Jutros šetam, prolazim pored jedine kvartovske pekarnice zatvorene prije valjda neke dvije godine. Konačno su i stakla prljava. Nije mi jasno, zadnju godinu su valjda radili samo članovi obitelji, sudjelovali su u svim humanitarnim akcijama, svejedno nisu mogli opstati. Imamo istina blizu Plodine, Spar i Kaufland, podnošljiv samo bakin kruh kojeg često nema, govorim o standardnima, ne beskvasnim i sličnim koje volim samo ja.
Konačno mogu reći da definitivno nikad ništa nisam dobio od ovog sustava. U četvrtak mi je javljeno da hitno morami danas sam vratio školski laptop. Kolegica koju sam sreo se čudila, ona je shvatila da nakon pet godina idu u trajno vlasništvo, bar tako je po njoj u EU, a ovo se radi EU novcem, ili otkupiti za nekih 100 eurića. Nasmijao sam se. Kaže ciganska posla, ne, cigani vješto trguju s otpadom, a naši otpad dilaju dalje. Kad sam se vratio doma baš sam poslušao Robicevu verziju pjesme, s kojom sam se na fejsu oprostio sa školstvom nakon zadnjeg održanog sata, te shvatim da je on i tekst kao gospodin ublažio, Bogdanova mi ostaje neusporedivo bolja.
iEvo za podršci blogu.hr da preživi što duže u sizifovskoj borbi za opstanak, ja sam prekinuo jedan drugi prosvjed, ionako više nitko ne zna zbog čega i vratio avatar uz svoje komentare :D
Post je objavljen 07.10.2024. u 20:04 sati.