Postoje dva velika čovjeka za koje baš nitko ne dvoji da su se ispravno postavili u drugom svjetskom ratu, Albert Einstein i Thomas Mann. Albert Einstein, skoro da o tome postoji konsenzus, jedan od najvećih umova u povijesti, je praktično morao biti na pravoj strani, jer je porijeklom i rođenjem pripadao Židovima. Thomas Mann, veliki, po cijelom svijetu priznati pisac, u zrelim godinama, odmah je otklonio sve mogućnosti bilo kakve suradnje s novom vlašću, za to nije bilo prepreka, zaboga nije bio Židov, odbio je suradnju s ionako slabim pokretom otpora, odbio je tkz. “unutrašnju emigraciju” i kao dobro situirani građanin, već tada priznat, doduše u manjim krugovima, kao reprezentant neke druge građanske Njemačke, usput, za razliku od Brechta, i uvjereni antikomunist, ostavio je svu nepokretnu imovinu i preselio, najprije u Švicarsku, da bi ga vjetrovi razbuktalog rata otpuhali na koncu u SAD, gdje je već bio Einstein i gdje je Th. Mann dočekan kao heroj njemačke nepokorene misli.

Tih godina je napisao jedan naizgled logičan i zdravorazumski esej, čija mi značenja, ono što je pisac želio reći, već desetljećima ne daju mira. Ni naslov, “Nietzscheova filozofija u svjetlu našeg iskustva”, kako vele samorazumljiv, meni baš i nije. Taj esej sam izbacio i iz literature za svoj diplomski rad o tragu Nietzscheovih utjecaja na dnevnike Thomasa Manna, ne želeći si svojim promišljanjima zagorčavati život i dalje si komplicirati obranu diplomskog rada, još je bilo vrijeme socijalizma i Nietzsche svakako nije spadao u junake tog doba, Mann je već kao antifašist bio prihvatljiv. Pokazalo se to ispravnom odlukom, jer je najteži dio obrane bio, kad se jedan diplomirani teolog i apsolvent germanistike obrušio na tezu koju sam branio o Nietzscheu kao “pozitivnom nihilistu”, za razliku od Selimovića kao pravog nihilista “Smrt je besmisao kao i život.” Dobio sam odličnu ocjenu za obranu kod zahtjevne mentorice, kolegica se zezala da mi je taj kolega teolog u stvari pomogao, jer poslije nije više bilo vremena za komunističke napade, ali to meni i nije bilo previše zabavno.

Što mi je sporno kod Mannovog eseja, kojeg su u ono vrijeme književni krugovi dočekali velikom podrškom? Nietzscheovu filozofiju, kao i njegovog svevremenog i vanvremenog Zarathustru, smatram kamenima temeljašima novije zapadne filozofije, civilizacijskom krugu, kojem uglavnom pripadamo, kakav je, takav je. Nietzschea su svojim tumačenjima i nerazumijevanjem izopačili oni koje je najviše prezirao, daleko najviše nacisti, a i socijalisti oko Georga Lukazsa. Thomass Mann je svakako te interpretacije najprije imao na umu, pišući kritiku o djelu svog duhovnog učitelja. Postavlja se pitanje s kojim pravom i može li biti ispravno postavljati kao meritum stvari to naše famozno iskustvo, odnosno mogu li se uopće uzeti kao relevantna za osudu nečije životne filozofije mišljenja ljudi, koji joj očito nisu bili dorasli, no igrom povijesnih okolnosti su izbili u prvi plan, uostalom još i Nietzsche je uočio taj problem, pišući o koristi i šteti historije za život.

Jutros se konačno u Njemačkoj netko prestao pravio ludim i uočio problem, koji je prije par godina definirala Ana Tomičić na svoj način, u alternativnim lijevim krugovima ovdje, naravno na sasvim drukčiji način od ovog u članku dolje, ali barem je javnosti skrenuta pozornost na nešto što se događa van idile ugodnog potrošačkog društva. Naime AfD, stranka koja u sebi ima i neonacističko krilo, koje se uglavnom veže uz utjecajnog Höckea, je već dugo druga po snazi stranka u Njemačkoj, i već je postala floskula za inozemnu uporabu, bez brige, nitko pristojan neće s njima koalirati. Nikoga nije čudio njihov nagli uspon, kao što nikog nije zanimao detalj iz biografije njihove najuspješnije “umivene” političarke Alice Weidel o njenom dugom boravku u Kini, te njene pohvale načinu vođenja te velike, nominalno socijalističke države. Sada nezadrživi uspon doživljava novoosnovani savez, do nedavno istaknute ljevičarke Sahre Wagenknecht, isto je izvan radara prošlo da je njena najbliža suradnica dugo vremena provela u Kini. Obje se u javnosti inače percipiraju, Alice i Sahra, kao proruske političarke, mada nijedna nije nikad javno pozdravila rusku invaziju na Ukrajinu. Živi bili, pa vi koji tad još budete živi, ćete možda i shvatiti...

Kinine korisne budale

p.s.
Nove sunčane cvike...