Nachtfresser

Na prvi pogled je naslov sam po sebi kontradiktoran, jer blogovi su po definiciji i osobni i javni, ujedno neka vrsta paralelne stvarnosti koju živimo. Neki blogeri su kao i u stvarnom životu, dvostruke ili višestruke osobnosti, pa tako poput rijetkih preostalih ovdje, vode više blogova, za razliku od nas, kojima je i jedan previše i stalno ga pod drugim izgovorom produžujemo. Osobno ne držim previše do svog sadašnjeg pisanja, zaokružio sam blog koji mi je nekad nešto značio, sad me drži samo komunikacija s par ljudi tu, tome ću se još vratiti.

Pogrešno je miješati realni život neke osobe s pisanjem na blogu, ma koliko te vješto autori na to navedu. Pod realnim životom računam onaj dio, kad je većina nas prisiljena raditi i brinuti se, ne bi li osigurali novac za svakodnevne potrebe svog života i života onih najbližih, te vikende i godišnje odmore, gdje gro nas stvarno uživa u životu. Dobro, neki se baš i ovdje hvale kako izuzetno uživaju u poslu, najčešće se takve i istakne na naslovnici, no ni u književnosti me nisu naročito privlačili ni znanstvena fantastika ni krimići.

Kad sam napisao osobni blogovi, mislim na blogove koje neki, uglavnom vrhunski blogeri i ovdje, vode na drugim platformama. Tu isto razlikujem dvije grupe, jednu onih koji “dopunski” pišu na najkvalitetnijim i brojčano najvećim skupljalištima blogera, te ih neizbježno i “na slijepo” van kruga pretplatnika nađu i lutalice, tako da ja na jednoj, gdje godinama ne pišem, ali ove godine mislim objaviti fotografije riječkih maškara, neka se negdje nađu, tu imam četvero njih za koje ne znam ni tko su ni što su, uz dvoje s našeg bloga, jedan već na boljem mjestu, ali pretplatu nije odjavio. Druga grupa blogera je još zanimljivija, stavljaju te blogove, za koje uglavnom ne žele da postanu javni, iako javni sami po sebi jesu, na manje poznate blog platforme drugih država, npr. znam da su postojali nekad popularni blogg.de kao i uglavnom nepoznati blog.de .

Zanimljivo da ovi na prvim platformama uglavnom ne znaju, ili ne žele reći, bi li ih radovao veći krug čitatelja. Tako je kolega u prepisci tvrdio da je najveći nedostatak wordpressa, manjak redovnih blog čitatelja i komentatora. S druge strane, kad sam mu ja spomenuo, da bih mogao skrenuti pozornost na njegov blog onima s kojima komuniciram, a s divljenjem mu komentiraju ovdje, uzvratio je, da je uglavnom sve, koji ga zanimaju, pozvao. Njega više već dugo nema, nedavno sam ponovo otvorio taj blog odabranih fotografija, moja pretpostavka je bila točna, samo nas trojica smo mu ostavljali pokoji komentar, jednu blogericu znam, koja je blog samo pratila.

Ovi drugi su sadržajno zanimljiviji, potpuno osobni, intimni, na njima nikad, niti jedan komentar. Valjda je draž i u toj kvaki, da te ipak nekad nenadan netko može pronaći. Jedan takav davni, ja u prosjeku jednom godišnje provjeravam, da li je još na svom mjestu. On mi uz jedan aktualni svjedoči koliko smo se udaljili od Diogenovih trgova, a ne tako davno Sloterdijkova “Kritika ciničkog uma” je bila uspješnica koja je obećavala revitalizaciju otvorenog kiničkog pristupa svijetu. Sad se ipak međusobno krijemo poput drevnih kršćana u katakombama starog Rima.