Nakon kao i uvijek uspješne šetnje oko ovaj put zatvorenog Lidla, Jin se ispružio u hladovini pred dućanom, dok smo čekali da drugarica plati račune i obavi nedjeljni shopping u jednom od K supermarketa, oba u ljetnim mjesecima kod nas rade. Predzadnja plaća uopće je sjela, a nabavka pala kako je pala.
Htio sam se drugarici pohvaliti rezultatima šetnje nas dva drugara, ali je iskrsnuo problem, kojeg prije nije bilo. Naime dok sam čistio iza Jina ,sunce je zasjalo punom snagom i zabljesnulo me u trenu podizanja sunčanih naočala. Nakon takvih trenutaka sad već slijedi poduži oporavak i stabilizacija vida. Mislio sam da nije problem, napamet znam doći do biranih poziva, a koliko mi je bilo u svijesti, samo drugaricu i nazivam pa mora biti prva na toj listi. Zovem, odzvonilo do kraja, nitko se ne javlja. Čudno, biram drugi broj, mada više nisam siguran, zvao me jedan kolega zbog sindikalnih problema, prekinulo nas i nisam siguran jel on prije mene ponovo dobio ili ja njega, ništa, ako se on javi ispričat ću mu se i brzo prekinuti. I zbilja, javlja se muški glas, ja se ispričavam, želim brzo prekinuti, pa čujem iznenađeno, pozdrav iz Berlina, s Rosa Luxemburg Platza. Prijatelj M. je već tradicionalno u ovo vrijeme u Berlinu, na razgovor s njim oko moje mirovine i zdravlja sam zaboravio, ali mobitel pamti. Baš me obradovalo, drugaricin bivši učenik, pitam gdje su fotke na fejsu, kaže još nije našao vremena, razumijem, saznajem da je u Berlinu i psihologica s još ovaj mjesec zvanično moje škole, i to mi je razvuklo lice u osmijeh, ipak se i ona odvažila, razgovarali smo prije, sve je bilo neizvjesno, u Berlinu sad već dugo živi i moja bivša učenica, završila kod nas za medicinske sestre, sad uvažena filmska kritičarka, stalno na putu, spominjao sam na blogu svojevremeno njeno javljanje iz Cannesa, neki su se uspjeli othrvati čeličnom zagrljaju provincije. Razmišljam dalje nakon razgovora, trg Rose Luxemburg, središnji trg na Prenzlaer Bergu, nekad alternativnom sjedištu grada, R.L. je za hrvatsko poimanje zbilje bila radikalna ljevičarka, a eto trg joj nesmetano stoji usred slobodne Europe, u svakom slučaju joj intelektualno mogao parirati Ivo Lola Ribar, a znamo što su seljačine radili s tih par preostalih spomenika njemu, ili još bolje, bal pijane rulje u Imotskom i iživljavanje na spomeniku najvećeg hrvatskog pjesnika, nemilog ijednom režimu, sve naravno relativiziraju u medijima i posljedično ovdje na blogu navodno umjereno desni intelektukci. Ostaje nam utjeha da se Europa podsmjehuje srpskom predsjedniku, koji eto za medalje svoje sportaše, znane odnedavno i kao pijane milijardere od milja, plaća više nego itko u EU.
Post je objavljen 12.08.2024. u 09:17 sati.