Jučer se slavio dan prvih višestranačkih izbora i pobjede onoga tko je pobijedio, slavili smo i mi neradom, znači premorili se pretrpanim dnevnim rasporedom, tako je to kad dan ne moraš provesti na radnom mjestu, ne stigneš ni na internet. Prodali smo budzašto i naslijeđeni auto, još stariji od našeg, riješili se teškog opterećenja jer u našoj dugačkoj ulici bez parkirališta svi parkiraju na trotoar, a mladež svaku večer i noć ne znajući što bi sa sobom razvaljuje retrovizore, trenira snagu za ulubljivanje dijelova karoserije, ako slučajno saznaš tko ti je nešto napravio i zoveš policiju, te oni kojim čudom dođu, prvo što naprave je da ti napišu kaznu za nepravilno parkiranje, koje inače već godinama ovdje toleriraju, na kraju svejedno ne istjeraš pravdu. Na kraju kad smo već štošta napravili i ja prvi put sjeo za komp stigla poruka da možemo doći na Kukuljanovo po domaća jaja, ja odmah provjerio, iako je tkz. dan državnosti !nterspar tamo radi do 21 i zadnji je dan akcijske prodaje Radenske, pa smo i to obavili u paketu. Jučer iako je bio praznik stigli su nam na vrata i računi za struju, rate višestruko niže nego što smo očekivali, baš je bio praznik, pa možda čak za par dana možemo opet biti solventni.
I tako sjednem ja sinoć umoran, već mrak nakon neradnog dana pao, počelo kišiti pa nismo ni vrt zalili, sjednem za komp napisati za opuštanje post uz ovu ilustraciju, kad ono, ne dopušta mi antivirus otvaranje adrese blog.dnevnik.hr, sve ostalo funkcionira. Naravno da sam odmah pomislio da je servis uobičajeno pao, nosim stalno traumu uspomene na neprežaljeni servis red7.de za koji sam godinama prije bloga pisao na njemačkom i onda je jednostavno jednog dana sve netragom nestalo, onda sam dosta koristio printer, pa je ipak spašen jedan broj isprintanih uradaka. Opet sam se sjetio, ako crkne ovaj servis koji djeluje mnogo bespomoćniji, sejvane arhive zbilja imam jako malo i išao leći uz psa koji se isto unervozio, ali pomoći nije bilo. Jutros opet isto, sjetim se pa pitam Ane, kod nje sve funkcionira, deinstaliram avast antivirus, al sam ljut i na Chrome, idem na Edge jer su me naučili da ovi imaju moćan defender, kojem antivirus samo smeta i sve odjednom funkcionira.
Moram još pojasniti naslov, nije mi mrak pao na oči, jer kao što mi je izdavanje blogoknjige bilo važno samo zbog jedne priče koja se morala pojaviti na papiru, tako mi je ovdje bitno par razbacanih stvari iz arhive, a za pisanje više manje.

Sat vremena pauze sam iskoristio za đir do početka obližnjeg Korza i nazad. Najprije sam vidio zatvoreno kod frizerke, ima neki natpis al nisam prilazio, ulična prodavačica kampira ispred. Iako zadnje vrijeme sam brijem glavu zainteresiralo me, obično ide na godišnji dok sam ja u Berlinu. I kod mojeg majstora za sve zatvoreno, nadam se da on nije zbrisao u Njemačku kao još jedan svestrani koji mu je bio konkurencija, nikakvog natpisa s objašnjenjem nema. Nalijećem na dva tipa, relativno mlada, jedan moli drugog da mu kupi kebab jer je gladan. Kod tete kod koje ponekad kupim limun ovaj put loš, cijena ipak 3,18 eura, nije loš, ispravlja me ona, samo nije za vas koji ga trošite za limunade. Na Korzu, ipak sam procijenio da mogu stići do polovice i natrag u ustanovu, dva snimka bez nišanjenja, čisto da kasnije proučim modne detalje, učinilo mi se zanimljivo na prvu...

Velika većina je spojila praznike, mi radimo udarnički od rane zore, nastava, završne sjednice maturantskih razreda, nemam pojma niti me zanima koliko su divljali zadnji dan, moji razredi su bili na izletima, a ja u vrtu, finiširamo s nastavničkim vijećem u 16 sati. zato ćemo danas i na blogu odmoriti od ozbiljnih tema, ostavit ih za radni tjedan. Jučer smo valjda prvi put ove godine jeli punjene paprike.

Za danas smo iz smrzavca izvadili sjajnog Janka, potječe možda još iz vremena kune kao valute, pretpostavljam jer sam primjetio njemački trend, dok su cijene drugih vrsta mesa kokiko toliko pristupačne, cijene janjetine lete k nebu. Bit će i za sutra, kad dojurim na jednoj od rijetkih pauza, cjelodnevne škole, izvesti Jina van i nešto pojesti, srećom sad stanujem blizu.

Kidam nalijevo posebno zbog zadnjih rečenica posljednjeg blogposta, malo sam zavirio na internet rasprave o toj itekako ozbiljnoj temi, posebno za aktere, cirkus u komentarima, horde istreniranih ispranih mozgova, povlačim se.
Rasprava, u nekim aspektima slična, me jutros "argumentima" dobro nasmijala, mada su neki komentari isto tako smrtno ozbiljni. Podsjetilo me na jedan davni status na fejsu koji danas izgleda proročki, navodim po nepouzdanom sjećanju: "Nemojte stavljati selfije kao profilnu sliku, mogućnost zloupotrebe je jako velika. Tako je netko skinuo moju glavu s profilne slike, zamjenio je sa svojom i danima išao okolo, bančio po kavanama i sramotio me. Dijelite ovaj status jer opasne su mogućnosti suvremene tehnologije, mogu vam se desiti i gore stvari." Ljudi su se uglavnom smijali i djelili dalje.
Kad se radi o izmišljanju zabrana autori su jako dosjetljivi u smišljanju argumenata, tu u Europi ipak prednjače njemački Zeleni, uvijek navodim zabranu korištenja kofera na kotačiće u večernjim i dopodnevnim satima u kvartu gdje imaju načelnika, mjestu koje je preko godine puno turista, kotačići stvaraju buku i ometaju stanovnike u odmoru. Pamtim pak da su isti Zeleni presudno pomogli, tada mojim Piratima, da u europskom parlamentu onemoguće zabranu fotografiranja turistima panoramskih fotografija, argument je da tako često na fotografijama budu slučajni prolaznici i ugrožava se njihova privatnost, argument nikako nije bio da se turiste koji žele uspomenu natjera kupiti zvanične fotografije turističkih svetišta. Zakon ipak tijesno nije prošao, isto kao što je tijesno prošao piratski prijedlog o roaming zakonu za EU, koji je danas ljudima samorazumljiv, a argumenti protiv su bili ni manje ni više nego dalje zadiranje u nacionalne suverenitete.
En face filozofija je široko rasprostranjena instagram filozofija, možeš objavljivati golotinju, samo da nije en face, tako ja držim jednu od svojih najproblematičnijih fotografija baš na instagramu.
Sad se, zasad samo sporadično, na forumima upozorava da AI može i režirati porniće, samo mu trebaju lica. Kao da to već nije u igri, Cecin uradak je očiti fake, glava i tijelo igraju vlastite politike, kod naše Blanke je već teško naći grešku :D. Šalu na stranu, sve slične neovlaštene stvari treba sankcionirati, ali u slučaju AI proces registracije je ipak nadgledan, i lako je otkriti od koga zloupotreba potječe. Za svaki slučaj, ne objavljujte fotografije cijelog tijela na fejsu, makar odjevenog, mogućnost zlouporabe vreba na svakom koraku

Kad smo se vratili iz nabave poslije podne dosta vremena smo proveli na verandi koja se nadovezuje na vrtni ulaz u kuću. Tamo baš kad možemo birati ne sjedimo često, nema pogleda na grad, more i brodove, ali je zato skoro cijeli dan hlad. Ipak jedan detalj nam je osim hlada učinio to mjesto privlačnim, zbilja posebne stolice. One su dugo bile neprimjećeni u skladištu starih stvari ove kuće koja isto tako ima godina, u stvari kad smo raščišćavali stvari nismo odmah ni prepoznali što je to. Kad smo otkrili oboje smo bili oduševljeni kako su dizajnirane, trebalo ih je samo izravnati.
Pažljiviji posjetitelji ovog bloga mogli su primjetiti da smo u detaljima zbilja retro tipovi, pisao sam već o svom najdražem berlinskom dućanu s robom "iz druge ruke", blizu čuvenoj Bergmannstr. na Kreuzbergu, u istom djelu grada sam u jednom rock alternativnom dućanu kupio tri para unikatnih visokih tenisica povoljne cijene, dućan je još prije par godina naravno propao, kao što propada sve što ima stila, drže se samo second hand shopovi.
Inače nisam imao mira pa sam danas pratio svjedočenje one hrvatske umobolne budaletine u Zambiji, vidio sam njegovu objavu od jučer, sad je i religiozni fanatik, u biti prilično logično, inače poznajem ga iz vremena kad je djelovao granično, ali ipak donekle normalno, no druženje s polusvijetom je moralo ostaviti traga uz bolesnu narcisoidnost i egzibicionizam, koji su uvijek bili prisutni.

Možda će sad kad je 44 godišnji ultrakonzervativni DeSantis objavio kandidaturu za republikanskog kandidata u izborima za predsjednika SAD i nije bez šansi jer je skoro duplo mlađi od kontrakandidata i hrvatska javnost saznati za zanimljiv kulturni sraz između aktualnog guvernera Floride i Disney carstva (Mickey, Donald i kompanija), koje najveći zabavni park ima baš tamo. DeSantisu je trn u oku takozvana woke kultura, izvorno protiv rasizma, seksizma i sličnih izama, s u novije vrijeme s pretjerivanjima, prema kojima sam i ja od početaka jako kritičan. Naprimjer i od humora se traži "politička korektnost", što je, to naš stručnjak Euro najbolje zna, praktično nemoguće. S druge strane jedna od najmoćnijih američkih kompanija, sljedbenici Walta Disneya, koji nam je valjda svima uljepšao djetinjstvo, velikim dijelom je prigrlila woke kulturu, čak su rađene, isto uspješne verzije velikih hitova, poput, ako se dobro sjećam, ne da mi se guglati, "Indiane Jonesa", bez i naznaka seksizma u međusobnim muško ženskim odnosima. Inače woke kulturom se bavila moja berlinska mlađahna poznanica i ako nešto pogrešno pišem, preko nje sam to pratio, jednom sam šeretski postavio i pitanje, nije li svaki seks neka vrsta nasilja, aludirajući na tjeranje maka na konac. Zanimljivo da je na zadnjim izborima za guvernera Disney dao dvostruko veću donaciju DeSantisu nego njegovom demokratskom kandidatu, pragmatično procijenivši da će ovaj pobjediti. Nisu vjerovali da će ovaj provoditi sve što je obećavao. Tu su bile odluke o dopuštenom skrivenom nošenju oružja, dopuštenje pucanja na svakog za kog se posumnja da provaljuje ili neželjeno boravi na tvom posjedu, potpisivao je izvršenja smrtnih kazni koja su stajala u ladicama, za vrijeme pandemije u Floridi nisu bile obavezne maske, niti su se provodile federalne mjere zaštite, što je rezultiralo gospodarskim rastom većim nego u drugim saveznim državama...
Ipak najvažniji mu je bio kulturni rat protiv onog što je nazivao "woke kulturom", u školama je donio zakon kojim je do trećeg osnovne zabranjeno učiteljima spominjanje seksualnih orijentacija, te miješanje ako kod djece dođe do nekog sukoba, npr. s djetetom koje ima dvije mame ili tate, dopušteno je djecu samo fizički razdvojiti, ali nikako ninakoji način arbitrirati, prijeti i zatvorska kazna. Disney je kritizirao taj kulturni rat, guverner je nakon što je na upražnjena mjesta u vrhovnom sudu Floride uveo svoje ljude, uveo hladno zakon o ukidanju autonomije Disney carstva na području Floride, smijenio upravni odbor, sve zakonski, mijenjao je zakone kako je htio. To je dovelo do ukidanja planiranih Disney investicija u Floridi od navodno preko planiranih milijardu dolara, spor još uvijek traje. U umjetnosti i životu guverner zastupa naravno klasičan mačistički odnos, tu je isti kao njegov nekadašnji uzor sad protukandidat Trump, sigurno mu se ne bi svidjela moja današnja damska ilustracija da je uspjela, dama naime ima ljubičasti pramen koji nisam stigao uloviti:

Za ćufte nisam toliko siguran, ipak je boravio u vojničkoj službi u Iraku, doduše kao pravnik:

Predoziralo me sunce. Vrt je dovoljno velik, imamo i dijelove u hladu, uostalom tamo smo i jeli, al eto, dok se peklo, kad jednom zasjedneš nekima je teško ustati. Društvo je odustalo, kao previše puše, kajgod, prate blog pa će nadam se uživati u fotkama. Ćevapi i paprike odlični, nema do ovakve vatre, imali smo naravno i kapulu i salatu od rajčice. Vrijeme će se, nadam se, stabilizirati, naporni su ovi prelazi, danas opet jako toplo, kod nas u kući ugodno...

Evo ovaj tjedan je konačno završilo naporno i ljigavo hodočašćenje banaka, sad nam samo preostaje isplaćivati jednu od njih, kako po novom kažu, na obroke. Privodi se kraju i blogovanje reklamirano na naslovnici kao "blog tjedna", to se u ovih 19 godina nije dogodilo, osim perioda kad bih blogao iz Berlina, kao što je pratiteljima poznato tamo redovito provodim ljeto. Nadam se da krivac za ovu reklamu ne misli, kao ja sve češće, da si neću uspjeti priuštiti taj put i boravak i ove godine, toliko o stalnom ekonomskom napretku i prosperitetu, još jedna tradicija duža od dva desetljeća je u opasnosti gašenja. Inače to bloganje s potporom naslovnice, svaki put, nažalost kako popularnost bloga kao medija pada, sve manje, privlači razne bezveznjake i probisvjete. Tako je i moj blog posjetio spamer, prvi nakon onog nekad sveprisutnog, jel se zvao Mirko, onaj što je izbjegao u Njemačku i ima svoju slobodnu web stranicu
Nije ni Mirko bio beskoristan, počeli smo zatvarati blogove za anonimne pljuvače zahvaljujući njemu. Ovaj jučer me podsjetio na nešto što stoji jako, jako dugo na mom blogu, to upozorenje po savjetu prijatelja pravnika. Poznata vinkovačka profesorica s boravištem u Vukovaru L.R, je prije puno godina argumentirano upozorila na neprimjerenu upotrebu riječi "debil", ja sam to prihvatio i od tada budaletine, kao ovog jučer nazivam budaletinama, sad sam to ispravio i u stupcu sa strane. Još jedan dokaz da nitijedan niškoristi nije beskoristan.
Zadnje vrijeme sam zanemario objavljivanje prirodnih ljepota svog grada, a nasnimao sam se dosađujući se pred bankama, pa eto, procijenite, jel lijepo odjevena ili kao što sam čuo komentar "elementarna nepogoda"...

Osjeća se da dolazi vikend, počinjem se baviti bedastoćama. Naporno je prečesto mozgati o smislu života i nužnosti pobune koji nadopunjuje isti.
Nakon deset dana čekanja stigla mi je takozvana ekspres pošiljka iz Zagreba, 3 u 1 mašinica za šišanje, brijanje i ne znam više što. U međuvremenu se nisam brijao i počeo sam dobivati komplimente za bradu od onih od kojih to ne bih zaželio.
Prezentacija im je u vidu filmića izvrsna, u sekundi dolazi do savršeno glatke ćele i brade. Kod mene se to oteglo na sat vremena, otkrivanje principa nigdje opisanih mijenjanja nastavaka po svrsi, te brijanja, naravno nakon višesatnog punjenja koje zvukom natjeralo mog psa na obrambeni lavež. I rezultat me nije oduševio, "no name" aparat ipak nije ko oni skupi monstrumi.
Utjeha je da sam taj aparat zbilja dobio najjeftinije na tržištu, u to ću se sad uvjeravati duže vrijeme jer mi na fejsu izviru reklame za identične dosta skuplje mašinice, konkurenciji su čak i reklame manje uvjerljive. I ovo s vraćanjem je dobra fora, kome se da ponovo pakirati i prolaziti gnjavažu na pošti.
Od nevremena imamo duhove u kući, neki čudan iritantan zvuk kroz zidove dnevnog boravka, Jin je najprije lajao kao lud što je napravilo onu noć još sablasnijom, sad sam ga barem uvjerio da je racionalnije otići na balkon nego se boriti protiv nevidljivog neprijatelja, kojeg ne možemo ni identificirati.
Najavljuju lijepo vrijeme preko vikenda, roštilj u vrtu se nameće kao i stalni problem, kako napraviti vatru s minimalno dima kao što nam je prošlo ljeto demonstrirao gost iz Sarajeva, inače bi uživali u priči da to kod nas ne ide.
Najvjerojatnije ću sutra ipak rješavati zaostatke radnog tjedna.

Prilično sam uznemiren od jučer popodne. Nisam srećom razrednik maturanata ove godine, razrednik sam drugog srednje. Još prekjučer sam čuo kako školom kruže, kao i svake godine, maturantske crne liste učenika nižih razreda na kojima se onda ovi ciljano na dan norijade, sad su počeli i dan prije, iživljavaju. Kao i svake godine, ali ova godina nakon beogradskog masakra u osnovnoj školi ne može biti kao svaka. Ove godine su maturanti preventivno unaprijed upozoreni da će autori i oni koji šire te liste biti kažnjeni najmanje ukorom i to je dobro, vjerojatno ćemo se toga držati, svi razrednici će razgovarati sa svojim učenicima na tragu škole bez nasilja i to je dobro, ali ne znam je li i dovoljno. Ja kao iskusni razrednik godišnje razredne izlete planiram u dane predviđenog maturantskog divljanja, to sam napravio i ove godine. U našoj školi je ne samo te dane i inače mirnije nego u ostatku grada, ni to nije nikakva garancija.
Jučer sam vidio učenicu kako plače u razgovoru s pedagogicom, na crnoj je listi njeno ime i prezime uz, kao i kod ostalih, neukusan popratni tekst. I to se promijenilo, prije su liste bile s nadimcima, sad se svi koji vidimo neku od listi osjećamo odgovorni za dobrobit naših učenika.
Ja sam eto jednu listu vidio popodne, na njoj je i dvoje "mojih", jednog koji brzo prasne i stalno ga upozoravam, do sad ove godine uspješno, na nužnost samokontrole, provociraju ga nešto očito interno, nisam tekst najbolje dešifrirao, bit će na izletu kritične dane, samo da ne eksplodira prije, nadam se da ću ga naći danas, za curu, meni jednu od najbližih suradnica u razredu, je tekst odvratan, autor, budući da su maturanti punoljetni, ako bi bio poznat, trebao bi i zakonski odgovarati. Kažem, moji neće biti tu, na normalnim danima zbilja sigurnom mjestu, ali što nam to treba i tko potiče taj način "proslave" kao kobajagi neku tradiciju, sad ću upotrijeti onu barem meni omraženu frazu: "toga sigurno nije bilo u moje vrijeme."

Bloger Euro je proslavio 19 godina bloganja, ja sam sljedeći, ovo je bio moj prvi post snimljen u trenutku nastajanja, dokument vremena, s jednim od ponuđenih dizajna, i Euro je imao samo jedan vic, nismo uopće imali pojma kakva nas avantura čeka i koliko ćemo vremena zalud izgubiti, ja sa zasad 5928 objavljenih postova. Uspio sam spasiti i dio postova koje sam morao obrisati, zanimljivo, sporne ilustracije sam kasnije ponekad objavljivao, nitko nije primjetio, u stvari uspio sam udaljiti gro budala koji su lupetali bolesne nebuloze o autoru, zaboravljajući da svatko pisanjem uglavnom govori o sebi. Blog.hr je i nastao 2004. godine i na početku imao veliku medijsku podršku, ja sam od početka zazirao od pisanja na njemu, imao sam iskustva na tad već pokojnom i neprežaljenom red7.de u Njemačkoj, u prvi plan su ovdje od početka gurani bezvezni blogeri, do pojave Xiole to je bilo do zla boga dosadno, mislim na toj cool strani bloga. Njezin post o tome da nema bitne razlike nosiš li japanke na nogama ili tange na dupetu, te rasprava koja se razvila su antologijski.
Danas se inače događaju samo ružne stvari, sve je počelo noćašnjim nevremenom i nevoljama s tim u četiri i pol ujutro, rajčica i loza su stradale, ona lijepa jagoda strulila, a bilo je i gorih stvari tako da nije bilo vremena za neko blogomozganje. U skladu s tim me dočekalo i lijepo iznenađenje na poslu, daljinski od projektora je nestao, no srećom imam i spretnih učenica koje su ga sa stolca uspjele ručno upaliti, na kraju su izašle, ja sam spremao stvari, jedna se vratila :"Daljinski se javlja na dužnost", i istim postupkom ugasila projektor.
Jedino standardno dobro danas bio je ručak.

Vrijeme se zbilja igra s nama. U Rijeci je bilo prevruće i u autu je samo do Lidla, tih par kilometara, Jin počeo dahtati. Već me sad strah eventualnih ljetnih dužih vožnji. Jutros sam pak nakon ranojutarnje smjene čitao o poplavama i prolomima oblaka ne tako daleko od Rijeke. Inače tema dana je valjda još danas bila ŠČ manija. Naime dućani rasprodaju ŠČ proizvode kao ludi. Prva ideja mi je jutros bila napisati danas raspravu o bapskim gaćama, boksericama i donjem rublju, inspiriran gaćama Letovaca, kažu da na tržnici taj tip butandi ide kao lud, onda sam vidio da sam blog tjedna, možda par slučajnih posjetitelja klikne samo na to, pa bi mogli svašta pomisliti o autoru, a te kvazičistunske rasprave mi već idu na živce.
Jin je dakle nakon dućana i vožnje hladovinu u vrtu našao ispod ljuljačke.

Tu je do nje i moj vrtni kut, ovdje bez obaveznog jastučića na stolcu, od prije se neki smiju mojim navikama, kakvo god bilo vrijeme, prsluk ne skidam. Inače danas se već vidjelo po dvorištima muškaraca golih do pasa. Samoslik nisam napravio jer ekspres dostava škarorukog aparata ulazi već u osmi dan, a ja sam ružno zabrkio i zabradio, zvali su me danas iz skladišta u Kukuljanovu, pitali me inzistiram li na dostavi ili želim da mi pošalju paket na najbližu poštu, oni ne mogu disati koliko su puni, izabrao sam ovo drugo, sutra idem po to, ako sreće bude..



Jedan veliki opasan pas je sa svojim gazdom pokušao neopaženo proći tik uz naš vrt, čuvar kuće se za takve stvari u sekundi razbudi i isprati ga lavežom i režanjem.



Pred Lidlom mi je jedan bivši susjed rekao da je naš zajednički jako mladi susjed koji je deložiran malo nakon mog odlaska, dan prije deložacije sam pričao s njim, partio, ja sam naivno pitao kamo, surov je život na ulici, a on je i inače bio bez posla i prilično neuhranjen.

Krećem kao nekad kad sam svakodnevno blogao, puno me kritizirali i sad vidim, pa nije bilo baš nezanimljivo. Dakle prvo fritaja sa šparogama, postat ću dosadan, s druge strane mi drago da vrt diktira.

Jučer smo išli po jaja tamo u brda gdje kokice šetaju više od mene. Uzgojom se između ostalog bave roditelji bivšeg člana, kako mama veli, propale piratske stranke. Ma svejedno smo imali dugoročnih uspjeha, neću ih nabrajati jer mi ne trebaju nizakakvo napredovanje u karijeri, nisam ni u školi, gdje sad mladi masovno traže što se po propisima bože bodovati za veću plaću i rade najprije to.



Drugarici su, stara škola, odmah nabrali božura jer su primjetili da joj se sviđaju, ja sam dobio sadnicu ljutih papričica iz istog razloga, još nije toliko primjećeno da nemam previše elana za radove u vrtu, osim toga muči me prozaičan problem, Jin je naravno vrt posvojio i što god zasadimo otimamo mu dio prostora za uživanciju.



Jutros je kiša u jednom momentu stala i nas dvojica drugara smo uspjeli obaviti šetnju. U jednom momentu sam stao, izvadio fotić primjetivši kruzer i počeo štimati za zumiranje, koliko to moj mališa može. Jin je iskoristio priliku i zaletio se na velikog psa, kojeg je mladi gazda u kratkim rukavima uspio zauzdati, ja sam počeo koriti Jina koji se pokunjio, ovaj se ispričao meni i vidjelo se da je ljut na svog psa, ja sam se odmah ispričao njemu, ja sam kriv, on je rekao, da, ali vremena sam potrošio vježbajući ga da ne smije reagirati na provokacije manjih pasa. Ne znam jesam li ulovio barem polovicu kruzera na slici, sjećam se s kolikom sjetom sam nekad u Veneciji gledao te velike brodove, a eto njih sad ovdje.

Nekoliko FB stranica je obilježilo četrdesetogodišnjicu uspješnog nastupa predstavnika Jugoslavije na Euroviziji Danijela Popovića. Taj uspjeh je potpuno nebitan faktor u mom životu, no 1983. godina je ipak ispala na neki način važna. Te godine sam kao student četvrte godine germanistike dobio svoju prvu istočnonjemačku stipendiju, poveznica između dvije danas nepostojeće države.
Sad se vi pitate kakve veze ima moja stipendija s pjesmom Eurovizije te godine. Sve je bilo nadrealno suludo, al pokušat ću objasniti. Bili smo dakle stacionirani, odmah na početku se vidjelo da se okupila super ekipa, u Greifswaldu u DDR-u. Već drugo jutro je nastao kaos jer je netko zamijenio oznake za muške i ženske tuševe na katu, ostali su miješani do kraja seminara. Jedan dan smo imali po rasporedu organizirani odlazak u Berlin, al u zapadni dio, znači preko granice u kapitalističku Njemačku. Mislim da su nam barem sat vremena objašnjavali o strogim pravilima, da se nitko ne smije odvajati od grupe, jer se neće moći vratiti, i tako to, rijetko je tko slušao o tome kako idemo u jedan drugi svijet. Ja sam se prije polaska družio s tadašnjom simpatijom Litvankom, koja je odabrala ne ići, ona je pijuckala Tokajac, ja Radeberger pivo, nazdravljali smo, ona mi je objašnjavala da Litvanci kad piju imaju poslovicu da kad piješ moraš imati zrcalo, a ona je eto moje zrcalo. Krenuli smo, ja sam sjedio uz Poljaka kojeg su opominjali, jer je pod pićem bio prilično glasan. Tako smo vlakom došli do granice i onda je zapelo već kod istočnonjemačkih carinika. Inzistirali su da Poljak ne može takav preko granice, da mora izaći i da netko mora ostati u pratnji, te da se vrati s grupom, kad se grupa bude vraćala za Greifswald. Studentica iz Osijeka je rekla da je živjela u Zapadnom Berlinu te joj nije napeto, al da ona sama ne može ostati s njim. Vođa grupe je rekao da se nađe treći dobrovoljac za ostati, za svaki slučaj, ako on ne bude uspio izgladiti stvari, izašao je s policajcima. Vratio se s karticom, dozvolom boravka u Istočnom Berlinu za troje, na kraju sam se ja javio iz prozaičnih razloga, "tekući" problemi, a čekala nas je odmah još jedna granica. Morao sam preuzeti i karticu, jer je Osječanka pametno rezonirala, vas dvojica ćete se vjerojatno zabiti u birtiju, a ja želim vidjeti Brandenburšku kapiju s ove strane. Još uvijek trijezan sam predložio da svi idemo prema kapiji i tako je i bilo. U prvu birtiju usput smo ipak pokušali skrenuti, al nas nisu pustili, uzalud sam ja mahao karticom, a Poljak lupetao o međunarodnom skandalu. Približili smo se tako kapiji, jeza me ulovila kad sam vidio dvojicu u uniformama s dugim cijevima, ogromna zgrada s lijeve strane je bila ambasada Sovjetskog Saveza, točno preko puta je bila birtija i iz nje orila poznata pjesma koju je Osječanka odmah počela pjevušiti, Džuuuuli...Sad je ona govorila, da smo mi turisti iz Jugoslavije i da je to naša pjesma, te su nas pustili unutra. Popili smo jedno piće svi zajedno, Osječanka nas je napustila i zaprijetila da se ne udaljavamo iz birtije dok se ona ne vrati, konobarica je bila oduševljena što je to "naša" pjesma, da je bila najbolja, da je veliki hit u DDR-u, svakako je trebala pobijediti. Osječanka je poluglasom prije odlaska rekla, Brena je bila bolja, al naši iz studija nisu joj dali ni boda, ja tad nisam razumio, kako se u stvari glasuje. Poljak je shvatio priču, nekoliko je puta ponovio "Za Jugoslaviju Džuli" i svaki put mu je želja ispunjena, te muzika pojačana. Preko puta je bila smjena i dvojica uniformiranih su ušli u kafić, sad sam ja bez veze mahao karticom dok je Poljak zavijao s Danijelom, konobarica im je sve objasnila pa se i jedan od njih smješeći počeo njihati u ritmu glazbe.
Osječanka je došla i odvela nas dvojicu uz negodovanje, sve je dobro završilo, iako sam ja naravno izgubio karticu.

Svaki dan me nešto podsjeti da ima i lijepih prizora u životu, npr. kad se na našem balkonu zacrvene jagode. To je s kišom opralo moju nervozu, naime prvi put zadnjih mjeseci ako ne i godina, ne uzdam se više u pamćenje, odzvonilo je podne, a nas dva drugara nismo obavili uobičajenu šetnju. Ipak nakon ručka je stalo i razvedrilo se i dan nam je mogao početi, upravo smo se zadovoljni vratili kući.
Jedanaest je celzijevih stupnjava, pojavilo se čak i sunce, radni tjedan je gotov, kojim bojama osmisliti slobodu. Najbitnije, nema žurbe niti ikakve prisile, samo početi uživati u vikendu.
Ščparoge idu i u kombinaciji s jetricom.

Budući da je danas najavljen, a i realiziran bezvezni kišni dan, odlučio sam ga dokrajčiti upisivanjem i rješavanjem zaostale administracije. Jedina svjetla točka je Jin koji je poslije dosta nadmudrivanja pristao izaći na kišu koja je jedno vrijeme izgubila na jačini i obavio sve što treba. Kad je već sve obavio što treba, onako mokar se ni htio maknuti s igrališta čudeći se kofol što nitko od pasa ne dolazi.
Naravno da sam našao milijun zanimacija prije nego što sam prešao na posao na kompu, dva puta npr. u roku od pola sata pogledao gdje se trenutno nalazi pošiljka sa što Dražen veli škarorukim aparatom, od prekjučer je u Zagrebu na pošti, naravno da kad jutros nije krenula, neće ni preko dana. odigrao sam tri partije s dosta lošijim al upornim igračem iz Bangladeša na vrijeme od po 10 minuta, zanimljivo je samo bilo što me miš dosta zezao, nije htio spuštati figure na dolazna polja, tako da sam u trećoj partiji matirao u zadnjoj minuti i igra me više nije zabavljala. Danas sam mislio realizirati ideju koje sam se prošle godine kasno sjetio, na Eurovu godišnjicu objaviti njegov prvi post, al eto, ne čuvaju ga više na archive.org, a i nešto su promijenili koncept pa neće ni sve koje čuvaju objaviti. Ja sam srećom svoje davne sporne koje sam brisao nakon razgovora s pretpostavljenim našao i spasio, pa i objavio u novom postu prije par godina i nikom ništa više nije bilo sporno.
Na kraju sam obavio sve osim najvažnijeg, izvještaja o tijeku razgovora s učenicima o beogradskoj tragediji.
Iako me mnogi neblogeri koji povremeno dođu na moj blog iako nisu registrirani hvale zbog stila pisanja, dvije kolegice nedavno, jedna mi zamjera samo izostavljanje zareza ponekad kad me ponese u dužim rečenicama, ja naručene izvještaje ne znam, niti želim pisati, postoji jedna stranica s frazama za sve prilike, dam ju učenicima kad se spremaju za maturu, za sve prigode je korisna, ja je eto ne koristim, ne mogu ja to.
p.s.
Ove skechersice koje sam kupio, iako su mi djelovale nijansu preskupe, odlučio je natpis vodootporne zbilja "drže vodu", bar tu nisam požalio.

Nakon što je drugarica dala lekciju podivljalom bršljenu ove godine su nam u vrtu procvale i crvene ruže. Od sutra najavljuju pljuskove pa sam danas vrlo brzo nakon posla odjurio loviti sunce u vrt. Treba mi zraka, posebno nakon što ministarstvo najavljuje klasične glupave mjere poput besmislenih dežurstava profesora na hodnicima nakon one tragedije u Beogradu. Ravno prije 45 godina sam bio prorok s pjesmom "Stari hipik" u kojoj najavljujem bijeg od poludjele civilizacije, s tim da u tekstu stoji "u vrtu samo jedan cvijet", poznata mi pjesnička patetika, srećom daleko od cvjetne stvarnosti. Zbilja starim, nemam više čelične živce za svakakve gluposti. Ha, ne mogu biti ni hipik jer glavu izbrijavam, jučer sam po Draženovoj preporuci naručio mašinicu za šišanje i brijanje ili riktanje brade. U susjednoj prostoriji se čuje Eurovizija, možda svratim pogledati riječku ekipu, uvijek se sjetim kad je njihov avlijaner u centru grada odvezan uz smijeh ekipe nasrnuo na Jina i zbrisao kad sam ja bacio povodac na pod i Jin uzvratio, nije im bilo smiješno, kad su iste veličine Jin se zna braniti. Svejedno navijam za njih, bolje da se ujutro u školi priča o njima nego mudruje kako se zaštititi. Idem, sad će još malo ŠČ ili kako se već zove pjesma, pa se vratim posjetiti blogove pa na spavanje, gadan tjedan, uglavnom radim u ranu zoru.
p.s.
Šparoge poslušno rastu :D

Posjetitelje Rijeke zbunjuje razlikovanje rijeke Rječine i Mrtvog kanala, te mnogobrojna plovila u Mrtvom kanalu, ako je kanal "mrtav", zašto su sva ta uglavnom očuvana plovila u njemu. Priča meni ispričana, ako sam je dobro upamtio, je kako slijedi. Još u doba Franje Josipa pobješnjela Rječina je poplavila centar Rijeke, mnogo gore nego što joj i sad ponekad uspije. Franjo Josip je naložio iskopati zaštitni kanal, a glavni tok Rječine preusmjeriti na drugu stranu. Sad se između Rječine i Mrtvog kanala nalazi veliko gradsko parkiralište Delta, njena prenamjena se aktualizira uoči svih izbora, zbilja je neobično da prostor na tako atraktivnoj lokaciji služi kao parkiralište.
Danas sam nakon dužeg vremena jeo girice, ribu uopće. Izvrsne su bile, meni su one mnogo draže od velike većine većih riba.

Za one, što bi sustavna propaganda naglasila, zaposlene sretnike, koji su još uspjeli ostati donekle normalni, a ne spadaju u suvremene robovlasnike i podobne birokrate, vikend svakako spada u najsmisleniji dio tjedna, kad konačno možeš kreativno osmisliti dane, naravno ako nisi zatrpan dugovima radnog tjedna.
Mi smo jučer konačno doživjeli taj zbilja poseban osjećaj, kad ideš iz države u državu bez čekanja i ikakvih formalnosti. Sve sablasno prazno na mjestu donedavnog maltretiranja.
U Sloveniji je jučer bio i benzin jeftiniji, ipak glavni motiv putovanja nam je bio ručak na Kozini u "Na burji". Više puta smo bili tamo, i prije na dobrom roštilju, uvijek je za razliku od jučer bilo prepuno gostiju i tražilo se mjesto više. Neki namjernici dođu iz radoznalosti zbog ambijenta, uređenje unutrašnjosti je školski primjer jugonostalgije, mada mislim da je među gostima najviše Talijana, nas svaki put oduševi dobrodošlica za pse istaknuta i na ulazu, te posudica s vodom koju Jin uz komplimente odmah dobije. Sad kad je i kod nas sve u eurima primjetili smo da je cijena ćevapa kao u našoj Trsatici o kojoj sam nedavno pisao, ovdje su donedavno ipak bili bolji. Naime gazda je tipično balkanski počeo ne štediti na soli, naravno da bi se više pilo, ciljana skupina osim pasa su i bajkeri, kojih uvijek ima, a oni rijetko kalkuliraju s bocom ili dvije, iako smo i jučer na slovenskim cestama vidjeli policijski auto parkiran na cestovnom proširenju.
Nakon povratka malo se predvečer radilo u vrtu, netko s više, netko s manje poleta.

Svako jutro šetajući s psom, onako ne sasvim razbuđen, bistrim neku temu s hrvatskih i njemačkih portala, te teme obično poput današnje slabo koga zanimaju, izuzetak je bio prethodni post koji se nametnuo logikom općeg trenutka. "Kontekst me ne zanima", izvalila je u političkoj raspravi u berlinskom okrugu Friedrichshain-Kreuzberg, o kipu koji već 125 godina krasi Viktorijin park u tom dijelu grada i zove se "Rijedak ulov," nadobudna zastupnica Zelenih. Time sama sebi skače u usta jer su pokrenuli žestoku kampanju protiv tog spomenika, koji potiče "trivijalizaciju, estetizaciju i normaliziranje seksualnog nasilja", te traže da se u tom smislu stavi ploča koja nezrelim posjetiteljima objašnjava o čemu se radi na skulpturi, na kojoj su prepoznatljivi ribar i sirena ulovljena u mreži. Aktivistička grupa pod njihovim uticajem je u istom parku postavila nedaleko spomenik anonimnog autora "Mi imamo lica," na sad zločinom obilježenom mjestu u parku gdje je prvih godina 21.stoljeća silovana djevojka od strane dvojice nasilnika. Time se stari spomenik dovodi u kontekst sadašnje feminističke kampanje, znači rečenica koju je zastupnica izrekla je besmislena, no tko bi još ulazio u te akademske suptilnosti kao što su značenja izrečenog.

Hegel je davno napisao da čovjeka pokreće želja za priznanjem. Kapitalizam nas uči da snalažljivi i za muljanja spremni dobro prolaze u životu, a oni što propadaju ili životare su jednostavno nesposobni.
"Amerika ante portas", komentirao je događaje jutros u beogradskoj osnovnoj školi moj kolega profesor, učenik sedmog razreda je došetao u školu s pištoljem, pet punih šaržera i ubio portira, najmanje osam učenika, nastavnica povijesti je operirana i u životnoj je opasnosti, a još ih je teško ranjenih. Snimka uhićenja ubojice se pojavila kod jedne twitterašice, objavljeno je ime i prezime, u komentarima se odmah pojavilo, da mu otac nije taj i taj poznati liječnik, uz uobičajeni dodatak, pitam za prijatelja, uspostavilo se da je to točno. Saznali smo i da je dječak odličan učenik, štreberom su ga zvali, da su mu roditelji rastavljeni, daljnje informacije čekamo u pismima čitatelja. Na fejsu se otac fotkao na skijanju, pitaj boga gdje, nismo prijatelji. Usput je spomenuto i da je mirni ubojica dobio jedinicu iz povijesti.
Sustav favorizira takozvane uspješne, ne samo nezrelima je teško nositi se s neuspjehom, a kamoli djeci. Iako je to kažnjivo, saznajem iz komentara, roditelji često drže oružje na dohvat ruke djeci, zlu ne trebalo, sve se više provaljuje.
Da, "Amerika" je prebrzo došla, zasad u naše susjedstvo, no negdje sam čitao prije par godina da "naši" prednjače po postotku naoružanog stanovništva, sami su kupovali uoči rata oružje, nisu ludi da ga besplatno vraćaju državi. Tješenje da je u Americi lošije neće nam pomoći. I ovaj slučaj će se, za razliku od zambijskog, brzo zaboraviti, do sljedećeg sličnog možda i kod nas.
Prije dosta godina dok sam još bio sindikalni županijski povjerenik, a kolegu mi u školi premlatio roditelj jedne učenice govorio sam atipično na televiziji, a i napisao nešto na blogu u stilu, treba djecu trenirati podnošenje "neuspjeha". Jedna bivša učenica, sad živi u Frankfurtu, me pitala zašto sam tako odlučno stao iza kolege, on je potpuno drukčiji od mene i meni se kao to ne bi moglo dogoditi. Nisam bio baš dobar s kolegom, al učenica je bila u velikoj zabludi, kad se puca i među gangsterima, izuzetno često stradaju slučajni namjernici.

Nakon propasti takozvane kulturne revolucije, za vrijeme koje je i šah bio zabranjen, te odlaska velikog vođe Mao Ce Tunga, kineski sustav je zanimljiva kombinacija planskog i tržišnog gospodarstva te i dalje neprikosnovene komunističke partije, te Kina svakako spada u vodeće svjetske sile.
U intervjuu portalu i časopisu zeit.de prije par dana prva kineska svjetska šahovska prvakinja iz davne 1991. godine, danas u svijetu postoji potpuna dominacija kineskog ženskog šaha, Xie Jun je objasnila princip planske proizvodnje šampiona. Prvo se stimuliraju ženske pojedinačne titule, ona je na svom primjeru objasnila zašto, žene i muškarci se u kineskom sportu tretiraju ravnopravno, no svejedno je u svijetu znatno teže postići vrhunske rezultate, lakše je ostvariti vrhunski rejting od 2600 kod žena, nego 2800 kod muškaraca. Zatim slijede ekipne ženske titule, nakon što je ona postala svjetska prvakinja slavljena u cijeloj državi, slijedila je svjetska ekipna titula, pet najjačih igračica su i danas Kineskinje. Sve to je jučer završnim korakom zaokružio novi svjetski prvak Ding Liren. On je već s 13 i pol godina postao velemajstor, sa 16 prvak Kine, a eto s 30 svjetski prvak. Novinara je zanimalo kako to da je ovom sekundant, znači prvi suradnik bio rođeni Mađar, sad s rumunjskim državljanstvom, inače oženjen srpskom šahisticom koja je isto uzela to državljanstvo, moj dodatak, to se pak nije moglo planirati, ona je odgovorila da vrhunski igrači imaju potpunu slobodu izbora, a da on ni u Kini nije bez sekundanata.
U socijalističkoj Kini praznik rada se obilježava, ali ne spada u omiljene praznike, rastuće gospodarstvo ne trpi baš slobodne dane. Ipak ove godine Kinezi imaju čak pet neradnih dana, namjera je da se potaknu putovanja i trošenje unutar države, i o tome je pisalo na portalu.
Mi se pripremamo za roštilj u vrtu ako nas vrijeme posluži, pečenje smo planski konzumirali jučer.