Marketing
Iz intervjua s Ivanom Sajko
Ivana Sajko je suvremena hrvatska književnica, koja živi i radi već dugo u Berlinu. Poznata je po dramama i romanima, koji su zahvaljujući izvrsnim prijevodima ponajbolje hrvatske prevoditeljice na njemački jezik, rodom Splićanke, Alide Bremer, postigli veliki uspjeh i u Njemačkoj, a drame joj se već tamo izvode češće nego u domovini. Sajko ipak i dalje piše isključivo na hrvatskom jeziku, njen roman "Ljubavni roman" je vjerojatno najznačajniji roman o tranziciji, pretvorbi i privatizaciji, te posljedicama rata na sudbine malih ljudi kod nas. Na društvenim mrežama je oglas o prodaji jako lijepog dvosobnog pulskog stana, jer se u Hrvatsku ne misli vratiti, nego eventualno jednog dana doseliti. Berlin je odabrala kao najbolje mjesto za odrastanje još uvijek malog sina. Doživljavljala je situacije kad je sinu, dok on još nije znao čitati, a ona nije znala baš dobro njemački, čitala na njemačkom, on je sve razumio i komentirao, ona baš i ne. U svom berlinskom domu živi sa sinom, partnerom Nizozemcem i psom. Sa sinom razgovara na hrvatskom jeziku, s partnerom na engleskom, s psom univerzalnom, sin je prošao jaslice i vrtić i tečno govori njemački, a nema problema ni s hrvatskim i engleskim.
Likovi romana "šetaju" između nade i beznađa. Zanimljiv je karakter kojeg ste uveli, lik ratnog branitelja s kojim se On suprostavlja, dostojanstven lik koji čuva stražu nekog tamo ulaza u garažu protiv koje se bori cijela "urbana" grupa izvjesnog grada. Scena podsjeća na borbu Prava na grad. On pak, kao takav, uvijek je na krivoj strani. Imam osjećaj da nas je previše takvih, neovisno o ideologiji koju "kao" zastupamo...
Pozicije branitelja ipak su specifične pozicije i u psihološkom, i u političkom smislu, mada i lijeva intelektualna i desna konzervativna struja imaju tendenciju da ih pojednostave, no branitelji utjelovljuju tešku misao o ratu kojoj treba prilaziti iz drugačijih perspektiva, jer niti jedna od onih u opticaju nije konstruktivna budući da ih tretira simbolički, umjesto kao ljude.
Likovi branitelja javljaju se u svim mojim romanima. "Povijest moje obitelji od 1941 do 1991, i nakon" završava poglavljem u kojemu se osakaćeni otac vraća kući iz rata te pripovjeda kako je, bacajući granatu na kuću prepunu ljudi, izgubio ruku. Ili ju je zapravo bacio sam?, pita se. Pitanje vezano uz taj događaj zapravo upozorava na monstruoznost naredbe koja kadkad traži da čovjek zaniječe čovječnost u sebi, da čini ono što mu ruka radije ne bi. Branitelji, ili sudionici rata uopće, bili su dovedeni pred čin ubojstva, vlastitog ili tuđeg, a to je neizbrisiva trauma začeta u vjeri prema jednoj državi i prema cilju kojeg su ta država i njezina vlada uzdigli ponad pojedinca, uzimajući si za pravo da raspolažu sa životima i smrtima, da bi se nakon što su uzeli svoj krvavi danak povukli u puko politikanstvo, a zatim i mitologiziranje tog bespotrebnog rata, koji zapravo, jedino kao mit i može opravdati razaranje koje je uzrokovao, kao i njihov politički neuspjeh da civiliziranim načinima arbitraže postignu dogovor.
No lik bivšeg branitelja u ovom romanu, koji u poznim godinama radi kao zaštitar jednog gradilišta, i nije toliko vezan uz rat, koliko za kratak povijesni presjek jednog sistema. Na njegovom sam primjeru htjela sažeti sudbinu jedne generacije koja se bezuspješno pokušala izboriti za bolji život; s dvadeset odlazeći na privremeni rad u Njemačku, s trideset se vraćajući da uloži krvavo zarađenu ušteđevinu, s četrdeset gubeći sve što je privredila u već spomenutom ratu, s pedesetak shvaćajući da je za sobom ostavila tek grobove i dugove, te sa šezdeset radeći potplaćene poslove kako bi se dovukla do prava za kakvu takvu penziju.
p.s.
Moj bivši stan se nalazi u kvartu supermarketa, jedno od potkrovlja u sjeni dolje desno (moja jučerašnja snimka):
Post je objavljen 18.11.2025. u 08:12 sati.