dinajina sjećanja

subota, 31.07.2021.

Nad gradom...




Nad gradom, već danima, navala vrućine. Kao pod staklenim zvonom došetamo do parka fra Grge Martića... dok sutonsko sunce obećaje smiraj zaustavljamo se na terasi kafića... stotinjak koraka mijena ritam srca... majske ruže su ocvale... uz cvjetove oleandra u sjeni breza se bude uspomene... vječni izazov razgovorima ni o čemu u kojima je sve...





Postoji li bespuće sna?
Od kojeg tkiva je satkano?... odgovaraš pitanjem
Postoji li vrijeme u njemu?... pitam
Sanja li bog našu zbilju?... pitaš
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?
Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?
Postoji li mač za čvor misterije?
Nepotrebno pitanje.





Ritmom prauzora u koljevci mjesečevih mjena, srce je slovkalo tvoje ime.
Poznavalo te prije mene, ispisalo rebus u pjesmi strancu, nezemaljcu, prabiću.




Osjećao sam te u Sengorovoj poetici zbilje, u stihu
slušaj češće stvari nego bića,
glas vate se čuje,
slušaj kako jeca
list na vjetru...

čuo sam ga u krošni breza u dolini zelene rijeke,
naslućivao tvoja lica u poeziji oceana.





Došao si kao vjetar pred oluju, progovorio jezikom cvijeća, šapatom vlati trave, sjajem Sunca,
poviješću poetskog izričaja. U disanju staničja naslutih titraj Fibonaccieve nule,
bljesak božje iskre, izrastanje zavojnice zlatnog trokuta, utjelovljenje kozmičkog zakona.

Krenuh putevima uzbuđenja, beskrajnim širinama univerzuma strasti… i šaputao,
Ljubim djelić neba na kojem si ti.
Ljubim nebeske poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe.

Uzdižem se iznad razumljivosti, osluškujem tihovanje srca, čujem poeziju neba
i volim dan u kojem se uz tebe budim.


Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>