Nachtfresser

Jin i ja jutros izlazimo iz zgrade u uobičajenom jutarnjem terminu, sedam i kvarat, na zraku nas odmah zapuhne neuobičajena tišina, zbunjen on, zbunjen ja. U blizini su vrtić i osnovna škola, obično je i promet živ, već prvi roditelji dovoze svoju djecu u vrtić, u Berlinu sam zapazio natpis, prijem djece do 9 ujutro, ovdje vidim i odgojiteljice ubrzano ulaze prije pola osam, u kuhinji je odavno svjetlo, a danas ništa, ni prometa, ni ljudi, napravili smo par koraka, par puta zbunjeno zastali dok bi Jin škropio travu i baš u momentu kad sam konačno (d)osvijestio da je možda subota, Jin je zastao, odlučno se okrenuo i uputio prema nazad, ono nešto smo danas zeznuli, prerano izašli, ajmo mi još malo doma odspavati. Isto tako odlučno sam ga ja zaustavio, podigao i odnio stotinjak metara prema suncu s prve fotografije, a nazad ćeš se vratiti prijatelju sam, kad usput obaviš sve nužno. Tako i bi. U trenu je pored nas projurila žena koja je nekamo hitala u svoj nespokoj, ali sam srećom još imao fotić u rukama i uspio sam to kako tako dokumentirati, sve mutno kao u dobrim starim vremenima.
Želio sam poantirati, u Berlinu ne postoje ovakve subote ujutro, svaki dan u svako doba, barem par koraka dalje nešto se događa. Napisao bih i lagao. Odmah sam se sjetio jedne subote rano ujutro kad sam hitao na kut dviju ulica, dokumentirati i fotografirati povijesno mjesto, gdje se najčešće prostituirala Christiane F. u romanu "Mi djeca s kolodvora Zoo" kad s društvom ne bi boravila uz i na navedenom kolodvoru.
Bio sam ja tamo i dan prije, još uvijek su šetkale prostitutke i još uvijek neke vidljivo tragično mlade, međutim uz njih bi se brzo zaustavljali automobili i munjevito padali dogovori i one nestajale, ali sam procijenio da bi bilo suludo na takvom mjestu i pokušati vaditi fotić.
Kad sam izašao iz podzemne oko pola šest okolne ulice su bile prazne i promet nikakav. I mjesto gdje se dodiruju putokazi s imenima po knjizi proslavljenih ulica sam neometano snimio. Desetak metara dalje pušile su i pričale dvije punašnije dame, po grotesknoj utegnutosti jedne izvjesno je bilo čime se bave, mada su djelovale nezainteresirane za cijeli svijet i okolicu. Malo dalje je šetala još jedna gore-dolje, koju nisam ni odmjerio i to je bilo to. Sad kad malo promislim i ulice u kojima bih jutrom presjedao iz vlaka u vlak znale su neradnim danima biti uglavnom s rijetkim prolaznicima, ja sam stekao pogrešan dojam o cjelini, jer sam tamo stanovao u kvartovima u kojima je uvijek bilo živo i u kojima su haustori bili zaštićeni bravama otpornim na provale.
Ne da mi se smišljati efektan svršetak posta.