Eto dokazao sam da se može uredno živjeti i idilično čekati smrt. Lijeganje oko 21.30, ustajanje oko 5.30 skoro godinu dana, počelo dok sam još bio u radnom odnosu, završilo u mirovini. Sad je opet sve otišlo k vragu, živci prenapregnuti, glava puca, noćne šetnje s bolesnim drugom.
Što kaže Zela, drug iz mladosti, sad konzervativno, patrijahalno djubre, čovjek zavoli i vlastito dijete, a da neće psa. Kaže nije da mu je sin izrastao potpuno nesposoban, napravio je, ako je, divnu unuku. On kao i svi hitleri iz našeg sokaka, stalno ima psa uz sebe, one poveće. Zanimljiva je ta nacistička posve ljudska slabost.
Inače kako opet ne spavam, sjećanja i asocijacije mi se nižu kaotičnim redoslijedom. Jučer sam se sjetio nekih pjesama onda već afirmirane mlade pjesnikinje s kojom sam par tjedana imao cjelodnevna zajednička učenja u biblioteci i čitaonici faksa. Kako smo oboje spremali dosadne predmete, prvo je ona počela rukopisom u bilježnicu usput stvarati poeziju, neafirmirani ja sam je slijedio u tom izazovu, s tim da meni već nije išlo pisanje krasopisom poput njenog, nego sam redao štampana slova i puno križao.
Ta Tatjana rodom iz Bezdana, je naročito bila ponosna jednom svojom posvetom, "tebi što me raseče u srpnju", upamtio sam, no jučer sam se sjetio nečeg drugog u stilu "Jebe me se" i onda efektno nabraja "što...". Ja sam je izuzetno naljutio, jer sam spočitnuo, znao sam kao i "svi drugi načitani i knjiški ljudi", da je pjesmu tog naslova i ideje imala jedna rumunjska pjesnikinja, te godine nagrađivana. Jebote, ne znaš za postmodernu, iz kojeg si stoljeća, to su potpuno različite pesme. Pokušavao sam nakon toliko desetljeća cijeli dan i noć iz sebe izvrisnuti to "jebe me se", ali nije išlo.
Inače mi smo se družili dva tri mjeseca i, kako smo naglo izmiješali životne puteve, tako smo nestali i više se nikad našli, barem tako ja mislim, beznadna ona iz Bezdana i mnogo beznadniji ja.
Post je objavljen 22.11.2024. u 19:26 sati.