U Berlin se može ući iz više smjerova. Onaj koji mi uvijek odaberemo vjerojatno nije najkraći, al se i tu držimo svojih rituala, svaki put kad uđemo u omiljenu nam aleju znamo da smo stigli i razvedrimo se.
Ovaj put su nas domaćini dočekali s izvrsnom krumpir salatom, Nijemci uglavnom tu salatu ne znaju raditi, kupovna me već više puta razočarala, al eto, očito da gazdaričino često bivanje na Mediteranu daje rezultate.
Inače u stanu smo poznatog dramatičara pa su naravno tema predstave i kako preživljavati od njih. Natječu se naravno na EU projekte i tako jedan po jedan, nekako ide. Priča da stvar funkcionira kad se osvoji neka značajnija nagrada, kakvu je nedavno osvojila hrvatska književnica i njegova prijateljica Ivana Sajko, koja sad tu živi, onda si barem godinu dana miran, inače od umjetnosti baš i nema sreće.
Ona je baš nedavno objavila kolumnu o Hrvaticama koje dođu u Njemačku obrazovane i završenih fakulteta da bi tu uglavnom čistile po kućama i štedile novac, eto nju srećom nije zadesila ta sudbina.
Ovaj put jako intenzivno doživljavam Berlin, iduće godine vjerojatno zbog Rijeke kao prijestolnice kulture nećemo doći, upijam tramvaje, podzemnu, baš sve do procvjetalih lipa. Hladno je, u zimskim jaknama smo zadnja dva dana i dobro da je tako.