Nachtfresser

"Put neumjerenosti vodi u zamak mudrosti."
William Blake

Jedan od naših najznačajnijih filozofa dvadesetog stoljeća uspješno je branio dosta teško branjivih teza, između ostalog da ne postoji povijest umjetnosti. Naime u umjetnosti je teško govoriti o nekom kronološkom rastu i napretku, štoviše ciklično se javljaju razdoblja dekadencije i nazadovanja, ja bih dodao što Grlić onda nije znao, da se eto taj proces umjesto "kraja povijesti" i politički upravo odvija, tako da se po tome umjetnost više ne može smatrati ekskluzivnom.
Nisam o tome mislio danas filozofirati nego opisati svoj glazbeni razvoj, od možda objektivno boljeg do moguće lošijeg. Tako sam ja u završnim razredima gimnazije već slušao Led Zeppelin, Uriah Heep, te Wagnera i Liszta koji su doduše zauvijek ostali, jer su od klasike ostali avangardisti, s kojima se doduše lijepo družiti, ali nisu baš za slušati. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za razliku od većine "dogmata" iz mog društva uhvatio sam priključak punku i novom valu, u Sarajevu su novi primitivci, a u Rijeci Paraf i Termiti mi bili i generacijski bliski. Počeo sam studirati germanistiku, već sam imao kontakte s njemačkim anarhistima pa sam pratio i gradsku gerilu u Njemačkoj i Italiji, te su nakon nastupa na "Rock against Racism" Clash stekli kultni status kod mene, međutim majicu koju je frontmen nosio nisam uspio nabaviti, a bila mi je želja.



Glazbeni razvoj se pred kraj studija promjenama "ekipe" te stila života kretao u neobičnom smjeru, te sam uz praćenje prije navedenih scena dospio najdalje u prošlost popularne glazbe, oduševio se scenom i prije hard rocka, Jefferson Airplane i naravno kraljica psihodelije Grace Slick, povijest koja se razvija naopačke. Njima se oduševio i moj vareški komšija (tamo sam završio gimnaziju) Čombe, koji živi u Puli, te neke nove cure, pa je tako nastala i uzrečica"Ma tko će ga znati, idi i pitaj Alice"...