Nachtfresser

Pokušavam se prisjetiti, one dosadne ću naravno zaboraviti. Najprije sam još kao gimnazijalac s pokojnim prijateljem bio DJ (di džej) u velikoj dvorani provincijskog gradića koja je uvijek bila dupke puna. Puštali smo rock muziku u vrijeme disko groznice, uvijek smo između nas imali gajbu piva i dodatne stolice uglavnom za poznanice i pokojeg frenda i to nije moglo trajati. Nakon drugog većeg incidenta, a ionako bi svu lovu što bi dobili potrošili, ja sam odustao. Prvi put smo za jednu Božanu pustili "Lady in black" od Uriah Heep i prekinuli niz luđačko brzih stvari na koje se raja raskakala, počela je galama negodovanja i zviždanje, mi smo upalili svjetla i počeli se svađati s narodom. Drugi put je skoro došlo do fizičkog obračuna, neki bajkeri su poludili kad smo set njihove glazbe prekinuli na želju našeg pripitog prijatelja s "On je moj bol" od Meri Cetinić.
Sljedeći je bio studentski posao pratioca turističkih buseva. Tu su me cimali u svako doba dana i noći, lovu bi isto dobivali odmah nakon odrađene ture te naravno posljedično i odmah trošili. Jednu grupu od oko preko 100 Nijemaca sam pratio na brodiću od Rijeke, preko tada čuvenog diska "Milde sorte" na Preluku do Opatije. Tu je bio kraj te moje karijere jer sam nekolicinu turista izgubio u disku i nisu došli brodom do Opatije.
To nisam napomenuo dobivajući posao kao turistički vodič, to je već bilo manje zahtjevno, naučio sam na njemačkom napamet priče uz mikrofon o destinacijama kroz koje bi prolazili, uvijek bi dobivao manču i svi vodiči bi se lijepo družili. I to je ipak bilo prenaporno, odnosno premalo slobodnog vremena. Najgore je poslije bilo biti animator za djecu, iako si po hotelima sve imao besplatno, to je i najkraće trajalo. U onoj vojsci sam po kazni radio u vešeraju, bilo je super, radilo bi se dok se ne bi odradio posao, većina uključujući mene bez obaveznih zaštitnih rukavica i tako smo dobro shebali ruke.
Nakon vojske dobio sam posao u područnoj školi u Jablancu gdje sam bio smješten van sezone u hotelu koji nije radio. Predavao sam četiri predmeta i bilo je zabavno ali dosadno u slobodno vrijeme. Slijede do danas poslovi po školama, najzanimljivije iskustvo je bilo u dječjoj bolnici Kantrida, tamo bih išao od pacijenta do pacijenta, najgore jedna godina na fakultetu gdje je i prodekan mislio da studenti nemaju nikakvih obveza pohađati nastavu nevažnih predmeta i da moraju imati barem minimalnu pozitivnu ocjenu. U školi radim i dan danas, prije je bilo mnogo zanimljivije, ne zato što sam bio mlađi, nego što je bilo neizmjerno manje administrativne daveži i sastančenja. Radio sam i od kuće, bio plaćen dolarskim čekovima, pisao reklame na njemačkom i slično, nije bilo teško, al je bilo slabo plaćeno i predugo su nas držali u nižem, lošije plaćenom rangu. Daleko najbolji i najzahvalniji posao je bilo prevođenje, prepjevom "Janka Raščupanka" koji se nalazi i u svjetskom muzeju u Frankfurtu sam dobro zaradio i zabavljao se radeći. Još bolje sam prošao prevodeći za veliki europski lanac trgovina namještaja, tu čak nisam stigao sam sve prevesti pa je zaradila i moja mlađa kolegica. Nije mi se ostvarila želja o prijevodu par dragih književnih djela na hrvatski. Sad sam se sjetio još par stvari što sam radio, al post je već ionako predug, ajmo malo fotki nezdrave hrane ;).