Nachtfresser

Kaotično liježem i kaotično se budim, dok spavam, ono kratko, ipak spavam.
Cijeli život Jin se prilagođavao nama, bio po riječima susjeda još tako mlađahan najdiscipliniraniji pas u okolici, nije ga bilo čuti, dok je čekao da se vratimo s posla i nije se bavio cipelama i papučama poput pasa iz karikatura. Sad se mi, koliko god (ne)stabilni bili, prilagođavamo njemu, i to je pravedno, mušketirski.
Sinoć sam počeo pisati post o rijeci, koja iako tako značajna u mom razvoju, nikad nije dobila post, postove bi uvijek dobivao Brecht jer je to djelovalo nekako prirodno, nakon šetnje uz Spree odmor i fotkanje uz Brechta i Spree bi ostajala zakinuta. Brecht je nakon rata, kad je imao privilegij birati kao malo tko, odabrao da mu kazalište bude uz voljenu rijeku, no Spree nije koliko znam dobila nijednu odu, mada je više puta spominjana kao poetska kulisa, za razliku od pariške Seine, pjesničke muze.
Elem sinoć kasno smo nakon Jinove uobičajene injekcije neuobičajeno išli van u mrak, jutros se u mraku probudili i nakon što sam se već obukao za ranu šetnju dostojnu naše blogerice modrine neba, ipak sam kroz prozor dokumentirao virovitičko praskozorje i tako je nastala uobičajena papazjanija od posta.