Nachtfresser

Dok je bivšu državu glazbeno plavio novi val, u Sarajevu su se pojavili novi primitivci. Ja sam tih godina studirao i živio punim plućima tamo, oni su uglavnom bili moji vršnjaci, koji su se ipak kretali, iako poput nas autentična alternativa, nekim drugim prostorima. Iako su i Kaktus i Kuk bili ogromni uvijek ispunjeni rock disko klubovi, svakim ulaskom u bilo koje doba dana i noći naletjelo bi se na barem desetak pripadnika iste ekipe. Muzika koja se puštala bila je klasični rock, od nove glazbe bi se eventualno probila Azra ili avangardni Kraut Rock s kultnim grupama The Can i Birth Control. Primitivci su imali druge prostore, mada bismo se znali sretati po fakultetskim kafićima.
Još prije pada berlinskog zida, oni su skečevima gradili zidove između republika bivše države u gledanoj "Top listi nadrealista" i karikaturalno veličali klišee vezane uz pojedine narode, onda nije bilo migranata, bili su nesvrstani, koje su i onda tukli, ali se nije o tome pisalo, moje društvo se družilo s njima, imali su odlične narkotike i vrlo zanimljivu kuhinju, sami su kuhali i rado to dijelili s drugima. Nadrealisti su potencirali razlike, koristeći narativ koji danas prema svim migrantima koriste hrvatske barabe. Skoro svi njihovi skečevi i dosjetke kojima smo se urnebesno smijali ostvarili su se kao naša sudbina i sirova realnost. Mi smo uživali u životu zatvoreni u svoje krugove, oni su snimali realnost države s onda jednim od najmanjih postotaka fakultetsko obrazovanih ljudi u Europi, a sudeći po onima koji su isplivali u prvi plan, bolje da ih nije bilo ni toliko.
Nisam nostalgičar niti bih ovako filozofirao, jučer ili prekjučer, mislim kod Kojotke, sam naletio na pjesmu Zabranjenog pušenja, o jednom od takvih likova, kojih je bilo napretek, a koji su rat iskoristili za liječenje svojih kompleksa manje vrijednosti i potpuno se ostvarili u njemu, poput Brechtove Majke Hrabrost. Pjesma kao pjesma, ništa posebno, ali detalji nepogrešivo bude asocijacije u nama koji smo tada živjeli tamo. Vecchia, vrsta vinjaka ili konjaka, točno se sjećam kad je zamijenila Stock u kategoriji najprestižnijih pića, bolja i skuplja su nam bila nedostupna. Kad bi se zatvorile birtije imali smo par studentskih soba za pohode, jedna od njih je bila kod moje sadašnje drugarice i cimerica, uvijek je bilo vecchie za kraj napornog dana. Za Kindžeta Delibašića su čuli i oni van Sarajeva, on je znao i popiti na čaršiji s reajom, a možda je taj klipan, naslovni junak pjesme ZP, koji se svetio svom životu preko kalibra 155mm (na tom sam i ja poučavan za jedne beskrajno besmislene godine svog života), možda je baš on presudio jednoj divnoj Barbari koja je taj dan, zadnji dan uopće izvlačenja ljudi iz sarajevske klaonice, trebala biti evakuirana u obećavajući bolji život.