Nachtfresser

Vrlo rano sam svladao umijeće čekanja. I Jin je uz mene postao majstor, opušteno, bez ikakve živčanosti, kad se naravno konzumira luksuz slobodnog vremena. Čekanje nabave je već postalo rutina, a nije nikakav problem duže čekanje završetka ceremonije otvaranja nekog događanja, ako je, desi se to i u naprednoj Rijeci, zabranjen ulaz psima.
Gazdarica joj je jedna pankerica probušenog nosa, nas dvojica smo dolazili kad je ova ulazila u dućan. Odmah je, onako velika, počela cviljeti. Jin je prišao i počeli su se lijepo njuškati i druškati. Kad ju je opet valjda za nijansu predugo njuškao sa stražnje strane, već je prestao i dizao glavu, lagano ga je lupila šapom. Jako se uvrijedio, okrenuo se, udaljio i legao okrenut joj leđima na drugi kraj. Ona je prešla na zavijanje, neki prolaznici bi je nemoćno pogledali i ulazili u dućan, mi smo s distance gledali svoja posla. Jin je ipak stariji gospodin, on ima 11, ona, saznali smo 4 godine i voli dominirati.
Jutros sam se prije ranog odlaska na razlikovni ispit, uz prve fejs lajkove i čestitke rođendana, divio njemačkom prijevodu jednog starog budističkog teksta, prevedenog s njemačkog na hrvatski kod nas baš i ne bi imalo smisla. Na pitanje:" Kad ću umrijeti?", sveznajući mudrac odgovara: "Uvijek." Ili pak britanski filozof Russel, pitaju ga u osamdeset i nekoj godini, što će ako se ustanovi da ipak ima Boga i suoči se s njim nakon očito brzo očekivane smrti, on odgovara da će mu reći:" Gospodine, dopustite, al niste mi dali dovoljno dobre argumente za vjeru u Vaše postojanje."
Standardno se dobro jede, bojim se da će kao i neizvjesni Berlin dobra spiza biti upamćena preko postova, ako naravno ovaj servis opstane, a davatelj usluga ne počne ucjenjivati i na kraju ih ne ugasi,
nismo popustili Photobucketu koji mi se još drsko na mail javlja, nećemo ni ikome drugom, trenutno se igram s imgbox.com-om.

Možete li vjerovati
da je postojalo doba kad su
gole ljepotice ležale po parkovima velegrada
i bezbrižno čitale
iako su okolo šetali luđaci
kojih su gradovi bili puni
(to se nije promijenilo)
žene u burkama bi bacile oko
i ubrzavale ne eksplodirajući...

Naravno da ne možete
dokazne fotke ćemo proglasiti fotomontažama
par tih kurvi su silovane
jer su očito to same tražile
parkovi i trgovi su mjesta za molitve
ulice mjesta sukoba dealera
koji muški zapišavaju svoje teritorije,
dok im se žene i djeca skrivaju
i sanjaju daleki život.

O čemu ja to
pa naravno niočemu
u doba blagostanja.

Danas smo ipak kapitulirali i naručili plinsku bocu, ja sam cijelo jutro bio na toliko besmislenoj maturi i potpuno van snage i volje za nešto drugo osim narudžbe. Užas, sad je uz dostavu već boca 6,5 eura skuplja, lako da nisu sve lakše.
Dva dana pečemo u vrtu na roštilju iz doba pokojne države DDR, brže je, svi smo od tamo dosta toga donijeli i ono što nismo izgubili u svim tim selidbama radi. Radile su doduše i socijalističke Gorenje i Obod makine, doživljavale duboku starost, nema toga više.
Inače meni su na poslu sad daleko najgori dani, nema više nastave, a utrostručen besmislen posao od matura na dalje. Nikad neću shvatiti, kako skoro nitko ne shvaća, da npr. matura bez najvažnijeg u stranom jeziku, govornog snalaženja u vremenu i prostoru, daje lažnu sliku i nema smisla.
Sad bi mi se jedan kolega nasmijao i rekao, hoćemo li se natjecati u nabrajanju sustavnih apsurda, ne, predajem se, opusti se i uživaj uz stilske vježbe kao ja danas tri sata na dežurstvu u učionici na sunčanoj strani s 20 učenika, koji se ipak znoje više od mene...

Po svim mjerilima mi je bio neočekivano uspješan tjedan. Najvažnije svakako, ultrazvuk je dobro prošao, barem onoliko koliko se na toj staroj opremi da razaznati, u svakom slučaju je doktorica koja je obavila pregled bila pozitivna, ostali nalazi isto takvi. Za idući tjedan su bili najavljeni sindikalni izbori, održani su ovaj na inicijativu grupe članova nakon napornog dana sa sjednicama, bila je bojazan od nedostatka kvoruma na dan inače "rasterećen obvezama", izabran sam dvotrećinskom većinom, znači do mirovine povjerenik.
Trebao bih barem zbog te dvije stvari slaviti i radovati se, sindikalna dužnost je inače osigurač od otkaza, koji prijeti uvijek onima s diplomama neželjenih jezika, a to su svi osim engleskog, još uvijek nemamo EU standarde o učenju dva obavezna strana jezika u većini škola. Ipak odlazak preko ferija koje još uopće nisu blizu, u Berlin je iz više razloga sve neizvjesniji, ništa nam ne ide na ruku.
Neki komentiraju kad vide fotke poput ove iz Thälmannova parka, nije preimenovan iako se radi o okorjelom staljinistu, ovakvih livada ima i kod nas:



Ima i ljepših, ali tamo sam daleko od svih obveza i nervoza, ljudi porijeklom iz cijelog svijeta dosta opušteniji od ovih kod nas, na kojima se vide tegobe egzistencijalne neizvjesnosti.
Još jedna tema je obilježila protekli tjedan, ne u mom bliskom krugu "realnih" poznanika, jer među nama to i nije bila tema, imali smo pametnija posla, nego na društvenim mrežama u tamo bliskom krugu ljudi.
Moja izuzetno angažirana berlinska frendica je objavila status na instagramu, kako je uvijek iznenadi nedostatak empatije nekih ljudi prema utapljanjima ljudi pred granicama EU mora, koji pak istovremeno osjećaju empatiju prema stradalim multimilijarderima, s tim da se ogradila da naravno i ona osjeća nelagodu za svakim izgubljenim ljudskim životom. U komentarima su je kritizirali i neki, koji uvjetno rečeno dijele njen svjetonazor, ja sam post lajkao.
Gotovo istovremeno twitterašica koja je na blogu bila poznata kao Ani ram, je na twitteru na hrvatskom jeziku objavila gotovo identičan tekst, u komentaru sam joj uz smajlić i lajk napisao isto, no ona nema vidljivost kao Julia pa se završilo na par lajkova, nisam pratio jel još tko komentirao, ona izbacuje češće nove twittove nego što sam ja u zlatnim danima ovdje postove.
Neću napisati gdje sam ja objavio svoje zapažanje, uz lajkove sam dobio i dva dislajka, napisao sam da su oni ostvarili svoj cilj, postali su slavni, čak je jedan inače ozbiljan novinar serioznog "Zeita" napisao da su oni stvarni junaci našeg doba, nebitno što je jednom sin teški narkoman, od drugog bivša ljubavnica traži zadovoljštinu po sudovima, o načinu na koji je treći došao do enormnog bogatstva... Naš Dražen je napisao post o ruganju njihovoj smrti, ok, ja barem reagiranja dvaju frendica koje barem po mrežama dugo pratim ne doživljavam kao ruganje, ali smatram da je lavina, posebno napada na Juliu koju sam i uživo upoznao, prevršila svaku mjeru, ove iz neke druge stvarnosti ću valjda zaboraviti.
Ručak je jučer usprkos vrućinama, bio ukusan, pravo meso i krumpir, salata iz našeg vrta koja nije na fotki, isto takva, ubrana jer je počela mijenjati boju. Pred kraj kuhanja je nestalo plina, jeste li primjetili koliko se plin iz boca brže troši otkako i vlast priznaje inflaciju, hoćeš nećeš mora te naljutiti taj osjećaj trpljenja svakodnevnih prevara.

U svom starom stanu predviđenom za iznajmljivanje, al eto nikad love za osnovna dotjerivanja je još i moj stari upotrebljivi komp, za kojeg dugo po preseljenju nisam ni znao gdje se nalazi. U dokumentima je i preslika moje davne interne cool liste, teško da bi zvanične Dariove ikad ikom išta značile, pa možda bi bilo zanimljivo napraviti kratak osvrt, s dobrim dijelom sam ostao u kontaktu, a većina ni povremeno ne svrati više na blog.
Parasitic imate na aktualnoj listi desno dolje kao dizajnericu, zadnje je bila crnimaslacak i link joj radi, a najprije the darkknightkik, kad je još išla u osnovnu školu i radila moćne dizajne i za moj blog. Ona je danas poznato ime u svijetu SF ilustracija, svake godine je pozivaju i na veliki međunarodni sajam u Opatiju, dobitnica mnogih priznanja, koliko se sjećam ovdje nije bila ni almost.
Heroine ili Ponikin, otkako se udala za poznatog književnika nisam joj više na tragu, inače i van bloga je to bilo veliko prijateljstvo, jednu novu godinu smo dočekali zajedno, a pamtim i mjesec dana Berlina.
Neurotic je izdala Lp ploču sa svojim tadašnjim bendom, sad živi u SAD-u i često putuje.
Alje je kao IT stručnjak mislim svojevremeno radio i u vladi svoje države, poslije je bio sukreator mnogih uličnih galerija.
Manta predaje na fakultetu u Splitu i često se hvali uradcima svojih studenata.
Pseudo živi i radi u Kini.
Tramtinčica je dugo bila u Izraelu, sad ponovo živi u Zagrebu.
Berlinerica koju sam tamo i upoznao sad valjda još živi u Londonu.
Kulerica je s obitelji u Beču, Bugenvilija s kojom sam rado ratovao u Bavarskoj.
Propheta nemo bi trebao raditi na faksu u Nizozemskoj, Xiola je u Škotskoj. Satie nije imala sreće pa cijeli život poput mene radi u srednjoj školi, dobro, oboje smo izdali neke knjige.
Na listi kasnije su bili Danielaland, Sewen i Trill poznata i nagrađivana poduzetnica.
Od početka je na listama bila Papalagi, česta junakinja mog bloga kao autorova Drugarica.

Mene još uvijek vesele na instagramu fotke osoba koje pratim, a kakve sam ja nekad na blogu objavljivao i dobivao kritike kao ova aktualna. Jutros čitam da je neonacista, muškog šovinista i ultrapopularnog autora i pjevača grupe Rammstein, protiv koga sad mediji vode hajku, zbog dugogodišnjih orgija nakon njihovih koncerata koje su tek sad isplivale u javnost, a imao je taj idol konzervativaca i tekstove pjesama u stilu "ti si kobila, jahat ću te", njega je od svega kao najviše pogodila rečenica jednog novinara i povremenog sudskog vještaka, teško je moguće da bi on u "svojim" godinama i kondiciji bio sposoban za ponavljanje kaznenog djela, da, to je velika uvreda, provjerio sam, od mene je mlađi četiri godine, pa da nije sposoban, ej ;).



p.s.
Fotka uzeta s jednog javnog instagram profila.

Na poslu srećem sve više nezadovoljnih i frustriranih ljudi, iako se trudim ostati van svega, sve više postajem dio njih. Zato subote pokušavam ne dati, petke ili nedjelje sve više trošim za omraženu administraciju i pravdanje sati, ionako je po novim propisima praktično sve opravdano, ali valja po mailovima tražiti što je opravdao roditelj, kojem učeniku je na upit izdana dozvola, tko je poslao liječničku ispričnicu, tko je dobio za izostanak predmetnog nastavnika, a kome je dane pravdao sportski klub, ne može to ipak ofrlje, ministarstvo mora znati razloge, kad sam prije možda i dva desetljeća predlagao da se ukine pravdanje sati, jedino učenici sa zbilja previše izostanaka po procjeni predmetnog nastavnika eventualno pošalju na razredni ispit, svi su se smijali, sad vjerujem da bi to prošlo, previše bi nova odluka tražila novog administrativnog posla pa će ovako ostati do moje mirovine, s pretpostavkom da izdržim još nešto više od jedne duge godine.
Jutros smo sa zakašnjenjem povodom rođendana odveli našu Dolores na ručak u Trsatiku, čitatelji bloga znaju da sam ove godine slavio u Virovitici, a u Rijeci mi baš nije bilo do slavlja. Ona je u poslovima, uređuje svoj stan, a i manji u kojem su zadnji živjeli njen sin, njegova izabranica i pas. Već dugo poput sve normalne hrvatske mladeži ne žive u Hrvatskoj, u Rotterdamu su, koji po pričama ne zaostaje baš za Amsterdamom, a valjda je nešto manje i neizbježnih bicikla. Bili smo jučer obići taj manji stan, super je sređen, a s balkona je fenomenalan pogled, na Zapadu pogled sve više dobiva na cijeni, baš neki dan čitao o tome.
U Trsatici je glavno jelo s pogledom bila njihova plata, uz ekstra porciju ćevapa koja nije na fotki, bolji su ipak kad se peku u vrtu, a ovi bi bili konkurencija naslovnici, neka ih samo u našim želucima.
Drugarica i Dolores su naručile i kavu, dok smo se Jin i ja išli prošetati.
Desert smo odradili u našem vrtu, u onom zasad manje reprezentativnom dijelu, gdje je ipak izuzetno ugodna hladovina.





Sad ću konačno završiti s ovim nimalo značajnim rođendanom, eventualni sljedeći će ipak biti nešto, ponuditi ne baš korektan ali ipak izlaz iz svijeta rada.

Promjena kotača

Sjedim na rubu ceste.
Vozač mijenja kotač.
Nije mi dobro odakle dolazim.
Ne raduje me kamo putujem.
Zašto gledam promjenu kotača
s nestrpljenjem?

Bertolt Brecht

Sutra je godišnjica radničkog ustanka 1953. u socijalističkoj Njemačkoj, odnosno sovjetskom okupacijskom sektoru u Berlinu, koji je krvavo ugušen. Brecht je podržao vlast kratkim priopćenjem, odnosno tako su ga shvatili i to mu se uzima kao mrlja u karijeri. Pjesma je navodno nastala tih dana.
Iduće godine Sovjetski Savez je Brechtu ponudio najvažniju državnu nagradu za književnost, Staljinovu nagradu za mir, koju je npr. Thomas Mann odbio. Brecht je prihvatio. Nagrada njemu je iznenadila sav socijalistički svijet koji nikad nije prihvatio njegov epski teatar.
Brechtove pripreme prije leta za Moskvu su bile izuzetno zanimljive. Najprije je napisao i ovjerio oporuku u kojoj je i detaljno opisao kako ga pokopati. Drugi zahtjev je zaprepastio i domaćine i cijeli svijet, no i ta drskost je prihvaćena, tražio je da se polovica poveće novčane svote pretvori iz rublja u švicarske franke i deponira na njegov račun u jednoj švicarskoj banci. Nije ubijen niti je poginuo i nastavio je raditi kao intendant istočnoberlinskog kazališta.

Fotka iz berlinske arhive, Brecht, Jin i ja:

Evo gotovo je, definitivno od početka mjeseca, osim što nemamo parkirnih mjesta u našem naselju više nemamo ni gdje kruh kupiti, to je nama naša sloboda dala. Osuđeni smo, ako nađemo slobodnog vremena, u auto pa u nabavku u trgovačke lance. Jučer je u Lidlu trgovkinja pukla, drugarica je izvukla više platnenih vrećica i stavila ih na traku, ovu nadziru pa je svaku vrećicu pojedinačno morala pregledati što je naravno izazvalo negodovanje nestrpljivog reda iza, i drugarica se unervozila iako mi trgovkinje razumijemo, čitali smo relativno svježa istraživanja prevedena kod nas sociologa Renata Curcia, inače povijesnog vođe Crvenih brigada, koja je radio nakon izlaska iz zatvora poslije 20 godina, opisao je u dvije knjige uvjete rada u talijanskim supermarketima, shema je svugdje ista, jedino se kod nas eto počelo i ginuti u ponoćnim satima u prešama za papir.
U do sad neobrađenom dijelu vrta drugarica je zasadila i moju tihu patnju, ljute papričice, ja sam nekako uvijek skeptičan prema uspjehu uzgajanja onog što volim, istina eto, ove godine su se počeli nazirati paradajzići, možda ima šanse pod budnim okom psa koji na to sve pazi.

Groblja su puna onih koji su uspjeli u životu, zapamtio sam natpis na jednom zidu prije poprilično godina. Oni što nisu uspjeli po uobičajenim društvenim normama su me oduvijek više zanimali. U studentskim danima sam dosta interrail kartom putovao po Europi, uvijek se družio s gradskim "Pennerima", ponekad umjesto uobičajeno u vlakovima u vožnji putujući od relacije A do relacije B, i noćio u njihovoj blizini. U Münchenu upoznao tako jednog talijanskog inženjera iz tog miljea, u Rimu pak hrvatskog kojem je jednostavno pukao film i spalio sve mostove iza sebe.
Rijeka je puna zanimljivih grafita, ruska šahistica srpskog državljanstva Manakova je za vrijeme velemajstorskog turnira ovdje serijal fotografija posvetila baš njima, ovaj što objavljujem je divna posveta spomenik jedinstvenom čovjeku, djelo koje su financirali susjedi. To je u mom sadašnjem kvartu, često prolazim tuda, njega nisam poznavao. Zanimljivo, jednom sam se baš tim putem pored broja 1 vraćao iz obližnjeg Kauflanda, išao sam kupiti sladoled Jamaicu, u džepu imao dvije male plastične vrećice. Na nesreću Radenska je bila na akciji, pa sam za prvu nuždu kupio uz sladolede četiri jednoipolitarske boce. Baš tu su popucale vrećice pred očima trojice muškaraca koji su sjedili baš na tim stepenicama tamo, to kod njih neka tradicija druženja. Jedan je ustao, ponudio mi pomoć i donio iz parkiranog auta u blizini dvije veće i kvalitetnije vrećice.
U strogom centru rada postoji grafit u obliku spomen ploče koju podiže, ako se dobro sjećam, društvo niškoristi besposličara svojem rano preminulom članu, upamtio sam, isto pedeset godina je dangubio na ovoj zemlji. Nikad nisam volio nikakve spomenike, ali ovakvi grafiti mi vraćaju vjeru u život, odnosno ljudskost. Neka ih!

Tijekom povijesti ovaj blog je imao različita likovna obilježja, neke dizajne je autor sam mijenjao, neki su masakrirani od strane davatelja usluga, znači nisu samo fotke nestajale nego i dizajni, prisjetit ćemo se nekih.





















Na kraju opet mala digresija, nakon zbilja predugog vremena imam krastavce koji mirišu kao krastavci te ukusni su poput pravih krastavaca.

Upozoren sam da dio čitateljki nije na fejsu, nego isključivo prati moj blog, te da bi i one željeli vidjeti naše gastro čašćenje, pa evo, prenosim i slani dio rođendana te tortu, kolače ste mogli pratiti, barem ovaj mjesec je na tom slatkom terenu drugarica bila u formi.







Ako me pitate kako sam, malo sam živčan, al nije to samo do mene, rano ustajanje, filozofija oko referenduma o prihvaćanju povećanja plaće, referenduma koji ništa ne odlučuje, jer povećanje nije kao dodatak kolektivnom ugovoru, nego je premijer donio u vidu novoizmišljotine "memoranduma", valjda će tako ubuduće postupati, kao činom njegove milosti.
Kao što vidite na prvoj fotki ovdje ŠČtrend još traje, na pauzi između satova sam malo skoknuo do centra.

Evo valjda na moj rođendan je objavljena, a ja noćas saznao, dugo očekivana vijest, nema više objavljivanja fotki preko kućnog servera. To je još prije par dana nagovijestio Dražen, te je sam počeo linkati s drugog servera, nikakav problem, uskliknuo je on, a sad ga slijede i drugi, koji su za razliku od njega ipak od jučer. Prekjučer su naime redom padali alati koji su ovdje preporučeni te su postovi blogera od prekjučer ostajali redom bez slikovne pratnje, a kod mene npr. komentari koji su ostali neokrznuti su se uglavnom odnosili na sporne fotografije, a meni su komentari uvijek predstavljali sastavni dio posta. Rušili su se i originalni blog dizajni koji su koristili te servere i sve je to ostalo nakaradno i moralo se ponovo graditi.
Sve su to problemi nas koji smo se uzdali u besplatne servere, odnosno još gore, servere preporučene od davatelja usluga, npr. jedan njemački alat koji sam koristio i koji je propao, fotke su začudo ostale, nadam se da "kuća" neće poharati baš sve fotke sa svog servera, al što bu bu. Što se tiče navodnog razloga ove promjene, jutros sam se malo zabavljao tražeći identične fotografije na internetu onima na mom i blogovima koje pratim. Najviše je logično jako sličnih ili možda i istih na blogovima koji objavljuju slike hrane i karikature. Poznato je da nedjeljom najviše radim dosadne administrativne poslove na netu, pa je to bila dobra zabava. Najviše su me obradovale usporedbe slika ćevapa na roštiljima identičnim mom, vidi vraga, i ćevape drugarica slaže "drugačije od drugih" :D, a mojim prolaznicama nema sličnih na netu, bar ih inteligentni robot Bing ne nalazi.
A ovo "posljednji" iz naslova, samo aluzija na mnoštvo izgubljenih fotki s problematičnim davateljima usluga u prošlosti. Sa zadnjim džepnim Sony fotićem dobio sam i program "PlayMemories Home" gdje se fotke po datumima s prebacivanjem na komp automatski sejvaju, vjerovali ili ne, sve ove godine takvog reda kod mene nije bilo.

Na današnji dan su rođeni Thomas Mann i moj blog. Zajedničko im je to da je moja prva ideja bila voditi blog na način koji je on disciplirano kroz život vodio dnevnike, što se meni jako sviđalo, a kritičari su to označavali kao nešto najmanje vrijedno u njegovom stvaralaštvu, prkos prema toj procjeni je bio jedan od razloga što sam svojevremeno uzeo u tadašnjoj Jugoslaviji upravo izašle dnevnike za diplomski rad,a budući da je moja prva želja ipak bio Friedrich Nietzsche mentorica je formulirala konačnu temu "Trag Nietzscheovih uticaja u dnevnicima Thomasa Manna". Tako se rade kompromisi.
Dnevnike je vodio i meni tada, a po shvatanjima i sada draži Bertolt Brecht, no on ni u dnevnicima nije mogao odoljeti podučavanju, britkom stavu i potcjenjivanju onih što drukčije misle, svaka sličnost s blogerskom scenom je slučajna, jer su prepotentni uglavnom potkapacitirani. Brechtov karakterističan gard mi je bio simpatičan u književnim djelima, u dnevnicima uopće ne. Jednostavno polazim da svi koji imaju više od triputšest godina, imaju već čvrsto formirane stavove, koje je nemoguće bitno promijeniti.
Ja sam zapisima svakodnevnih banalnosti dodavao iste takve fotke, jednostavno elektronski mediji su takvi. Nekadašnja blogerica Sanja mi je svojevremeno naravno ironično napisala u poruci "zapiši ovaj povijesni datum", na dan kad me obavijestila da sam na cool listi, ona je do kraja bloganja ostala u tadašnjoj almost cool kategoriji, zanimljivo kad smo kod toga, mnogi ne znaju da je i moja drugarica jedno vrijeme blogala, vrlo brzo je za razliku od mene kod kojeg je to "čekanje" trajalo 10 godina, znam po povijesnom datumu koji je Sanja napisala, dospjela na cool listu, međutim tu titulu je nosila nepun mjesec dana, s tim da ona nije više dugo blogala i nije se više vraćala, ja sam registriran i na drugim servisima, problem je što recimo teže doći do kakve takve komunikacije, te funkcioniraju na principu pretplate ili moraš biti jako poznata javna ličnost.
Tu se postavlja pitanje što su kritičari postavljali Mannu, što nekog briga što je taj dan otišao do krojača zbog uzimanja mjera za odijelo, otišao kod zubara, otvorio kad su Hesseovi bili u gostima bocu vina u jeku zanimljivog razgovora, ako čitatelj ne zna o čemu su razgovarali, eto, mene je briga, a trudim se da me ne bude briga kad netko izvali nešto u obranu Pernara u slučaju Zambija.
Inače danas je ručkom ipak dominirao mladi krumpir s peršinom iz vrta i dodatkom maslinovog ulja:

Hermann Hesse je bio švicarski književnik rođen u Njemačkoj, slavu je stekao još za života, a kultni status kod generacija što su sazrijevale šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća posebno djelima "Siddhartha", "Stepski vuk" i "Igra staklenih perli, mada je imao i čitanijih knjiga.
Mama mu je rođena u Indiji u obitelji misionara. Vrlo brzo nakon majčine smrti se relativno mlad po prvi put oženio, skoro deset godina starijom za to vrijeme prilično emancipiranom ženom. Tih godina je još bio pod uticajem tradicionalnog kršćanskog odgoja, te iako su njih dvoje bili van svih klišea učinili su sve što je društvo od njih očekivalo, brak, troje djece, kuća s vrtom. Ipak oboje su imali zasebne karijere, ženina je patila zbog bavljenja djecom i vođenja kućanstva, a njega ništa nije zanimalo osim zavlačenja u svoje radne prostore te čestih putovanja u svrhu promocije knjiga. Doživjela je par nervnih slomova, a kulminiralo je kad ju je ostavio s trećim malim djetetom i na duže otputovao u Indiju, istraživački rad. Uspjela je zatražiti i dobiti razvod, al su do smrti ostali u korektnim odnosima. Djecu su podijelili, njemu je dodijeljen jedan sin kojeg je praktično odgajao jedan drugi bračni par.
Druga žena mu je bila jako razmažena, odrasla u bogatoj obitelji. Njoj je u stvari odgovaralo što su se rijetko viđali i tad zaljubljeno provodili vrijeme, ona je poslužila kao model, odnosno čežnja rastavljenosti i čekanja sljedećeg susreta, nekoliko njegovih poznatih ženskih likova. Vjenčali su se samo zbog inzistiranja njene obitelji, ona je željela djecu, a on je panično pazio da ona slučajno ne bi zatrudnila. Rastali su se radi društvenih konvencija, da bi se ona mogla ponovo udati, u tom drugom braku se brzo realizirala kao majka.
Treća žena je bila zaljubljena u Hessea još iz djetinjstva, nakon jednog neuspjelog braka ostvarila je svoj djevojački san i postala Hesseova žena do njegove smrti. On je već bio poznat, jedan mecena im je kupio veliku kuću s isto takvom okućnicom u švicarskoj prirodi, u kući je imao svoj dosta veliki zaseban radni prostor, mora mu se priznati, biblioteke je dijelio s prvom i trećom ženom, kao i ostale prostore, nakon njegove smrti izuzetno pedantno se brinula o njegovoj ostavštini, čak je objavila jedan roman sa završetkom po njenom izboru, po općem mišljenju stilski uspjelijim nego što je Hesse izabrao za prvo izdanje.
Sad se neki pitaju čemu ovaj post, nije prepisan kao što nije bio ni onaj o najvećem suvremenom slikaru, sve pišem po sjećanju pročitanog iz raznih izvora. U životu su me uvijek zanimali nebitni detalji o kojima se baš i ne zna, kakva je uostalom i moja egzistencija.
Fotke pokazuju ono u čemu zadnjih godina uživam umjesto knjiga i drugih opijata. I bajadere su gotove :D