Nachtfresser

6.6.2004. (2+4=6), datum prvog posta na ovom blogu. Jutros sam preletio malo preko postova prve dvije godine, prepoznao sam koliko se ogorčenosti krilo između redova u mojim postovima tog vremena, koje je i dobrim dijelom 2005. na smjenu pratilo troje blogera, dvije blogerice su izdvojene u tekstu iz 2023., link lijevo gore sa strane "Tri blog gracije", treći je bio famozni Alje, koji se pak izdvajao svojom kreativnošću i poslije se istom ostvario u stvarnom životu. Jedna od te dvije, koja je pak nedavno doktorirala s područja seksologije na američkom sveučilištu Indiana, prije toga je radila istraživanja za čuveni Kinsey institut, koji je toliko poznat, da ga portal "Narod" proglasio pretečom vražje rodne ideologije, sve začinjeno čudovišnim podmetanjima (Kinsey je bio ionako cijeli žovot toliko kontroverzna osoba, da mu stvarno nije bilo nužno dodatno pakovati).
Opet ja skrećem u postu, koji bih trebao posvetiti svom blogerskom egu. Mene je početkom 1999. tresla žestoka kriza, parafrazirat ću Stefanovskog, ulaska u četrdesete. Mislio sam da neću još dugo...U takvom jednom momentu mi je prišla kolegica, vjeroučiteljica, rekla da se otvorilo par mjesta po jako povoljnoj cijeni za hodočašće u Rim, a onda je i u izgledu i za Svetu zemlju, nasnijao sam se i komentirao:"Vidi Rim i umri", u stvari zaintrigiralo me ovo drugo, ali ne ide bez prvog, pa smo drugarica i ja pristali. Tu su nas zakucali, vođa puta je presudio da mlađi par može dobiti svoju sobu, on naravno isto, kao i još neki, ja moram među muškarce, drugarica žene, jer nismo, ne samo crkveno, nego nikako vjenčani. Bilo je tu još mnogo licemjernih ispada, jedino autentično mi je bila misa u katakombama, no nikad više nisam nikakve kompromise radio s vladajućim klerom.
Radikalizirao sam se i načinom života i beskompromisnim stavovima, Vesna Kanižaj me izbacila iz svog sindikata i osnovao sam u županiji organizaciju novog manjinskog. Usput sam otkrio čari interneta, postao jedan od najčitanijih na tad izuzetno popularnoj platformi red7.de, tamo je najbolje prolazila moja poezija, ali mi je bilo sve napornije stvarati na stranom jeziku. Tad se pojavio blog.hr, kao prilika za sipanje moje žući. Vidim sad, da je posebno, otkako nema više fotki, to uglavnom nečitljivo, al zanimljivo da su mi i takav blog otkrili, s distance se vidi, stvarno najbolji. Zbog njihovih komentara nisam došao u napast, poput današnjeg političara Marina Miletića, obrisati blog. Njegov je blog bio RiApostol, dok sam ja na počecima imao najčešće 0, do 3 komentara, on bi ih imao na desetine, sve anonimne od učenic(k)a, ja sam svoje opominjao da je bolje, ako već čitaju, a nemaju svoj blog, ne komentirati, svejedno su mi anonimni komentari. do pojave, ne Mirka, nego jedne cool budaletine, za kojeg mi je poslije bivša blogerica, s kojom sam se našao u Zagrebu, otkrila identitet, njen bivši dečko.
Takav kakav je, blog stoji tu 20 godina, s blogericama/blogerima, koje sam upoznao su sve redom bila ugodna poznanstva, s jednom Zadarkom sam se poslije zakačio, ali uvijek mora postojati izuzetak, koji će potvrditi pravilo. Blogerska komunikacija mi je pomogla da ublažim svoju radikalnost i gorčinu nepomirljivosti, a ni vanjštinom više ne odskačem od prosječnog malograđanina.
Pišem danas jer mi je sutra od jutra na poslu težak dan, dan edukacije i druženja, bez učenika, samo su mi dežurstva na državnok maturi, koja slijede, znatno odbojnija.
Hvala svima koji me čitaju, ovaj post je sad praznik okrugle brojke, mada mi odavno ne znači ni približno toliko kao nekad.