Otkriće ove godine nam je svakako Dong Xuan centar s desetak ogromnih hala silosa, središte Vijetnama u Berlinu. Tu su bezbrojne trgovine, restorani, frizeri i kozmetičari, a jučer smo pukim slučajem otkrili i kupleraj. Vijetnamce pamtim i iz vremena DDR stipendije, njima je tada i ta nerazvijena Njemačka bila obećano mjesto i doseljavali su se i iz tad socijalističkog dijela Vijetnama u bratsku zemlju. Malo sam se informirao, Vijetnamaca porijeklom je sad tu tridesetak tisuća, više je porijeklom samo građana turske i poljske nacionalnosti, Srbi kojih je dvadesetak tisuća bore se valjda za četvrto mjesto, a nisu ni Hrvati s brojem oko 15000 previše daleko.
Mene je centar koliko zaintrigirao tako u jednom momentu i rastužio. I među posjetiteljima dominiraju Vijetnamci, djeca se u tim ogromnim silosima loptaju po hodnicima, jer baš i nema previše turista posjetitelja, a azijcima su se te hale kao pretvorile u centar društvenog života unutar velegrada. Drugarica je dobro pazarila, tekstil se može povoljno naći, problem je, kao što sam jučer opisao cjenkanje oko papričica, što uglavnom nemaju istaknute cijene i trgovac ti opali cijenu po izgledu. Izgleda da ja baš i ne djelujem toliko jadno kako mislim, jer je žena jedan prsluk za koji sam se zainteresirao procijenila na čak 30 eura.
Tužne su meni sve te enklave, neuklopljeni ljudi koji još čeznu za bivšim domovinama, tu su mi uzor prijatelji, bračni par s djecom, koji su uoči početka rata odselili u Australiju, nikad se tamo nisu povezali sa zemljacima i dolete samo posjetiti preostalu rodbinu unutar ljetovanja u drugim europskim zemljama, djeca sad odrasla, vjerojatno će sve rjeđe dolaziti. Ni kad sam uživao u DDR stipendiji, zbog mladosti i cijena valjda najbolji period mog života, nisam se mogao načuditi, uglavnom curama, koje je pucala nostalgija, neke su se čak prijevremeno vratile u domovinu. Toliko dobri, granice i ja, baš i nismo.
Na kraju lijep dio dana, van centra, al u vijetnamskom restoranu, odlična patka prihvatljive cijene.