Nachtfresser

Preporučujem izvrsnu recenziju

"Svaki čovjek u jednom trenutku izabere ulogu, koju onda smatra svojim životom."
Max Frisch

Živimo u vremenu jednodimenzionalnih ljudi još davno proročki precizno opisanih u prošlom stoljeću u djelu Herberta Marcusea "Čovjek jedne dimenzije". Umjesto Wikipedija i raznih online enciklopedija koje sad već uz pomoć umjetne inteligencije trpaju i samog Marcusea u blentavu jednodimenzionalnu ladicu "neomarksističkog filozofa frankfurtske škole" predlažem za upoznavanje s djelom link gore, sjajan esej-preporuku autora o kojem ne znam ništa i slučajno mi je izbačen pri guglanju jednog pojma bitnog za razumijevanje ovog remek djela.
Novo vrijeme je žigosala izjava jedne u svakom pogledu od najgorih premijerki u povijesti, Izraelke Golde Meir :"Mi moramo postići da se oni nas boje.", ta izjava se duboko uvukla u podsvijest velike većine današnjih političara, te mase sljedbenika, i koristi se kao ključni argument u svim sukobima i "pregovorima", te ju državne propagande obilato koriste zloupotrebljavajući algoritme masovnih medija i preparirajući radne ljude u njihovo slobodno vrijeme u svjesne ili nesvjesne vojnike partija, jednodimenzionalne ljude. Tu i ljudi sa završenom više od osnovne škole (osmoškolci su još uvijek većina u globalnom svijetu) zaboravljaju i na neke temeljne kategorije, Frommovu biofiliju i nekrofiliju, Camusov ljudski život kao graničnu točku nužne pobune, Böllovu nužnost institucije nezavisnog intelektualca, Sloterdijkovu kritiku civilizacije svemoćnih proteza, koja u krajnjoj konzekvenci i ratnicima omogućava mobilnost nakon ostanka bez ekstremiteta u borbi za viši cilj. Nietzscheovu igru kao smisao života i natčovjeka umjesto u izvornom dionizijskom biofilskom te umjetničko stvaralačkom smislu, čitaju doslovno ne baš tako prikriveni moćni manipulatori, uporno Goebellovski ponavljajući laži u ritmu zla, te se zabavljaju i nekrofilski orgijaju promatrajući smrti podljudi, herojski nesvjesnih svoje zavedenosti.

Njemačkom kruži najuspješnija peticija zadnjih nekoliko godina, a inicirala ju je obična građanka, joggerica. U njenoj pokrajini su na vlasti Zeleni i pokrajinski šef je već najavio da će se založiti za potpuno prihvaćanje zahtjeva s peticije, izmjenu pokrajinskog zakona, te preko predstavnika svoje stranke inicirati promjenu i saveznog zakona o problematici navedenoj u peticiji. Peticija se navodi kao dokaz da eto građani mogu sve, samo ako se aktivno, barem jednim potpisom, uključe u demokratske procese društvenog odlučivanja.

Sad se možda pitaju neki koji još nisu čuli za ovu potencijalno najuspješniju peticiju u njemačkoj povijesti, što je, kakav je to samo fundamentalni društveni problem, potakao građanku na izlazak iz zone komfora i angažman, te nužnu medijsku izloženost, te što je povod ove inicijative, koja unatoč ruganju mladog CDU političara, nije kao oporbena bez šansi za prolaz u saveznom parlamentu, jer će je uz Zelene vjerojatno podržati veći dio, ako ne svi, zastupnika neonacističkog AfD-a, dio neposlušnih vladajućih esdepeovki, par radikalnih feministica iz Ljevice (die Linke) i eto šanse za uspjeh.

Počnimo od kraja, što je građanku toliko ogorčilo? Kao što su pažljive čitateljice već na početku posta mogle naslutiti, čitateljica vodi zdravi život, redovito joggira. Ima tu jedna nebitna sitnica, koju neki poput mene odmah primijete, mada joj ja npr. ne pridajem posebnu važnost, građanka joggira u nečemu pripijenom uz tijelo nalik tajicama, mada svi znamo da su opći sezonski trend široke trenerke, ali što moja frendica Julia Schramm govori, čak da trči potpuno gola nitko joj nema pravo ništa glasno dobacivati, organ reda joj može pisati prekršajnu prijavu, ako je uspije identificirati.

Što se dogodilo tog dana, građanka je uobičajeno trčala kad je primijetila da je muškarac polako slijedi na biciklu i fotografira mobitelom. Upozorila ga je da to ne čini, no on nije reagirao, počela je i ona njega snimati i sa dokaznom snimkom prijavila ga policiji. Tamo su joj postavili po njoj dosta nebitnih pitanja, našli su i saslušali tipa, nije imao nikakvu namjeru fotografije distribuirati na internetu niti u društvu, većinu je uostalom kao neuspjele sam obrisao, a i ostatak će, nije ništa nepristojno komunicirao. Užasnulo ju je kad je saznala da tip ne može biti sudski procesuiran, jer se sve odvijalo na javnom mjestu i ona je bila odjevena. te je kao "glasna žena koja se ne da zlostavljati" pokrenula peticiju za promjenu zakona kojom bi se kažnjavalo svako fotografiranje na javnom mjestu s mogućim seksualnim konotacijama.

Već sam na blogu pisao zašto nikad u Njemačkoj ne bih svoj glas dao Zelenima, naveo sam priznajem, poput njihovih zakona, isto tako djetinjaste razloge, jedan dio staze s par plaža do nje, uz jezero kojim šetam s Jinom kad sam u Berlinu, pripada sad mjesnoj zajednici, kojom upravljaju Zeleni i oni su na inicijativu majki s djecom, zabranil cijelom području, ne samo plažama, pristup šetačima s psima uz jezero. Neki možda pamte meni još bizarniju zabranu, za koju se jedna blogerica čudila da meni nije jasna, naime zabranili su kofere s kotačićima, tako da sad jadni stariji turisti tegle po vrelom asfaltu svoje koferčine.

U Hrvatskoj su mi se na državnom nivou zamjerili jer su protiv dodatnog poreza na milijardere na svote za koje ni banke više ne garantiraju, u PGŽ su mi dovoljno lijevi i progresivni i imaju moj glas ako nisam i sam kao nestranački na listi krajnje ljevice :P. Dvije sadnice pomidora koje smo od njih dobili za potpise podrške na lokalnim izborima daju obilne plodove i uvijek ih spominjem kao primjer dobre političke propagande, kemijskih i upaljača, te smiješnih kapa, je valjda svima preko glave.

Lijepo sam se zaigrao i "konzervirao" blog s jučerašnjim danom:

Sejvan blog

Sjajan izum ova stranica, usput sam otkrio još neke fenomenalne stvari ne samo iz mojih arhiva, našao par svojih zbilja dobrih priča, već sam zaboravio da nisam bio samo jako dobar pjesnik, priče moram ipak malo korigirati, miješao sam u "sarajevsko-bosanskom periodu" neke sad razlučene hrvatsko-srpsko-bosanske idiome, poput Ujevićevih vasiona uostalom, beogradskog pravaša Matoša neću ni spominjati, ja kad se pravdam pravdam se na najvišem nivou. Najbolje su mi priče iz DDR perioda, preostali dio, cijela serija je nepovratno izgubljena, nije ni čudo da su tako dobre, prati me i subjektivan osjećaj da sam to vrijeme zbilja najintenzivnije živio i uživao, što naravno ne znači i najkvalitetnije, pogotovo ne najdublje osjećajući, velike ljubavi su bile negdje i nekad drugdje, mada sam s Litvankom i danas, više od četiri desetljeća kasnije, u kontaktu, nakon godina mailanja sad na fejsu.
Inače planirao sam odmah kao post objaviti jednu priču, na vrijeme sam se zaustavio, moram je prilagoditi šupljim licemjerno-moralističkim normama današnjeg vremena

Nedavno se u dubini ukrajinske bojišnice dogodila situacija detaljno opisana u Tolstojevom romanu "Rat i mir". Naime usprkos svom tehnološkom napretku nijedna strana u kaosu na frontu nije mogla locirati pripadnike, ne baš malog broja, ruskih "mobilnih" jedinica. Izgleda da je sve i završilo kao u romanu koji je predebeo, ma kako dragocjen bio, da bi ga kritična masa školovanih ljudi pročitala.
Isto tako očekivano uspostavlja se da ratni zapovjednik elitne vojničke postrojbe, ne poznaje aktualnog glasnog vođu jedne od ratnih udruga kao dijela svoje postrojbe, u čijoj uniformi u mirnodopsko vrijeme paradira, ovaj stavlja u opticaj svoje ratne fotografije i medijski kaos se nastavlja, ionako nije bitna istina nego interpretacija istine.
Dok blogerski huligani i navijači svih fela grme, po onoj Andrićevoj koju mi je dosadno više i citirati, drugi tankoćutniji blogeri se opet povlače ili samo najavljuju nove pauze, razumljivo, ali isto tako davno opisano kao "deja vu" efekt.
Prije par dana je kao počasni gost moskovskog filmskog festivala video vezom predstavljen Woody Allen, starčić u devetom desetljeću svoje zemaljske opstojnosti, odazvao se pozivu Bondarčuka, valjda direktora tog filmskog festivala naravno bliskom Putinovom režimu, da bi držao predavanje o važnosti redatelja Bondarčuka za povijest kinematografije, očito stalno miješajući sugovornika s njegovim mnogo slavnijim ocem Sergejom, ipak nije se dao potpuno upecati na udice propagandista, jasno je osudio svaki rat kao egzistencijalno zlo.
Inače prijatelji kod kojih smo bili jučer na ručku u Lovranu su zadnje prije povratka domu van zavičaja, promijenili i vrata na kući s velikom terasom i divnim pogledom na Kvarner, djeca koja su rođena, odrasla i na koncu završila fakultete i skućila se u Australiji imat će gdje, ako požele svratiti umjesto ljetovanja na npr. francuskoj rivijeri prije par godina, oni pak sad lete nazad dužim putim da bi posjetli kćerku koja im više nije pri ruci dok još rade tamo, sin im ipak živi nešto bliže, napravio sam još par fotografija uglavnom panoramskih jučer, za prošlu objavu na FB dobio sam i jednog srčeka, uspostavilo se da je ta meni nepoznata osoba njihov sin ;)

"Previše smo se izmiješali. Sve je ništavilo."

Nevjerojatno koja sreća, pogledam na displej na autobusnoj postaji, vidim da do sljedeće petice punih sedam minuta, a onda čujem dijalog koji samo u jednoj rečenici najavljuje moje omiljene sociološke i filozofske teme. Prije toga su dvije dame očito završile frfljanje o Frljiću i Thompsonu, ali te navijačko huliganske teme i njihove obrade su mi se ionako zgadile, barem na ovoj blog platformi. Volim kod nacionalistica, što ove dame očito jesu, ne toliko čestu samokritičnost kod istih, govore u prvom licu da su se nesretnice izmiješale, ne može svatko biti sretnik poput oca domovine, ali i kod njega je eto netko kod unučadi zabrljao. Osluškujem i nehajno kao gledam prolaznike u drugom smjeru, upravo prolazi par Filipinaca, muško-žensko da ne bude zabune, smiju se i drže za ruke, jedna govori, od naših dama, ne usuđuje se navečer proći uličicama oko Korza, sve je puno Arapa. Nažalost autobus je stigao na kraju prebrzo, nisu obradile moju omiljenu filozofsku temu "nihilizam", svaki dan je ubacim u neki blog komentar.
Uskačem u autobus, prislanjam kulerski ono što mislim da je pokazna, uvijek je držim na vrhu kartica u novčaniku, no ne svijetli zeleno, srećom brzo shvatim da su mi na mirovinskom tražili osobnu i da su kartice vjerojatno zamijenile mjesta, baš na vrijeme da cura iza mene ne prasne u smijeh, vidjela je moje čuđenje i što prislanjam na automat. Krenem sjesti, sjetim se da nisam svratio s receptom do ljekarne i odmah izlazim iz autobusa, tu je odmah i ljekarna.
Sve brzo obavljeno, sljedeći autobus stiže za tri minute, čujem mladog tipa kako govori curi :"Nabavit ću karte, ovo je baš pravi odgovor građanske Hrvatske." Pogledam što gledaju i snimim, klimam glavom, mada nikad nisam slušao Severinu, kao glumica u kultnoj ulozi mi se svidjela, a ni Bijelo Dugme, osim par vrhunskih plagijata, nisam cijenio, ali eto, raduje me da će i na ova dva koncerta sigurno biti pune dvorane, malo drukčije valjda publike od ove na ljetnim milenijskim koncertima.

p.s.

Ako vam se umjesto najava koncerata dvije večeri za redom prikaže neki film sličan Severininom, MA je kriv, on je nedavno preporučio ovaj alat za upload slika na blog.hr.

Koji dan, spavamo, jedemo, šetamo, jedemo, spavamo, šetamo, opet pola tablete iz ogromnog paketa kupljenog na jako povoljno akciji ostalo u perilici suđa, vadimo posuđe, stavljamo posuđe, pišem komentar, brišem komentar, nije lako biti mirovinski mirovnjak. Iscrpilo nas u stvari, jako iscrpilo, sva ta događanja oko operacije našeg heroja, biologija je to, iako on nakon svake porcije sna opet juri, kod nas su ti povratci nijansu teži.
Složio sam i ja post uz popularan medijski snimak na kojem alkoholizirani likovi vrijeđaju prosvjetiteljke, sjetio se da sam u mirovini i da su pismenima odavno Brešan i Šnajder svojim komedijama sve "nacrtali" te obrisao, čitajte Vjetra, ako mi se bude dalo komentirat ću mu pekmez.

Otišao je i najpoznatiji riječki filmski kritičar i usputni kroničar zbilje Aldo P.. S njim sam se družio i razglabao o svemu i svačemu još u davna vremena jednog od prethodnih života kad sam vikende tračio u "Malom rocku" još dok je vlasnik bio Eus Vidaković, i on je znao s nama zalomiti, te "Lujzi" nakon toga. Koliko su to davna vremena dovoljno govori činjenica da se taj vlasnik ne spominje uopće u Google pretrazi tog kafića, koju sam jučer na pristiglu vijest poduzeo. Prije godinu, dvije sam na art kvart ili tako nekako portalu pročitao odličan intervju s njim u kojem je od nedaća samo spomenuo otežano kretanje pomoću štapa, te izrekao rečenicu iz koje sam zaključio da se dobro drži, nešto kao idealna smrt bi mu bila skočiti u vulkan koji upravo eruptira, želja mu je da od njega ne ostane ništa pa ni prah. Zadnji susret koji pamtim je isto bio jako davno, park kod gradskog kazališta još nije bio kultiviran kao danas, a ja sam došao na kasni autobus, on je neuobičajeno stajao skockan s nekom mlađom ženom u pratnji na istoj stanici. U gradu u kojem svatko svakog tko nešto znači zna, nisam prepoznao damu pa sam se nakon maha rukom malo duže neprilično zadržao pogledom na njoj, on mi je u par nesigurnih koraka prišao i prišapnuo:"Ne pitaj me ništa, i genij treba ponekad..." te požurio na bus koji im je upravo stigao, netko je jednom primijetio da ja svakakve bedastoće pamtim, a bitne stvari brzo zaboravljam i to je tako.
Mi smo jučer bili na Korzu, ne pamtimo toliku gužvu u središtu grada, bit će da je i Rijeka postala turistički grad, a dan nije bio za kupanje. Drugarica već duže pokušava riješiti problem sa SMS porukama samo određenih osoba, koje ne stižu ni na jednu od dvije nokie koje posjeduje, ja koji imam treću nemam nikakvih problema, izgleda da je to s bonbonom nemoguća misija, jučer su joj konačno zamijenili prastaru karticu, kratko smo se ponadali, ali eto, od Dolores poruka uopće nije stigla pa su se opet dopisivale preko mog mobitela.
Zaključili smo da te gužve uopće više ne podnosimo i grad treba izbjegavati, obično bih se u takvim situacijama čekajući zabavljao fotićem, no nekako mi je i mladi svijet redom izgledao antiseks odjeven i nisam nijednu opalio (fotku). Jin se barem dobro poigrao prvi put nakon operacije s jednom jazavčarkom, u momentu sam ga naprasno povukao, jer sam se pobojao za njegove šavove, koje bi danas trebali skidati...

U dahu nabrojim desetak stvari kao odgovor na pitanje zašto mi je Berlin toliko privlačan. Mnogo intenzivnije nego npr. kod nas u Zagrebu, Osijeku, Splitu ili Rijeci svaka nova vlast pokušava što snažnije udariti svoj pečat, po mogućnosti trajniji, da ih se pamti,ta trajna ljudska, odveć ljudska želja, ah.
Pamtim kad su se tek pojavili skinsi kao desna subkultura i neonaciji lagano počeli pokazivati zubiće, po migu tadašnjeg gradonačelnika, saznajemo iz naknadnih svjedočenja, policija je prestala legitimirati i počela tolerirati pankere oko Alexanderplatza, jednog od središnjih trgova, te nije se podigla prevelika galama kad je grupa skinsa namamljena pa pretučena od strane istih pankera, koji su se, vidi čuda, uspjeli svi od reda uspješno razbježali i dugo skinsa nigdje nije bilo. Sljedeća vlast je procijenila da ispijanjem alkohola sjedeći po pločniku i nevezanim psima u pratnji štete turizmu i nakon par akcija diskretno je većina udaljena iz strogog centra, ovi su pak tolerirali rusku mafiju koja je preuzela posao s popularnom prodajom jeftinih kobasica na trgu, te doveli i prosjakinje, prilično napasne, toleriralo se valjda da Alexanderplatz podsjeća na davno vrijeme sirotinje iz romana i popularne serije "Berlin Alexanderplatz", dobra poduzetnička ideja. Najviše su zarađivale one koje su po trgu na velikim vrućinama dojile malu plačuću djecu, što je izazvalo bijes osviještenih građanki i nakon dolaska nove vlasti one su diskretno nestale s trga, kobasičarska mafija je ipak bila veći zalogaj i još danas neometano djeluje. Ovi još noviji su pak prije poznatog zagrebačkog gradonačelnika Bandića plasirali šarene štandove na trg i sakrili svu ljepotu stare fontane i okolne arhitekture.
Berlin je oduvijek bio poznat kao metropola s najviše zelenih oaza u samom središtu grada, znalo se dogoditi i da poneka divlja svinja zaluta među odmarališta tramvaja, brzo bi je navodno bezbolno sklonili, to bi bila dodatna atrakcija za svjetski tisak.
Sljedeći gradonačelnik se proslavio rješavanjem tekućih problema, kroz gustu prirodu u centru su naravno napravljene i biciklističke i joggerske staze uz one pješačke, sve brojnije trkačice su aktualizirale problem obavljanja male nužda u gustom rastinju, već prije su tiskane razglednice s duhovitim sadržajima na račun te berlinske, ne samo muške navade, prirode ko u priči. Ovaj se dosjetio, betonirao strateška mjesta i napravio veliki klozetski biznis masovnom izgradnjom javnih toaleta na kovanice.
Naravno nisu svi imali uvijek kod sebe kovanica, pa su stražnje strane tih vecea postale idealni zakloni od prometala u vrelim satima kad baš i nije bilo prolaznika, za obavljanje nuždi naravno.
Predzadnja vlast me oduševila napravivši pješačku oazu u jednoj od najljepših ulica u samom centru, uz klupe su doteglili i biljke za hladovinu. Ta vlast nije znala osigurati sigurnost, posebno građankama i turisticima u silvesterskoj noći te je zbog toga pala, prvi potez nove demokršćanske vlasti je bio dovesti velike kamione u ulicu, odstraniti klupe i zelenilo i otvoriti ulicu za sav promet.
Oni, koalicija demokršćana i socijaldemokrata, se polako pokazuju kao marsovci koji uopće ne razumiju duh svog grada, po kojem je između ostalog poznat u svijetu. Najprije su nametima zagorčali život onima koji oblikuju život za vikend središtima velegrada, second hand sajmovima i "buvljim pijacama". Znalo se zabilježiti da poznate mlade zvijezde dolaze nedjeljom doletjeti vidjeti što ima u Mauerparku ili Boxhagenerplatzu. To je zasad bez posljedica, samo su cijene skočile.
Jučer su pak izglasali odluku kojom pokazuju koliko ne razumiju duh grada. Meni jedna od najdražih stvari tamo, ono što skoro uvijek pregledamo su stvari izložene na pločniku s natpisom "zu verschenken" (za darovati/pokloniti), to je čuvena berlinska kultura dijeljenja. Zanimljivo da većina stvari jako brzo nestane nakon što se izlože. Na meni je trenutno kvalitetna "castro man" majica, koja se meni na prvu nije svidjela, ali je drugarica pokupila, sad mi je jedna od najdražih. Znali smo pokupiti simpatične stare čajnike te umjetnički dekorirane vrijedne posude raznih namjena.
E sad su vladajući mudraci izglasali paket mjera za čistiji grad, s kaznama nalik onim singapurskim, kažnjavat će se posebno oni koji ostavljaju kartonske kutije pune stvari, a i ostali koji ostavljaju stvari bez nadzora, a to su svi, "zu verschenken". Već je reagiralo člancima nekoliko uglednih berlinskih kolumnistica, s tim, da većina njih zaključuje, nema straha, ionako je manjak zaposlenih i nitko u Berlinu neće u komunalne redare, koji bi trebali sprovoditi zakon, neki se prisjećaju prastarih zakona o psima i ispijanju pića van ugostiteljskih objekata, za koje ni većina zaduženih za provođenje ne znaju da nikad nisu ukinuti, iako se ne sprovode.
Za kraj detalj što me prije par godina razveselio kad sam išao pogledati izložbu u gradskoj vijećnici, posjetiteljima su još uvijek na raspolaganju unisex toaleti, gradski zastupnici su svoje uglavnom ponovo razdvojili, naime jedne davne godine su vladajućima bile nužne "piratske ruke" za dopunu zakona o radu nedjeljom, ovi su uvjetovali time da toaleti u vijećnici postanu uniseks i eto, ostalo tako barem za turiste, koji su ionako svugdje u svijetu bitni samo za mužnju novca :D

Sjedim sinoć u vrtu, vratili smo se iz šetnje, mrak se lagano spušta, drugarica užurbano zalijeva vrt, meni zvoni mobitel, naziram da je memoriran broj, ali ne vidim pročitati čiji, ni naočale mi ne bi pomogle. Javljam se, s druge strane samo čudan šum, galamim tko je, obično prekidam u sličnim situacijama, ali netko je s liste prijatelja pa čekam. Onda se konačno čuje glas, ponovno pitam tko je, Matija, zove iz vlaka pa su mogući prekidi. Kažem jel putuješ do Frankfurta, tamo mu je otac, koji je i drugarici i meni ostao u lijepom sjećanju, ne, posjetit će ga u povratku. Saznajem da je već treći tjedan u Berlinu, iskreno se radujem da barem netko, kako velim održava tradiciju odlaska u našu metropolu. Pokušavam mu objasniti, uz stalne kratke prekide, da smo i mi trebali biti tamo, ali, sve zna, skraćuje priču, internet povezuje svijet, zanimaju ga detalji događanja s Jinom i kako je sad, komentira s opa, bravo, kad sam rekao da je veterinarka odgodila godišnji da bi asistirala na operaciji. Kritiziram ga, kad spominjemo internet, odlazim stalno na njegov FB profil, ništa o Berlinu, on će posložiti to poslije, sad nek stoji objava na kojoj je označen s proslave 25 godina mature. To me baš iznenadilo, uvijek sam imao dojam da je drug stariji. Inače nije jedini, ima još sumještanki i sumještana koje sam viđao po Berlinu češće nego u Rijeci. Pred kraj razgovora, prekidi su počeli iritirati, me pitao imam li kakvih želja iz Berlina, najprije nisam dobro čuo ni shvatio te na kraju kratko čvrsto odgovorio, ne sve moje želje su ovdje.

"Forsirati danomice naciju ili narod, te kolektivne kategorije, znači biti u sukobu s normalnim životom i pripadati 'zajednici masovne deformacije i još se ponositi što si deformiran'

Bela Hamvas

Zanimljiv citat koji može poslužiti i služi kao kolektivni eksperiment, rijetko ga nakon procvata nacionalizama i religioznih fundamentalizama čak i pismeni ljudi znaju pročitati onako kako piše, u Hrvatskoj čitatelji kolektivno preskaču prve dvije riječi i zauzimaju gard za i protiv autora i citata, inače kod nas uglavnom poznatog kao autora "Filozofije vina". Zanimljivo je da mi je citat već godinama poznat, a tek sad i ovdje mi je potpuno prihvatljiv.

Budući da svima iz mog mikrosvijeta prijeti pucanje zbog napetosti koje smo prolazili, zanemarit ću u svom pisanju nepodnošljivu lakoću cinizma novih svjetskih leadera, kao i lakoću lupetanja uvijek istih fraza ohrabrenih domaćih kaskača za općim algoritamsko-desnim valom. Neke stvari ipak iznenađuju, domaći svjetski putnici opet otkrivaju kao foru hrvatski Jadran, dok najvjerniji naturistički gosti za iduću sezonu rezerviraju uglavnom francuska odredišta.

Čitam i vidim na društvenim mrežama da i križarski rat lokalnog načelnika protiv bluda i nemorala na svjetski poznatoj swingerskoj plaži Punta križ neće biti bez rezultata, ali ne zbog patrola komunalnih redara i kazni 100 eura po odnošaju, nego masturbatora koji su konačno na portalima dobili detaljne opise kako doći do plaže o kojoj su do sad samo čuli (Novostvoreni spolni nesrazmjer :D)

Nakon Sodome i Gomore lijepa vijest iz Istre:

Bloger u novinama

Naravno da ćemo se, mi koji vidimo sve što se događa u Hrvatskoj, samocenzurirati i izbjegavati ikakvo pisanje na međunarodnim platformama na kojima objavljujemo, ali nećemo ni reagirati na iskrene još blage kritike naših gostiju na ono što se ovdje događa, jer moramo čuvati svoju vjerodostojnost za eventualno važnije borbe. Svi živimo od prirodnih ljepota i legalnog turizma kakav god da jest, te prihoda od nameta na njega. Tako sam početkom osmog mjeseca i Jagodi Marinić zaželio ugodan odmor , koliko je to moguće, u domovini njenih roditelja, na čemu se ona pristojno zahvalila. Ipak ljeto silom okolnosti provesti u domovini i pokušati ignorirati svo to masovno ispiranje mozga njenog stanovništva te sačuvati uravnoteženost bila bi nemoguća misija da nisu uslijedili posjeti naših ljudi, koji već duže vrijeme žive i rade negdje drugdje. Prvo smo se družili s našim Australcima, mlađi su od nas, za njih je lakše, mogu se umiroviti kad žele, i sad bi garantirano naredna barem dva desetljeća imali znatno veću mirovinu od nas, on posebno, te s tim i kalkulira, postaje sve napornije u poslu, psihijatrija je svugdje po svijetu sve potrebnija i sve više pacijenata je po pojedincu. Njoj smo zavidjeli iako je radila u obrazovanju, radila je u mnogo boljim uvjetima nego kod nas, u zdravom međunarodnom okruženju. No kod i njih eto polako ulazi na vrata ta birokratska mjerljivost, testiranja i kontrole, virus koji inficira i tkz. slobodni svijet, kaže prije nisu ni čuli zvono, sad se sve mjeri od zvona do zvona osim rada u razredu. Nakon njih su nam u gostima bili naši Pražani, naravno da bi nam sigurno bilo još ugodnije, da smo mogli po planu biti najprije kod njih, a onda par dana u već dogovorenom našem berlinskom stanu. I njih iritiraju događanja ovdje, ali se eto, ona taj dan druženja popodne dobro iskupala u moru, a Jin se na suhom prvi put nakon operacije družio s ekipom s pseće plaže.
Sve u svemu, ako izdržimo ovo naporno dugo ljeto ovdje, pamtit će se intenzitet međusobne solidarnosti, razdvajanje bitnog od nebitnog i osuđenost na sebe same, što sigurno ne bismo doživjeli u Berlinu. Ali tek je osamnaesti, tko zna što nas još čeka...

Jedan od tri moja najdraža filmska redatelja Wim Wenders slavi osamdeseti rođendan. Puno je zanimljivosti oko njega, neke od njih se rijetko ili nikako ne navode, kao npr. odlazak u Pariz gdje se želio probiti kao slikar. Razmišljajući o meni osobno posebno dragim filmovima mislio sam da otkrivan nevjerojatan neprimjećen niz, "Alice u gradovima" je snimio s 29 godina, sljedeći "Pariz-Texas" s 39 godina, onda me ipak zeznuo s "Nebo nad Berlinom" te zadnjim iz osobnog niza favorita te zasad njegovim zadnjim filmom "Perfect Days", i na početku, a i sad pred kraj karijere Wenders me iznenađuje i briljira. Pratio sam tužbe glumice naše mladosti Nasstasje Kinski protiv onih koji su je kao maloljetnicu razgolitili pred kamerama, u jednom intervjuu joj je postavljeno direktno pitanje:"A Wim Wenders?", odgovorila je da je to ipak nešto drugo. Zadnjih godina je Wenders opčinjen Japanom, zemljom koju ja očito neću nikad posjetiti, ali i mene oduševljava nakon filma o perfektnim danima, putopisnog bloga s uličnim fotografijama kultne blog pisalice ovdje Ani ram, fejs foto izvještaja moje frendice Marijane B. koja je nakon dobitka u Potjeri odmah uplatila novo putovanje u Japan u kojem je već više puta bila, te izvještaja Teute i Morskog ovdje na blogu. Moji prijatelji filmoznalci imaju potpuno druge Wendersove filmove kao favorite, jedino se "Pariz-Texas" skoro kod svih nalazi na listi 5, to samo dokazuje Wendersovu veličinu.

Perfect Days

Kad sam daleke 2013. samovoljom i jednim potpisom tadašnjeg ravnatelja preko noći pedagoški nespojivim spajanjem razreda ostao na pola radne norme zavrištao sam i na blogu (link) znajući zdravorazumski da je to zadnje što mi može pomoći. Začudo nije bilo tako, uspostavilo se da imam puno prijatelja i u uvaženijim profesijama uglavnom među bivšim učenicima, najprije je slijedio poziv poznate novinarke na razgovor, u tišini je paralelno priča išla dalje i ostalo je povijest, ako još uvijek netko od upletenih kojim slučajem prati ovaj blog, još jednom hvala, u državi loše uređenog sustava ima još nepotkupljivih dobrih ljudi.
Svejedno sam istovremeno uz rad aktivno tražio posao što dalje od kaljuže, odnosno u Berlinu. Odmah su se iskrastilizirale dvije trenutne mogućnosti zaposlenja bez problema, jedna čak u struci, u školi za djecu migranata, takozvanim onda popularnim "razredima dobrodošlice". Zanimao sam se, nikakvih problema oko zaposlenja nema, meni uz to odmah intelektualni, stručni i ljudski izazov. Uvijek sam radio na gimnazijama te najboljim strukovnim i dobrim osnovnim školama, među u velikoj mjeri razmaženom djecom, koja su svojim roditeljima bili središte svijeta, ovdje se radi o mladeži kojoj su razumijevanje i pomoć itekako bili potrebni. Ipak pojavila se za mene ogromna prepreka, Hrvatska još nije bila član EU te bi moralo slijediti administrativno mučenje traženja ovjerenih papira po Zagrebu i Sarajevu u kojem sam završio germanistiku i zanimljivo, sarajevska diploma je u Njemačkoj bila priznata prije zagrebačke, nisam vjerovao kad sam to saznao. Oduševili su ih i tečajevi i volontiranja koja sam spomenuo, no za sve bih trebao imati pečat i potis i kako su mi kratko objasnili, svaki novi papir posredno diže plaću. Ipak stvari su se i kod nas promijenile, ravnatelj je bio susretljiv i sugerirao mi da provjerim, ako sam i jedan mjesec dobio umanjenu plaću da to samo tajnica može biti kriva, te sam, lijen kakav jesam, a i osvjedočeni domoljub, odlučio ostati ovdje.
Posao smo predložili mladoj gimnazijskoj profesorici, koja me je mijenjala za vrijeme jedinog bolovanja do tada u karijeri i to dužeg, nakon loma ramena u Gorskom kotaru. Odmah je prihvatila i sve je išlo brže od zamislivog, stvar je olakšavalo što je imala i osiguran privremeni smještaj kod roda svog u berlinskom socijalnom stanu. Našli smo se u Berlinu dvije godine kasnije, mnogo je lakše raditi tamo nego kod nas i s mnogo manje birokracije, kontrola i pritisaka, posebno za rad u razredu, sasvim ozbiljno je rekla da joj je najveći problem upamtiti sva ta neuobičajena imena i prezimena, jako su uvredljivi ako se pogriješi. Svaka tri mjeseca ti učenici se testiraju jedinstvenim testovima, te nastavničko vijeće na osnovu rezultata istih i profesorskih preporuka eventualno odlučuje o prebacivanju učenika u redovni njemački školski sustav ili do daljnjeg nastavku školovanja u toj školi.
Svakom promjenom demokratskih vlasti dolazi do sukoba preporuka struke i trenutne političke volje, koju uglavnom vodi tumačenje aktualnih statistika. Od početka je pedagoška struka uočila problem na koji ona ne može uticati. Naime kod znatnog broja učenika, ma kako dobri ili pristojni bili, postoji neizvjesnost o rezultatu zahtjeva njihovih roditelja za odobrenje stalnog boravka u Njemačkoj, sve češće im aktualno nad glavom visi mogućnost deportiranja u svakom trenutku, normalno je i bez struke lako shvatljivo da to odmah ruši motivaciju učenika za svakodnevni rad i pristojno ponašanje.
Razredi dobrodošlice su od početka zahvalna meta istraživačkih projekata stručnjaka za različita područja. Svaka vlast prezentira ona istraživanja koja se poklapaju s njihovom političkom voljom. Danas je eto prezentirano otkrivanje tople vode, dokazano je da njemački jezik mnogo brže i bolje savladavaju djeca onih stranaca, koje je moguće odmah integrirati u razrede s njemačkom djecom nego ona koja idu u razrede dobrodošlice bez njemačke djece.
Kako je moguće zloupotrijebiti vijest plasiranu jutros u provladine medije, nije teško pogoditi onim rijetkima neispranih mozgova...

Ljeto je i potpuni rastur

Mi čekamo jer čekati moramo

Prijatelji se raspršili

Najbrojniji u rodnim krajevima
obilaze groblja najdražih.

Samci rone
pod međunožjima nedostižnih žena.

Najbogatiji istraživači
lete osjetiti Vijetnam..

Od 1995. naredali smo impresivan broj ljetovanja u Berlinu. Do tada sam se barem ja, rođen na otoku, mora nauživao, a posebno blagodati ljetnih vrućina, koje nama, koji nismo od sunčanja, baš previše ne znače. Osim "vremenske" klime u Berlinu nam je još više značila kultura kozmopolitizma europske prijestolnice. Tu baš ne podržavam potpuno izjavu jednog renomiranog umjetnika, koji reče da "ne bi mi mogao zamisliti svoj život u gradu ispod milijun stanovnika", ali duh te izjave svakako. Zadnje pak desetljeće smo tamo stvorili krug prijatelja širok barem kao onaj u Rijeci (nije velik, al je bitan).
Prošle godine smo relativno brzo prihvatili potrebu ljetovanja u Rijeci. Ja sam na licu mjesta rješavao papire za odlazak u mirovinu, radilo se na dosta škola s pretežno bez naročito paženih ni točnih arhiva. Sad kad smo u kući iz koje i balkon i vrt imaju pogled na grad, brodove i more, ništa puno više od toga nam ne treba. Nismo htjeli ni pogriješiti grešku iz 2022. kad smo se usprkos mog pogoršanja vida uputili na put, samo zato što nam je osiguran besplatan smještaj u centru odabrane prijestolnice. Čekao sam injekciju u kolovozu. Za kupanje nam je bilo sasvim dovoljno par odlazaka do pseće plaže.
Ove godine sve je išlo kako treba, na vrijeme smo dobili poziv s datumima u osmom mjesecu kad su prijatelji iz centra Berlina u Rumunjskoj ovaj put, u liječenju oka mi je pauza pala na osmi mjesec, sve idealno. Dobili smo i ponudu da nekog povedemo sa sobom, ipak su nam sve napornije duge vožnje, sve troje smo već u godinama, popravili smo klimu u autu, drugarica nas počela pakirati i...Prvo smo dobili odbijenicu od mlađe kolegice, koja je kao ljubiteljica Berlina i ranijih godina bila u kombinaciji, prošlo se ljeto eto sama u Berlinu nešto jako razočarala i ove godine čvrsto odlučila promijeniti destinaciju, barem dok ju to ne prođe, ima ona još vremena. Onda je s Jinom krenulo krivo, pa je trebao operaciju, koja je zbog kvara aparature odgođena, a mi smo istovremeno odgodili Berlin za možda tko zna kad, ovo ljeto sigurno ne, znaju se prioriteti, a nikad nisam ni osporavao da je "lijepa ova zemlja", pogotovo ako nisi vrata do vrata sa susjedima.
Čim je objavljeno da se uvodi obavezno služenje vojnog roka, znali smo da će uslijediti propagandna kampanja. Da će to tako nepodnošljivo dugo trajati nitko nije mogao ni pomisliti. Sad kulminira s koncertima Thompsona i Škore, mimohodom u najboljoj režiji, crnim provokacijama preko zore i preko dana, s odgovorima jadnih titoista kako ni nama nije škodila ONOiDSZ i tvrdnjama da civilna zaštita može donositi samo koristi..
Kad aktualno najuspješniji domaći redatelj Igor Bezinović u govoru povodom osvajanja nagrada na pulskom filmskom festivalu, posebno pozdravlja devetnaestogodišnjake koji su dovoljno zreli za početak iduće godine uložiti prigovor savjesti, nastupa opći bojkot i muk i desnih i lijevih medija, osim sporadičnih napomena s lijeve strane, koje pak prenose svi, da su uvijek prigovor savjesti birale pičkice. Najveće pičkice su za mene ti ostarjeli intelektukci, s nacionalističkim konzervativnim militaristima smo oduvijek znali s kim imamo posla.
" *Vesna Rajnović ?,
*@vesnarajnovic.bsky.social,
· "Ustašluka je bilo i ranije, ali nakon zagrebačkog koncerta je postao mainstream.
Hr je već 30 godina etnički homogena država, u kojoj je broj Srba na razini statističke pogreške, članica smo NATO i EU, nitko nam ne prijeti i ne napada nas, a nacionalizmom ostrašćenih kretena nikad više."
p.s.
Tek od treće mladunče krave ubo, tko još zna za teletinu, kako sam svejedno mogao fulati, pa "mladi vol je junac" ;)

netko mi je izmakao svjetlo
i iskliznuo sam u mrak
padajući paralelno stubama nedođije
lovio rukohvate pohabanih vrijednosti
gledao one koji su čekali moju pomoć
a meni istekao rok trajanja
potrošile se rukavice spasilice
potonuo ambis dobre nade.

pas je ostao vjerno čekati
da ga netko izvede
iz zaključane sudbine.

Sijevalo je, grmjelo i nemilosrdno pljuštalo negdje pred jutro. Drugarica je bila opet brža, te zatvorila sve škure i prozore prije nego što se Jin stigao ozbiljno uplašiti. Dok se boje i psi i ljudi, ima nade za njih, u mraku je ipak lakše bez svjetlosnog uznemiravanja, a i prozori i vrata u ovoj kući, kucam o drvo, pružaju dobru zvučnu izolaciju, ja sam se okrenuo u krevetu, od sanjao još jedan kratki san u kojem su mi se pojavile dvije drage polu zaboravljene prijateljice i ustao malo kasnije nego obično, oko pet i deset, još je padalo, a u kupaonici sam čuo da grmi, tamo je prozorčić uvijek otvoren, bilo je to doduše već nešto slabije, od tutnjalo je dalje. Zaboravih napomenuti, naravno kao uvijek za nevremena, pri ustajanju sam najprije pogledao plafon iznad svoje radne površine s računalom, nema novih napuklina. Idemo dalje.
Svi će razumjeti zašto sam promijenio jutarnju rutinu obilazaka portala, taz, zeit, index (ovo treće samo zato što sam primijetio da jedini objave skoro sve bitne dnevne domaće vijesti, komentatore već selektiram, većinu ignoriram. Problem je i što novosti do 7 ujutro uglavnom prespavaju, za razliku od uvijek dežurnih Nijemaca. Išao sam neuobičajeno rano na FB vidjeti kako su noć proveli njemački poznanici, koji ljetuju po istarskim kampovima, bez obzira na cjenovne egzibicije, jučerašnji posjet je koštao njihove prijatelje van kampa samo za ulaz (bez parkiranja) 6 eura po osobi, djecu 3 eura po djetetu. Znam da su to stari iskusni kamperi, da su dobro upoznali naše olujne bure i juga, no uvijek se događaju sitni propusti, koje naši refuli ne praštajuu. Sve je ipak i ovaj put bilo u redu, žena je čak snimila i objavila vrlo uspješnu fotografiju igre munja u neposrednoj blizini, najuzbudljivije im je bilo pomaganje, njih, i ne samo njih, u mrkom mraku, mladom paru koji se našao u nevolji. Fascinira ta opća ljudska spremnost za pomoć drugima kod elementarnih nepogoda, koju svaki nacionalist hvali kao poznatu vrlinu svog naroda, nema veze, samo neka se pomaže.
Pomislio sam, to je to i ipak odlučio pogledati te tri notifikacije koje su svijetlile. Jedna je bila naravno srčeko za najdražeg skupljača lajkova Jina i to iz daleke Litve, druga i treća novosti kod ikone ljevice K.P. i ikone desnice bivše ratnice i blogerice T.B., oboje na istu temu, akcija četvorke mladih za mimohoda u Zagrebu, nisam otvarao jer sam znao da iznose dijametralno različita stajališta shodno životnim ulogama koje su odabrale i koje će, siguran sam, dosljedno odigrati do kraja. Prije sam ih i čitao i komentirao, sad samo ponekad pročitam nešto od K.P. ili pjesme T.B., koje nažalost sve rjeđe objavljuje, ne komentiram ništa, ne zbog njih osobno, nego zbog njihovih sljedbi pratitelja i obožavatelja, kojih zbilja ima svakakvih, čak i na lijevoj strani. Družio sam se po jednom s obje, naravno u različito vrijeme, i svaka je ostavila izrazito pozitivan ljudski dojam na mene, jutros razmišljam, da su mi kojim slučajem susjede, vjerujem da bi i jedna i druga priskočile u pomoć, barem u sličnim situacijama, nije se slučajno T.B. blogerski između ostalih družila ne samo sa mnom nego i s pokojnim Bablom, koji je bio kud i kamo ljeviji od mene. Ne bi ni mrava zgazile, možda samo jedna drugu, ponavljam, shodno životnim ulogama, koje su same odabrale i manje više uspješno igraju.

Jedina Riječanka s kojom se pratim na bsky.app i ponekad ne slažem, ali je uvijek pažljivo čitam je Vesna Rajnović. Uvijek ide đonom, što je kod iznošenja političkih stavova precijenjeno, ali eto, nekad paše, zbilja mi je dosta "ponosa" svih naroda i narodnosti ovih prostora, no tu se ništa ne da promijeniti, indoktrinacija desetljećima i ne iritira me više, dosta je da Vesna krikne, ja lajkam srčekom i miran, čitaju je svugdje. Mnogo me više živciraju ispadi šefa njemačkih Zelenih, Nijemce sam smatrao djelomično pismenim političkim narodom, ovaj je u hijerarhiji očito napredovao uglavnom jer je turskog porijekla pa svako malo lupeta li lupeta, jedna poznanica iz Zelenih mi je obrisala komentar na bsky.app mreži, uz napomenu u privatnoj poruci da se slaže sa mnom i da mu je to u lice rekla, ali ne dopušta na svom računu govor stilom prikladan Muskovoj x mreži, predmet moje ljutnje je ovdje irelevantan.

Profesorica Rajnović na Blue Sky mreži (link)

Što se tiče mimohoda i obaveznog vojnog roka potpisujem govor redatelja Igora Bezinovića pri dodjeli nagrade na pulskom filmskom festivalu, dečka koji me kao sušački gimnazijalac iritirao mladalačkom prepotentnošću, ako koga govor zanima, potražite ga na internetu, ako ga ne možete naći, upitajte se zašto, ja vam ga neću servirati jer me ne zanima hrvatski način "polemiziranja", autohtoni proizvod koji se isto tako razvijao desetljećima.