Evo konačno se realizira ono što sam najavio prije desetak godina, firma se na netu reprezentativno predstavlja s troje zaposlenika, na fotki glave odrezane, u sredini muškarac u elegantnom odjelu, s obje strane dvije očito mlađe žene u prekrasnim kompletićima (hvala Bugenvilija). U stvari taj smjer razvoja društva u potpunu depersonalizaciju je anticipirao još prije Bertolucci u “Posljednjem tangu u Parizu” s odnosom dvoje junaka u kojem se ne smiju spominjati imena. Naizgled nepovezano slijedilo je umiranje žanra ljetopisa kao lijepih uspomena na školske dane, progresivno (u značenju sve više) je društvo valjda s razlogom postalo sve paranoičnije, društvena propaganda je sustavno zastrašivala “običan narod”, podanike koji se na kraju kriju sami od sebe u strahu od prepoznavanja i to im je normalno onkraj one druge stvarno izopačene stvarnosti. Tada jako mlada Anne Helm je pisala odnosno twittala “Nijemci će se uvijek bojati više Afrikanaca koji im čiste ulice, nego Amera koji im nadziru elektronsku poštu”, ili što je mene više zaintrigiralo otprilike “Nije me briga što državne službe znaju koje porniće preferiram, nego što konstruiraju moje portrete u ladicama svojih kompjutora”, naravno da sam se kod svoje tada još piratske kolegice interesirao za prvi dio posta . Što veli kolega Blumi, ne dirajte mlade, u njima je budućnost, ja bih ipak preformulirao, u dijelu njih, nitko nije postavljao prava pitanja u internetskom vremenu, kao ta onda daleko u prosjeku najmlađa politička stranka- piratska, kojoj sam za zadovoljstvom kvario prosjek i koja je poput Joplin i Morrisona i sagorjela mlada, uništena u plamenu koji su potpalili stari lisci.
Post je objavljen 17.01.2024. u 08:55 sati.