Nachtfresser

Naravno da ćemo se, mi koji vidimo sve što se događa u Hrvatskoj, samocenzurirati i izbjegavati ikakvo pisanje na međunarodnim platformama na kojima objavljujemo, ali nećemo ni reagirati na iskrene još blage kritike naših gostiju na ono što se ovdje događa, jer moramo čuvati svoju vjerodostojnost za eventualno važnije borbe. Svi živimo od prirodnih ljepota i legalnog turizma kakav god da jest, te prihoda od nameta na njega. Tako sam početkom osmog mjeseca i Jagodi Marinić zaželio ugodan odmor , koliko je to moguće, u domovini njenih roditelja, na čemu se ona pristojno zahvalila. Ipak ljeto silom okolnosti provesti u domovini i pokušati ignorirati svo to masovno ispiranje mozga njenog stanovništva te sačuvati uravnoteženost bila bi nemoguća misija da nisu uslijedili posjeti naših ljudi, koji već duže vrijeme žive i rade negdje drugdje. Prvo smo se družili s našim Australcima, mlađi su od nas, za njih je lakše, mogu se umiroviti kad žele, i sad bi garantirano naredna barem dva desetljeća imali znatno veću mirovinu od nas, on posebno, te s tim i kalkulira, postaje sve napornije u poslu, psihijatrija je svugdje po svijetu sve potrebnija i sve više pacijenata je po pojedincu. Njoj smo zavidjeli iako je radila u obrazovanju, radila je u mnogo boljim uvjetima nego kod nas, u zdravom međunarodnom okruženju. No kod i njih eto polako ulazi na vrata ta birokratska mjerljivost, testiranja i kontrole, virus koji inficira i tkz. slobodni svijet, kaže prije nisu ni čuli zvono, sad se sve mjeri od zvona do zvona osim rada u razredu. Nakon njih su nam u gostima bili naši Pražani, naravno da bi nam sigurno bilo još ugodnije, da smo mogli po planu biti najprije kod njih, a onda par dana u već dogovorenom našem berlinskom stanu. I njih iritiraju događanja ovdje, ali se eto, ona taj dan druženja popodne dobro iskupala u moru, a Jin se na suhom prvi put nakon operacije družio s ekipom s pseće plaže.
Sve u svemu, ako izdržimo ovo naporno dugo ljeto ovdje, pamtit će se intenzitet međusobne solidarnosti, razdvajanje bitnog od nebitnog i osuđenost na sebe same, što sigurno ne bismo doživjeli u Berlinu. Ali tek je osamnaesti, tko zna što nas još čeka...