Rekapituliram život, prekidam re-kapitulaciju da bih napisao još jedan “post za jedan dan”. Uglavnom svi su takvi postovi bili i u vremenima, kad se blog shvaćao ozbiljno, a bilo je i takvih, poslije ću o tom miješanju bloga i života. Nakon susreta i razgovora sa sad već pokojnim blogerom Sjedokosim, o konceptu knjige koja je tek trebala biti realizirana, poslije poznate pod smiješnom kovanicom “blogoknjiga”, shvatio sam jednu poražavajuću činjenicu, teško ću ispuniti i tu zbilja nisku kvotu od 10 postova za objavljivanje. Ja sam podržao ideju o knjizi, mada sam svjedočio debaklu sličnog projekta u Njemačkoj, godinu dana nakon izdavanja kupio sam knjigu koja je lijepo opremljena koštala 20 eura za 50 centi u antikvarijatu, presjek najzanimljivijih postova s jedne blog platforme po izboru autora, da bih je na kraju ostavio za besplatno pokupiti na cesti, kako se to u Berlinu radi. Podržao sam projekt jer sam želio praznovjerno ukoričiti jednu tužnu istinitu životnu priču izgubljenu među tisućama mojih postova i naravno nisam propitkivao koncept projekta, koji su definirali njih troje, jer sam radio i znam kako je mukotrpno realizirati bilo kakav projekt u kojem sudjeluje više ljudi. Mora postojati strogi koncept, jedan uvijek mora povući, njih troje su odlučili da je bez obzira na dužinu postova optimalno da svatko odabere deset svojih postova i to je bilo to.
Tu je nastao ozbiljan problem na najneočekivanijem mjestu za mene, ja u zbilji nisam od tih tisuća imao deset postova za knjigu, odnosno imao bih da u startu nije eliminirana mogućnost objavljivanja fotografija, a one provokativne su zaokruživale moje kiničke postove, provokativne naravno za suvišne posjetitelje mog bloga, koji se nisu mogli izbjeći, internet je to. To je na kraju ispala i jedina zamjerka knjizi koja mi se na kraju skeptičnom čak i svidjela. Naime pred samu objavu sam dobio presliku postova kako će izgledati u knjizi. Uz postove su osvanule i ilustracije kakve su i originalno bile na blogu. Da sam znao da će to biti moguće odabrao bih devet drugih postova uz taj jedan objavljeni meni važan. Na kraju je objavljeno polovica postova po mom izboru, pola je dodao netko od njih troje, vjerojatno Sijedi, hvala na tome, među tim dodanim je i post s fotografijom o susretu i razgovoru Sijedog i mene, da nije knjige i neočekivane objave ja bih tu dragocjenu fotografiju nas dvojice vjerojatno izgubio u bespućima kompjutorskih dokumenata.
Znači toliko godina sam pisao postove samo za taj jedan dan. Sad kratko o obećanom žestokom sudaru ili je takav trebao biti između bloga i realnog života. U svakodnevnom radu sam u mladim godinama uvijek bio crvena krpa za zatucane roditelje, koji bi iz raznih primitivnih zabiti došli u grad. U stvari oni su bili ispred vremena, danas bih ja zbog njihovih primjedbi bio u ozbiljnoj gabuli, onda nije bilo nimalo zahtjevno pred ravnateljem parirati njihovoj primitivnosti. Međutim blog me doveo do ozbiljnog problema.
Bivši ravnatelj me dočekao u kancelariji s lijepo uvezenim debelim snopom kvalitetnog papira, i ja sam znao tad printati, ali na jadnom nikakvom papiru. Moj blog nikad nije izgledao bolje, nije doduše bio u boji, ali su crvene strelice koje su ukazivale na sporne dijelove dopunjavale lijep vizualan dojam. Netko se očito potrudio, pretpostavljam da znam tko. Onaj koji je otprilike mjesec dana kasnije poslao mail na školu, nije joj bio ni do koljena. Još prije sam u školi razjasnio spornu “sauna” fotografiju, no eto, seciranjem isprintanih dijelova bloga sam morao priznati dva propusta, fotografije na koje su svi već zaboravili i nisu se ponovile, pa nije bilo potrebe za možebitnim kažnjavanjem tad poznatog blogera. Danas mi je jedino žao što je to uvezeno remek djelo vjerojatno završilo negdje na smeću.
Svi se sjećaju obimnih eseja koje je na blogu objavljivao Pero u šaci i oni koji su ga poštovali zadivljeni su njegovom erudicijom. Pitao sam jednog takvog riječkog blogera, post na koju temu bi on izdvojio, rekao je da ne bi htio ništa izdvajati nego je sve super kao cjelina i to se slažem, ne za navedenu osobu, nego to je to. I ja sam objavio i neke kvalitetne eseje, posebno o umjetnosti, samo na jedan je reagirala uvažena blogerica konstatirajući na nekom “trećem” blogu da se kod mene radi o plagijatu. Upoznao sam mnoštvo blogerica i nešto manje blogera i u stvarnom životu, one bi često konstatirale da kao da me oduvijek znaju, isti kao na blogu, a svaka je u prvi plan izdvajala nešto drugo. Među njima je bila i danas izuzetno produktivna književnica (i u lektiri je) Lajava kuja, ali sve najpoznatije što je napisala, kao kultnu “Bolju polovnjaču”, nema veze s blogom nego s njenim stvarnim pozivom.
Tješi da ako nešto kopaš po internetu o npr. osamdesetim godinama prošlog stoljeća mnogo bolje svjedoče zapisi s blogova do kojih dođeš preko tražilice od portala koji pišu o tom vremenu. U principu su to zapisi za jedan dan, nekad heretički pomisliš, možda ni život ne traje bitno duže.
Post je objavljen 09.01.2024. u 11:19 sati.