Počne to s klasičnim pitanjem, kako je u mirovini, skoro uvijek različito odgovorim ovisno o trenutnom raspoloženju, jedino ne mogu odoljeti ne dodati ono, u svakom slučaju neusporedivo bolje nego prije, onaj birokratizirani bezdušni školski sustav nije se dalo više podnositi. Nekad se moram i dodatno požaliti, samo sam odlaske u jednu ustanovu zamijenio odlascima u drugu, iz škole u KBC, koji me za radnog vijeka nije viđao. Uglavnom sugovornici iz pogrešnih razloga podrže moju kritiku školskog sustava.
Glavni junak današnje priče došao je za rata iz BiH kao učenik u školu u koju sam i ja kao mladi prof. na poziv tadašnjeg novog ravnatelja došao. Ljetopis škole svjedoči da smo i ravnatelj i nas dvojica profesora koji smo došli na njegov poziv nosili duge kose (:D), ja i bradu. Pola tog razreda, točnije grupe, jer ja na strukovnim školama nikad nisam imao cijele razrede, su bili djeca izbjeglice iz Bosne u kojoj je bjesnio rat, jedna pak bila prognanica iz Vukovara, druga iz Vinkovaca i par domaće djece.
F-a sam upamtio odmah na prvom sastavu koji su pisali, tad smo prije početka pisanja razgovarali, a i vrednovalo se uz obrazloženje mnogo ljudskije, nikakva bodovanja i izuzetno rijetko je netko imao primjedbu na ocjenu. F. je napisao, on kaže uz osmijeh danas da se ne sjeća, niti može vjerovati da je tako nešto napisao, mada u tome ima istine, tema je bila gradski kvart ili selo u kojem sam odrastao, naravno formulirano u dvije tri riječi naslova, kojeg se ne sjećamo. On je napisao da je rastao u predgrađu BL punom cigana (Zigeuner), da su se stalno tukli i ne pamti ništa lijepo niti zanimljivo, a onda je uslijedilo nešto još gore u obliku rata i da mu se ne sviđa tema jer će bez veze (pitao je kako se kaže bez veze, ja sam rekao ovisi o kontekstu, pogledaj u rječniku što ti paše), odmahnuo je rukom i nije potražio, napisao je dobro po smislu i dobio na kraju vrlo dobru mislim ocjenu, uz ono moje klasično što sam ponavljao generacijama, ne ide to tako, čuj, ti ćeš meni govoriti kad ćeš dobiti lošu ocjenu, po tih par fora sam bio poznat ne samo kod svojih učenika, ili kad netko na kraju sata zavapi "zvonilo je", a ja papagajski ponavljam ono već tada pokojnog Tome Bebića: "Nije gotovo kad je gotovo, već je gotovo kad ja kažem da je gotovo!" i onda obično završim s :"Gotovo!".
F. je završio informatiku iz koje je u mojoj školi imao ocjenu 3, danas ima svoju firmu i uspješan je kreativni poduzetnik, vrlo brzo je već pri kraju studija postigao veliki uspjeh, programirao je i predao kompjutorsku igricu na svjetsko tržište i probio se na tom tržištu, kad smo se predzadnji put sreli rekao je da se već onda financijski osigurao i osnovao obitelj, svejedno i onda i sad uglavnom pješači na posao mada sam ga jednom pred trgovačkim centrom vidio kako parkira sasvim pristojan auto i ima svoj čvrsto formiran pogled na svijet i posao.
Kaže da je već onda primijetio u školstvu što ga i danas smeta u njegovoj branši, svih zanima samo taj novac, opći manjak entuzijazma u onome što se radi, kažem da, ali ti se baviš kreativnim poslom i zadacima, uspješan si i svoj gospodar, u školstvu je još divjakica potpuno srušila sustav filozofirajući o nekoj meritokraciji, on veli da je i onda, ne zato što govori preda mnom, možda još dvoje troje imalo ljudski pristup, onako kako to treba, jebe se njega što nije baš naučio ni njemački ni buduću struku, naučio je druge stvari, npr. od mene što ljudi vole jesti, sad sam ja tražio pojašnjenje, aha, kad je rekao odakle dolazi ja sam rekao da sam u njegovom gradu u hotelu "Slavija" odlično jeo i da sam ispričao na satu anegdotu, tamo smo usput ekipno igrali šah, bio je veliki izbor jela, neki su naručivali pohani mozak, neki jetru na žaru, ja sam mišiće i kapetan ekipe je konstatirao da svako voli i naručuje jesti ono čega sam nema.
Nismo se složili oko štrajkova, uvijek sam osporavao da je glavni pokretač materijalna povišića, mnogo više je to želja za priznanjem i mjestom u društvu koje se zaslužuje, zato su u obrazovanju štrajkovi, za razliku od drugih profesija, masovni. Kaže da i kod njih, gdje hoćeš nećeš moraš kreativno razmišljati na poslu, sve više se zanemaruju uvjeti rada i zadovoljstvo radnim okruženjem, uglavnom se uspoređuju plaće, iako daleko natprosječne, s plaćama nekih tamo navodno liječnika i sudaca koji eto znatno više zarađuju ili državnih dužnosnika s kojim su otprilike na nivou. Eh njega je, kao i bivšu blogericu koju spominjem, a isto je među najboljima na području kojim se bavi, motiviralo stvaranje nečeg novog još nestvorenog, otkrivanje neistraženih područja. On još pamti vrijeme lojalnosti firmi i uživanja u zajedničkim projektima, mentalitet se nekako iskvario...
Post je objavljen 05.03.2025. u 22:33 sati.