Pristojnost i lijepi maniri su potrebni za suživot. Čak i Ameri, što misliti o onima kojima je jedan Trump opet ozbiljan kandidat za predsjednika, su se prije dvoboja, u kojima će jedni likvidirati druge, pozdravljali na šetalištima.
Potukli se pripadnici Armade i Torcide na autoputnom stajalištu blizu Rijeke, samo jedan završio u bolnici, još da su nekako upozorili slučajne prolaznike, kao što su međusobno dogovorili tuču i divljanje bilo bi savršeno, obrazac za buduće postupanje. Izdivljali se i mi u Rijeci smo bili mirni od ikakvog "veličanstvenog slavlja" divljaka i prolupanih budala nakon nove pobjede svog kluba. Kad pobjeđuju u gostima, nadamo se tome u četvrtak u Ljubljani, ipak se manje puca, ne žele se odati pikice koje nisu otputovali na sudbonosno gostovanje svog kluba.
Idemo na temu, već par dana sam izbačen iz traženja unutrašnje ravnoteže nadolazećim sutrašnjim događanjem, svečanim oproštajem kolektiva i nas nekoliko umirovljenika. Pada baš u tjedan kad sam u četvrtak i petak u KBC i najmanje mi trebaju takva druženja, kojima se istina neki i raduju. To tješenje tipa, barem će ti odvratiti misli, kod mene ne drži vodu, nisam navikao bježati od neugodnih suočavanja tog tipa, kakva se ne mogu izbjeći. Recimo danas se radujem posjetu prijatelja iz Praga, koji provode godišnje odmore, prvo kod svojih, onda ako nađu par sati za prijatelje u domovini.
Ne mogu reći ništa kontra kolektiva, s dobrim dijelom uključujući i vodstvo, po prvi u karijeri ,koja broji mnogo radnih mjesta, sam u dobrim odnosima. Smetaju me ta dogovorena konvencionalna druženja, asociraju me na balkanske svadbe i srpske sprovode kakav je jedan npr. sebi odabrao veliki Danilo Kiš, ja sam ipak za "planinu mrku" kakvu je izabrao pjesnik po kojem sam dobio ime, barem nešto oko mene se posrećilo roditeljima.
Sve takvog tipa što mogu izbjeći izbjegnem, ne idem na obljetnice mature, svoje ni svojih razreda, groblja posjećujem jednom godišnje i na sahrane odlazim, samo one koje nikako ne mogu izbjeći, od svojih sindikalaca koje predvodim 22 godine neću se opraštati. Možda bi mada ne vjerujem bilo ipak drukčije da živim u zemlji u kojoj je većini odlazak u mirovinu neki vid slavlja, Japanci i još uvijek barem polovica Nijemaca, Švicarce i Austrijance neću spominjati, planiraju svoje putove oko svijeta i nadoknadu onog što su suludim kultom rada kroz život propustili, kod nas se ionako previsoka dobna granica tog odlaska u socijalne slučajeve po primanjima, u odnosu na EU, namjerava povisiti i tupim pušačima zvaničnih istina prodaju priče kako i te države o tome diskutiraju, da, ali s koliko godina oni sad odlaze?!
Ja sam na fejsu imao najuspješniji oproštajni post s radnim vijekom uz "Ja se opraštam cigani sa vama" Zvonka Bogdana, znatno preko 100 lajkova, a još stižu, par komentara davnih učenika su me zbilja ganula i to bi bilo to. Zamjena mi je nađena, mlada kolegica koja se kalila na privatnoj srednjoj školi, da smo u Francuskoj to bi se dogodilo znatno, a u Njemačkoj dvije godine ranije na zadovoljstvo svih...
Post je objavljen 26.08.2024. u 08:47 sati.