Nachtfresser

Već deset godina čekam jedan Papir. Odustao je i prvi odvjetnik kojeg sam angažirao, šetači pasa su mi govorili da se daje novac na ruke za to, a oni obično sve dobro znaju. Pomirio sam se nemogućnošću dobitka Papira, u međuvremenu je jedna od žrtava mobbinga na radnom mjestu postala i moja drugarica te je potjerana u prijevremenu mirovinu. Angažirala je drugog odvjetnika i počela skupljati papire ne bih li ja došao do Papira.

Nas dvojica, Jin i ja, smo obavili jutarnju šetnju, ja pregledao mailove, čestitao rođendane po fejsu, pročitao noćne komentare na svom blogu, provjerio kako ide putovanje moje omiljene blogerice po Japanu, i na wordpressu su karakterni pederi, kasne im obavijesti o novim postovima za pretplatnike, kao da putuju našom poštom iz Azije, tako kad ja čitam o Tokiju, tamo mi stigne post o polijetanju iz Zagreba u islamski svijet.

Obavio ja tako za petak sve najvažnije, vidim barem dva sata do ručka, kažem drugarici, idem ja u potragu za sladoledima, nedjelju će tešku što raditi, ulovih tako ja tipa tako pretprošlu nedjelju, tegli dvije vrećice, oprostite, što je otvoreno, kaže ništa u ovom djelu grada, samo Spar u sasvim drugom djelu grada, nosim pive s pumpe za prvu nuždu.

Kaže drugarica, ako si već tako oran, Ured u gradu ti radi, provjerila sve na internetu, tu ti je i adresa, imam sad valjda konačno sve papire za taj Papir. Pristajem, kažem nije mi teško odšetati, mada svi znamo da će me vratiti, uzimam fasciklu s brdom dokumenata i krećem, mora se nešto poduzeti, i na Elektroprimorju su je vratili zbog tog Papira. U gradu mi stiže poruka na mobitel, super, konstatiram da sam zaboravio dvije najvažnije stvari uz papire, naočale i kemijsku. Na napisanoj adresi me dočekuje izuzetno ljubazna portirka, Papir se nabavlja naravno na sasvim drugoj adresi, vidi da ne mislim pisati, a očito neću upamtiti broj pa mi kaže neobičnu boju zgrade u kojoj se vadi Papir. Nađem i tu zgradu, boje koja se zbilja ističe među drugim zgradama.

I tamo portir ljubazan i točno me upućuje. Dolazim na odredište, nema gužve, jedan samo čeka, vidim svijetli broj onog s kim se radi, gledam okolo, ne vidim automat, to mi se često događa. Uspijevam pitati lika koji upravo kreće, kaže on, nemam ni ja broj, zbilja broj se ne mijenja. Žena izlazi iz kancelarije, prolazi pored mene iza kojeg su već dvije osobe, značajno glasno pozdravlja, ja šutim koncentriran na održavanje unutrašnjeg mira, ovi iza mene ozdravljaju, žena sjeda za drugi šalter i kaže može dalje, dolazim ja s hrpom papira i recitiram što trebam, ona samo traži osobnu.

Vi ste iz Čandekove ulice, kaže gledajući u kompjutor. Ne, ovaj put sam spreman, priseban, naoružan strpljenjem, ne spominjem da su u Čandekovoj živjeli kratko moji prije više desetljeća kad su doselili u ovaj grad, samo negiram i kratko ponavljam adresu s osobne, bez imalo uzbuđenja i dizanja tona i pokušavam joj ponuditi mukotrpno skupljene papire.

- Ne, hvala, ne treba.- ustaje, odlazi par koraka i printa nešto, te se vraća i pruža mi to nešto:” To bi bilo to.” “To bi bilo to?!”, ponavljam i u nevjerici gledam u Papir, kao da nešto vidim bez naočala. Ona uz osmijeh mi govori :”Gute Nacht, Professor!” te resko dodaje: “može dalje.”Ovaj put sam se i ja osmjehnuo i pozdravio na hrvatskom.

Nevjerojatno, tako kratka rečenica, a sve pogrešno. 11 sati je prije podne, Professor se odnosi u njemačkom samo na one koji rade na fakultetu i onda s Herr ili Frau ispred, i jednu godinu što sam predavao na medicinskom fakultetu sam inzistirao da me oslovljavaju samo s prezimenom, jer sam bio samo predavač. Ili mi je to rekla u prenesenom značenju, palo mi je na pamet ono sasvim logično, da bi me uskoro mogao progutati mrak.

Tek kad sam izašao shvatio sam, imamo Papir!