srijeda, 31.07.2019.

Pogled s berlinske krovne terase



Goste u Berlinu primamo na krovnoj terasi, neki posjetitelji bloga će se sjetiti postova ranijih godina, gore nema što nema, od ležaljki do bazena i saune, sve je to napravljeno zajedničkim trudom stanara iz nekoliko haustora, imaju oni tu i zajednička druženja, koje mi kao privremeni stanari izbjegavamo.
Jučer nam je gošća bila slikarica iz Rijeke Dijana L., koja je uspješna i nagrađivana i na drugim umjetničkim područjima. Upoznali smo je na samostalnoj izložbi prošle godine u Lovranu, prijavila je nedavno projekt i ekipi iz "Rijeka 2020-europska prijestolnica kulture", nije prihvaćen, nije joj ni odgovoreno, pa logično, ako ti ne ide u provinciji, pokušaj sreću u istinskoj prijestolnici. Zanimljivi su mi ti ljudi koji se bore i ne odustaju, eto meni, koji sam imao priznanje od sad postumno priznato velikog Duška Radovića, kao svakako jedan od najtalentiranijih mladih pjesnika, kod prve birokratizirane prepreke sam odustao, neću ni spominjati zašto sam negdje s 19 napravio šahovsku pauzu od neka tri desetljeća. Eto, nisu svi preosjetljive guzice, neki se i bore i uvijek im sreću želim.
Dijana ostaje tu još više tjedana, nama neumitno ovdje ističe vrijeme, već prekosutra valja nama na put. Zato smo joj jutros popodne organizirali vođenje gradom, uputili je koje galerije su pod muss, a koje treba izbjegavati, pokazali joj naravno i gdje može napraviti samoslik uz Brechta. Završili smo obilazak kod kupole Sony centra na Potsdamer Platzu, koja navečer stalno mijenja boje. Umjetnica je odmah primjetila, što rijetkima uspjeva, da prostor nije natkriven, Nijemci naprimjer prave veliku razliku u cijeni otkrivenog i natkrivenog prostora, Japanci su valjda zaključili da je dovoljno što većina ionako misli da je natkriveno.
Inače ova građevina što mi je tu često u kadru je poznati Fernsehturm (televizijski toranj) na Alexanderplatzu, čija se kupola, zajedno s restoranom, na radost mnogobrojnih turista, stalno lagano vrti u krug.
p.s.
Krumpir za ručak je bio izraelski, ovi što često bojkotiraju njihovu robu čine dobro djelo, valjda i zato nije preskup.
12:09 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 30.07.2019.

Posao koji crnci rade



Jučer sam iznimno posjetio par naših portala, naime prijatelji koji su u našoj starini u Krku su nas obavijestili da je bilo jako nevrijeme, da su ostali bez struje i da električari ne znaju naći glavni vod u stanu, u Hrvatskoj uvijek te nadrealne situacije. Glavno da je vijest dana Novog lista da je Njemačka u recesiji i da će to imati posljedice i po nas, sve uostalom ima posljedice za nas, to mi iskusniji dobro znamo. Inače u Berlinu se uobičajeno radi na svakom koraku, nikad u ovom kvartu nije bilo po danu tako bučno.
Novo je što su po gradilištima uglavnom crnci, koji obavljaju te valjda najslabije plaćene poslove. Ukrcavaju kamenje u kariole, odvoze ih do kontejnera pedesetak metara dalje, te se vraćaju po novo kamenje. S vremena na vrijeme dođe kamion i odvozi ga, po mojoj procjeni današnji vozač bi mogao biti Indijac. Nijemci ih samo raspoređuju, jutros sam vidio da je izuzetno nadrkani Nijemac odredio da za kariolama umjesto uobičajene dvojice bude samo jedan crnac, drugog su odvezli dalje. Ovaj kao svi crnci, izuzetno cool bez emocija ponavlja radnje, ukrcavanje, lagana vožnja, iskrcavanje, meni se u momentu čini idealnim poslom, samo kad bi se zarađivalo od toga. Pri povratku iz šetnje s Jinom, pas liježe na odmor baš blizu kariole, a igrom slučaja i crnac ima pauzu. Vadi mobitelj i razgovara, prvi put naznaka emocija, prepoznajem s druge strane ženski glas.



Inače i ove godine smo jeli i u najpoznatijem restoranu sa staroberlinskom kuhinjom NantEck u ulici Unter den Linden (Pod lipama) pa bi bilo šteta da se i to ne zabilježili. Mi tamo volimo marende, takozvana Stammtisch jela, no primjetili smo da budući jeftinija, izuzetno brzo nestaju. Znaju i Nijemci kad je puna sezona. Krvavice su im odlične, a ni Jin se nije bunio na drugi dio tanjura koji smo podijelili.
10:45 | Komentari (3) | Print | ^ |

ponedjeljak, 29.07.2019.

Vožnja po Müggelsee-u



Matija se sjetio da su u pokaznoj karti uračunate i vožnje brodom, malo istraživao i predložio Köpenick, dio grada u kojem baš i nismo bili te vožnju jezerom, što se pokazalo punim pogotkom, što se ja našalih, malo mi je bolje i od vožnje dolinom Neretve.
Ovaj put neću puno pisati- jedinstven događaj.
09:18 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 28.07.2019.

Berlin: velegradska djeca

"Djeca su otišla i nisu vam se vratila, nisu vam se vratila", pjevušim jučer šetajući kroz grad nakon kobasica u ulju indijske konoplje. Jučer je u Berlinu između ostalog bio dan prajda i ulice su bile pune napušene i ne samo to mladeži, plesalo se bez kočnica i ne samo to. Evo iznimno jedan post u kojem su na fotkama uglavnom valjda nepunoljetne osobe, u Hrvatskoj ih naravno ne bih ni pokušao fotografirati, zanimljivo da je ovdje svima gotovo sve normalno ili možda ovakvim danima ljudi koji se križaju ne izlaze na ulice. Zvučnicima je odjekivalo "Ljubav je u zraku".
08:15 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 27.07.2019.

Dong Xuan centar u Berlinu



Otkriće ove godine nam je svakako Dong Xuan centar s desetak ogromnih hala silosa, središte Vijetnama u Berlinu. Tu su bezbrojne trgovine, restorani, frizeri i kozmetičari, a jučer smo pukim slučajem otkrili i kupleraj. Vijetnamce pamtim i iz vremena DDR stipendije, njima je tada i ta nerazvijena Njemačka bila obećano mjesto i doseljavali su se i iz tad socijalističkog dijela Vijetnama u bratsku zemlju. Malo sam se informirao, Vijetnamaca porijeklom je sad tu tridesetak tisuća, više je porijeklom samo građana turske i poljske nacionalnosti, Srbi kojih je dvadesetak tisuća bore se valjda za četvrto mjesto, a nisu ni Hrvati s brojem oko 15000 previše daleko.
Mene je centar koliko zaintrigirao tako u jednom momentu i rastužio. I među posjetiteljima dominiraju Vijetnamci, djeca se u tim ogromnim silosima loptaju po hodnicima, jer baš i nema previše turista posjetitelja, a azijcima su se te hale kao pretvorile u centar društvenog života unutar velegrada. Drugarica je dobro pazarila, tekstil se može povoljno naći, problem je, kao što sam jučer opisao cjenkanje oko papričica, što uglavnom nemaju istaknute cijene i trgovac ti opali cijenu po izgledu. Izgleda da ja baš i ne djelujem toliko jadno kako mislim, jer je žena jedan prsluk za koji sam se zainteresirao procijenila na čak 30 eura.
Tužne su meni sve te enklave, neuklopljeni ljudi koji još čeznu za bivšim domovinama, tu su mi uzor prijatelji, bračni par s djecom, koji su uoči početka rata odselili u Australiju, nikad se tamo nisu povezali sa zemljacima i dolete samo posjetiti preostalu rodbinu unutar ljetovanja u drugim europskim zemljama, djeca sad odrasla, vjerojatno će sve rjeđe dolaziti. Ni kad sam uživao u DDR stipendiji, zbog mladosti i cijena valjda najbolji period mog života, nisam se mogao načuditi, uglavnom curama, koje je pucala nostalgija, neke su se čak prijevremeno vratile u domovinu. Toliko dobri, granice i ja, baš i nismo.
Na kraju lijep dio dana, van centra, al u vijetnamskom restoranu, odlična patka prihvatljive cijene.
09:26 | Komentari (13) | Print | ^ |

petak, 26.07.2019.

Linije 100 i 200



Između Alexanderplatza, centra bivšeg istočnog Berlina, te kolodvora Zoo, nekad najvećeg berlinskog kolodvora, koji je svjetsku slavu stekao uspješnicom "Mi djeca s kolodvora Zoo", prometuju dvije čisto turističke autobusne linije 100 i 200. Svake godine barem jednom za boravka u Berlinu utopimo se i mi u turističku masu i "odradimo" te ture s eventualno usputnim izlascima.
Na prvoj fotki je Desigual na širem području kolodvora Zoo, sve je sad upola cijene, uhvatio sam moment, kad je dama, vjerojatno neka zvijezda, izjurila iz mercedesa, preuzela nešto vjerojatno prije isprobano i naručeno i odjurila dalje, nju nisam uspio ufotkati.
Na drugoj fotki je Alexanderplatz, Neptunov vodoskok i crvena vijećnica, isto uvijek puni turista, sve ove godine ih nisam spominjao na blogu. Na trećoj fotki je brandenburška kapija, simbol pobjede nad Napoleonom, na četvrtoj smo MaTija, Jin i ja, iza nas je drvored kroz koji obično pješice dolazimo do tamo. Na petoj je ulaz u isto jako posjećenu četvrt Nikolaus Viertel, gosti često igraju šah s medvjedom, inače simbolom Berlina. Psi su dobrodošli u većini berlinskih barova, na šestoj Jin pije vodu ispred jednog od njih. Na sedmoj je jučerašnji ručak, izvrsni chili con carne, inače uzgred jučer sam kod Vijetnamaca kupio skoro pola kile svježih ljutih feferona, tražio je 4 eura, oni nemaju nikad istaknute cijene, nakon cjenkanja i rasprave dobio sam za 2,50 eura. Dan smo jučer završili uz piće na našoj terasi s pogledom na isto jedan od simbola Berlina Fernsehturm (televizijski toranj) na Alexanderplatzu.
09:29 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 25.07.2019.

Put do Halenseea

Nisam baš pouzdan prijatelj, naročito noću. Čvrsto spavam, potpuno isključen. Nije oduvijek tako, nekad sam znao voditi u to doba satima uglavnom besplodne razgovore. Onda sam pročitao jednu pjesmu od Bukowskog, kako se nikad ne javlja noću na telefon jer noću stižu samo loše vijesti, pa je u svom stilu poantirao, zadnji put kad se javio rečeno mu je da je Kennedy ubijen. Jednostavno sam promijenio stav prema noćnom javljanju, ispočetka bih još čuo mobitel, sad ni to.
Matija je prekjučer išao na jednodnevni izlet u Bremen. Oko 23 mi je poslao poruku da je zakasnio na vlak u Braunschweigu i da mu sljedeći ide tek u tri ujutro, ja sam već spavao, da nije oko sedam ujutro poslao novu poruku da je stigao u Berlin i da ide spavati, tko zna kad bih prvu poruku i primjetio. Mogao je hitno nešto trebati, nikakve koristi od mene.
Jutros sam kroz san čuo neko lajanje kao iz daljine. Otvorio sam oči nešto prije pet, Jina nigdje nema. Ustao sam obilazim skloništa, nigdje nije. Na kraju on stoji uz ulazna vrata i nervozno tapka. Izjurili smo vani, našao je prvo zelenilo, izlazilo mu na sve strane. Sjetio sam se zlokobnog znaka jučer iz grada, privatan posjed- pse dalje držati, on se zajurio i nešto žvaknuo na toj jebenoj privatnoj travi, govna su ga otrovala. Sva sreća sad je dobro, ajde njega sam barem čuo.
A sad o temi, naslov sam dao još jučer. Halensee je moje omiljeno berlinsko okupljalište kad zatopli, načičkaju se tamo golaći i tekstilci, nitko nikom ne smeta. Jučer sam tamo požurio jako rano, jučer je ovdje počelo ljeto, te napravio dvostruku grešku, previdio sam da je radni dan te da će ujutro biti samo penzići. Pola sata je bilo vožnje željeznicom i vožnja je bila zanimljiva.
Naspram mene su sjedile dvije lezbijke, govorile su nekim slavenskim jezikom, nije bilo šanse snimiti jer je jedna stalno tipkala na mobitel, nakon što nešto otipka podigne pogled i sumnjičavo me pogleda. Ubrzo mi je skrenula pozornost darkerica, točnije rečeno gothic cura, koja je cijelo vrijeme čitala. Najbolje je što sam gotovo siguran da me prati na instagramu, ja sam nju otpratio nakon što je počela stavljati mrtve prirode na svoj profil.



Zbog napadne cure naspram mene nisam uspio snimiti gotičarku pri izlazu, nosila je nevjerojatno dobre hlače, koje se na ovoj fotki ne primjećuju.
Kao što sam već napisao, stigao sam na Halensee oko devet i kvarat, sve penzioneri sem dva dečka, jedan debeljuca, indiskretno bulji oko sebe, drugi zabavljen samim sobom. Opalio sam reda radi tri fotke, evo jedne, tek da znate da sam bio tamo, nisam se zadržao ni pet minuta, fotka je filtrirana jer je original pomalo pornografski, svidjele su mi se ove sjenke koje padaju.



Zatim sam napravio grešku, odlučio sam se vratiti kombinacijom busa na kat i podzemne. Na početku me pratila sreća, slobodna su bila sjedala gore naprijed, a onda je još gore uz mene došla sjediti simpatična žena.



Lijep pogled i iz autobusa:



Izlazim na podzemnu na Uhlandstr., zatvorena zbog radova, pješačim do sljedeće stanice po suncu, isto i tamo. Pametno se sjetim da bih do trga Wittenberg mogao istim autobusom, ulazim, unutra ide obavijest preko zvučnika da autobus neće stajati na trgu zbog policijske akcije. Ponovo izlazim i idem pješice po blokiranom kraju, lijepo je promatrati efikasnu policiju u akciji, opet je uhićen neki mladi bradonja, smješno mi to, prvo pravilo njemačke gradske gerile je bilo izgledati kao prosječan malograđanin, ovi baš strše, mogao sam i to snimiti, ipak nisam, pojavio se zanimljiviji motiv..



Ipak kad već nahvalih policiju, sjetih se, moja poznanica Anne sad vodi u parlamentu odbor za unutarnju sigurnost, spomenula je da je vidjela spise, kako je unutar policije otkrivena ekstremno desna organizacija, s popisom ljudi koje za vrijeme eventualnog puča treba odmah likvidirati, i ona je bila na tom popisu. S policijom i vojskom nije se igrati.
Na kraju stižem doma baš za ručak, drugarica je izvrsno pripremila južnonjemački specijalitet Spätzle. Hranu sam malo zanemario na blogu, bez brige, fotkam, nadoknadit ćemo to.
10:37 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 24.07.2019.

Berlinski modni maštomet



Ma skoro svi koje znam kritiziraju njemačku modnu (ne)osviještenost. Kad se govori o Berlinu zaboravlja se da Berlin, kao sve prave metropole, nije Njemačka, nije pravi predstavnik svoje domovine. Ljeti po ulicama pršte baš svi svjetski jezici.
Fotke za post sam pripremio jutros, zatim sam vlakom išao do Halenseea i snimio još jednu gotičarku i jednu tetoviranu curku koje bi dobro pasale u post, bit će u nekom od narednih valjda, ulice vrve od originalnosti.
Umoran sam pa ću skratiti post ne bih li odrijemao do ručka, naime na dosta mjesta je zbog građevinskih radova, koji nisu fiktivni kao obično kod nas, prekinut promet, pa sam jutros neplanirano propješačio od Uhlandstr. do Wittenbergplatza po suncu, ljeto je naime danas i ovdje počelo.
p.s.
Fotka Vijetnamke koja se moli prije jela je ilustracija za ono što sam isticao u svim polemikama, molitva kao i golotinja su intimne stvari, ali ako ih izlažeš na javnom prostoru postaju javne i to je jednostavno to.
12:53 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 23.07.2019.

Aktivizam Grete Thunberg



Svakako najzanimljivije događanje ovog ljeta u Berlinu o kojem nisam pisao na blogu je bio veliki ekološki prosvjed prošlog petka i gostovanje mlade svjetski poznate aktivistice Grete Thunberg, koja je nedavno uvrštena u popis 100 najutjecajnijih osoba u svijetu i nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Došao sam ranije i smjestio se skroz napred uz novinare tako da sam imao priliku dosta toga saznati iz prve ruke.
Greta je postala poznata Svakodnevnim štrajkom (u vrijeme kad je trebala biti na nastavi), pred švedskim parlamentom s tad jednim jedinim zahtjevom, potpisivanje protokola o smanjenju emisija CO2 za 30 posto. Tad je još nisu podržavali ni roditelji ni nastavnici, no ona je tvrdoglavo ustrajavala, a novinari su bili dosta blagonakloni. Kad su je upozorili da krši pravila i da bi mogli biti kažnjeni i ona i njeni roditelji ona je odgovorila da starije nije briga za njenu budućnost pa ni nju za njihova pravila. Vrlo brzo je naravno otkriveno da pati od jednog oblika autističnog sindroma, međutim mogu iz prve ruke posvjedočiti da je odlična uvjerljiva govornica i da izuzetno brzo i koncentrirano odgovara na novinarska pitanja. Novinarka iza mene je objašnjavala da je karakteristično za taj sindrom da se osobe vežu i potpuno posvete jednom području, na mom fejsu se može vidjeti mlada žena, inače iz organizacije "Reporteri bez granica" kad ja tobože radim selfie. Greta je ove godine, iako je često izbivala, uspješno završila obavezno školovanje, Ako sam je dobro razumio, meni za razliku od nje engleski jezik nije jača strana, namjerava sad godinu dana pauzirati sa školom i posvetiti se aktivizmu pokreta "Fridays for future", te nakon toga upisati gimnaziju i nastaviti školovanje. Iako mi je izgledalo da je znatno mlađa od njemačkih domaćina, ispostavilo se da nije tako, ima 16 godina.
Iako je mene impresionirao broj prosvjednika usljed ljeta za vrijeme školskih praznika u Berlinu, procjenjuju ga na oko 3000, mlade cure i dečki nisu bili zadovoljni, oni tvrde da je, kad je Greta prvi put dolazila u Berlin za vrijeme školske godine bilo preko 35000 prosvjednika, tad je navodno ovdašnja ministrica obrazovanja pozvala da se taj dan pravdaju izostanci, inače je svaka škola odlučivala po svom. U nekim krajevima Njemačke su roditelji dobili prekršajne kazne zbog sudjelovanja na prosvjedu, žalili su se i kako su organizatori skupa uz gromoglasni aplauz objavili, na višoj instanci su kazne ukinute, no sudska trakavica se nastavlja.
Njemački konzervativci i neonacisti osuđuju učeničke prosvjede, Merkel je imala jednu jako nespretnu izjavu koja je razjarila javnost, ostale političke snage su blagonaklone, Zeleni koji su sad pojedinačno već najjača stranka u Njemačkoj ih podržavaju.
Ja osobno baš i ne volim njemačke Zelene, svugdje gdje upravljaju nameću mnoštvo zabrana, te kako je Žižek otprilike rekao, stranka su malo održivijeg status quo-a, no prosvjednici ovdje mi djeluju mnogo ozbiljniji od npr. onih u Rijeci gdje ih gimnazijski vjeroučitelj organizirano dovodi petkom u središte grada. Odmah na početku su organizatori predstavili profesorice volonterke kojima se djeca mogu obratiti u slučaju bilo kakvog neprimjerenog ponašanja odraslih kojih je isto bilo među demonstrantima, bilo je dosta policije, a i volontirali su i stariji zaštitari.
Iako mi kao što sam napisao ova tema nije prioritetna Greta me oduševila, sama po sebi se nametnula usporedba, i Nietzsche je cijenio Isusa, kršćane baš i ne.
10:32 | Komentari (16) | Print | ^ |

ponedjeljak, 22.07.2019.

Ulična fešta istospolnih zajednica



U Berlinu se u subotu i nedjelju u Nollendorfu, četvrti poznatoj i po barovima za homoseksualce, održavao "Lesbisch schwules Stadtfest", najveće europsko okupljanje homoseksualaca i lezbijki. Naravno da smo bili znatiželjni i da smo morali virnuti kako to izgleda. Ja sam poslan kao prethodnica, nismo imali pojma kako je to koncipirano i moj prvi dojam nakon pet minuta šetnje je poslije s pravom kritiziran kao pogrešan. Naime komentirao sam da meni to sliči na Oktoberfest, poznati bavarski sajam piva, koji je u našem užem društvu simbol neukusa, što volim reći, bio tri puta, prvi, zadnji bi nikad više. Ovaj put moram navesti, samo prvih sedam fotografija su moje, ostale su drugaricine, e sad zašto su neke okrenute nemam pojma, u njenom albumu stoje normalno.
Izuzetna je gužva, veliki broj je štandova s hranom i tu prestaje sličnost s münchenskim sajmom. Puno je pozornica s različitom glazbom i mnoštvo je rasplesanih ljudi, neki se i kreću u ritmu muzike za ples. Veći dio šetnje sam morao Jina nositi i usput strepio za novčanik u zadnjem džepu, ne volim jednostavno gužve i to mi je jedino smetalo. Svoj štand je imala i udruga homoseksualaca pri sindikatu policije, to me malo zaintrigiralo, zašto bi na poslu nekog bilo briga s kim njegov kolega ili kolegica odlazi u krevet. Meni su naravno lezbijke bile zanimljivije, u stvari samo kod jednog para su mi bile obje simpatične, držale su se za ruke i jedna mi se čak nadmoćno nasmiješila, predugo sam valjda zadržao pogled i mislila je valjda da se čudim ili ih osuđujem jbga.
Drugarica je od tamo otišla s novim modnim detaljom na ruksaku koji sam ja usput dobio uz bocu omiljene pijače.
09:56 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 21.07.2019.

Kraljica životinja



Netko je rekao:"Dok ne probam lava za mene svinja ostaje kralj životinja." Nisam probao lava, ali eto od jučer priznajem novu kraljicu. Nošeni devizom da u životu sve treba probati, a u dogovoru s prijateljem Matijom, koji je isto već par dana u Berlinu, odlučili smo posjetiti čuveni etiopsko eritrejski restoran. Nas dvoje smo prije par godina posjetili australski restoran, probali klokana i krokodila i do juče sam tvrdio da mi je klokanov steak nešto bolji od bifteka, no svejedno iza vrhunske janjetine, koju se doduše zadnje vrijeme ili ne može naći ili je za nas preskupa. Jučer smo probali zebru i noja, krokodil koji je isto bio na jelovniku nas je jednom ipak pomalo razočarao pa mu nismo dali šansu. Zebrino meso je zbilja neusporediva okusa, vrhunsko, kao i svi prilozi koji su bili na tanjuru, od kuskusa do salate i umaka, jedino ja volim bolje pečen krumpir, no to rijetko dobijem i kod nas u boljim restoranima. Proglašavam zebru kraljicom životinja i vrhunskim gastro užitkom, koji si naravno nećemo moći ponovo priuštiti, sigurno ne ove godine. Piše u jelovniku da je određena kvota izlova te životinje i da se to izuzetno strogo kontrolira.
I u Berlinu je zatoplilo, parkovi su oživjeli, jedino smo noćas imali kratko, ali izuzetno žestoko nevrijeme. Ja sam na balkonu pratio tu svjetlosnu igru munja i osluškivao grmljavinu nakon toga, pa sam se kad je pljusnulo morao naglo evakuirati sa stolicom i stvarima koje su uvijek uz mene. Tako sam jutros doživio šok, nema mi nigdje torbe s fotićem, baterijama i ostalim osobnim stvarima, dva puta sam pretražio stan, a budući da sam sinoć iza deset išao u dućan, posumnjao sam da mi je tad ukradena. No eto, ponekad imamo malo sreće, drugarica ju je našla uredno obješenu ispod prsluka, nevjerojatno kako mi je samo palo na pamet toliko domišljato ju sakriti.
09:27 | Komentari (13) | Print | ^ |

subota, 20.07.2019.

Brecht i biftek



Jučer nisam objavio post jer sam već u 10 ujutro bio na demonstracijama "Fridays for future", gošća je bila mala sad već super zvijezda Greta Thunberg, fotografije sam objavio na fejsu, mnoštvo njih, primjećene su i između ostalih ih je komentirala naša Ani ram, na blogu se zasad ne planiram osvrtati, imam previše drugog materijala, koga zanima ima ovdje direktan link na fejs, objavljeno je na javno, svi mogu vidjeti, fotke su uspjele. Mnogo toga prođemo svaki dan, iznenadio me između ostalog ogromni vijetnamski trgovački kompleks s četrdesetak velikih silosa, mi smo za par sati naslijepo obišli tri, možda i to dođe ovdje na red, sad post koji je jučer bio planiran, o mom svakogodišnjem hodočašću, ti postovi imaju tradicionalno najmanje posjetitelja pa i pašu za vikend.
Bertolt Brecht je jedan od mojih omiljenih mislilaca, pjesnika i dramatičara, a trg uz kazalište Berliner Ensemble, koje je postalo svjetski slavno za vrijeme Brechtovog upravljanja, smješten neposredno uz rijeku mi je jedno od ugodnijih mjesta u Berlinu. Brecht je rođen u Augsburgu, tamo živi usput poznati bloger Euro, za vrijeme drugog svjetskog rata je bio u emigraciji, a zanimljivo, nakon rata su mu baš sve zemlje njemačkog govornog područja nudile gostoprimstvo i izvrsne uvjete za djelovanje, no on je, na iznenađenje mnogih, izabrao siromašniju socijalističku njemačku i upravljanje kazalištem glavnog grada.
Imao je potpuno slobodne ruke, između ostalog je uveo i lože u kojima se smjelo i pušiti i piti za vrijeme predstava, to se mnogima ni onda nije svidjelo, al nisu mu se baš suprotstavljali. Ja sam ga više godina osuđivao zbog dvije stvari, no iz današnje perspektive ga i tu razumijem. Podržao je nasilno gušenje radničkih demonstracija, navodno zbog privremenog planskog smanjenja plaća i traženja više demokracije, a što me još više zbunilo, napisao je odu Staljinu, koje se kasnije odrekao i nestala je i iz socijalističkih udžbenika. Objasnio je da je to bilo po narudžbi u godinama hladnog rata kad se njegovao Staljinov kult ličnosti, da još njegovo mjesto intendata nije baš bilo sigurno, uglavnom zato što nikad nije ušao u komunističku partiju i da je morao raditi i poneki kompromis, u umjetnosti ne, ali politički da. Sad kad svake godine strepim za svoj posao i vidim kako nam je lijepo u slobodi i tu ga razumijem.
A sad o jednoj težoj temi, Nijemci lukavo stavljaju cijene na količinu od sto grama, tako da smo se i mi uspjeli preračunati, biftek nam se učinio na akciji jako jeftin, što baš i nije bio. Onda sam napravio mnogo gluplju grešku, išao sam guglati i našao više savjeta kulinarskih blogera, kako najbolje ispeći biftek, ja sam ga odlično pekao potpuno pečenog, al nam se sad jako svidio srednje pečen, koji smo povodom mog jubilarnog rođendana jeli u viškovskom restoranu. Radio sam tu kombinaciju, tava-pećnica, možda je bila greška originalnost s maslacem od valjda uljane repice, bilo je ukusno, al za nijansu nedovoljno pečeno, mudra stručnjakinja koju sam slijedio, piše da jedinu grešku možeš napraviti ako ga malo prepečeš. Šteta, al dobro!
09:14 | Komentari (6) | Print | ^ |

četvrtak, 18.07.2019.

Majmuni s kolodvora Zoo



Škola zaglupljuje, kaže prvi grafit. Apsolutno se slažem, evo jutros razmišljam o tome, nosim prazne boce na automat ne bih li dobio nešto novca nazad, ubacujem, sve funkcionira besprijekorno do zadnje boce, automat je vraća, primjećujem da je austrijska, sliježem ramenima, vraćam je u platnenu vrećicu i odlazim kupiti kruh i pijaču. Kod blagajne primjećujem da nisam uzeo bon za 1,5 euro, jurim nazad i vidim nasmiješenu curu s dva bona, koja se udaljava. Reći će netko, pa već tjedan si na godišnjem, ne, sad imamo školu za život i svaki dan mi stiže nešto za mail, valjda vide da nepripremljeni srljamo u reformu, pa će sad preko raspusta pokušati nadoknaditi ono propušteno.
Zbog jedne frendice svake godine snimam kolodvor Zoo, mada tamo više nema mladih narkomana i što bi se reklo, nije baš nešto napet. Uz sam kolodvor se nalazi zoološki vrt i napokon sam otkrio mjesta odakle se mogu besplatno dobro fotkati skupine majmuna. Promatraju ih posjetitelji, promatraju oni posjetitelje, pogađate koja skupina mi djeluje inteligentnija, posebno jedna ekipa koja sjedi li i čudom se čudi.
Jednu oriđinale narkomanku sam otkrio na povratku kod kolodvora Friedrichstr., paralelno smo mokrili između skupina turista koji jure i ne zanima ih rijetko granje, ja sam nju vidio, ona mene ne, snimio sam, al eto, postoji i nešto autocenzure u objavljivanju, čak sam skroz likvidirao fotku.
Euro spominje ulazak Union Berlina u prvu ligu, nažalost znam, imam u Rijeci fanatika među onima što vode pse, zna njihovu cijelu povijest kako su praktično kao amateri došli do prve lige, te mi naručio dres, naravno veli, platit ću ga. Bio u njihovom shopu, ostao u šoku, ima jedan iz stare serije na akciji, 40 eura, bio 60, najava da stižu novi, to je meni pijače za tjedan dana ili vojničkih jakni za mnogo duže razdoblje, stalno da ih mijenjam, nema šanse, a tip nažalost nije ni od love, samo povremeno radi, sport je definitivno precijenjen.
10:02 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 17.07.2019.

Bergmannica



Postoji ulica koju sve ove godine nepravedno nisam spomenuo na blogu, a zadnjih godina je najviše uljepšana i dodatno dobila dušu, Bergmannstraße. Redovito obilazimo taj kvart, tu nam se na izlazu iz podzemne u Gneisenaustr. nalaze omiljeni optičari, sad već skoro kao prijatelji u optici Neumann. Zanimljivo, jučer sam igrom slučaja saznao da se ta neka veleposjednica Bergmann po kojoj je ulica dobila ime djevojački prezivala baš Neumann. Tako smo se jučer ispozdravljali, drugarici su izravnali, učvrstili i očistili naočale, sve besplatno, kao i prije par godina kad sam ja dobio novi etui. Zatim smo krenuli po tom već poznatom kvartu. Nismo htjeli gubiti vrijeme pa smo pojeli köfte u kruhu.
Inače tim dijelom grada Kreuzbergom već duže upravlja stranka Zelenih i to se vidi i osjeti. Malo sam se pobojao kad je već legendarni načelnik, poznati alternativac, otišao u mirovinu, al nema razloga za strah. Ovaj put su nas oduševili klupicama koje su svuda postavili po rubovima ulice, tako dok bi jedno od nas obilazilo simpatične dućane sa zbilja velikim popustima, drugi bi se odmarali. Zaista nismo od pazara, al eto, tu smo potrošili dosta sitniša, vidjet će se u narednim nastavcima dosta i odjevnih predmeta što smo nabavili po 1 euro, mene je oduševila vojnička jakna.
Još jedan detalj mi je simpatičan, primjetio sam prošle godine, dosta starijih gospođa promatra s prozora šarenilo šetača po ulici, baš sam se nasmijao, ljudski baš ljudski.
08:45 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 16.07.2019.

Berlin- prvi dani



U Berlin se može ući iz više smjerova. Onaj koji mi uvijek odaberemo vjerojatno nije najkraći, al se i tu držimo svojih rituala, svaki put kad uđemo u omiljenu nam aleju znamo da smo stigli i razvedrimo se.
Ovaj put su nas domaćini dočekali s izvrsnom krumpir salatom, Nijemci uglavnom tu salatu ne znaju raditi, kupovna me već više puta razočarala, al eto, očito da gazdaričino često bivanje na Mediteranu daje rezultate.
Inače u stanu smo poznatog dramatičara pa su naravno tema predstave i kako preživljavati od njih. Natječu se naravno na EU projekte i tako jedan po jedan, nekako ide. Priča da stvar funkcionira kad se osvoji neka značajnija nagrada, kakvu je nedavno osvojila hrvatska književnica i njegova prijateljica Ivana Sajko, koja sad tu živi, onda si barem godinu dana miran, inače od umjetnosti baš i nema sreće.
Ona je baš nedavno objavila kolumnu o Hrvaticama koje dođu u Njemačku obrazovane i završenih fakulteta da bi tu uglavnom čistile po kućama i štedile novac, eto nju srećom nije zadesila ta sudbina.
Ovaj put jako intenzivno doživljavam Berlin, iduće godine vjerojatno zbog Rijeke kao prijestolnice kulture nećemo doći, upijam tramvaje, podzemnu, baš sve do procvjetalih lipa. Hladno je, u zimskim jaknama smo zadnja dva dana i dobro da je tako.
08:19 | Komentari (10) | Print | ^ |

ponedjeljak, 15.07.2019.

Rijeka-Nürnberg



Ovaj put smo bili realniji i komotniji, odlučili smo noćiti na nešto više od pola puta, u Nürnbergu. Relativno povoljna cijena i na netu jako hvaljen doručak. Odlučili smo napraviti i stanku na Chiemseeu, uvijek mu se divimo iz auta, ovaj put smo i pauzirali, Jin je i nakvasio noge i malo ga otpio, tek toliko da nam da na znanje da je žedan, pametan pas. Noćenje je bilo ugodno za razliku od finiša vožnje, pred ciljem su nas čekali zastoji i zaobilaženja, a doručak zbilja odličan, domaći med, čaj s mentom i drugim sastojcima iz vrta, stol u bašci, temperatura sasvim ugodna. Jedino je komociju remetila jedna kupaonica i vece na katu, pa smo se kroz vrata osluškivali s par dama koje su isto tu provele noć u susjednoj sobi.
p.s.
Blogove eventualno obilazim večeras il ujutro ako budem imao internet, stalno neke poteškoće s njim.
11:33 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 10.07.2019.

Pred put



razmišljam o vremenu kad sam pisao pjesme
to mi je išlo glatko, riječi su klizile
poput ruku po ženskim tijelima
poput ljubavi koje su bile najveće.

razmišljam o vremenu kad sam u zrcalu pratio
tko će me zagrliti s leđa
i reći prekrasno je bilo sinoć
a ja nisam znao što to, samo slutio.

razmišljam o vremenu kad sam putovao
ljubeći daljine i zalaske sunca
nezabilježene u mojim pjesmama
jer ja sam pisao samo o tucanju i ševi.

razmišljam o vremenu kad su mi govorile
najbolji si, jebote ti si najbolji
a samo smo se međusobno hrabrili
nesigurni i nespretno spetljani.

razmišljam o vremenu kad sam još mislio
život će se kad tad kako tako dešifrirati
mi ćemo odraditi svoju misiju
i smisleno ćemo ponosni otići.

jebote kako sam bio naivan
koje sam gluposti pisao i mislio
koje sam budale proglašavao vilama
kako je laž bila prekrasna.

život je jednostavno proza
puž bez kućice.
09:44 | Komentari (16) | Print | ^ |

utorak, 09.07.2019.

Ošišani pas u centru grada



Odavno me putovanja više ne vesele, pogotovo jer uz nas stari i naš auto. Zato smo, a prvenstveno zbog psa, koji baš i ne podnosi vrućine, rezervirali noćenje kod Nürnberga, pa ćemo drugi dan produžiti za Berlin. Zadnji put kad smo noćili kod Nürnberga prije više godina, bilo je ipak zanimljivije, naime prvi put sam našao smještaj tik uz auto put. Neobična je bila šetnja s Jinom ujutro na odmorištu, uvijek živo, jedni dolaze drugi odlaze.
Jučer me jedino razveselio Jin nakon šišanja, frizerka je potvrdila da rane nakon nedavnog okršaja dobro zarastaju. Odmah je živnuo i brže se kretao. Na putu do salona zanimljiv prizor, vidim da tip ispred mene nešto fotografira. Žena ni po čemu posebna, osim što je polugola u centru grada, na plaži se nitko ne bi osvrnuo za njom, al eto, u centru je atraktivna i u svakom slučaju izaziva pozornost.
U Krašu se poboljšao Griota sladoled, sad više toliko ne zaostaje za opatijskim.
16:38 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 08.07.2019.

Prozor mora stajati



Post zasad mora ići. Danas sam na zadnjem nastavničkom vijeću jednostavno u trenutku shvatio da nemam više vremena za rasprave s diletantima koji su konačno dočekali svoje vrijeme, vrijeme govnara, prdonja i svih kojima je kapitalizam u državnoj službi uvijek težio, namnožili su se kao i ratnici, a mi preko šezdeset valjda imamo barem tu privilegiju da ih jednostavno odjebemo.

21:39 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 07.07.2019.

Nevolja ne spava



Naravno da dan ne može proći onako rutinski, ko svim normalnim ljudima. Jin petak na subotu nije bio dobro, pogoršalo se oko prednje šapice u koju se očito nešto zabilo, te smo se u subotu rano ujutro zaputili veterinaru, već nas je i inače počela loviti panika od puta u srijedu. Veterinar nije uspio ništa napraviti bez sedacije, iako je Jin bio strpljiv, a ja sam ga čvrsto držao. Ovaj put sam ostao s psom cijelo vrijeme, iako mi je u jednom momentu veterinar sugerirao, ako mi nije dobro nek sjednem. Najgore je bilo to čekanje Jinovog buđenja, rečeno je bilo desetak minuta, no to se oteglo u dobrih pol sata. Onda smo po sparini hodali, ne dopuštajući psu spavanje, iako je on to želio.
Bliži se dakle odlazak za Berlin, ovaj put ranije nego ikad, al mi ne biramo termin. Sutra ujutro imam najprije podjelu svjedodžbi svom razredu, a onda konačno i zadnje nastavničko vijeće prije praznika. U utorak kontrola kod veterinara, srijedu popodne krećemo, a pakiranje standardno čeka. Do sad sam najčešće zaboravljao grickalicu za nokte, pa kupovao u dućanima "sve po 1 euro", sad ih imam nekoliko u ladici. Zanimljivo kako nokti brzo pocrne, ako je nemaš, inače možeš biti bezbrižan barem tjedan dana.
p.s.
Nisam ništa fotkao jučer, presjelo mi, pa eto dajem svježi izbor s instagrama po mojem ukusu, "mali bug ljubavi" je prevedeno nadimak instagramašice, ne da mi se tražiti kak se originalno piše.
11:56 | Komentari (7) | Print | ^ |

subota, 06.07.2019.

Ulay i Jan Fabre u Rijeci



Rijeka je sinoć bila domaćin izuzetnom događaju, u muzeju moderne i suvremene umjetnosti gostovali su i razgovarali Ulay i Jan Fabre, dvojica umjetnika koji svakako spadaju u najradikalnije i najzanimljivije pojave suvremene kulturnoumjetničke scene. Ulay je najpoznatiji po dugogodišnjoj vezi s čuvenom Marinom Abramović, gdje su propitkivali i javno rušili sve granice odnosa u dvoje, da bi na kraju spektakularno završili vezu perfomansom na kineskom zidu, svatko je krenuo sa svoje strane zida, sreli su se negdje na polovici puta, zagrlili i oprostili se da se nikad više ne bi sreli. Jan Fabre je nešto mlađi, ali i još kontroverzniji, na beogradskom Bitefu je npr. šokirao publiku predstavom "Olimp", koja je trajala 24 sata, a glumci su cijelo vrijeme bili praktično goli. Fabrea su prošle godine 12 plesačica iz njegove kazališne skupine imenom i prezimenom optužile za psihofizičko zlostavljanje, no neki kritičari oduševljeno konstatiraju da u kazalištu vrijeme postoji prije i poslije Fabrea. Inače na zadnjoj fotki ga je u razgovoru s jednom damom ufotkao poznati rijkečki paparazzo NF.
Veseli što je prostor bio ispunjen brojnom publikom i odlično medijski popraćen, veseli što smo nakon dugog bolovanja u publici vidili ravnatelja muzeja Slavena Tolja, koji se unatoč glasinama očito dobro oporavlja, jedina primjedba da su oni iz zadnjih redova teško mogli pratiti neprevođeni razgovor na engleskom, mada bi Fabrea s njegovim naglaskom teško pratili i u normalnim okolnostima, neki smo imali problema i s dešifriranjem izgovora njegove riječi "love".

p.s.

Nakon nekog vremena Jin i ja smo napustili razgovor, ne bi li se ohladili u lijepom parku ispred muzeja, imali smo što vidjeti, radovi su i još jedna oaza mira je uništena, ne sumnjam kao i uvijek, da će osvanuti novi, ljepši i egzotičniji.
08:12 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 05.07.2019.

Nitko ništa ne zna



Obavio danas najgori administrativni posao, zanimljivo je to zadovoljstvo obavljenim nakon gnjavaže. Uvijek mi padne na pamet rečenica možda najdraže istočnonjemačke književnice Christe Wolf :"Svaki čovjek treba neku zadaću." Nju su u socijalističkoj Njemačkoj smatrali disidenticom, na Zapadu proglašavali moralnom vertikalom, roman o podijeljenom Berlinu "Podijeljeno nebo" sam svojevremeno u dahu pročitao. Sve nas je iznenadilo kad su nakon ujedinjenja Njemačke otvoreni dokumenti tajnih službi i ispostavilo se da je i Christa bila suradnica državne sigurnosti. Izgleda da baš svaki čovjek neko svoje breme nosi.
Danas nema bijega u prirodu, u 18 u muzeju suvremene umjetnosti gostuju dvojica velikih umjetnika, Ulay, koji je dugo bio partner Marine Abramović i Jan Fabre, drugarica ih sigurno neće propustiti, Jin i ja ćemo još promisliti. Pogledao na kalendar, vrijeme je početi se parkirati za Berlin.
14:28 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 04.07.2019.

Podjela svjedodžbi



Tek danas sam se sjetio, valjda sam bio sav u tim sindikalnim izborima, da još nisam ni počeo ocjene upisivati u matične knjige, nešto što i inače smatram u vrijeme e dnevnika, reliktom prošlih vremena. Kao svi besmisleni poslovi to je nešto najnapornije, najlakše se griješi, sutra ću žrtvovati prijepodne za to.
Inače u školi sam danas naletio na par bizarnih svađa, svi su nekako prenapeti. Na svečanoj podjeli svjedodžbi maturantima nikad nije bilo toliko roditelja i rodbine. Primjetio sam jedan detalj, nisam objavio baš sve što sam fotkao, razrednice i profesori su bili izuzetno elegantni, roditelji pak potpuno nemarno odjeveni, izdvojio sam ovdje samo mamu u vrućoim hlačicama, al bilo je toga još, razdrljenih mačo muškaraca i sličnog.
Dešava se nešto novo, iz škole izlaze generacije pristojnije od svojih roditelja i nisam siguran da je to baš dobro.
13:12 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 03.07.2019.

Dobar dan



Jin me jutros budio ranije, dao naslutiti da treba dužu šetnju. Na kraju mi izazvao i nervozu, jer sam bio knap s vremenom za odlazak na posao, no najbitnije, on je obavio svoje potrebe, pa nisam morao misliti o žurbi za povratak kući. Nakon nastavničkog vijeća izborni sindikalni sastanak. Moje dame su bile super, glatko sam dobio izbore, sad još da se upiše tih par "Nijemaca" i još jednu godinu ću biti miran za normu. Druženje na pijači u bašti obližnjeg fakulteta. Sutra svečana podjela svjedodžbi maturantima, ponedjeljak zadnje nastavničko vijeće i valjda konačno godišnji. Sve zvuči dobro, ipak oprezan, u ovom sustavu zbilja neprijatelji nikad ne spavaju.
13:24 | Komentari (5) | Print | ^ |

utorak, 02.07.2019.

Pogrešno



Ponekad tako
ostanem bez riječi
mudro ne šutim

Najgori su dani prije nekih događanja, daju neopravdanu važnost samim događanjima, a i ometano je zadovoljstvo ljenčarenja.
12:13 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 01.07.2019.

Antikapitalistički osmijeh



Slijede ključni dani glede daljnog radnog statusa, kako jutros stvari stoje trebalo bi biti dovoljno učenika za nužne dvije grupe u prvim razredima, no za punu normu bi trebalo i dobiti sindikalne izbore u srijedu, u te većine oni koji ne spletkare niti telefoniraju, poput mene, nikad nisu sigurni. Najvažnija danas je ipak kontrola oka popodne kod veterinara. Kako čujem danas taj američki mastif je imao napade na druge pse i prije Jina.
Imao danas laganu raspravu oko mogućnosti socijalizma u 21. stoljeću povodom nastupa Katarine Peović nedjeljom u dva. Dobio direktno što mi je to bilo simpatično u njenom nastupu, pa odgovorio u svom stilu, pa njen osmijeh. Kapitalizam kakav je danas jednostavno mora imati alternativu, Katarina meni čak nije dovoljno radikalna, al eto, čitam njenu knjigu koju mi je za rođendan darovao drug Matija, jako često se poziva na Žižeka, a to je svakako ono, bez obzira na kritike te fronte kultevima ličnosti, što mene pridobija.
12:10 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.