Kao što sam nagovijestio u svom postu u diskusiji o obveznom vojnom roku u Srbiji, prijatno su me iznenadili velikim otporom tamo, ideja se očekivano prelila na Hrvatsku, izuzetno često ih u raznim nebulozama slijedimo, iako narod o tome nije informiran, ideja je u samostalnoj Hrvatskoj sudeći po anketama, dobro prihvaćena, kao nigdje u EU, a očito ni van nje. Pretpostavljam da će jednu neočekivano uspješnu ideju u Njemačkoj slijediti naši političari pa ću je predstaviti.

Sahra Wagenknecht je iako samo ljevičarka, bila moja prva politička ljubav u Njemačkoj, uvijek radikalna. S njenom bivšom glasnogovornicom koja ju je obožavala još uvijek sam fejs prijatelj. Od nje sam naučio osnove političke ekonomije u kapitalizmu na jednostavnim primjerima kao, zašto je avionska karta Berlin-Frankfurt najčešće skuplja od karte Berlin-New York, iako prva vožnja traje par minuta, a druga je prekooceanski let, te bitne razlike u “slobodnom” tržišnom gospodarenju moćnih država i malih nebitnih poput naše. Sahrin mnogo stariji životni partner Oscar La Fontaine je bio ministar gospodarstva u njemačkoj socijaldemokratskoj vladi i napustio je kad su socijaldemokratske stranke jedna za drugom po Europi počele napuštati izvorne ideje ta su oboje sudjelovali u osnivanju stranke “die Linke” koja je pokrivala cijelu Njemačku. Tamo se suprotstavljala istočnonjemačkoj reformskoj struji i još sam bio na njenoj strani.

Treba znati da je Oscar uz Willyja Brandta kao tvrdi ljevičar njegovao vrlo bliske odnose sa Sovjetskim Savezom i stekao mnoge prijatelje tamo, biografija mu se zove “Moje srce kuca lijevo”.

U stranci “die Linke” nije se uspjela nametnuti kao vođa, stranka je uvijek bila oko izbornog praga, to nju nije zadovoljavalo. Oko odnosa prema migrantima, te aktualnim svjetskim sukobima došlo je do velikog razilaženja s dijelom vodstva stranke i širim članstvom, te je sa svojim istomišljenicima osnovala novu stranku “Bündnis Sahra Wagenknecht”(Savez Sahra Wagenknecht) i gle čuda ako je vjerovati Bildu i Sternu, nova stranka već sad ima oko 14% potencijalnih glasova širom države, jači su od Linke, a jako blizu socijaldemokratima sadašnjeg kancelara.

Kako je to postigla i na čiji račun, te zašto je favorizira popularni, ali i ozloglašeni Bild? Kada sam se ja počeo dublje distancirati od nje? Počet ću u svom stilu, čim sam saznao da pije isključivo zelene čajeve Odrekla se većine ideala i grijehova svoje mladosti uključujući i socijalizam. Diletantski je dan uoči ruske agresije izjavila: “Ne mislite valjda ozbiljno da bi Putin to naredio”, a otkako se rat zahuktao predvodi masovne demonstracije za “mir sada”po Njemačkoj. Odlično je detektirala problem ekonomskih migranata slabijeg obrazovanja, koji žele raditi, kao rušitelja cijene rada, iako kao svoje političke uzore navodi danas Brandta i Gorbačova zalaže se za izuzetno restriktivnu politiku prema novim migrantima. Najveći ideološki protivnik joj je “cancel culture”, znači kultura isključivanja, što je istina internetskim rječnikom bio izuzetno negativan pojam, no u praktičnoj politici kultura uključivanja vodi populizmu i demagogiji. Zanimljivo da u navedenim anketama glasove ne gubi njena bivša stranka “die Linke”, ona je standardno jadno oko prelaza izbornog praga, nego neonacistički AfD što je pozitivno, ali i najjača stranka CDU, što predstavlja zanimljiv, ali shvatljiv fenomen. Neki sad smiješno zbrajaju, vidiš da je Sahra vodila “die Linke” bi bila daleko najjača stranka, previđaju jednu važnu činjenicu, Sahru, koja je očito karizmatična političarka, zbilja ju je teško više ubrojiti u ljevicu, podržava seljačke prosvjede, ujedno osuđuje zelene ekstremiste, sve kao i njen narod .

Zašto sam ja počeo na blogu uključivati političke teme, istina ne naše. Otkako ne objavljujem fotografije, a fotografiram stalno, čitanje njemačkih portala mi odvlači pozornost od sivila svakodnevice, inače smo aktivni, pokušavamo rješavati svakodnevne administrativne probleme, svugdje birokratski problemi i sve ide teško i polako uz pripreme za mirovinu.