Nachtfresser

ponedjeljak, 03.12.2018.

Sa Sloterdijkom u Puli

Konačno smo dočekali susret s jednim od najuticajnijih i najčitanijih mislioca današnjice elastičnim konzervativcem Peterom Sloterdijkom, tako on sam sebe definira, a meni barem ideološki bliži Slavoj Žižek ga je naveo kao primjer, eto postoje i desničari s kojima se može koliko toliko razumski polemizirati.
Predstavljanje nove knjige uglednog filozofa "Strašna djeca novog doba" je najavljeno u 20 sati, igrom slučaja izašao sam iz zgrade sajma nešto prije 19, Jin se trebao malo razgibati, kad vidi vraga, stiže limuzina, iz nje izlazi ugledni gost, dočekuju ga i negdje unutra vode par uglednih, meni poznatih faca. Žurim za njima ne bih li ulovio koju fotografiju, ulazim u šminkerski restaurant i uspostavi se da je sve pripremljeno za nenajavljenu tribinu s odabranim gostima. Naravno ostajem unutra, ali stajati kod vrata, jer mjesta više neme. Stara frendica ustaje iz prvih redova, pozdravit se prvenstveno s Jinom i sve je u redu.
Filozof je izuzetno zanimljiv, veliki stilist s duhovitim opaskama, vjekovne pobune mladih kontra starijih su greške pri kopipejstanju, kultura pak preživljava samo ako se obnavlja ponavljanjem, individualizam novog doba je oslobodio previše energija da bi se te uspjele civilizirati...Prekidaju ga pitanjima, uglavnom manje više promašenim, no već tad primjećujem izuzetnu spretnost prevoditeljice Ines Meštrović. Tako jednu nebulozu pretvara u suvislo pitanje, koje pak Sloterdijk hvali kao jedno od najvažnijih i najtežih filozofskih pitanja i pitač se zadovoljno smije. Zadnje pitanje potpuno provincijalno i suvišno, kako Sloterdijk doživljava Hrvatsku i po čemu prepoznaje ovaj prostor. Kaže da Hrvate prepoznaje kao ljude u majicama s crvenobijelim kockicama, koji svakako dijele većinu europskih vrijednosti, a reprezentira ih na zanimljiv način osebujna predsjednica. Onda je ozbiljniji, kaže da dugo prati kulturu na ovim prostorima, da je rado čitao pisce koji su doduše pisali na srpskohrvatskom jeziku, posebno Danila Kiša, da zna da su to sad dva jezika, kao kulturologu mu je to pomalo žao, kao kad dijete izgubi brata blizanca.
Tu se već 71.godišnji mislilac pomalo umorio, slijedio je zajednički odlazak u prepunu dvoranu na predstavljanje knjige, filozof se jedva progurao do pozornice. Tu je već bilo opuštenije, za to su se pobrinuli predstavnici izdavača svojim anegdotama, Sloterdijk je pak već počeo zaboravljati prevoditeljicu i ne čekati je, glas mu je pak počeo i slabiti tako da sam ga i ja u jednom momentu loše razumio, rekao je nešto što mi se nije svidjelo, al je prevoditeljica izvela egzibiciju prevodeći taj izuzetno dugi monolog, na kraju dobila aplauz od publike i filozofa samog, al sporni dio je izostavila. Koga zanima postoji snimka na stranicama fejsa "Sanjam knjige u Puli", uzeta od t-portala, on govori pa ona prevodi.
Velik je to bio doživljaj, konzervativac koji i kad se ne slažeš s njim potiče na razmišljanje, odlična mu je analiza svjetske kulturne povijesti, nije ni Krista ostavio na miru, kao inspiratora mladih ljudi koji radi misije i karijere zapostavljaju obitelj, teorija mu dobiva uvjerljivost s usklikom madam Pompadur: "Poslije nas potop!", a slijede Staljin, Hitler, Gaddafi i ne znam tko još. Knjigom pak izgleda dominira Nietzscheova sintagma "Sturz nach vorne" (pad naprijed"), Sloterdijk se posebno obrušio na nas koji smo podržali neke pokrete dvadesetog stoljeća, postao mi dosadan, pa sam instiktivno pao prema naprijed, pri izlazu snimiti najzanimljiviju hostesu sajma.