Nachtfresser

Zadnje ovogodišnje sinoć ubrano u vrtu:



Jutros je čak malo zaudaralo na kišu, sad samo izmaglica u daljini, inače s prozora jasno vidimo more:



I prolazi dan, od početak porozan, non stop nervozan, napeti smo Jin i ja, ja zbog njega,on zbog mene. Napisao sam jutros pjesmu kako je komotno biti huligan, izbaci se u gomili sav taj unutarnji bijes koji razdire. I jako lijepo bi bilo kad bi i u reali ljudi gledali svoja posla, za blog očito u tom smjeru nade nema, ali barem možemo ne čitati suvišne gluparije, u reali ne biraš s kim ćeš se mimoići. Idemo tako jutros Jin i ja polako tempom penzionerskim, nailazi neka žena iz ulice, ono pozdravimo se uvijek, gleda ona njega još nikakvog probuđenog i zavapi:"Oj, živote moj", pogledam je upitno, a ona dodaje:"Joj kako su lijepi ti psi kao štenci." Ne zna čovjek što bi, a Jin ko za vraga zaleže na asfalt:"Jeste gospođo, umoran sam, a ovaj me šetnjom muči." Huligani nemaju tih problema, bum, tras i zaboravi. I opet Hrvatska kasno igra nogomet, i opet će osvojiti bod ili dva i opet će se pucati, ovaj ratnik bivši ispucati i ono kak se veli topovsko govno, baš kad Jin treba dobiti injekciju prije spavanja, pucat će jer može, ovi će mlatiti obojane jer mogu, ako ih se malo i privede, zna se čiji su to sinovi, "Oj, živote moj", što jutros mudrica veli...
p.s.
Pjesmu naravno neću objaviti, sarkazam nitko više ne razumije, stilske figure ne zvuče dovoljno domoljubno, a meni ni Marlene ne pomaže, nije ni u njeno vrijeme bilo bolje
p.p.s:
Nadam se da se na mom blogu neće dogoditi preobrazba i ovog videa