Nachtfresser

"Nije mi dobro odakle dolazim,
nije mi dobro kamo putujem.
Zašto mi se žuri?"

Bertolt Brecht

Laufer

Svašta je Brecht pitao, pa nemamo više vremena. Koliko samo toga stane, kad više nema mjesta...



Možda da, a možda ipak ne je odgovor na najčešće postavljanja pitanja...

"Jedan je pjevao,
iz vremena,
protiv vremena."

Erich Fried

Kaotično liježem i kaotično se budim, dok spavam, ono kratko, ipak spavam.
Cijeli život Jin se prilagođavao nama, bio po riječima susjeda još tako mlađahan najdiscipliniraniji pas u okolici, nije ga bilo čuti, dok je čekao da se vratimo s posla i nije se bavio cipelama i papučama poput pasa iz karikatura. Sad se mi, koliko god (ne)stabilni bili, prilagođavamo njemu, i to je pravedno, mušketirski.
Sinoć sam počeo pisati post o rijeci, koja iako tako značajna u mom razvoju, nikad nije dobila post, postove bi uvijek dobivao Brecht jer je to djelovalo nekako prirodno, nakon šetnje uz Spree odmor i fotkanje uz Brechta i Spree bi ostajala zakinuta. Brecht je nakon rata, kad je imao privilegij birati kao malo tko, odabrao da mu kazalište bude uz voljenu rijeku, no Spree nije koliko znam dobila nijednu odu, mada je više puta spominjana kao poetska kulisa, za razliku od pariške Seine, pjesničke muze.
Elem sinoć kasno smo nakon Jinove uobičajene injekcije neuobičajeno išli van u mrak, jutros se u mraku probudili i nakon što sam se već obukao za ranu šetnju dostojnu naše blogerice modrine neba, ipak sam kroz prozor dokumentirao virovitičko praskozorje i tako je nastala uobičajena papazjanija od posta.

Ne mogu se snaći u mjestu u kojem te stanovnici promatraju iza zavjesa, a najčešće puni kafići vidljive unutrašnjosti gledaju na ulicu kojom prolaziš. Nad mjestom bdije čudno restauriran dvorac. Za rata sam primijetio zajedništvo stanovništva, okupljali su se oko oglasnih ploča na kojima su osmrtnice javljale vijesti s ratišta. I onda i sad sam se osjećao nelagodno u mjestu ispod dvorca.
Ne valja biti ni načitan, nameću se slike iz Kafkinog naravno nedovršenog romana "Dvorac" u kojem se glavni roman naziva samo K., oduzeto mu je i ono Jozef od Jozefa K. iz također valjda nedovršenog "Procesa" u kojem običan narod, odnosno učenici, ne znaju gdje je stvarni početak ni kraj.
Glavnu junakinju "Dvorca" povezuju s Kafkinom stvarnom suputnicom Milenom, a nitko od tih vrlih kritičara i poznavatelja biografije nije se dotakao simbolike prezimena te Kafki navodno bliske žene, ona je Milena Jesenska.
Jučer smo se prvi put zajedno približili dvorcu. Na povratku prljavo crveno nebo, začudo fotić uspijeva uloviti tu boju iznad zgrada, ja pokušavam lagano posvijetliti sliku i naravno gubim boju, original kao ni obično sačuvao nisam.
Ako koga zanima, sadržaj Kafkinog "Dvorca" valjda može saznati u dijalogu s umjetnom inteligencijom, moje pamćenje je nepouzdano, jedino pouzdano pamtim gluposti kao događaja iz učionice u školi, u kojoj neočekivano, odlukom tko zna koga iz Dvorca K. radi kao Schuldiener (školski sluga, ali i to se, bolje je, konzultirajte s UI, nisam čitao roman u hrvatskom prijevodu, tko zna što se u njemu događa).
Povrh svega Jin doziva oko 4 na prvo maženje, nikako mu objasniti da je došlo do pomicanja sata, iako liježemo po starom vremenu i ovako se nikad, ili do jedne "Preobrazbe" naspavati nećemo...

Natječući se za seminare usavršavanja u inozemstvu kao i volontiranja ovdje poželjno je ograničiti područja interesa. Moje temeljno je od početka do kraja radnog vijeka bilo "Kunst und Kultur"(umjetnost i kultura) te unutar toga, naravno kao u svemu u životu, nemoguće je držati se striktnih granica, "Randgruppen" (rubne skupine). To su etnički i socijalno marginalizirane skupine, ljudi, koji su odbačeni na osnovu siromaštva ili beskućništva, uzrokovanih često psihičkim bolestima, ovisnostima o alkoholu i drogama, te invalidne osobe i ljudi s poteškoćama u razvoju, navodim potpuno blogovski pojednostavljeno. Naravno i tu se vrši diferencijacija po onome: "sam je kriv za svoju sudbinu", te "njima treba pomoći, nisu bidni sami krivi za svoje stanje". Problem je i što ne postoji često ni najmanja solidarnost među rubnim skupinama pa jedne žestoko uzimaju na zub druge, naročito kod rasne (vidljive) rubnosti. Godinama je opća klima u društvu bila usmjerena ka pomoći onima koji su u sve češće završavali na ulici, dok sustav nije postajao nemilosrdan i prema "normalnim" ljudima kod kojih je automatski rastao revolt prema onima koji mogu eto živjeti i samo od socijalne pomoći, dok mi krvavo zarađujemo, odnosno radno smo ovisni i kao takvi ne možemo ni propitkivati postoji li možda kakva greška u postulatima sustava.
Od u društvo "reintegriranih" najzanimljivija su svjedočenja onih inteligentnijih koji su sami prošli pakao ovisnosti poput velikog glumca Hopkinsa, a nastoje biti potpuno otvoreni i iskreni. U jednom od zadnjih intervjua novinarka ga je pokušala loviti u kontradiktornosti prema iskazima prije par desetljeća, on je otprilike konstatirao da je naravno prošlost nepromjenjiva, ali da su i ona i današnja percepcija te prošlosti istinite i suglasne vremenu u kojem su iznesene.
Za kraj ću navesti samo primjere za obranu dviju svojih teza na seminarskim istraživanjima: identične mustre ili sheme propadanja, "pucanje preko noći" i odlazak uspješnih obiteljskih ljudi (beskućnik talijanski inženjer smješten kod münchenskog glavnog kolodvora i hrvatski inženjer smješten blizu hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu", pisao sam u vrijeme susreta s njima na blogu, tko zna jesu li živi, gdje i u kakvom stanju danas, budući da su bili doduše mojih godina, ali već načeti životom na ulici. Drugi je pirat A.U. , jedan od prvih Turčina koji se autovao kao homoseksualac i pisano je mnogo o njegovoj hrabrosti, iskazao se poslije kao istovremeno žestoki antisemit i islamofob, upoznao sam ga kao člana njemačke "Piratske stranke", i kod "naših" je bilo svačega, moja prijateljica je ostala u manjini kad se zalagala za njegovo isključenje iz stranke s ispravnom tezom da je uglavnom pogrešno biti tolerantan prema netolerantnima, ma kojoj manjini pripadali...
Ilustracija:
Berlin Alexanderplatz "terensko istraživanje" prije jako puno ljeta, skoro iz nekog drugog života...

Prije nekog vremena pojavio se na blogu post istog naslova, nisam siguran, možda učenije, na engleskom. Pogledao sam čiji je post, nasmijao se, nisam otvorio post. Toliko ako netko požuri optužiti me za plagijat, kao u slučaju jednog nadahnutog berlinskog posta o umjetnosti.
Zanimljiva diskusija se razbuktala noćas na blue sky mreži, ovo za drugog najbogatijeg čovjeka na svijetu nisam znao, promaklo mi. Tisuće komentara ispod posta o ovoj četvorci, a čini mi se da je samo jedan pogodio srž, problem je što velika većina ljudi misli da je dovoljno pametno da bi ih se moglo manipulirati...

"The richest man on earth owns X.
The second richest man on earth is about to acquire TikTok and his family could soon own both Paramount and Warner Bros.
The third richest man owns Facebook, Instagram, and WhatsApp.
The fourth richest man owns The Washington Post.
See the problem here?"

"The problem isn't even that the oligarchs own the media. The problem is that a vast majority of people think they're so smart that they don't believe they're being manipulated.
The Dunning-Kruger Effect leads us directly into neo-feudalism."

Dunning-Krugerov efekt je kognitivna pristranost pri kojoj ljudi s malim znanjem i vještinama u nekom području precjenjuju svoje sposobnosti, vjerujući da su kompetentniji nego što jesu. Paradoksalno, oni s visokom razinom znanja često podcjenjuju svoje sposobnosti jer pretpostavljaju da je ono što je njima lako, lako i drugima. Ovaj efekt proizlazi iz nedostatka metakognitivnih vještina koje sprečavaju pojedince da prepoznaju vlastite greške. (objašnjenje umjetne inteligencije)

Ilustracija, jedan koji je uvijek ludovao s razumijevanjem:

Čekam "ručak za van" i igram se s fotićem na visini oko pasa. Drugarica pizza, ja kebap, kao i mali dodatak Jinu. Danas je inače dan za svađe, baš cijeli, grah tako pao. Popodne, dok se u kafiću dame razilaze u mišljenjima, ja kolegi umirovljeniku objašnjavam njemačku hokejašku ligu i pravila, te da bi upravo trebali igrati Berlin i Augsburg, on traži na mobitelu, kaže našao, ali mu se ne učitava stranica, tako da sam do malo prije čekao izvještaj kolege Eura, njegov Augsburg pobijedio! Inače moj Brecht je rođen u Augsburgu, a živio uglavnom u Berlinu, onako usput...
I šetači, Jin isto danas nije svoj na svome...

“Kada bi u Hrvatskoj burek sa sirom počeli nazivati sirnicom, to bi bila uvreda za pravu sirnicu. Ovako je samo uvreda za pravi burek.”
— Jimbo
Jimbo je jedan od blogera, mislim da je i dalje aktivan na svojoj domeni, od kojeg se dalo svašta saznati. Tako je prepričao anegdotu oko poklona za američkog predsjednika Busha mlađeg, konačno je jedan predsjednik SAD stvarno dolazio u posjet Hrvatskoj, onaj prepad na Clintona u zračnoj luci nitko ne računa, trebalo je smisliti poklon. Mesiću su rekli da su hrvatski pištolji jako cijenjeni u SAD-u, njemu se ideja svidjela, odmah se nasmijao: "Ali dva, svi pravi revolveraši nose dva pištolja." Nije previše cijenio američkog predsjednika i odmah je dobio ideju za zezanje s kaubojima. Ameri ipak imaju nešto jače službe, Bush je Mesiću darovao zbirku ploča Paula Anke, jednu vlastoručno potpisanu od omiljenog Mesićevog pjevača. Kažu da je Mesić to jako često slušao u uredu, e sad se pitajmo tko je ispao veći hadžija...
U stvari ovo je trebao biti uvod o post o blogerskom podbadanju, igrama pravih revolveraša i onih što samo umišljaju da to jesu, ali sam u međuvremenu na fenomenalnoj stranici web arhive našao još neke davno otpisane fotografije, pa sam dobio Schlagwort za novi post- "sastanci". Dosta sam u životu sastančio, te sam jako kasno shvatio da su sastanci bili kod nas, a vjerojatno i dalje jesu, staljinističkog tipa. Malo je poznato da je najpoznatiju suvremenu foru sastančenja u redovnu upotrebu smislio i uveo u praksu sam Staljin, stvari do kojih ti je najviše stalo ne šalješ u pozivnici s dnevnim redom nego ih ubaciš i izglasaš pod točkom "razno" kad su svi umorni i samo iscrpljeni i jadni čekaju kraj i ne paze više ništa što će usvojiti..
Potpuno drukčije su funkcionirali i nisu predstavljali baš neko opterećenje, dapače, sastanci Piratske stranke. Ovo je foto strip dijela jednog, na prvoj fotki je čekanje dok se okupljamo. Znamo da su iz piratske internacionale tražili skupnu sliku za njihovu stranicu uoči izbora, tko će, ide pitanje, budući da sam jedini prije sastanka fotkao odmah konstatiram da je moj mali slijep za mrak. Sa šanka se čuje, ja ću, prodano, pali se cigareta i smišlja kako sve uloviti na slici i nastavak vidimo, brzo i efikasno. Tako i sve drugo, anarhistično, ne u pejorativnom smislu, bez hijerarhije, samoinicijativno, tako je, ipak moram reći, funkcionirao samo riječki ogranak partije...

Jučerašnje snimke, Jin i ja čekali drugaricu, lijepo je tamo, sve ravnica, puno zelenila. Danas na proslavi jednog rođendana, Jin i ja cijelo vrijeme proveli vani, većina uglavnom unutra, kiflice domaćice dobre. Zabavljalo se gađanjem valjda samostrelom iz daljine, izgubljene dvije strelice, uzalud ih se tražilo, svaka je 12 eura, ali nije problem. Večeras boli glava iako se nije kušalo ništa alkoholnog, promjena vremena, počela i ovdje kiša. Cijelo vrijeme pratimo i vijesti iz Rijeke, susjedi ništa ne javljaju, nadamo se da je krov na mjestu. Ne smiješ se ni radovati što si daleko od potopa. Domaćica nije imala ni čaj od đumbira ni čaj od borovnice, prvi put u životu pio čaj od višnje, čisto da zaželim želju, poslije shvatio da je nisam najpreciznije formulirao, jbga., a ni čaj nije neki. Ostali dečki su trošili dobar whiskey, ali nisu zato strelice previsoko letjele. I Kinezi imaju problema sa slovom "r" u engleskim riječima. Pričalo se i o lošem stanju njemačke auto industrije, oduševljenje istočnjačkom potpuno robotiziranom proizvodnjom, ali kažem, nikakve diskusije nisu razlog glavobolje i umora, za to bi bilo lijeka, kao i u stara dobra vremena kad su me sekirale gluposti drugih

Fotografije s bradom su stare tridesetak godina.

Maturantica, sad profesorica, mama, boemka u pozitivnom smislu.

S filozofkinjom, kasnije najuspješnijom rektoricom riječkog sveučilišta, o principima poželjnog društvenog uređenja (maturalna zabava)

Predstavnica maturanata se simbolično oprašta od profesora.

Prvo i najdraže razredništvo na novoj Medicinskoj školi (prije 30 godina, brada svježe obrijana, s kasnijim dragim prijateljicama.)

Doletio iz SAD-a na maturalnu zabavu svoje sestre, tema-treniranje sportaša/učenika.

Nakon diplomiranja u Ljubljani pohitala se pohvaliti u učionici najdražeg profesora, danas vodi važnu zdravstvenu ustanovu.

NF vodi tiskovnu konferenciju o nasilju u školi nakon što je roditelj u njegovoj školi premlatio profesora, umiješao se učenik i spriječio i gore.(2005.-slika Novi list)

Naslovnica Novog lista prije 20 godina, naravno da ne vjerujete, kao i da nitko nije odgovarao :D Junakinja danas poznata akademska umjetnica, rođena 1985., piše na netu, nije bila maloljetna, kako je brzo u sljedećih 20 godina išla teološko kulturna revolucija.
Za razliku od AnnaBonni nemam sačuvanih fotografija, ove su sve objavljene na blogu.hr 2004-2006., prvi put selektirane samo one vezane uz školu, dug je danas dan pa sam imao vremena.
Dodajem još tri koje su me jako obradovale jer sam potpuno zaboravio na njih, sad ih našao, hvala Blogu!

Eufrozina iz posta Tri blog gracije (prvi susret u Zagrebu)

U bijelim hlačicama, ne sjećam se!
I za kraj prigodna kao potpora onima koji će uložiti prigovor savjesti, ja prvi put zakasnio i u vjetar bacio godinu prije i poslije ispunjenog života, jedino što sam naučio je da "prokleti neka su vojnici svi, od sad pa do vječnosti." J.J.

Sinoć kasno, nakon šetnje oko dvorca, umorni i nestabilni moj pas i ja. Jutros u pola pet čeka me na nogama, idemo van, jesen je, nemamo više previše vremena, a u gradu smo posjećenog drveća. Srećemo jednog psa lutalicu, i on nas se boji, ostavlja na miru...

Imao sam najbolju namjeru napisati ozbiljan, seriozni post garniran kao i obično, to je dio prepoznatljivosti ovog bloga, osobnim primjerom. Aktualna su traumatska iskustva običnih ljudi oživljena popularnom nedjeljnom tv emisijom i kampanjom na fejsu za zaštitu djevojčica i žena od migrantskih seksualnih nasilnika (popularnu riječ predator ostavljam rezerviranom za Trumpove prijatelje).
Sjetilo me to na prvi mladalački pokušaj u praksi stvarne zaštite djece i mladeži, naime učenica mi se požalila da im se maloljetnima u sklopu prakse prikazuje užas pobačaja, tadašnja odgovorna osoba mi je odgovorila isto kao što sam na nastavničkom vijeću dobio odgovor na protivljenje potpunoj zabrani tetovaža i pirsinga, logično mladi kolega da je to neprihvatljivo, ali ionako potpada bod bolničku nadležnost, nemamo što mi tu diskutirati.
Elem ili za kraj, zapazio sam da dugo u KBC-u nisam vidio medicinsku sestru ili tehničara bez tetovaže. Angažirana sestra desna aktivistica je otišla u mirovinu, pojavili su se neki novi problemi, ja sam počeo birati za razredništva elitnija usmjerenja poput farmaceuta, slijedile su sve blesavije reforme i sve manje sam slijedio Schillerovo:"Narod treba najprije odgojiti pa tek onda osloboditi." Narod ždere što mu algoritmi serviraju, trenutno uglavnom rasizam.
U zadnja dva slučaja seksualnog zlostavljanja u Istri glavni jun(a)ci su Indijci. Nakon fejs histerije prestao sam se zezati da narod koji uživa u takvim glupostima poput bollywoodskih sranja ne može biti normalan, prestao sam jer su mi počeli i do jučer ozbiljni ljudi vjerovati. Političari pričaju o doživotnim traumama djece i stječu bodove, dok je policija sumnjiva jer još uvijek istražuje priču.
Mislio sam u post ukomponirati i "hrvatski swingerski raj" i već objavljenu priču o djevojci koja umjesto da se traumatizira, s osmijehom mobitelom "skrivena" sve snima, ali sam onda istražujući na netu lokaciju otkrio ovu savršenu priču, ja sam je sebi automatski preveo na njemački, jer mi je tako komp naštiman, vjerujem da je na hrvatskom još zanimljivije, a i ovako je zabavno primijetiti da se dosta toga i na originalu razumije i simpatično zvuči. Baš tako:
Češka "swingerska" ženska priča
Eto sve napisano je trebao biti kratak uvod u post o naivnom meni, koji je ovdje mislio izvaditi besplatnu godišnju željezničku umirovljeničku kartu, nek se nađe. E nećeš razbojniče!
p.s.
Sinoć su mi crkle prve dvije od skupih četiri duracellke opjevane par postova prije. Barem sam guštao obrađujući zadnju prebačenu fotku na računalo, napisao sam već, da imam dojam da ovdje glede odijevanja molitve klečavaca imaju uspjeha, no eto, nije u potpunosti tako, neke djevojke još hrabro odolijevaju .

Već sam mislio da ove godine ništa od psećeg igrališta. Daleko je brate, a nismo više baš mladi. Navijao sam, bodrio, ali Jin bi odustajao daleko od cilja i hitao nazad kući, kao da je tamo bolje i da kuća, poput života uostalom, nema rogove.
Jučer popodne smo zajedničkim snagama uspjeli. Nije obećavalo, a onda je došlo uz naše uporno nagovaranje, do naglog preokreta u glavi. Nažalost nema više livadnih prečica, grade se "novi luksuzni stanovi za prodaju", meni sve to izgleda bez balkona jako neugledno.
Na igralištu simpatičan odbor za doček, odmjeravanje iz međuprostora između zauzetog i slobodnog igrališta, ipak su tu uz dvije mazne dane i dva muška, koji na prvu ne djeluju opasno, ali im ni repovi ne mašu. Jin u sekundi razmisli, zareži i bira usamljeničku slobodu i igru preko žice, nekad je i bolje tako, previše je adrenalina i entuzijazma s druge strane.
Za fotografije Jinove pratnje je premračno, moramo se kao i u životu prebaciti na umjetnički modus.
Uvjerili smo se da i nije neki problem stići do igrališta, možda katkad ponovo svratimo i pronjuškamo, možda nam bude i do igre.

Jučer smo na kavi, odnosno ja na čaju u "Mont Everestu" dobili izravno pitanje od prijatelja, zašto ne bismo trajno ostali u Virovitici, te razumiju zašto je Rijeka na drugom mjestu, ali zašto je Berlin na prvom?! Drugarica je odgovorila zato što tamo dišemo, te navela primjer da sam ja jedno jutro, primijetila je to na fotografiji, odšetao u muzej u gornjem dijelu pidžame, a nitko nije ni primijetio niti reagirao. Ja nisam spreman na takva pitanja pa sam odgovorio otprilike Jin smije tu, Jin smije tamo, Jin smije svigdje.
Između ostalog npr. fascinira taj "second hand" život, buvljaci, buvlja raznolikost i sloboda.



















Fotografije uglavnom drugarica, obrada moja.

Magla je jutros bila gora od jučer i to mi je usmjerilo dan, barem glede šaranja po blogu. Ne znam koliko će ih biti, nadam se da neće biti naporne poput riječkih kiša kad se zaredaju.
Jučer navečer sam konačno zahvaljujući odličnom članku shvatio što znači pojam gentrifikacija, posebno kad istu sprovodi u djelo istočna građevinska mafija i zašto su stanovi u elitnom berlinskom kvartu u jednom trenu bili jeftiniji od riječkih. Mislio sam da mi imamo autohtono hrvatsko poduzetništvo, no od njemačkih prijatelja sam naučio da oni poduke dobivaju ne samo od poznate ruske, nego i turske, arapske te snalažljivih bandita iz drugih nekad tako jadnih država.
Pokušao sam složiti post, znam što je kapitalizam, ali toliku bešćutnost teško je zamisliti i objasniti.
Danas je izdano zadnje tiskano izdanje meni najbližih njemačkih novina, čuvenog Tageszeitung-a (taz), od sad dostupnog samo na taz.de. Jedan od naslova zadnjeg tiskanog broja novina duge povijesti je "Samo je toaletni papir nezamjenjiv. Zanimljivo je za toliko socijalno osjetljive novine neznanje, da je i u Europi za neke društvene slojeve i toaletni papir luksuz.
Ilustraciju posta čine moje fotografije fasade najdražeg berlinskog dućana, u prvoj prostoriji su u ogromnoj košari donacije, koje se prodaju sve po 1 euro, tu sam jednom prigodom izronio vojničku jaknu, koju sam prošle godine prestao nositi. Unutra su i igle i lokomotive, nije ni sve jeftino

Ne podnosim magle, štoviše, nikad ih nisam podnosio. Sarajevske sam zbog istrajnosti i upornosti doslovno mrzio, na kraju sam im zahvalan na zaključku da to nije grad za mene, i definitivno nije bio, osim magli je bila i ta nepodnošljiva komšijska znatiželja i virenje kroz zavjese i ključaonice, tamo su rijetki ljudi mog načina života mogli preživjeti rat, mobiliziralo se i na ulici, a i "kakva ba diskrecija".
Jutros je Jina i mene dočekala nimalo ugodnija virovitička magla. Ipak hrabro smo u cijelosti obavili ritual jutarnje šetnje, čim smo se vratili u (pre)topli stan Jin je tražio na balkon, zaboravio da ništa ugodniji zrak nije vani, izašao i brzo se vratio unutra, onda se neuobičajeno počeo maziti, vidio je da se nisam skinuo nakon jutarnje šetnje, otvorio sam vrata stana, ponudio nastavak šetnje, okrenuo se i tražio da ga se popne na kauč gdje sad uglavnom i spava. Malo smo se poigrali, vidio sam da fintira spavanje i otišao u brzu kupovinu.
Mobitel je zazvonio u mesnici dok sam plaćao šnicle, čuo sam glas probuđene drugarice, nekome nedostajem, cvilio je, pretražio čitav stan i sad leži blizu ulaznih vrata. Rekao sam da brzo stižem, požurio i ljutito nekoliko puta zamantrao "mrzim maglu". Samo malo me razvedrio nevjerojatno sladak osmijeh jedne mlade djevojke, dok sam je jureći zaobilazio, uz slatko :"Dobro jutro.". I ovdje me već svi znaju, i ovdje vire kroz zavjese.
Kad sam se vratio doma, nakon par minuta je uzrujani Jin to prihvatio, smirio se i čvrsto zaspao.

Natpis na stupu van svih puteva, ne vide ga ni svi vlasnici psa, koji krenu pokupiti za svojim ljubimcima, kao ja jučer, Jin je zorno demonstrirao što misli o tipično hrvatskoj navadi, bunimo se tako da nitko, ako je moguće, niti vidi niti čuje, ali mi smo mirni, jer smo svoje rekli.
Nema više šanse stići do psećeg igrališta. Nadao sam da će ravnica kakve nema nigdje i trava uz staze potaknuti duže šetnje, nema njuškanja na svakom koraku kao u Berlinu, ali i to je nešto, ionako smo stari i grintavi, obojica, i ne samo nas dvojica i sve brže odustajemo.
Jučer su mi pri maksimumu živčanosti crkle baterije u fotiću. Odmah se spuštam, Studenac mi tu u prizemlju, zadnje vrijeme uzimam neke jeftine duracellke kod svog čovjeka, ali daleko je Rijeka, a još i bez fotića nema šanse ovdje preživjeti. Prisjećam se berlinske lekcije, kod varte treba biti naslikan simbol fotića, te power ili plus kod obje firme. Najbolje pitati trgovca, ali znamo da to u Hrvatskoj uglavnom ne vrijedi.
I tako ja gledam, puno raznih vrsta za ne tako veliki dućan, gledam, a ne vidim, naravno naočale su mi ostale u stanu, cijene vidim kod varti najniži prvi broj ojrića 3, pa 4 pa više, kod durki sedmica jbga. Kod varti od preko 4 eura 4 komada, normalna cijena, nazire se hrpa naslikanih simbola, objašnjavam curi da sam bez naočala, jel tu negdje simbol foto aparata, cura istog trena pokazuje, tu je, kupujem, izlazim, ovaj put uzimam i račun, načinjem pakiranje, stavljam napamet plus minus, pogađam, aparat radi. Gasim, zbunjuje me, jako sporo se gasi. U momentu se sjetim, pa u džepu od prsluka mogle bi mi priručne naočale, nalazim i gledam, nije to fotić, to je simbol tranzistora, piše long live, ništa plus niti power, u marketu dvije cure, po svemu sudeći sam popušio, ali ljuti me ono "kamera" s antenom.
Vraćam se zamijeniti baterije, tvrdim da mi je krivo rekla da su za foto aparat, ova zove drugu, dovikuju se, čujem ovu drugu, ako je vadio bateriju ništa. Nastavljam raspravu, ova dolazi i gleda, i njoj to sliči na fotoaparat, vidim da ni ne znaju što je to tranzistor i čemu to služi, na kraju ipak zovu mobitelom šefa, shvaćam da dobivaju upute kako stornirati račun, te me upućuju da uzmem druge, izbor uopće nije velik, jedne no name extra power 3 i nešto i te skupe duracellke, koje ne ukazuju na fotić, ali rekoh, ime je ime, a sad je već lakše baciti još dva ojrića, nema više vraćanja. Zasad radi.



"I neiživljeni život primiče se kraju
doduše možda sporije poput baterije
u džepnoj lampi."

Slijedi duga strofa u pjesmi Ericha Frieda, uglavnom ako nakon mnogo godina pokušaš tu lampu upaliti nećeš dobiti ni trc ni mrc i ako je otvoriš naći ćeš samo svoje kosti (znate onu, pjesnici su čuđenje u svijetu ;))

"A cijelo to vrijeme si mogao
isto tako dobro svijetliti..."
p.s.
Preduhitrit ću pitanja, ako je množina od dan dani, zašto moja od san ne bi bila sani, barem smo mi pjesnici slobodni

Mala mjesta su puna velikih ili barem zaslužnih ljudi. Kažu da sam asocijalan, jesam, ali ja ne znam razgovarati ljudima koji su se ostvarili i s pravom su na nešto ponosni. Može to biti recimo hipotetski kino dvorana, koja ponosno blista u svojem sjaju, uređene fasade, s natpisom koji se vidi iz daljine, nema veze što su predstave učestale kao besplatne vrećice na psećim igralištima, svi znaju tko je zaslužan za tu kino dvoranu, a tko se izborio za pseće igralište.
Volim pogledati oglasne ploče u gradu. Još uvijek su informativne i istinite za razliku od lokalnih portala. Kazalište poznato i izvan državnih okvira, se redovito dobro drži, mada su kršćanska događanja brojnija, nije da brojim, normalno, kao što je normalno da su načitanije osmrtnice.
Nikola Trick, saznajem, legendarni virovitički slikar nije doživio ni šezdesetu, ostao cijeli život u roditeljskom domu. Nema poante kao i što nema poante što je ista dama na dvije fotografije, jednostavno mi se našla na putu i dopunila sliku terase ispred kavane s kolačima i sladoledom (prvu ispod oglasne), te zanimljivu arhitekturu zgrade (drugu ispod) u kojoj je, mislim da mi je netko rekao, ali nije mom pamćenju za vjerovati, smješteno i gradsko poglavarstvo.

Tri nasumična Frommova citata negdje sa sredine zbirke:

30. Kreativnost uvijek zahtjeva odricanje od sigurnosti.

31. Osoba koja se nije potpuno otuđila, koja je ostala osjetljiva i sposobna da osjec
a, koja nije izgubila osjec
aj dostojanstva, koja još nije „na prodaju“, koja još može patiti nad patnjom drugih… – ukratko, osoba koja je ostala ličnost, a nije postala stvar – ne može, a da se ne osjec
a usamljeno, nemoc
no, izolirano u današnjem društvu.

32. Suvremeni čovjek misli da gubi vrijeme kada stvari ne radi brzo. Ipak, on ne zna što da radi s vremenom koje dobije – osim da ga ubije.

Dvije snimke jednog moguće sudbonosnog dana 2023. kad nisam pronašao berlinsku očnu kliniku u kojoj sam bio najavljen jer sam sve nazirao, ništa vidio:





I za preskočiti, moje jučerašnje izbacivanje žuči na mrežu:

Krajnja desnica, sad već trijumfalno, demonstrira svoju moć. Musk i ekipa se uspješno zabavljaju manipuliranjem svjetskim medijima, zadnje u slučaju dodjele Nobelove nagrade za mir, još prošle godine časne nagrade. Dobila ju je žena koja je potpisala 2020. dokument "Carta de Madrid" iniciran od strane španjolske ultradesnice, supotpisnici su Giorgia Meloni i Eduardo Bolsonaro, između ostalih. 2002. bila je sudionica puča u Venecueli, koji ju je dugoročno trebao dovesti na čelo države. Zahvalila se Trumpu na podršci i posvetila mu svoju nagradu. Usko je povezana s ultradesnim skupinama, uključujući i njihovu drugu ligu s podržavateljima četnika i ustaša koju je Bartulica okupio ovih dana u dubrovačkom luksuznom hotelu.
Lako im je kad im je dolaskom Trumpa na vlast oslobođen prostor. Ne zavaravajmo se, socijaldemokratskom izdajom nakon Schrödera i Blaira širom su im otvorena vrata. "Svi koji žele raditi mogu naći posao, jedini je preduvjet da se redovito briju i peru", izjava je vođe socijaldemokrata kao i forsiranje narodne poslovice "Svatko je kovač svoje sreće"
"Ne postoji pravo na lijenost!" "Razvijati samoodgovornost", teško je naći odvratnije frazetine koje uglavnom potječu od novih socijaldemokrata. Ne znate o čemu govorim, vi niste imali zadovoljstvo da vas u saboru primi tad moćni Linić.
Nije problem u nikome od gore navedenih, problem je što ne postoji ljevica, postoji ta ekipa koja bi oporezivala pravocrtno imovinu, golim ljudima i gaće skinula, jer nemaju muda dodatno oporezovati ni milijunaše, o milijarderima da ne govorim ili o skorim bilijunašima...

Jin i ja jutros izlazimo iz zgrade u uobičajenom jutarnjem terminu, sedam i kvarat, na zraku nas odmah zapuhne neuobičajena tišina, zbunjen on, zbunjen ja. U blizini su vrtić i osnovna škola, obično je i promet živ, već prvi roditelji dovoze svoju djecu u vrtić, u Berlinu sam zapazio natpis, prijem djece do 9 ujutro, ovdje vidim i odgojiteljice ubrzano ulaze prije pola osam, u kuhinji je odavno svjetlo, a danas ništa, ni prometa, ni ljudi, napravili smo par koraka, par puta zbunjeno zastali dok bi Jin škropio travu i baš u momentu kad sam konačno (d)osvijestio da je možda subota, Jin je zastao, odlučno se okrenuo i uputio prema nazad, ono nešto smo danas zeznuli, prerano izašli, ajmo mi još malo doma odspavati. Isto tako odlučno sam ga ja zaustavio, podigao i odnio stotinjak metara prema suncu s prve fotografije, a nazad ćeš se vratiti prijatelju sam, kad usput obaviš sve nužno. Tako i bi. U trenu je pored nas projurila žena koja je nekamo hitala u svoj nespokoj, ali sam srećom još imao fotić u rukama i uspio sam to kako tako dokumentirati, sve mutno kao u dobrim starim vremenima.
Želio sam poantirati, u Berlinu ne postoje ovakve subote ujutro, svaki dan u svako doba, barem par koraka dalje nešto se događa. Napisao bih i lagao. Odmah sam se sjetio jedne subote rano ujutro kad sam hitao na kut dviju ulica, dokumentirati i fotografirati povijesno mjesto, gdje se najčešće prostituirala Christiane F. u romanu "Mi djeca s kolodvora Zoo" kad s društvom ne bi boravila uz i na navedenom kolodvoru.
Bio sam ja tamo i dan prije, još uvijek su šetkale prostitutke i još uvijek neke vidljivo tragično mlade, međutim uz njih bi se brzo zaustavljali automobili i munjevito padali dogovori i one nestajale, ali sam procijenio da bi bilo suludo na takvom mjestu i pokušati vaditi fotić.
Kad sam izašao iz podzemne oko pola šest okolne ulice su bile prazne i promet nikakav. I mjesto gdje se dodiruju putokazi s imenima po knjizi proslavljenih ulica sam neometano snimio. Desetak metara dalje pušile su i pričale dvije punašnije dame, po grotesknoj utegnutosti jedne izvjesno je bilo čime se bave, mada su djelovale nezainteresirane za cijeli svijet i okolicu. Malo dalje je šetala još jedna gore-dolje, koju nisam ni odmjerio i to je bilo to. Sad kad malo promislim i ulice u kojima bih jutrom presjedao iz vlaka u vlak znale su neradnim danima biti uglavnom s rijetkim prolaznicima, ja sam stekao pogrešan dojam o cjelini, jer sam tamo stanovao u kvartovima u kojima je uvijek bilo živo i u kojima su haustori bili zaštićeni bravama otpornim na provale.
Ne da mi se smišljati efektan svršetak posta.

Duško Radović je bio kroničar ne samo ispred svog vremena, nego ispred svih vremena. Na svakom koraku u šetnjama s Jinom srećem njegove modificirane rečenice. "Posjekli su još jedno staro stablo i na njegovo mjesto posadili mladog zgodnog policajca."
Tako se valjda svako jutro, nisam siguran, jer mi često mijenjamo relacije svojih šetnji, naspram osnovne škole, kvarat do osam, nasadi mladi policajac, logično bi bilo, po smjernicama iz dva ministarstva, za sigurnost djece u školama.
"Ne ponavljajte svojoj djeci, koliko ste se mučili dok ste sve ovo stekli, jer na vama se vidi da ste se mučili, a po onom što ste stekli, ne vidi se zašto ste se mučili."
Na betonu ispred našeg virovitičkog haustora sjedi, smije se i ispija energetske napitke više curica, povremeno jedna ili dvije ustanu pa drugima demonstriraju neki ples, meni se ni ne miču, moram ih preskakati noseći bakse Radenske, jer sam rekao da ću više puta proći i nek se ne daju smetati. Nedavno je netko feštao i uneredio podrum, stare šifre za ulaz više ne vrijede, morali smo naći ključeve, koje inače nikad nismo koristili, da bi stigli do stana.
Čekamo drugaricu kod ulaza u super market, izlazi nasmijani gospodin srednjih godina s velikom vrećicom u ruci, najprije uočavam prsluk od kvalitetnog i skupog materijala, upravo je završio razgovor na mobitel, yes, stižem, primjećuje Jina, pita smije li i saginje se pozdraviti ga.
Na savršenom engleskom izgovara naziv Jinove pasje vrste, pa na nesavršenom hrvatskom pita :"Kako star jest?", ja odgovaram: "Četrnaesta", on se smješka i veli:" I moj je 14.", opet na engleskom govori naziv vrste, razumijem samo da je isto terijer, i da ga je doveo sa sobom, konstatiram da dobro govori hrvatski, pa rođen je tu, dugo ga nije bilo. Diže značajno vrećicu, veli sad bi mogli jedan whiskey, pravim se da ne čujem i petljam nešto oko Jina, on želi lijep ostatak dana i pozdravlja, ja odzdravljam. Za minutu čujemo glasan tras, tresnuo s biciklom. Uz zid se sam podiže dok mi žurimo pomoći, visoko drži vrećicu s bocama, daje znak da je u redu, već na mobitel govori da ga se čeka na uglu dvaju ulica uzeti boce, vozi jednom rukom i koliko vidim praktično jednom nogom, tek kad je pao i dizao se primijetio sam da je alkoholiziran, vozi ravno u savršenoj ravnoteži.
"I ovog jutra, dragi slušaoci, vi nas slušate a mi vas gledamo, "odozgo" - sa 23. sprata palate "Beograd"! Koliko mi odavde možemo da vidimo - nije loše."
Duško Radović: "Beograde dobro jutro"
Nekad poanta zna biti u sitnom detalju:

Prvo jutros pročitah kod kolege Eura o balkanskim gastro tajnama naših starih, ono da sva jela sadrže vegetu. Po restoranima, jer nekad se često jelo po restoranima, mogu posvjedočiti da je to uglavnom bilo istina, moja je obitelj doma srećom bila atipiična i mi smo danas takvi. Jučer sam se sjetio i druge gastro tajne naših starih, pretjerivanje sa sodom bikarbonom u ćevapima. Kad sam u mesnici upitao imaju li slučajno špekjegera žena se skoro naljutila, naravno da imaju, odmah sam doručkovao, bio je jako ukusan, poslije mi je palo na pamet da i tu pri pravljenju koriste sodu bikarbonu, ne pitajte zašto.
Inače negdje sam na drugim blogovima komentirao, imam dojam što se odijevanja tiče da su u Vt pored svih negativnosti koje su je snašle, uslišene i molbe klečavaca glede odijevanja, jučer predvečer sam se ipak uvjerio da nije sve baš tako sivo.
Ipak glavni model ovog bloga uvijek ostaje jedan, unikatni, kom krivo, kom pravo. Jučer smo drugaricu čekali u dijelu grada u kojem većina pasa hoda nevezano, Jin je uglavnom legao i odmarao baš na mjestu gdje je jednom davno imao divlji seks, u jednom momentu mu je dojurilo žensko štene koje je jako lajalo i očito se željelo utrkivati, Jinje ignorirao, ko da je želio reći, dijete drago, kome je još do jurnjave.

Kiša i sunce



Jin bojkotira šetnju


collaborate with image links


Dolazi nam noć.

Zanimljiv dan, drugarica raščišćava, ja odnosim ogromne vreće razvrstanog smeća. Toliko tog suvišnog, ali nitko nikom ne smije suditi. Otvaram neki neraspakirani češki električni aparat za šišanje, funkcionira, brijem glavu, malo se previše pregrijava za moj ukus, ne bi trebao nekorišten, nema veze, koliko traje traje, nasmijava me samo pridjev na kutiji "profesionalni", moš mislit.

Idu dani u gradiću gdje su nekad živjeli svi mirno ko hipici, prilagođavamo se i učimo ne izvolijevati, odemo u Plodine po tekući jogurt njihove vlastite proizvodnje, već 4 pokušaja nikad nemaju, ali zato je keks Domaćica od po kile na akciji, odemo u Lidl, zaboravih već po što, isto ciljano, nema, ali zato Radenska na najpovoljnijoj akciji i tako dalje i tako bliže, mene i nije toliko iznenadilo, znam ja logiku tržišnih gospodarstvenika manjih mjesta, štoš prodavati tekući, treba prodati kruti koji je skuplji pa se više zaradi, a jogurt ko jogurt i tako to. Dobro, domaći su me ismijali kao zadnjeg amatera, čuj, u subotu nakon šetnje s Jinom, ostavio šefa da nastavi spavati u toplom stanu i uputio se na pješački maraton za napravit ključeve, kako se narod smijao, čuj on mislio da će mu gospoda privatnici subotom raditi (već sam napisao da u zgradi zaključavaju smeće), a i logično je da netko od nas dvoje u Rijeci zaboravi svoj virovitički ključ.
Inače tu smo jer nam treba topao stan, a našu kućicu slobodicu i nije jednostavno zagrijati, pa barem dok traje KBC pauza kod mene...Valjda i po prvi put imamo normalne susjede u Rijeci pa smo se usudili odvažiti na put. Iako nam nikad nije bilo toplije, ja se s čežnjom sjećam stare TA peći iz potkrovlja, uvijek na dvojci preko zime, ugodno toplo, smijem se svako malo zračiti, ostaju topli zidovi i ne pali se izdajničko svjetlo, ovdje čim malo otvorim balkon, ne bismo li Jin i ja došli do friškog zraka, razbukta se plin izdajnički po cijelom stanu, i prođe me volja za luftanjem, koliko god bilo praktično, s ovim grijanjem ja nikad neću na zelenu granu, ja sam i u sibirskom Sarajevu držao odškrinute prozore.
Hladno je i super, Jin ima odličan apetit, dobro, dogodilo se da smo ga možda malo podcijenili, ali i tu naivno računam, u Rijeci isto nemaju njegovu marku, ali naravno, ponude da će naručiti, puknu proviziju i mirna Bosna. Čim smo dolazili u Viroviticu vidjeli smo i Hop i druge prodavače pseće hrane i bili smo mirni, dok ipak nismo pitali, neće trebati, ali za svaki slučaj. Vidi čuda, u svakom dućanu isti odgovor, za pse dijabetičare imaju samo Royal Canin, firmu koju Jin nikad nije volio, a taj Exclusion, koji smo im pokazali na internetu, sve trgovci s hrvatskim adresama, ne smiju naručivati ili zarađivati, kako volite. Svi su ipak pošteno dodali, probajte u Zoocityju, u velikom shopping centru. Ovo je baš pravi Zoocity, komentirao sam i danas smo se zaputili, prostor na prvu izgleda kao shopping raj:

.
sign up for image hosting account




Šipak, ni oni ne smiju naručiti, morat ćemo, ako bude trebalo, kao sav normalan svijet, naručiti jeftinijim putem, dostavom preko interneta.
Ni Jin ne razumije to tržišno gospodarstvo...



Njegovo oduševljenje sam odmah prenio na FB kao naslovnu sliku, a istovremeno napravio selfie za profilnu...



Inače napravio sam jutros dva ključa za 7 eura, bio sam ovaj put spreman na cijenu.

Kako godine idu sve teže stižemo do berlinskog odredišta. Skoro dva desetljeća je to bila cjelodnevna vožnja, ove godine smo uz osiguran smještaj u centru Berlina u stanu naših prijatelja, tražili i vozač/icu/a, na kraju bi se ipak odvažili u troje, da se Jin nije razbolio i morao na operaciju, a prioriteti se znaju.
Sad pišem na rasklimanom, selotejpom oblijepljenom računalu, koji je s nama bio za zadnjeg berlinskog boravka, te su u njemu pothranjene i fotografije koje sam tad upotrijebio na očito zauvijek izgubljenom FB računu i sad poneku (zlo)upotrijebim i na blogu.
Dakle posljednjih desetak godina put rasporedimo u dvije faze s noćenjem u Bavarskoj. Internet traganje za najpovoljnijim noćenjem je prepušteno meni.
Iako sam potragu ograničio na najjeftinije dogfriendly destinacije uspostavilo se da je izbor širok i da se mogu čak i ispuniti neke stare želje. Dva put smo ponovili noćenje tik uz autoput, Serways hotel, Raststätte Nürnberg Feucht- Süd, prvi put sam ulovio nevjerojatan popust oko 50 posto, s tim da nije moglo proći bez rasprave u gužvi na recepciji, srećom drugarica je isprintala cijelo ugovaranje cijene. Sobe su zvučno izuzetno dobro izolirane, zanimljivo je opušteno šetati među užurbanim vozačima i putnicima kojima je to samo kratka postaja u jurnjavi ka cilju te umornim vozačima ogromnih kamiona, kojima će to biti jedno ipak malo manje udobno noćno odredište nego nama.
Ipak najčešće smo birali najugodnije iznenađenje potrage, izuzetno lijep hotel u centru gradske jezgre bavarskog gradića Gredinga. zadnji put smo dobili mjesto iako smo noćili krajem srpnja, subotu na nedjelju, u dane Gredinger Volksfest, ljetne pučke šatorske višednevne veselice, kakvu svako mjesto na našoj obali ima, predstavivši se već kao stari gosti.


upload photo site


U okolici je nekoliko hotela, ovaj jedini smješten u centru izuzetno lijepo uređenog starog grada je ne samo najljepši nego i daleko najjeftiniji. Čak se i auto može parkirati u dvorištu s unutarnje strane, koje pripada hotelu, prvi put na samom dolasku nam ništa nije bilo jasno i sobe su bile tip top uredne i čiste. Onako umornima tad je nešto samo Jinu upalo u oči, stepenice. Na kat u sobu vode starinske široke i visoke drvene stepenice, lijepe za vidjeti no Jinu jako nespretne za penjanje. Hotel je vjerojatno pod spomeničkom zaštitom kao i cijeli stari grad pa su vlasnicima ograničene mogućnosti uređivanja unutrašnjeg prostora, što ja smatram jako pozitivnim, dapače.
Šefica hotela je simpatična Grkinja s kojom smo mailom dogovorili sve oko Jinovog boravka s nama, usput dobili i još povoljniju cijenu od one na netu. Ovaj zadnji put je drugarica zbog moguće gužve ujutro željela račun platiti unaprijed, momak koji je radio opalio je visoku cijenu, ne, on ne zna ni za kakve dogovore, šefica će ujutro biti tu pa ćemo ipak njoj direktno morati platiti, ne dijeli ona baš s njima svoje dogovore. Prije podne šefice nema pa nema, javi se doduše svako malo da će brzo doći, kad stigne ispričava nam se i priča kako je na njena leđa pala briga za sve starije članove obitelji, čudi se zašto nismo platili unaprijed ako smo željeli, žalimo se na nastup recepcionera, ona ga hvali kako je dobar, ne, naravno da vrijedi cijena koju smo dogovorili, što bi mi možda još neki popust, ma ne, hvala lijepo, samo naplatite, te se na kraju srdačno pozdravljamo, samo što se grlili nismo.
Za kraj fotka pred hotelom koji je Jinu već drugi put bio poznat, o trećem da ne govorimo...




online upload pictures

Hrvatsko pjevačko društvo "Rodoljub" iz Virovitica večeras svečanom sjednicom obilježava 145. obljetnicu djelovanja. Drugarica bi otišla, ali kako to biva, svi pozvani imaju neke preče obveze, a ne da joj se samoj. Sumnjam da bismo Jin i ja kao nerazdvojan dvojac bili dobrodošli tamo, ne pada nam na pamet ni pokušavati, mada smo obojica veterani berlinskih jazz i rock koncerata. Pjevala je i za to društvo je vežu putovanja, nastupi i lijepe uspomene, ali naravno i nešto kao trauma, nije izabrana za solisticu kad je mislila da to zaslužuje, bila je u najužem izboru, i ono karakteristično i vrlo vjerojatno za naše prostore, crv sumnje da je presudio po balkanskim mjerilima atraktivniji fizički izgled.




Vidi se iz prethodnih postova da me ovaj put Virovitica blago rečeno ne oduševljava "g", moram ipak napomenuti nešto što me jako veseli, iako može biti i slučajnost, već druga igranka sa živom glazbom na platou ispred zgrade gimnazije, ne naravno u vrijeme nastave. Nažalost vrijeme je histeričnih, izmanipuliranih, glupastih, šizoidnih gomila, prolaznika za koje je OZNA bila mala beba, a Orwel romantični naivac, tako da se ne usuđujem više zbog provincijskih baba i budaletina dokumentirati događanja, jer oni uključujući balavačke bande znaju da tu ima maloljetnih osoba, jebe se njih što zakon začudo još uvijek dopušta fotografiranje javnih priredbi, karnevala i slično. Sad ću kao Milka Babović nekad, u najbližem redu do muzike ovaj put je stajalo i njihalo se sedam pretpostavljam srednjoškolki i povremeno pljeskalo bendu, činilo mi se, još mlađem od njih. Okolo se uglavnom sjedilo ili stajalo uz štand u ravni s glazbom, i što je meni bilo posebno simpatično, jedan mladi par u starom dobrom stiskavcu, to sam odlučio riskirati i snimiti, no kako sam snimao s nivoa boka u hodu napravio sam jedan korak previše i ostali su van kadra (druga fotka, ovu koju sam prešarao bojama).




upload image

Ajmo u muzej
Tamo je i šutnja boja
Odšutimo je.



Fotografija: Samo jedan je nezamjenjivo, iritantno mutan, pa vi i dalje sumnjajte

VT gradnja

Kuća uz kuću
Gola susida pegla
Virovitica.




image uploader


Piše u jednom komentaru
na tko zna kojem blogu
uvaženi bloger pjesnik Sewen
citiram ono po sjećanju
"gdje god pogledaš ono pjesma"

I ja sam nekad bio pjesnik
uz pjesme se lakše živjelo
dok je proza nametala prozace
dok se pilo i grišilo budno i bludno
s guzne strane, raj pa istok.

Dolaze pjesnikinje s imenima i prezimenima
svježe iz crkava pokorne i fine
griješe samo gramatički čedno
kršćanski ponos im samoću briše
moral sipaju nama koji čekamo žedno.

Ne moramo pjesniče dalje od bloga
njemački blogericama novim nije baba roga
slale ih nastavnice njemačkog gledati
"Život je lijep" i tu žurno prestaje rima,
učenje njemačkog kod Benignija: Halt Kameraden!

"Hočem kaditi in reči tvojem očetu naj gre k vragu."
napisao bih, ali ne znam koga citiram
djevojko, ostavi se njemačkog, vježbaj hrvatski
drž se svog hrama i čuvaj svoju sjedilicu
dok ne posijedi.

p.s.
Evo kakva fotografija nastane, kad naglo okreneš i glavu i fotoaparat od fasade koju slikaš, a nemaš više refleks nadobudnog mladca...

Prije par godina su naguzili novogradnju, na čiji zid naslonjen sam snimio prvu fotografiju, stanovnici novogradnje čiji su dnevni boravci i kuhinje zbilja skupo uređeni, lijepo se to mora vidjeti, dobili su naravno i parkirna mjesta ograđena rampom.
Davno sam citirao velikog svjetskog fotografa Japanca u New Yorku, da ne bi mogao živjeti u gradu ispod milijun stanovnika, onda sam ga i te kako razumio, danas su druga vremena, seljačija koja voli upoznavanje susjeda s kvalitetom glazbe iz krajeva iz kojih su došli, te uvezene građevinske i narko mafije su počele narušavati i legendarni berlinski gradski štih. Pisao sam da je Berlin znatno brojem stanovništva po najnovijim, kod nas nepoznatim brojevima, znatno prešišao Hrvatsku, no ovakvu sljubljenost stambenih zgrada ne pamtim tamo nigdje.
Prvih dana sam šetajući s Jinom i hladeći se od iznenađenja, da je Virovitica bezobraznošću majstora prestigla Rijeku, u Rijeci se barem tješe da su to dođoši i vlaji koji kradu, ovdje su svi uglavnom domaći, znači u šetnjama sam se tješio, ni u Berlinu nije sad ugodna klima, a zadnjih godina samo izlazimo u muzeje dva tri dana u mjesecu, besplatna nedjelja i dio prvog četvrtka najboljeg muzeja. Jinu se vjerojatno ne bi više dalo toliko vozikati svim prijevoznim sredstvima i hodati okolo, uostalom i ovdje na ravnom pokušava kratiti šetnje. U Berlinu sigurno ne bi imali tako kvalitetno grijanje gradskim plinom, čije smo ponovno uključivanje neočekivano skupo platili, uostalom ne bi bilo ni ugodnije u sad zbilja problematičnoj Rijeci, one zidove tamo treba zgrijati.
Pješačimo dosta do marketa "iz razloga", naravno na prvom mjestu zdravstvenih...Jin sve češće "racionalizira" dok čekamo drugaricu pri nabavci.



Toplo je u stanu, ali imam problem, računalo mi stalno gubi kontakt sa strujom, riješit će se, naučio sam lekciju, jedino što se ovdje ne smije napraviti, ako nije baš nužno, jest zvati majstore.