Kad sam najvjerovatnije okrugle dvijetisućite na svojoj tad još živućoj virtualnoj zajednici njemačkoj red7.de, sad su koliko vidim drugi i preuzeli domenu, doduše s redsewen, saznao za pojam bloga, uključio sam se u vrlo živu raspravu i to zauzimajući pogrešnu stranu, znači o blogovima kao nečemu najbesmislenije izmišljenom. Tad sam u svojim četrdesetim bio ufuran u film da čovjek mora ostaviti opipljivi trag u vječnosti, te smatrao blogove, uz postojanje tad još i ponekih besplatnih web stranica, suvišnim. Tko će pratiti osobne nabačene ekspresije i mudrolije kojima je rok trajanja jedan dan.
U toj diskusiji sam prvi put shvatio svoj ozbiljan handicap u diskusiji i pisanju na nematernjem jeziku, na drugoj strani su bili jedno uz drugo dvije nepomirljive osobnosti, vrsna stilistica, filologinja i pjesnikinja, inače meni najbliža tamo, čiji sam nick eto zaboravio, značenja njezinih nekih jezičnih egzibicija sam uzalud tražio u tad najboljem i najdebljem Wahrigovom rječniku, te izuzetno iritantni konzervativac i muška šovinistička svinja nicka Eierkopp, koji bi u ključnim momentima rasprave ubacivao fraze i mudrolije na bavarskom, koje sam samo donekle razumio na osnovu reagiranja oponenata. S druge strane hrvatski forumi su mi već tada bili dosadni, predvidivi i kao danas na blogu utopljeni u zatucanim ad hominem diskusijama.
Nisam znao, ali tako je očito razmišljao i moj sad već dugo pokojni otac, doktor ekoloških znanosti, koji je dvije godine nakon početka opstojnosti mog hrvatskog bloga platio izradu svoje web stranice, koja ga je eto dugo nadživjela, znam da je poslužila izradi jednog doktorata i ništa više. Korektno, znam i da je unošenje sadržaja dobro i rado plaćao, otvorio sam prije par minuta stranicu preko linka na blogu drugarice, koji je eto 12 godina neaktivan, ali isto postojano stoji poput njegovog virtualnog spomenika.
Na kraju nisam ni spomenuo povod pisanja ovog posta, niti neću, besmisleno je i neka je!
Post je objavljen 07.09.2024. u 08:54 sati.