Nachtfresser

Natpis na stupu van svih puteva, ne vide ga ni svi vlasnici psa, koji krenu pokupiti za svojim ljubimcima, kao ja jučer, Jin je zorno demonstrirao što misli o tipično hrvatskoj navadi, bunimo se tako da nitko, ako je moguće, niti vidi niti čuje, ali mi smo mirni, jer smo svoje rekli.
Nema više šanse stići do psećeg igrališta. Nadao sam da će ravnica kakve nema nigdje i trava uz staze potaknuti duže šetnje, nema njuškanja na svakom koraku kao u Berlinu, ali i to je nešto, ionako smo stari i grintavi, obojica, i ne samo nas dvojica i sve brže odustajemo.
Jučer su mi pri maksimumu živčanosti crkle baterije u fotiću. Odmah se spuštam, Studenac mi tu u prizemlju, zadnje vrijeme uzimam neke jeftine duracellke kod svog čovjeka, ali daleko je Rijeka, a još i bez fotića nema šanse ovdje preživjeti. Prisjećam se berlinske lekcije, kod varte treba biti naslikan simbol fotića, te power ili plus kod obje firme. Najbolje pitati trgovca, ali znamo da to u Hrvatskoj uglavnom ne vrijedi.
I tako ja gledam, puno raznih vrsta za ne tako veliki dućan, gledam, a ne vidim, naravno naočale su mi ostale u stanu, cijene vidim kod varti najniži prvi broj ojrića 3, pa 4 pa više, kod durki sedmica jbga. Kod varti od preko 4 eura 4 komada, normalna cijena, nazire se hrpa naslikanih simbola, objašnjavam curi da sam bez naočala, jel tu negdje simbol foto aparata, cura istog trena pokazuje, tu je, kupujem, izlazim, ovaj put uzimam i račun, načinjem pakiranje, stavljam napamet plus minus, pogađam, aparat radi. Gasim, zbunjuje me, jako sporo se gasi. U momentu se sjetim, pa u džepu od prsluka mogle bi mi priručne naočale, nalazim i gledam, nije to fotić, to je simbol tranzistora, piše long live, ništa plus niti power, u marketu dvije cure, po svemu sudeći sam popušio, ali ljuti me ono "kamera" s antenom.
Vraćam se zamijeniti baterije, tvrdim da mi je krivo rekla da su za foto aparat, ova zove drugu, dovikuju se, čujem ovu drugu, ako je vadio bateriju ništa. Nastavljam raspravu, ova dolazi i gleda, i njoj to sliči na fotoaparat, vidim da ni ne znaju što je to tranzistor i čemu to služi, na kraju ipak zovu mobitelom šefa, shvaćam da dobivaju upute kako stornirati račun, te me upućuju da uzmem druge, izbor uopće nije velik, jedne no name extra power 3 i nešto i te skupe duracellke, koje ne ukazuju na fotić, ali rekoh, ime je ime, a sad je već lakše baciti još dva ojrića, nema više vraćanja. Zasad radi.



"I neiživljeni život primiče se kraju
doduše možda sporije poput baterije
u džepnoj lampi."

Slijedi duga strofa u pjesmi Ericha Frieda, uglavnom ako nakon mnogo godina pokušaš tu lampu upaliti nećeš dobiti ni trc ni mrc i ako je otvoriš naći ćeš samo svoje kosti (znate onu, pjesnici su čuđenje u svijetu ;))

"A cijelo to vrijeme si mogao
isto tako dobro svijetliti..."
p.s.
Preduhitrit ću pitanja, ako je množina od dan dani, zašto moja od san ne bi bila sani, barem smo mi pjesnici slobodni