Nachtfresser

Pljuštalo, grmilo, sijevalo. Teška noć za pse i čuvare noći, mi promijenjeni intenzivno sanjamo, što bismo drugo. Škure zatvorene ne bi li ublažile svjetlosne napade.

Jutros je na moment stalo, Jin i ja smo odmah izjurili, ja se nisam dao prevariti, tko zna koliko će zatišje trajati, na sebe wasserdicht jaknu, na noge wasserdicht cipele, meni štedljivom nešto skuplje, ali definitivno najbolja investicija za odjeću i obuću. U rječnicima sinonimi ili istoznačnice wasserabweisend i wasserfest, moš misliti, ako sam išta naučio učenic(k)e iz jezika je preispitivati mudrost rječnika, po njima bi najčešće ostali mokri.

Opet zaboravljam zamišljenu misao vodilju jubilarnog posta, prigodne zahvale, 20 blogerica/blogera za dvadesetak godina bloganja, jako teška misija, ali uvijek sam bio drzak.

Prva uz gracije iz prethodnog posta je svakako the darkknightkik ili po novom Crni maslačak, taj blog nije brisan. Na blogu je od početka, još iz osnovne škole, nikad primjećena od uredništva što joj može biti samo kompliment, još kao dijete je radila izvrsne dizajne, poslije i posebne za mene, neke i bolje od ovog sadašnjeg, al taj je radila nakon dosta godina pauze, sad već priznata u svom kreativnom radu (međunarodne nagrade), ispala malo iz igre, al meni je i ovaj izuzetan, “najbolji na tržištu”. U životu radi ono što voli, i blog joj je bio dobar trening, “ime” je i to je to.

Pod dva bih stavio ipak osebujnu ponovno aktivnu hirovitu blogericu Danielaland. S razlogom miljenica meni u ono vrijeme najdražeg hrvatskog pisca rušitelja mostova u mladim danima Alojza Majetića, njegov Čangi je za ono vrijeme predstavljao revoluciju, neko vrijeme je i blogao kao kao Heidegger, Danči s kojom je objavio zajedničku knjigu ga je uvela i u ove krugove. Ona je jednostavno jedinstvena ma koliko me ponekad znala ljutiti, očaravala je ne samo pisanjem, nego i velikim radoznalim očima poput prerušenog vuka u Crvenkapici, dugim nogama da ne nabrajam dalje, zadovoljstvo mi je bilo družiti se onih davnih godina.

Blogerica s kojom sam se najčešće nalazio u Zagrebu, ja svoje vrijeme dok sam bio u vodstvu sindikata pamtim po druženjima s izuzetnim blogericama nakon sastanaka, bila je nažalost izuzetno rano preminula Levant, jednom je i razbila džip da bi stigla na sastanak točno kako smo se dogovorili, nije bila kriva. Bila je član čuvenog ženskog društva blog “pljoskica”, od njih sam se još našao s “lajavom kujom Skaskom” danas priznatom književnicom i nezavisnom izdavačicom. Levantica me jednostavno začarala, kao i njen “mali pas” pravim imenom Oblak kojeg je jednom pustila kad se još nalazila kod željezničkog kolodvora, a ja pijuckao pivo u parku kod paviljona gdje smo se trebali naći, nepogrešivo je dojurio do mene na opću radost. Znao sam da moram nabaviti svog psa i to mi je bila jedna od najboljih odluka ikad, koju je L. ubrzala. Bila je najdosljednija od svih nas, napustila je ovu blog platformu kad su “mudani” nekontrolirano s podrškom uredništva divljali, ostavila samo link na novi blog koji smo mi vjerno posjećivali. Na ručku u kineskom restoranu po njenoj želji, ni pas se nije osjećao neugodno, rekla mi je sasvim ozbiljno da moram usporiti sa svojim načinom života, da je malo plašim iako odlično funkcioniram, da je izgubila već nekoliko prijatelja, a ja izgledam kao najpogodniji da sljedeći ode. Nažalost ona se eto razbolila, naljutila na Danči i mene kad smo joj komentirali da će sve biti dobro i obrisala linkove na naše blogove.

Satie, dubrovačka profesorica s najpoetičnijim blogom, još uvijek u dužim intervalima ponekad nešto i objavi, bila je dio tad daleko najkvalitetnijeg blogerskog kruga, onog dubrovačkog, Tu su bile i Plavi golub, Medusa, Manta, od muških Pooka i još par njih, Manta koja sad predaje na splitskom fakultetu napravila je karikature svih blogera koji su to željeli, portret Papalagi i mene smo uokviren poklonili drugaričinoj sad pokojnoj sestri i on još visi u maloj sobi virovitičkog stana. Stil od Satie ne bih mogao pomiješati s nekim drugim, ono zbilja autentičan, inače sam skeptičan kad profesice hrvatskog pišu poeziju, dobro tu je i Annabonni izuzetak. U naslovu njenog bloga spominju se šetnje, ja sam imao zadovoljstvo šetati s njom, nježna je i plaha poput svojih postova.

Očito će današnji post morati imati nastavke, iako to više neće biti 6000. post ja ću označavati kao 6000. post drugi dio .

Nisam planirao našu kontroverznu Annabonni spomenuti kao petu, prirodnije mi je bilo da kao aktivna blogerica bude među onim “novijim”. Nju znam već dugo godina, susretali smo se i na drugim blog platformama te x portalu uz Bigera i Meka i svugdje smo vodili ratove, “ratovao” sam npr. i sa Zonom i s Bugenvilijom, ja bih je svrstao u rang s najboljom ženskom fotografkinjom bloga Bugenvilijom, s kojom sam danas, bez obzira na sve što je onda napisano, u virtualno prijateljskom odnosu za razliku od prvonavedene uvažene književnice, stavova kakvih se ne bi zastidjeli ni najbliži blog prijatelji od Annabonni, naravno ona ih je branila suptilnije od ovih, koji nijansiranost onako sirovi shvaćaju kao znak slabosti. Annabonni piše izuzetnu poeziju, tu bih svrstao i onu “po domaću”, radi odličan koristan posao u reali s onima koje život nije mazio, sad već pokušava razumjeti sugovornike i voditi plodonosne dijaloge bez nametanja svojih stavova, ponekad pokušava miriti nepomirljivo što ja često ne razumijem, al zadnje je što bih to uzeo kao znak slabosti.