka, na drugoj u pozadini Dječja kuća Rijeka, na trećoj jedna djevojka koja tu negdje jučer sjedi na ledenom betonu, a lice joj se ne smije razaznati jer ne znam koliko ima godina i nisam tražio dopuštenje za fotografiranje što je npr. još iz vremena kad je Orban tek počeo uvoditi red u uzornoj nam Mađarskoj bilo strogo kažnjivo. Ovaj put nisam fotografirao neuređenu fasadu Muzeja moderne umjetnosti, a pokušao sam da mi u prvom planu barem na dvije prve fotografije bude jako lijep trg poznat kao Art kvart Benčić čiji je jedan od inicijatora u vrijeme finaliziranja izgleda bio Slaven Tolj (Budimo na mi), poznati umjetnik i srećom po Rijeku, tadašnji ravnatelj muzeja. To je bio zanimljiv eksperiment, postaviti umjetnika i to svjetski poznatog, za ravnatelja jedne važne ustanove.
Tada je postojala i zelena površina, park s više klupa i u njemu je bio nasađen znak kao kod druge fotografije. Skrenuo sam pozornost Slavenu da je zabrana možda primjerena ispred dječje kuće, ali ne vidim svrhu ispred muzeja koji on vodi. On je odgovorio da nema pojma tko je začetnik postavljanja znaka, da će poslati službeni dopis da se znak makne, a ja ga, ako mi baš smeta, mogu pokušati iščupati, Jin tu u svakom slučaju smije šetati na njegovu odgovornost.
Znak je uklonjen, ali je uskoro s novom ravnateljicom uklonjen i veći dio parkića u sklopu uređenja i betoniranja prostora i dodavanja nečeg kao fontane, nikad se nisam zagledao što je to sad tu. U nekadašnjem parku su se navodno okupljali i pili gradski klošari, svejedno je lijepo vidjeti da na malom dijelu preostale trave nema više znaka...

Mlada Jay Graber (34) od početka, mislim prije dvije godine, izuzetno uspješno vodi Bluesky Social mrežu, nastojeći da ova ostane decentralizirana i demokratska nasuprot algoritamskoj diktaturi, pod prividom demokracije, x mreže Elona Muska. Nužno se neka rješenja, na prvu izvrsna, u praksi pokažu pogrešna, ali se, što je pozitivno, raspravlja i traže novi putevi. Tako će se po svemu sudeći riješiti problem, koji je u praksi od korištenja mreže udaljio neke moje berlinske prijateljice, a i mene priznajem pomalo iritira.
Naime nakon duge polemične diskusije uvest će se očito "dislike gumb",
znači označiti post da ti se ne sviđa, i to po diskretnom modelu, autor niti itko drugi to ne vide, jedino daješ algoritamski signal da ti se takvi postovi ne guraju u prvi plan. Mislim da nijedna društvena mreža nema bolju filter zaštitu od sadržaja kakve ne želiš gledati, međutim ovo je odlična stvar za nas npr. koji smo u postavkama odabrali da želimo sve vidjeti, bez zaštita, kako se objavljuje. Želimo sve, ali ne kao u praksi diktaturu jednoga. Mreža je bazirana na uključivanje u realnom vremenu u feedove koje biraš po afinitetu, postoji feed za najpopularnije objave (s najvećim brojem lajkova), postoji feed za ljubitelje pasa ili životinja uopće, postoji izuzetno popularan feed koji objavljuje u tom trenutku 24 sata dnevno objave u danom trenutku neovisno o područjima interesa, od ratnih zbivanja, glazbe, politike, ne smijemo zaboraviti na različite vremenske zone pa nikad ne manjka upisa. E tu često znaju iritirati Big Brother snimke i polemike te doslovno drkadžije (ne postoji u postavkama link da npr. selektiraš "mušku i žensku golotinju" ili oboje ili ništa).
S Muskovog x-a i Šećerkovog FB-a je dotična kategorija protjerana i svi su doselili izgleda ovdje. Mene još više iritiraju bezbrojna ponavljanja scena iz velikog brata, ali eto, nadajmo se, da ćemo ih se ovim čarobnim gumbom dislajkanja riješiti i u miru nesanice uživati u snimcima trenutnog bombardiranja ukrajinskih gradova, te kako ruska nafta gori i promocije novih glazbenih hitova.
Jedan od profila za koji mi zvonce javlja kad ima novi post, ne znam hoćete li moći otvoriti, s mojim postavkama nema ograničenja:

Lusty profil

Glavni ulaz u željeznički kolodvor Rijeka, zatvoreno ne znam više od kad, počelo je okupacijama migranata kojima su se prikrpali obližnji beskućnici još davno...Sad se kolodvor već više godina renovira. Strelica za blagajnu desno.



Jedini otvoreni prolaz, tu je i blagajna. Namjeravam za drugaricu i sebe ishoditi besplatnu penzićku kartu, koja nam istina neće dugo trajati, do nove godine, u Virovitici mi je trebala, ali tamo drugu polovicu desetog mjeseca blagajna nije ni radila.



Ja zbilja ne znam za originalniji početak radnog vremena igdje, čekao sam.


tiebreak coin toss


Žena koja je došla isto prerano sa mnom me zamolila da joj čuvam mjesto, treba na WC, ako još postoji, ona ima kartu još od prošle godine, treba samo produžiti, oprostili joj iz Fužina u vlaku, ali i opomenuli da će je u povratku kazniti ako to ne napravi. Ide u riječki KBC, ujutro su ljudi komunikativni. Iako ne trebam pitam je nakon povratka, postoji li otvoren WC, da, objašnjava i smije se, ja je upitno pogledam, uredno, ali čučavac :D



Karte mogu sutra podići, jedan dan se čeka, trebaju ih napraviti. Ne ide mi u glavu što je žena rekla, moram to ići vidjeti i snimiti, ne znam je li to postoji i u našim Fužinama. Ipak čučko nije onakav kakav sam ja imao vani u jednom sarajevskom podstanarskom stanu početkom osamdesetih prošlog stoljeća, dubok, blatnjav. Odmah se sjetih jedinog prstena koji sam ikad nosio, srebrnog od prve ljubavi, i zahvaljujući njemu sam baš taj čučavac i upamtio. Naime posvađali smo se u Varešu, ja stigao s busom do Sarajeva, stislo, ja dojurio do svog poljskog zahoda, čučnuo, igram se s prstenom u ruci, razmišljam na koji način ga vratiti i kao u filmovima, lagano mi sklizne i polako otkliže u živo blato, te za uvijek potonu. To je znak i bio je!



Vani, pred lokomotivom iz slavnih dana željeznice srećem poznanika koji sve zna, zna i za čučavce, kaže tu su se okolo po starim vagonima nastanili beskućnici nakon što su ih privremeno koristili migranti, to redovito demoliralo vecee, tko bi to platio, i ostali na kraju čučavci. Nešto mi u toj priči svejedno smrdi, kao i to da se kolodvor ne može renovirati zbog zločestih konzervatora, ali eto, barem podijelih s vama, a možda među tih par Riječana ovdje ima i netko tko bolje zna...
p.s.
Fotke idu, a sad hoće li ih biti ili ne, ne ovisi o meni, ja sam imao dobru volju...

Jučer popodne mi se nacrtala prošlost ispred super marketa u vidu školske psihologice, razgovarala je na mobitel, nešto sam načuo, uobičajene krize odrastanja i prilagodbe, barem psiholozi uvijek imaju posla, "ja bih uvijek pokušala razgovarati...". I ona je u krizi sad četrdesetih i ispada, koliko god ispadao iz okvira, neke šablone su tu, pokušavam i protiv svoje volje pričati o školskoj svakodnevici, njoj se o tome ni ne da, a više nema drugih poveznica, tko više zna, o čemu smo znali dugo razgovarati.
Kaže Christa Wolf da prošlost nije mrtva, ona čak nije ni prošla, kako koja i kako kad...

Živčan sam
poput luđačkog kamenja
kojim se razbijaju glave
ćudorednih klipana

Vrištim
na nemire redovnica
koje podučavaju
pobožnije od sebe.

Srljaju
u pljačku žandari
leđa im čuva
dim zagorjelih šnicli.

Ništa
više nije normalno
osim režanja pasa
i dizalica u daljini.

Par detalja s radnog stola, te jedna iz vrta s pogledom na nebodere u ovo vrijeme, noćne s ovim fotićem ne uspijevaju, ovo je samo nova šansa, do sad, poslije blog.hr, najboljem davatelju usluga za fotografije. Znači na desnom kutu stola stoje, raspored doduše često mijenjam, uz konstantne kemijske, Jinova vodilica te lula, ručni rad, kupljena u Amsterdamu na uličnom buvljaku par dana prije nego što sam u istom gradu prije nešto više od kvarat stoljeća prestao pušiti. Tu su obično negdje, kao u ovom momentu, neizbježno povećalo te etui od naočala, a u seriji iza računala uz router je i nonićev sat koji se prije otprilike stoljeće s njim trebao vratiti iz Amerika. Prije dvadesetak godina sam pokojnog nonića našao na jednoj internetskoj stranici na popisu putnika prekooceanskog broda koji je doplovio u Veneciju...

Stigli smo eto sinoć, još preumorni, ja ustao oko pola pet, zatekao drugaricu na balkonu, sad zato spava, ja eto napravio foto priču i šipak tkz. "Efekt blogera Eura", sad vidiš fotke, sad ne. Kad sam kliknuo u editoru na "pogledaj", svih šest na broju. Nisam još imao tekst, pa sam odlučio objaviti poslije šetnje kad fotkam i Jina. Imam što vidjeti, vide se samo dvije fotografije, ove dolje, ako su još tu. Nemam ja živce za to, vjerojatno ću se vratiti na filozofiranja bez fotografija.
Putovanje je dobro završilo, osim parkiranja daleko, daleko, bliže groblje nego dom, ali smo kratko prije stali na susjedovom privatnom parkiralištu, poslije smo posredno saznali, tko nije bio još doma, i iskrcali svu prtljagu, najprije u naš vrt u kojem je Jin odmah nestao u mraku. Konstatirao sam da smo prvi put imali i torbu težu od putnog frižidera.
Odmah smo montirali u hodnik ono što nitko osim drugarice ne bi uspio utrpati u naš stari C-4 tako da čitavo stigne u Rijeku, staru ali očuvanu vješalicu za jakete, ja sam odmah čim je nakrcana robom u mraku fotografirao, naravno ne vidi se ni pola njene visine i ta fotka je začudo ostala. Ostala je još jedna, loše u polumraku snimljena, mog kutka s loptom na kojoj sjedim. Niti se razaznaje ljubičasta boja lopte, niti fotelja u koju povremeno zalegnem odmah do, ali eto, barem sam dobio ideju za novi naslov posta.
Dok smo unosili stvari zvonjava mobitela, jesmo li se možda mi vratili ili da se on penje gore kod nas, ne treba se penjati...