Opasnost zaraze poezijom
širi se Balkanom
moramo je što duže
zadržati na našoj granici
kad već jednom prođe
brzo razgoliti
bijedu svakodnevice
uzalud su klečanja i molitve
junaka prve linije
sjetite se onog Marune
ekstremnog emigranta
kojem su u njegovoj državi
hrvati počeli ići na jetru
i nije se više znalo
tko je partizan,
a tko predsjednik
poezija je anarhija,
a mi štitimo naše granice,
tekovine tisućljetne borbe!

"Istina je ružna. Mi imamo umjetnost da ne
bismo propali zbog istine” (Volja za moći, afor. 828).

Friedrich Nietzsche

Spremamo stan drugaricine sestre, još jedne osobe koja je prerano otišla, gdje s tim vrijednim knjigama? Negdje ćemo ih smjestiti u našu preobilnu biblioteku, koju ionako nema više tko iščitavati, htjeli smo otvoriti u kvartu alternativnu kvartovsku neprofitabilnu knjižnicu koja bi npr. radila od 20-24, al nema se vremena za administrativna nadmudrivanja i dozvole, na kraju bi valjalo i za to nekog potplatiti. Da, u ono trulo vrijeme neki od nas su u zemlji i u inozemstvu, nabavljali i ovdje gomilali knjige i ploče. Seljenjem iz Sarajeva u Rijeku poklonio sam preko 100 LP ploča i sve singlice, nekoliko stotina, "velikih" ploča bez svrhe još imamo previše, trebalo bi popraviti gramofon, al ima desetaka prečih životnih stvari, pitanje je i ima li još ljudi sposobnih popravljati staru tehniku u ovom jednokratnom dobu. Vrijeme je destrukcije i mladalačke ispraznosti, svaki dan u našoj ulici strada neki auto, kod nas redovito retrovizori jer ih je najlakše izbiti, policiju zanimaju štete samo od par tisuća eura. Zanimljivo da ovdje najbolje posluju teretane, nema nažalost onih mozgovnih.



Ostaje nam utjeha dobre hrane, tu smo nadmoćni mekdrek generacijama, no da nije loše glazbe ni mnogi od nas ne bi znali da čorbast pasulj ide sa rebarca suva...

Većina vas je čula za kultni roman Jacka Kerouaca "Na cesti". Dobar dio je vjerojatno i barem jednom lagao da ga je pročitao, sudim to po sebi, jer ja kad počnem nešto čitati čitam do kraja ma koliko to prazno i loše napisano bilo, ovo sam baš takvo pročitao, kompromisno rečeno, napreskake. Taj osjećaj dosade me uvijek obuzimao iako se navodno radilo o najvažnijem djelu jedne generacije, kojoj sam se u jednom periodu života čak i divio, u svakom slučaju zanimljivija od moje i narednih, te onih prije nje, kojima su najveći doživljaji bili jebeni ratovi. Možda bih toj knjizi dao još jednu šansu, da nisam pročitao kod Buka da je Jack folirant koji nije ni alkohol podnosio, a kamoli nešto jače.
U svakom slučaju "on the road" je postao simbol jednog načina života, a naslovom su se inspirirali i drugi autori sličnog stila i "istraživačkog" načina života poput Vesperovog "Putovanja", kako je prevedeno, ili točnije rečeno tripa. Za ovog niste čuli, bio je otac sina Gudrun Ensslin, najopasnije žene jednog vremena, koja je s novim partnerom držala Njemačku svojevremeno u šaci.
"Zrelih" godina ne uživam pretjerano u putovanjima. Za zadnje putovanje dobro smo se opskrbili, ustvrdili smo da plaćamo sedam grobnica, pa ako kome zafali, a mi budemo u krizi, imat će gdje kupiti.
Doručak i ručak su porijeklom iz još jednom posjećene Slavonije, nema više blogera imenjaka GP da još jednom razmjenimo dojmove o razvoju ravnice i gubljenju štiha starih mesnica s novim vlasnicima.

Dakle sve je bilo predvidivo ove godine, mama Šč se najviše orila iz zvučnika karnevalskih grupa, eura i kockastih je bilo ipak manje nego očekivanih skupina, među alegorijskim figurama dominirali Plenković i Milanović, sve u svemu osjećaj dosade. Tu i tamo golo muško dupe, mažoretkinje isto predvidivo marširaju, nema ni tu više žara. Pješice sam išao i u centar i iz centra, dečki i cure iz zagrebačkog audija pitali me za besplatno parkiranje, nije mi se dalo objašnjavati, cure su imale vještičje šešire. Mladež iz bmw-a beogradskih registracija me ništa nije pitala, i izbor auta zlatne mlad(t)eži predvidiv. Sarajevske registracije ovaj put nisam vidio, njima bih vjerojatno pomogao. Pozitivno je da sam samo kod jedne marginalne grupe čuo cajke, naravno izuzev Indijaca, no njihova glazbala stvaraju poseban ugođaj, nisam fotkao jer sam već bio u fazi bijega s mjesta događanja. Fotke neću selektirati, ni to mi se ne da. Osjećao sam se nekako neprilagođeno, skoro ko jučer kratko u Krku gdje su mi dan pokvarili mali psihopati iz rodbinskih redova i njihove kupljene sluge.

Drugarica je dobila okvire i nove naočale, Jin je dobio novu ogrlicu oko vrata, auto je, iako star dobio najbolji benzin, perilica suđa je dobila najbolju sol, ima stvari na kojima se ne štedi. Što se ostalog tiče u Berlinu je odgovor jednostavan, second hand dućani. Bila su dva dobra i u Virovitici, jednog više nema, drugi više nema izbor kao nekad davno kad sam kupio Levis 501 koje još koristim za šetnju s Jinom za 100 kuna. Okviri su perfektni, firmu neću reklamirati jer je još uvijek relativno nepoznata i bolje da je tako, sve smo sebičniji.

Evo podsjetio me Dav Gindo na protekle izbore u Berlinu prošlu nedjelju koji su na razne načine bili jako interesantni. Dogodilo se iznenađenje, uvjerljivo su pobjedili kršćanski demokrati (CDU) s 28 posto glasova ispred socijaldemokrata sadašnje gradonačelnice (SPD) i zelenih (Grüne) s istim postotkom(18), al stotinjak glasova manje, što sad ispada matematički bitno, jer će ta tijesna većina vjerojatno iznjedriti gradonačelnicu, stranka u koju je prešao najveći broj piratskih suborkinja Ljevica (die Linke) je osvojila nešto preko 12 posto, a krajnje desna alternativa za Njemačku nešto preko 9 posto glasova no s njima zbog koketiranja s nacizmom nitko ne surađuje. Trenutno Berlinom vladaju socijaldemokrati, zeleni i ljevica i vidi apsurda, iako su gubitnici izbora oni imaju najviše šansi nastaviti vladati jer je kampanja povremeno prelazila sve granice, posebno su tu iz CDU bili nemilosrdni prema protivničkim strankama. Socijaldemokrati su zanimljivo najviše glasova izgubili nakon novogodišnje noći, ukinuli su tradicionalni vatromet, što je javnost uglavnom pozdravila, al se zato u radničkim kvartovima punim stranaca bacalo petarde preko svake mjere, odjekivale su eksplozije što je stvorilo osjećaj nesigurnosti, od dvije narodne stranke CDU i SPD je naravno CDU koji je tražio oštrije mjere profitirao, kao uostalom AfD koji su bili i za deportacije. Zanimljivo, da su glasovali samo visokoobrazovani i mlađi, Zeleni bi bili uvjerljivi pobjednici izbora, a i ljevica bi bolje prošla, da su glasovali samo oni s osnovnom školom i niskokvalificirani radnici CDU bi još mnogo uvjerljivije pobjedio, a druga stranka po snazi bi bili AfD. Nova zanimljivost izbora, u jednom izbornom okrugu je poništen rezultat jer nisu brojani glasovi onih koji su glasovali poštom i naknadno je utvrđeno da potpuno isti broj glasova imaju predstavnici CDU i ljevice, te mi je poznanica bivša piratica objasnila,budući da te dvije stranke nemaju ništa kompatibilno, nije moguće da su po dvije godine u parlamentu jedni pa drugi pa će ždrijeb odlučivati tko će ući u parlament. Inače tamo stranke imaju i svoje operativne programe, pa je CDU privukao dio birača s tim da nema novih ograničenja brzine na autoputevima, a Zeleni odbili dio birača s planom pretvaranja nekih ulica u centru u pješačke zone i ograničenjem brzine na 30 km na sat u glavnom gradu, al su stekli nove traženjem potpune zabrane prodaje petardi. Ako svejedno koalicija koja je dosad vladala nastavi vladati pitanje je hoće li socijaldemokrati odabrati istu gradonačelnicu.
p.s.
Na slici opet uzetoj s FB je bivša piratica, sad uspješna političarka iz die Linke Julia Schramm, imali ste njenu ekskluzivnu fotografiju na blogu, kad sam je na jednom druženju snimio, nikad je ni prije ni poslije nisam vidio u minici ;).

Bivša šefica Piratske internacionale i moja prijateljica porijeklom iz Rusije upravo je na fejsu objavila da je dobila češko državljanstvo i stavila status uz sliku:"Tu je moj dom." Jako me to obradovalo, u stavovima u vrijeme kad su pirati bili relevantan faktor, u Češkoj iznimno još jesu, imaju dogradonačelnika i ponajjača su stranka u Pragu, dakle u onovremenim stavovima ja sam bio radikalniji od nje, al eto ona je "muški" napravila radikalan korak. Ja još uvijek pod stare dane samo javno iznosim svoje stavove, kao najnoviji, da se sramim što živim u državi u kojoj djeluju razni pernari.
p.s.
Ovih doslovno par starijih blogera po stažu ovdje možda pamti našu nekadašnju piratsku fotografiju iz Praga objavljenu na blogu, na kojoj je pirat Jin čak i nju fotogeničnu zasjenio.

Zanimljive su i kao jezičara me zabavljaju te potentne riječi, riječi kojima se širi krug značenja. Na blogu neću ulaziti jesu li riječi pravilno upotrijebljene i kad se uopće može govoriti o pogrešno korištenim riječima jer kod većine izraza najbitnije je da li je moguće shvatiti što je pisac htio reći, ja npr. ako ispravljam učenika uvijek polazim od toga da li bi izvorni sugovornik razumio što je želio reći i ako bi, to kod eventualne greške učeniku uzimam kao olakotnu okolnost.
U stvari sam čudnim putevima došao do sjećanja na profesoricu Emiliju Grubačić za koju kažu da je utemeljila germanistiku u Sarajevu, a meni je predavala zahvaljujući i njoj osobno, jedan osebujan predmet naziva civilizacija. Radila je još iako je bila umirovljena, moglo se, pušila je i na predavanjima i ispitima preko mjere, smjela je, donosili su joj kave u kancelariju gdje je držala ispite. Za nju se govorilo da ima najšire opće znanje od profesora, da je bila ranije strožija nego u naše vrijeme. Ona me naučila razumjeti razliku između kulture i civilizacije, jednom za svagda i da se kulturni ljudi ne moraju civilizirano ponašati, te da na svijetu postoje različite kulture.
Postoje zvončari koji su zahvaljujući svojoj izvornosti ušli u registar zaštićene svjetske kulturne baštine, ali klaunovi su demokratski raspoređeni po cijelom svijetu i nikako manje vrijedni, skoro da ne postoji dvije identične klaunovske maske, osim ovih kupovnih serijski proizvedenih.
Profesorice odavno nema, sin joj je isto poznati germanist, u nekim stvarima se niti onda niti sad nisam slagao s njom, al da je teško naći kompetentijeg za područje, ne samo njemačke, civilizacije, jeste. Zanimljivo su neki pohrvatili riječ kao uljudbu, gospodo, jeste li uvjereni u to?

Oznake: samonikli klaunovi

"Zar te nije strah da bi te to moglo kompromitirati?", pita me s nehinjenom zabrinutošću mlada kolegica. Da sam obraćao pozornost na ono što bi me moglo kompromitirati pred takozvanim normalnim natpolovičnim svijetom stalno bih živio u strahu. Većina je leglo drukera i cinkera po prirodi, baš je lijepo tako krstila Sandra Benčić jednu kreaturu iz sve moćnijeg rasističkog političkog podzemlja. Zašto bi ikog bilo briga za preovlađujuće javno mijenje. Većina je slučajno na strani žrtvi na Platku i to samo iz dva razloga, što pripadaju još nekompromitiranom pozivu i mnogo važnije, po udarcu koji je jedan od njih dobio, jasno je i slijepcu da su im protivnici bili najobičnije kukavice, vucibatine i huligani, nikakvi sportaši. To je odgovor na pitanje koje sam dobio, kako tumačim da u nekim situacijama i većinsko javno mnijenje zna biti na pravoj strani, izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Kad sam zezao prijateljicu koja je inače slušala dobru glazbu, dok je kupovala zbilja preskupu kartu za koncert ocvalog Tom Jonesa u Opatiji, ona je odgovorila, pa to su vječno zelene stvari. Ja sam odmah kontrirao, da, Hrvatskom i sve više svijetom vladaju dilajle, nije se usprotivila, samo nasmijala. Meni je vječno zelen bijeli zec ("White rabbit") od isto tako još žive Grace Slick, no tko je pak još za nju čuo :P

Zima je, sad smo na nuli al osjećaj hladnoće je kao da smo u minusu. Cijeli dan je otprilike takva temperatura, svi su sad doma, skoro sva svjetla su upaljena po zgradama, rijetko se to događa. Iako je nama pješacima najgore, uopće ne čeznem za toplijim vremenom, ako to moram platiti prljavim odvratnim kišama.
Na fejsu postoji nešto izuzetno korisno za rodbinu i prijatelje, iz područja pogođenim prirodnim i inim katastrofama ljudi mogu označiti da su dobro, po jedna mlada Turkinja i nešto starija Kurdkinja od mojih fejs prijateljica su označile večeras da su dobro, jedna šahistica za koju ne znam jel ovo ili ono, nema nikakvih zastava na profilu, a po imenu ne možeš znati, inače učiteljica po struci, cijeli dan se javlja postovima, na najteže je pogođenom području, zadnje kaže da su ona, njena obitelj i svi "njeni" učenici, misli na svoj razred, dobro, s kolegama i ostalima nije ni pokušala uspostaviti kontakt.
Najviša temperatura danas koju sam vidio bila je na Korzu 3 stupnjeva.



Tu sam se još jednom uvjerio dokle seže antifotografska glupost i paranoja, te samoljubivost, taj jedan stariji par kojeg zbilja nisam primjetio, kome normalnom bi bili zanimljivi, je bio bijesan zbog mog snimanja temperature i vjerojatno bi me prijavili policiji da ih je bilo u blizini. Jebivjetri za kakve sam mislio da obitavaju samo na blogu haer.
U mom društvu je tema bila sramotno prazna dvorana na meču teniskog dejvis kupa u Rijeci, zanimljivo, na internetu je navodno pisalo da su cijene 50, 100 eura i više, a moje društvo je platilo parter za sve mečeve ukupno po 10 eura svaki. Ja naravno nisam bio jer me ne zanimaju sport ni zastave, osim kad Rijeka pobjeđuje Hajduka. Šalim se, mada ima istine, al svi već znaju da skoro nikamo ne idem, gdje moj pas nije dobrodošao.

Prerano ti je sestro u bivstvovanju, i ti si prevarena, nije još vrijeme. Bludimo plasirani u realnost, ne znajući što nas je snašlo. Tebe nazivaju vjesnicom, al ja stariji već znam, prava studen tek slijedi. Od nje ćemo se teško oporaviti, ovako bezdušno u svijet bačeni, Tko zna jesi li ti mogla birati, i da jesi radoznalost bi sigurno prevagnula, ja pak izbora imao nisam, i da jesam, pitao bih se kakvo je to svjetlo, sudbonosno svjetlo, i ne sluteći neizbježni mrak poslije ili možda nije mrak, čudnovati su putevi proljetni.

U Berlinu, ako jedemo vani, uglavnom kušamo međunarodnu kuhinju, po istim takvim restaurantima kojih ima u izobilju.. Tako smo valjda pretprošle godine, kad smo tamo ostali dva mjeseca, odlučili iskušati balkansku kuhinju. Konobari i kuhari kao i gazde su uglavnom "naši",svih veseli malo popričati na "našim" jezicima, pa smo tako iznimno na takvim mjestima i komunicirali. Na jednom takvom mjestu sam jeo iznimno dobro pripremljenu Kalbsleber (teleću jetricu), pohvalio sam kuharicu i zanimalo me gdje su tu "nijanse koje čine razliku", dobio sam odgovor da se radi o jako kvalitetnoj junetini koju nabavljaju, eto ti ga na pa ti pitaj, rekao sam drugarici. I ovdje u Rijeci, kad se kod našeg dostavljača pojavi jetrica na jelovniku, istina oni priznaju da to s telcima nema veze, vrlo brzo nestane. To se događa otprilike dva puta mjesečno. Istina jetricu na žaru imaju u mom omiljenom restaurantu "Konoba Belveder" svakodnevno, ali jednom su mi se zamjerili, a ja sam veliko zlopamtilo, pa tamo jedem odlične ćevape, ako ne gulaš ili grah, utorkom tripice. Eto Lastavica se vikendom bavi smijehom, ja pak hranom, oboje najvažnijim sporednim stvarima na svijetu ;)

Probudio sam se oko jedanaest. Iako je balkon bio otvoren u sobi je bilo ugodno toplo. U peći na drva još je bilo žara, zagonetno mi je bilo kako, u stvari mnogo toga se nisam sjećao. Stanovao sam u stanu koji sam trebao napustiti kad su prije par godina moji odselili u daleke krajeve i ostavili mene mlađahnog ovdje. Ovaj put sam se u stanu probudio sam i onako lijen nisam znao bolji način za dolaženje sebi, od otvaranja nove pive. Prošlu večer se očito svašta izdogađalo i sad je trebalo to rekonstruirati. Opet sam se sjetio kako sam jednom rekao Marini, da ću kad jednom počnem zaboravljati što je bilo prethodne večeri, uzeti barem mjesec „voćnih” dana. Zazvonio je telefon, kad sam digao slušalicu slijedilo je iznenađenje. „Halo, Ela je.” „Zdravo draga, reci.” Tako sam se ja obično javljao kad bi me nazvao netko ljepšeg spola. „Pa ovako, šetam ja parkom, onim ispred škole, i razmišljam, ti si mi baš pao na pamet, kad ono iz susjednog smjera ide Marina.” „Da, pa?” „Pa čini mi se da ona zna da mi od jučer hodamo.” Sjedio sam i dobro da sam sjedio, čak sam se nasmiješio, mada mi je to bila pošteno rečeno novost, a taj glagol nikada nisam upotrebljavao i vrlo rijetko sam čuo. „Mislim da bi joj ti to trebao objasniti, bila je jako neugodna.” „Nemam ja njoj što objašnjavati, ni ona meni nikad nije ništa objašnjavala. Kako neugodna?” „Pa mala je buljila u mene kad smo se mimoilazile pa čak neko vrijeme uz razmak hodala zamnom.” Malo sam se pribrao: „Ma pusti to, onda, vidimo se večeras?” „Pa rekla sam ti sinoć da ne mogu, ako hoćeš možemo se sad naći, još sam u gradu.” Ela je inače živjela na selu, u okolici. Rekla je još da je trenutno kod kina, kako meni mozak nije baš radio, „pa kod radničkog.” „Ok, dolazim, vidimo se u drugom parku, kod milicije.”Na brzinu sam uradio od sebe, ono što se uraditi dalo i izašao. Učinilo mi se da u parku kod osnovne vidim Marinu, al sam odlučno produžio dalje gledajući ispred sebe. Ela me čekala, bila je jako lijepa, nikako tako nisam zamišljao curu za mene. U školi smo imali nastavnika srpskohrvatskog s kojim smo pričali o svemu, on je jednom rekao, s ljepoticama je lijepo kratko se družiti, za život su druge cure, no ja mu nisam baš sve vjerovao. Odmah na početku susreta sam shvatio da je Ela zbilja moja cura, nakon što smo razmijenili uvodne nježnosti počela je: „Znaš čega se ja bojim, da se ti preko mene samo želiš svetiti Marini, reci odmah ako je to tako.”Naravno da nije”, što je najbolje i stvarno sam tako mislio, dapače sreća me obuzela. Kad sam takav stigao u stan nakon što sam ispratio dragu čekao me Mladen, svi su znali da je ključ ispod otirača. "Što si to jučer nabavio, nije priroda daje, kako si tvrdio?" "Meni je super bilo", rekao sam Mladenu i nazdravio. Počeo sam povezivati stvari.

Biografije su baš kao i sve drugo uvjetno istinite. Junakinja današnje priče, ne moja junakinja, nisam je prije simpatizirao, sad pomalo, rođena je u Dresdenu, u sad nepostojećoj DDR državi, i to je izvjesno, kao i da je dva put bila europska prvakinja u šahu, mada, što reče jedna druga, to ne mora značiti i da je bila najbolja šahistica Europe. U braku je bila s Rusom, legenda kaže, najboljim brzopoteznim igračem šaha u svijetu, koji ju je ostavio zbog zvanično najbolje brzopotezne šahistice u svijetu, koja je rođena u Ukrajini, ali je početkom rata izbjegla u Rusiju i postala Ruskinja, sad brzopotezna i brzopotezni već imaju četvero djece. Za Nataliu više nije sigurno čak ni da još spada u najuži krug najboljih ukrajinskih šahistica. Živi u Odesi, vjerojatno najljepšem od svih razaranih gradova ovog rata, nedavno su u prekrasnoj zgradi uništene prostorije šahovskog kluba, ja eto mogu i nagađati zašto, možda ćete i vi doći do iste pretpostavke na kraju ove priče. Aktivirala se junakinja priče i u politici, osvojili su na nivou države čak manji postotak glasova nego svojevremeno ja u avanturi s piratima u Hrvatskoj. Ipak Natalia je sad postala nacionalna junakinja i simbol borbe protiv barbarskog naprijatelja, dala je intervju novinarima izuzetno popularnog časopisa i osvanula na naslovnici u ukrajinskoj vojnoj uniformi pred gledateljima lista koji izlazi u preko 100 država svijeta, to nije valjda uspjelo ni našoj bivšoj predsjednici za službenih navijačkih dana.
Neću na kraju posta objaviti njenu fotografiju, nisam joj fejs prijatelj za razliku od većine sad i boljih ukrajinskih šahistica, pa joj se isključivo zato neobjavljivanjem iste svetim. Natalia je svakako ušla u domovinsku povijest, čime biste vi željeli biti obilježeni za ovog kratkog izbivanja na zemlji?

Svitanje jutros, poseban pozdrav našoj Dinaji i njenom Zdenku kojeg sam imao čast i osobno upoznati ovdje u Rijeci.