Katastrofalna Bosna
Prva vijest koju sam pročitao jutros dok su svi spavali. Nakon, najprije društvenih, pa onda prirodnih katastrofa, BiH je katastrofalno izgubila od Njemačke u nogoloptanju, omiljenom pučkom sportu. Pratitelji bloga znaju da me sport, a nogomet pogotovo, uopće ne zanimaju, nisam pratio ni utakmicu protiv Škotske, ali Bosna i Njemačka me itekako zanimaju. Za razliku od Dinaje, koja je rođena u Sarajevu, ja sam rođen u Hrvatskoj na otoku, ali sam, što kažu, formativne godine proživio u Bosni, gimnaziju tad Ivana Gorana Kovačića završio sam u Varešu, urbanoj sredini s postotno najvećim brojem iseljenog stanovništva u zadnjem ratu, dio njih je prije prekooceanskog izgnanstva boravio i kod mene u Rijeci. Fakultet sam završio u Sarajevu, roditelji su već živjeli u Rijeci, četvrtu godinu gimnazije i prvu studija sam živio bez roditelja u vareškom stanu, a za studija sam vikendom, dok bi druga studentarija uglavnom žurila kućama, uglavnom ostajao u sarajevskim iznajmljenim sobama.
U Varešu se u disko klubu i radničkom domu, kao i većini kafića tad uglavnom puštala rock glazba, kao i na mjestima u Sarajevu, gdje bih izlazio, "Kaktusu", "Kuku" i "Zvonu" te u kafiću našeg filozofskog faksa. Znači nisam imao pretjerane veze sa stvarnošću, formirao sam se u urbanim krugovima, jedino je moj vareški prijatelj Sema, koji je s bakom odrastao i nije poznavao roditelje, slušao narodnjake, nas dvojica smo bili najbolji mladi šahisti tamo i kasnije bih noćio kod njega posjećujući ponekad staro društvo. Kako sam čuo, njega je prvog siječnja, jedne od tih užasnih godina, mobilizirala na ulici armija BiH i bez uniforme i pripreme poslala na zloglasnu postrojbu HVO, čiji su ih pripadnici masakrirali, poslije su neki osuđeni za druge zločine u Haagu i ovdje je tisak lio krokodilske suze za tim herojima.
Rat je završio kad su Ameri prisilili te nacionalne vojske na to, prvo izbombardirali jedne, a onda druge nisu pustili da opustoše Banja Luku, tako meni pričala novinarka, koja je bila tamo. Nikad više nekadašnje Bosne, i Sarajevo preplavila ruralna ekipa i novoobogaćena banda, čak su ćevabdžinice i burekdžinice pokupovali ili pootvarali nove, kupujući stare majstore pečenja i recepture. I nogomet se podijelio, Mostar dobio dva jaka nacionalna kluba, nikad više osovine BMW (Bajević, usput Srbin, Marić, usput Bošnjak, Vladić, usput Hrvat), od kojih su strahovali i Dinamo i Zvezda.
Mislim da je zadnja utakmica, koju sam uopće gledao cijelu, osim nekih naše repke, ona između Brazila i Njemačke, kad su Brazilci isto torpedirani od Nijemaca, doduše dali su počasni gol. I onda i sad mi prva asocijacija bio nacistički film "Snaga volje" Leni Riefenstahl, i razmišljanje o razlikama mentaliteta. Riefenstahl je preživjela rat, nisu joj više dopustili samo snimanje igranih filmova, nikad joj ni za što nije bilo žao, doživjela 101. godinu, zlo živi vječno, zločesti ljudi ipak ne.
Post je objavljen 17.11.2024. u 17:49 sati.