Prijelomna obavijest za sve koji vjeruju da se racionalne i visoko obrazovane žene s balkona bacaju jer neka beznačajna osoba na Internetu smatra da su prostitutke.
Od svoje četrnaeste godine bolujem od nasljedne i ekstremno teške kliničke depresije. Moja je depresija također kronična, što znači da će me pratiti do kraja života. Iako klinička depresija različito utječe na različite pacijentice i pacijente, ovdje se javlja kao apsolutno odsustvo i nemogućnost zadržavanja neslavnog hormona sreće, serotonina. Osim sreće, teška klinička depresija besprijekorno briše i sve ostale emocije, pa na raspolaganju imam samo izuzetnu kompetitivnost i bijes. Dakle, od svoje sam četrnaeste godine odrastala svjesna da se nikad neću moći uistinu obradovati svojim postignućima, rasplakati na vrhunski napisan roman ni zaljubiti u osobu vrijednu zaljubljivanja. Svoje uspjehe doživljavam kao poraze, a svoje sitne poraze kao apokaliptične katastofe. Moja je ironična prednost što hormona motivacije, dopamina, imam naodmet, pa mogu funkcionirati u užurbanom i nesmiljenom okolišu kasnog kapitalizma.
Ako imate toliko sreće da niste kadri pojmiti ozbiljnost teške kliničke depresije, važno je spoznati da je i blaga depresija, nakon anoreksije, najsmrtonosnija psihička bolest. Anoreksičarke i anoreksičari umiru od posljedica svoje bolesti. Depresivke i depresivci se ubijaju jer sa svojom bolešću ne mogu živjeti. U tom smislu, nizozemska je vlada presedanom teško depresivnoj osobi odobrila pravo na medicinsku eutanaziju. Stoga, ako progresivne države zapadne Europe život s kliničkom depresijom smatraju jednako otegotnom okolnošću kao i kronične bolove duboke starosti, ne treba se melodramatski iščuđavati nad činjenicom da će i klinički depresivci čije države medicinsku eutanaziju ne nude isti prljavi posao pokušati odraditi sami.
Čitavom scenariju ne pomaže što psihijatrija ni u dvadeset i prvom stoljeću uistinu ne zna što činiti s teškom kliničkom depresijom, jer ona u različitih osoba različitim intenzitetom ukida različite neurotransmitere, a može biti i nasljedna i izazvana traumatskim doživljajima. Prepisivanje antidepresiva desetljećima je stoga igra pokušaja i pogreške, sve dok vaša pacijentica ili pacijent ne dobiju lijek koji im omogućuje zadržati barem primjesu sreće dostatnu za ispravnu evaluaciju lijepih trenutaka. Prije toga, šanse su da će mjesecima gutati tablete koje im uopće ne pomažu, bilo zato što su placebo ili jer jednostavno adresiraju problem koji oni nemaju.
Ako prijateljujete s osobom s kroničnom depresijom, blagom ili teškom, iskreno sugeriram da ih ne ispitujete jedu li redovito, da ih ne savjetujete da počnu trčati i da ih ne uvjeravate da će proći, jer neće. Milijuni depresivki i depresivaca diljem svijeta zapadaju u ovisnosti i toksične odnose jer ne mogu prihvatiti da nikad neće proći. Ono što možete jest prihvatiti da neće uvijek biti emocionalno dostupni, podsjećati ih da njihove vrline i uspjehe vrednujete mnogo više nego oni sami te paziti na njihovu često neuspješnu plovidbu psihijatrijskim tretmanima, jer vam jamčim da vaši prijatelji nerijetko požele da se njihovi životi jednostavno prestanu događati. Ako sami bolujete od kronične depresije, blage ili teške, suosjećam i uvijek sam vam na raspolaganju za razgovor.
Živa nisam jer sam suprotstavljanjem svojoj genetici prestala biti kronično depresivna. Živa sam jer sam preživjela više od šezdeset prijeloma kostiju, a živa ću i ostati jer znam da postoje meni beskrajno važne žene i muškarci koje volim te koje na različite načine pomažem nositi kroz turbulencije svakodnevnog opstanka.
Stoga, ako želite nastaviti misliti da sam prostitutka, dajte si oduška. Uvjeravam vas da nemam dovoljno serotonina da bi me bilo briga. Nadam se da smo to sad raščistili.
Hana Samaržija
Post je objavljen 06.06.2024. u 21:02 sati.