Zadnje vrijeme me obično ujutro napadaju crne misli. To je vjerojatno diktirano čestim odlascima u KBC ili čekanjem novih. Inače osim kratkog bolovanja prije desetak godina zbog loma ramena i teškog oblika korone i još goreg postkoronarnog razdoblja nikad nisam odlazio liječnicima niti bio na bolovanju, mlađe generacije su barem tu pametnije i često izostaju s radnog mjesta.

Jutros sam nakon limunade i uz tamnu čokoladu i Radensku, što mi je zamijenilo ritual ispijanja kave, meditirao kako s očeve strane, njega je uništio kapitalistički sustav koji je toliko priželjkivao, nisam imao prirodne smrti u obitelji, uključujući i njega, on je nakon mamine smrti potpisivao ugovore o doživotnom uzdržavanju, sve su ga lijepo opelješile, al je dugo i dementan imao sreće pa su umirale prije njega, osim zadnje, koja se dočepala stana u centru, koji je naravno prodala, jer što će njoj toliki stanovi koje ima. Njegov otac moj nonić je poginuo na motoru u sedamdeset i nekoj, on je dugo živio u Kanadi, stekao bogatstvo koje je onda, barem zemlju, ispoklanjao, onda nije vrijedila, sad preko nje prolazi autoput i neki su se ni krivi ni dužni obogatili. Ja sam od njega za života pri svakom susretu dobivao nešto novca, barem nešto osim zbilja prijateljskog odnosa. Njegovu kuću je otac budzašto prodao očitim varalicama. Nona se po ženskom običaju tamo na brdu ubila skokom u bunar, al je po vlastitoj želji zakopana na drugom mjestu, tako da smo sad barem bogati grobnicama.

Nisam o tome namjeravao pisati, nego o jutrošnjem izlasku s Jinom, a ovo nek stoji kao sporedna tema, briga me, uostalom ionako sam se sa strane vrlo rano ogradio na blogu, da je sve što pišem stvar fantazije, i zbilja sliči tome. Noćas je opet jako kišilo i sijevalo i grmilo, ovaj put eto strop nije padao, ali je, provjerio sam prije izlaska na balkonu, jako zahladilo. I tako smo mi krenuli u izlazak, meni u zadnji moment palo na pamet potpuno obučenom, da sam, to mi se dogodi ponekad otkako taj dio rituala prakticiram, nakon čokolade zaboravio oprati zube, a mogao bih nekog sresti, te sam to u punoj spremi napravio.

Jin je nakon dužeg vremena sreo najbolju prijateljicu Doru, žena, inače uvijek dotjerana, njena vlasnica mi je više puta ponovila ono što ja nisam ni primjetio jer sam uživao u igri pasa, da je na brzinu izašla i obukla muževljev nezgrapni debeli džemper, jer joj je na fejsu prijateljica iz Gorskog kotara napisala prije nego što je ugasila komp, da je tamo napadalo snijega. Ja sam odgovorio da sam se i ja glupo obukao wasserdicht jaknu, što je glupo jer očito zasad neće više padati, umjesto nešto toplije, žena mi reče da se ja barem mogu zakopčati, ja sam to prečuo. Hladno je bilo stajati na mjestu, ona je više požurivala Doru nego ja Jina pa smo se ipak relativno brzo razišli.

Slučajno sam tad pogledao u zakopčan prsluk ispod jakne, bio je po sredini sav bijel od kalodonta, kao da sam se izbljuvao. Brzo sam to privremeno riješio pljuvačkom, no do blamaže je već došlo. Živčano sam produžio prema kući, Jin je u međuvremenu sve obavio, i onda ga je s leđa napao nevezan pas, odmah sam bacio povodac i bijesno zagalamio, Jin kao stariji i iskusniji je ovog potjerao, možda malo i gricnuo prije nego što ga je gazda dohvatio i vezao. Ovaj gazda se barem ispričao, nije vidio da je još netko na ulici.