Nakon doručka, uglavnom pogrešno odjeveni, odšetali smo ka centru Sarajeva, gdje je jučer bio pravi ljetni dan, a zgodne Sarajke su srećom imale uglavnom bolje informacije o vremenu od nas.
Vječna vatra je još uvijek na istom mjestu s istim natpisom i turisti kod nje čekaju red za naslikavanje, a ja za fotkanje. Slušam, kako očito sarajevska vodičkinja, objašnjava Nijemcima, koji se svako malo okreću za bučnim tramvajima, da je Sarajevo prvo u Europi imalo električni tramvaj, možda netko od turista i zna da je to tipični balkanski mit i da su u Njemačkoj tramvaji bili prije, ali neće ispravljati, nema svrhe.
Za razliku od vatre, ulice i trgovi su mahom promijenili imena, što otežava snalaženje nama starijima, nakon što u malom Konzumu nisam našao pijaču koju sam tražio, ipak po uputama susretljivog trgovca pronalazim veći, na tom nekom trgu tko zna kom, taj market sam dva put obišao uzduž i poprijeko, da bi se uspostavilo da ne drže alkohol, vjerojatno je to još Todorić dogovorio s tadašnjim političkim strukturama. Snašao sam se u Bingu, bosanskom lancu marketa.
Nekad kultnu kavanu Park smo zvali parkuša, nasmijalo me, sad se temeljito obnovljena i kao uređena i zvanično zove Parkuša, starog šarma naravno nema, što se još više odnosi na sad luksuzni hotel Evropu, što nije ni sjena od onog u kojem smo pijuckali Zuko Džumhur i ja. Došla Europa u grad koji ju je željno čekao i eto, sad se neki pitaju gdje je bila greška u koracima.
Glavna tema jučerašnjeg dana je naravno bila degustacija ćevapa, odlučili smo startati s najpoznatijima. Ručali smo u Ferhatovićevoj Petici, tu smo naravno čekali na mjesto i na kraju dočekali jedno na suncu. Blago rečeno fijasko, kod drugarice je više od polovice bilo nedovoljno pečenih, Matija je dobio jedan praktično sirov, kod mene su svi bili pečeni, ali za moj ukus itekako preslani, Jin nije htio ni probati. Matija je zvao konobaricu za reklamaciju, ona je izrazila iznenađenje i žaljene, poučila drugaricu da je trebala zvati odmah da ih se odnese dopeći, te im ipak ponudila da im donese još pet na račun kuće, što su oni odbili, račun naravno nije smanjen.
Večerali smo ćevape, malo ću zanemariti kronologiju, u drugoj ili trećoj po čuvenju, ipak je tu i Željo, Mrkvi, koja je meni još kao studentu bila najdraža. Okus i izgled su potpuno različiti, mogao bih ih i iz aviona razlikovati, kod Mrkvinih se osjeti ovčetina, meni su znatno bolji, Matija se baš i ne slaže potpuno, a drugarica je ipak burekovala u Bosni izvrsnu zeljanicu. Ona se poslije našla s fakultetskom cimericom, koja ju je pak podučila da Sarajlije više ne jedu ćevape na čaršiji, nego uz autobusni kolodvor, zaboravio sam kak se objekt zove.
Od važnijih događanja smo još imali Jinov okršaj u parku s ogromnim avlijanerom, tu mi je pomogao jedan crnoputi očito imigrant, koji je tamo dangubio na klupi, koji je ovog vješto i na vrijeme ulovio za rep i izbezumio, dok nije odjurio, te posjet fakultetu na kojem smo drugarica i ja studirali. U razgovoru sa simpatičnim profesorom mojih godina saznao sam da asistentica koju baš i nisam volio još radi, pred mirovinom je, za rata je bila šefica katedre, ostalih naravno više nema među zaposlenima. Pitao sam i za profesoricu kod koje smo oboje diplomirali, neprikosnovenu Miru Đorđević, muž i ona su preko rata do mirovine živjeli i radili na renomiranom njemačkom fakultetu, sad su se vratili i kaže, predvečer izađu u šetnju na obližnjem, od Izeta Sarajlića opjevanom, Vilsonovom šetalištu, ako odlučite tuda proći, možda ih i sretnete. Dobio sam i potvrdu svojoj taštini, nije ih previše kod Mire uzimalo diplomske radove, nemjerljivo više je studenata bilo kod njenog kolege, kod nje si mogao dogovoriti temu, to je kod mene tad prevagnulo, dok ih je drugi, kod kojeg je bilo znatno lakše štancao i dijelio, ipak moram priznati da mi je taj drugi približio Brechta. Umor je presudio i Vilsonovo šetalište je otpalo.
Kako završiti dan ako ne s kalorijskom bombom, griješnici smo, a i emocionalno slabi prema grijesima djetinjstva i mladosti, e pa neka.
Sinoć je u Sarajevu zahladilo s kišom, sad je već pljusak i grmi, Jin ne zna gdje bi se sakrio, svuda prozori, a još nismo ni uobičajeno prošetali. Od današnjeg dana teško da će nešto biti.