Jučer smo obilazili supermarkete, javili nam da je stigla dijabetička "mokra" hrana za Jina, pa onda smo o istom trošku nabavljali i osnovne namirnice za nas. Jin i ja bi običaju čekali vani, nije ovo Zapad, u Trstu smo vidjeli druge pa i mi ušetali s Jinom čak i u onaj Spar u centru, poslije sam vidio za to mjesto donekle normalnu zabranu (miris hrane zna uznemiriti naše prijatelje), ali nitko nije reagirao, nitko ništa ne primjećuje. Uostalom obojica volimo s distance promatrati užurbane i uznemirene ljude.
Drugarica je jučer bila relativno zadovoljna ulovom, naročito jednom "lovinom". Po prvi put smo u supermarketima naletjeli na domaći neretvanski limun. Ove godine ga nismo ni probali, rijetko ga je bilo za naći, a onda po nebeskim cijenama. Pamtim da sam konstatirao, tko ga je probao, sjećat će ga se, isto kao što se dogodilo s onim kvalitetnim dalmatinskim pršutom, sad shvaćaš da je od ovog što se prodaje kao takav kvalitetniji jeftiniji Parma iz Trsta, pravi paški se još može naći, ali ga dobro zamjenjuju znatno jeftiniji livanjski i neki nizozemski i tako to, da ne nabrajam dalje, meso neću ni spominjati. Ja sam odmah pitao umjesto veselja kao iskusni znalac na području tržišnog gospodarstva, je li "fake" ili skup "ko svetog Petra kajgana", ona je odgovorila, prošao je osnovnu provjeru, tu vjerojatno znaju moji blog prijatelji, zagrebe se malo po površini i uglavnom se ne možeš prevariti, istina primijetio sam da neke iz uveza znaju naparfemirati, pa mirišu skoro kao limun od Annabonni, te zaboraviš na provjeru, događalo se. I zbilja je ovaj neretvanski pravi i čak jeftiniji od onog iz masovnog uvoza, očito su se neki novokomponirani hrvatski trgovački meštri prevarili, nije to pršut ili vino da baš može stajati, pogotovo netretirano kako se reklamira, a naša država u tom sektoru kontrole još kako tako funkcionira.
U školstvu ni sigurnost kao ni išta drugo ne funkcioniraju i o tome više otkako sam izvan sustava neću pisati, suosjećat ću s bijesom kolega koji se još bore, zbog ove tragedije, davno sam još pisao, čak nesmotreno otkrio o kojoj školi se radi, danas bi me se zbog toga moglo tužiti, kako sam prošao, želeći se kao županijski sindikalni povjerenik držati protokola, znači prošao sam uzduž i poprijeko nekoliko katova veće osnovne škole, tražeći kancelariju ravnatelja ili barem zbornicu, za prijaviti županijski sastanak i presicu u toj istoj školi za nekoliko dana. Na kraju sam naletio na spremačicu koja je izašla iz jedne prostorije razgovarati na mobitel i ona mi je, ne prekidajući razgovor. pokazala prstom smjer, sreo sam samo tajnicu, rekla mi je, budite bez brige, ne trebate ostavljati broj mobitela, možete tu sastančiti u školskoj knjižnici, reći ću školskoj sindikalnoj povjerenici, ako nešto iskrsne da Vam javi. Uostalom trebali ste telefonski najaviti svoj dolazak pa bi Vam i ravnateljica možda našla termin (neću napominjati da se na javno navedene telefone nitko nije javljao). Što mislim o našem školstvu sam napisao i dijagnozu dao u postu izdvojenom ovdje na blogu iz 2014. godine, stvari su se nakon ministrovanja Divjakice i Fuchsa samo još drastično pogoršale...Tamo me nekad cool bloger Plastic u opširnom komentaru kritizirao da svi dijagnosticiraju, nitko ne nudi rješenja (čitanje s nerazumijevanjem zovem ja to), a jedna divna kolegica, koja sad već duže živi vani napisala, što za slučaj od jučer potpisujem, nezadovoljstvo se pretvara u bijes ili nešto tako, ne da mi se ponovo čitati.
Post je objavljen 21.12.2024. u 07:49 sati.